montelupo

petak, 20.02.2009.

Ime

Imam jedno od onih starinskih slavenskih biljnih imena s konsonantskom skupinom koja je potpuno neizgovorljiva neslavenskim govornicima (a i većini slavenskih je malo čudna). Nemam ja ništa protiv svog imena, bar ne dok ne stupim na kakvo anglofono tlo, a onda počinje. Kako molim, beg your pardon, onda neki slog otprilike, pa onaj bespomoćni smiješak i onda većina ljudi sa mnom više ne razgovara. Jer me jednostavno ne mogu nazvati imenom. Dobro, nije baš tako drastično, ali skoro.
Iz nekog nepoznatog mi razloga, valjda kako bi personalizirali uslugu, ovdje vas i kad kupujete sendvič pitaju kako se zovete. Onda vam ime napišu na cedulju, pa prozovu kad je gotovo. Tada ljudima poput mene, kako ne bi ostali gladni, jedino preostaje mogućnost neograničenog lažnog predstavljanja. Jer dok ja njoj islovkam, pa dok ona druga to pročita u odsutnom trenutku, a ja moram prepoznati da je to iskrivljeno do neprepoznatljivosti zapravo moje ime...uglavnom, kazem neko slično englesko ime i to je to.
Međutim, danas za ručkom u Carnegie Mellon muzeju (imaju jednu od onih zgodnih brzih linija s tacnama) tip na kasi je skužio da nešto nije u redu kad me pitao za ime, a ja udahnula duboko, zažmirila na oko (uvijek se moram koncentrirati kad se lažno predstavljam) i ispalila neko lako i kratko. Ime više pseće nego ljudsko, možda mu je to bilo sumnjivo. Naravno da me na to priupitao za pravo ime, što je vodilo pitanju odakle sam – ispade da je dečko ne samo bio u Hrvatskoj, nego i govori nešto jezika. Provjerivši samo prvo slovo, napisa on meni moje starinsko slavensko biljno ime na taj račun bez greške, sve s mojom dragom konsonantskom skupinom.
Srećom me teta na drugoj kasi nije prozivala, nije bilo gužve.

četvrtak, 12.02.2009.

Sir

Po fine se sireve ide na Strip. To je prilično ružan dio Pittsburgha, koji se kao uska traka (strip, jel) pruža uz Allegheny meni točno s druge strane brijega koji se, vrlo prikladno, zove Hill. Na Stripu su bila skladišta i Talijani, sad postoji jedna ulica koja je ružna, no dućani su na njoj lijepi, više manje na temu kuhinje (fina kuhinjska pomagala, prekrasno uređena trgovina začinima, meksička hrana, ciocolatteria...). Ima i veliki dućan talijanskom hranom, a ja kad to vidim....poludim. Pa sam tako poludjela za mozzarellom i burratom, te sam poklekla i sagriješila novčano. Nije toliko drastično, a ludovanje za sirevima mi ionako runs in the family...postoji naime čuvena epizoda iz ranih 80tih s mojom mamom, francuskim sirom i švercanjem malog volana iz Italije, ali o tome jednom drugom prilikom.
Pojedoh i dobre američke palačinke. Puter može, javorov sirup ne. Nakon nekoliko probanih vrsta i ponovljenog osjećaja da mi zubi trnu od šećera a ostatak užasa se slijeva izravno u bedra (sastav: otrov, još malo otrova i voda), prešla sam na jabuke s cimetom - to puno bolje paše uz te debele palačinke.
Mislim da se sad već iz aviona vidi da me uhvatila glad za nečim finim...

ponedjeljak, 09.02.2009.

Gola baba u krznenom kaputu

Subotnje sam jutro provela u otkrivanju starog novog svijeta.
Pikanterije iz ljubavnog ter seksualnog života slikara i drugih umjetnika su uvijek zahvalan materijal, makar se radilo o ljudima kojih poodavno više nema. Priča tako kaže da je negdje između dva svjetska rata, mlada i razmažena Amerikanka, kći bogatog njujorškog liječnika, odlučila imati umjetnika za muža. Putujući s obitelji Europom, naišla je na pogodnog kandidata, vanbračnog sina zagrebačke plemenitaške obitelji koji se, nakon djetinstva u Zagorju i gimnazije u Zagrebu, za slikara školovao u Bruxellesu. Osvojila ga je pomalo nesvakidašnjim pristupom: pojavila se u njegovom ateljeu u krznenom kaputu ispod kojeg je bila samo, jel, gola baba. Take it or leave it.
Oženili se jesu i nakon nekog vremena odselili u Ameriku, gdje je, između ostalog, naš slikar oslikao i hrvatsku crkvu u Pittsburghu neobičnim slikarijama s temama bivše i nove domovine Hrvata koji su su ovdje doselili kako bi radili u čeličanama i rudnicima, apokaliptičnim sjećanjima na I. svjetski rat u kojem je sudjelovao kao bolničar i vizijama Smrti, sv. Franje i drugim svetačkim likovima. Naručitelj je bio župnik s ni manje ni više no socijalističkim idejama, pa je slikar prikazao i trulog bogataša kako čita burzovni izvještaj i tužne majke oko tijela poginulog rudara na nekoliko prilično uspjelih kompozicija.
Ženi i kćeri je u New York pisao karte i pisma koje je obogaćivao crtežima sebe na skelama kako oslikava crkvu, dodatno opremljen nekom vrstom naočala koje su mu priječile da gleda u stranu, jer mu se navodno stalno pričinjao svećenik kako se mota po crkvi. Moram priznati da je bio inventivan u smišljanju kako da se otarasi svog naručitelja koji mu se očito neprestano vrtio u blizini.
Slike su danas prilično potamnjele i na nekoliko mjesta probija vlaga, crkva je u dosta udaljenom kvartu, no bez avanture obilaska ne znam kako bih inače saznala za poučnu zgodu s bundom...

petak, 06.02.2009.

Filmski Pitt

Kaže moj zamjenski tata Bob da se filmovi često snimaju u Pittsburghu jer im je ovdje jeftino, a za one povijesne tematike i ambijent odgovara, posebno Oakland sa svojim lijepim kućama i ulicama s početka 20. stoljeća.
Oba pak filma koja sam odgledala od kad sam ovdje (nažalost, na ekrančiću laptopa) smještena su depresivni, industrijski Pitt koji baš i nije centar svijeta.
Jedan od klasika za curice ranih 80-tih je naravno Flashdance – hej, ona ima 18 godina i po danu radi kao zavarivač (znate kad u Full Montyu ekipa gleda Flash kao zbog plesa, pa komentiraju kako ona previše iskri dok vari ;), a noću pleše u baru koji kao nije najgori jer curke nisu skroz gole. A sad otkrivanje strogo čuvane tajne: impresivna zgrada sa stupovima koja glumi kazalište, u čiju plesnu trupu bi ona rado, je zapravo muzej, i to Carnegie Mellon, pored kojeg svaki dan idem kući! Glavni frajer naravno vozi bijesni auto, ali preko dana skroz nezavisan i zgodan šeće talionicom čelika (ili što to već jest). Uglavnom, Pitt u doba kad je izgubio skoro pola stanovnika zbog propasti teške industrije, ali uvijek nam preostaju ljubav i ples.
Drug filmić je prošlogodišnji, Zack and Miri Make a Porn, a grad je depresivan i zima traje....ne znam koliko, ali dugo. Mjesecima. Previše. Zack i Miriam su frendovi iz srednje, a kad ostanu bez love, odluče snimit pornić, no na kraju se, jel...zaljube. Duhovito napisan, bez velikih pretenzija, ali i bez sasvim jasne uzročno-posljedične veze između baš svih događaja, film treba pogledati ušuškan u krevetu i smijati se dugo, dok vani prši sniježić...baš kao na ekranu.

utorak, 03.02.2009.

Steelersi i Superbowl

Sinoć je pittsburška momčad osvojila nacionalno prvenstvo u američkom nogometu. Gledala sam utakmicu kod mojih američkih foster parents, jer nemam televizor, no kako je moje zanimanje za sportove općenito, a pogotovo za razumijevanje angloameričkih igara, obrnuto proporcionalno naklonosti koju gajim za lijepe umjetnosti, uživala sam više u uzbuđenju svojih domaćina i njihovih gostiju nego u igri. Ma volim se ja loptati i skijati i tako to, nije mi sport kao takav mrzak, ali jednostavno nisam navijač.
Tako sam se, antinavijačica kao i svi i mog plemena, našla usred uzavrele atmosfere superbowla, najameričkije zabave koja postoji. Domaćini i Ana s Balkana su vikali na televizor, bili napeti, šutkali jedni druge kad bi sudac proglašavao odluku, vikali touchdown i go steeelers, jednostavno, bili su kakvi trebaju biti. Najzgodniji je bio američki tata, inače veliki pozitivac, koji nam je pojašnjavao kako su igrači great kids, a trener vrlo fini čovjek (podsjeća na naše osjećaje prema Slavenu Biliću), a i vlasnik kluba, inače sin osnivača, je stvarno prekrasan (zgodan sijedi čiča koji donira puste milijune u dobrotvorne svrhe). Steelersi su simbol čvrste, vrijedne, postojane Amerike koja naporno radi, a s odljevom ljudi iz grada po zatvaranju čeličana 80tih godina dobili su navijače posvuda u Sjedinjenim Državama (Steelers Nation).
Nakon proglašenja pobjednika trebalo je odvesti gosta Talijana na South Side, pa smo nas tri cure (američka mama, Ana s Balkana i ja) sjele u auto naoružane žutim Terrible Towels (jedan od najprodavanijih navijačkih svih rekvizita svih vremena, a prihodi, pogađate, idu za jednu školu za djecu s posebnim potrebama) i natpisima Go Steelers i hrabro krenule preko uzavrelog grada. Ulice su bile prepune, i unatoč hladnoći, srećom blažoj nego proteklih dana, klinci u crno-žutim dresovima, šalovima i čime sve ne, svi naravno obilno napojeni pivom, slavili su do duboko u noć. Ovdje u Oaklandu gorjeli su kontejneri sa smećem, a danas čitam i da su demolirali jednu nadstrešnicu autobusne postaje – takva se slavlja nerijetko tako završe. Neke su ulice bile zatvorene, a posvuda je bilo trubećih auta iz kojih su se vijorili Terrible towels. Nismo ni mi ostale dužne, trubile smo i mahale, no ipak se nismo usudile među studentariju...ipak smo mi nove djevojke u gradu.

nedjelja, 01.02.2009.

Čisti materijalizam

Osim zanimljivih ljudi, mjesta s kućama i knjiga, povremeno, kada se probudi žensko u meni, zanima me i kakva kupovina. Zanimala me ovih zadnjih tjedana, jer je hladno, a moja donesena odjeća i obuća nije baš odgovorajuća, pa sam sa zavišću gledala djevojke u onim smiješnim australskim čizmama, čiji mi je smisao tek sada potpuno jasan: tople su i ne skližu se. Moje šminkerske talijanske čizme za ovaj snijeg nisu, a kako je istina da je ovdje roba jeftinija no u domovini, uputili smo se napokon na južnu stranu rijeke Monongahela (puno toponima ima taj Pocahontas prizvuk, jer su indijanskog porijekla) gdje su veliki kompleksi dućana. To nisu oni mallovi ilitiga hrvatski shopping centri, koji se meni zapravo sviđaju, nego niz velikih dućana s parkinzima. Društvo je bilo, kako i pristoji, šaroliko: uz Anu s Balkana i mene, bile su tu dvije Bugarke i Talijan, a prvo što smo napravili kad smo se napokon skupili bilo je da odemo na pošten steak :). Lijepo je što još traju zimska sniženja, jer volim poskupe stvari, a kad im lijepo umanje cijenu, mogu ih si priuštiti. Pa sam se tako raspametila otkrivši vrtoglavo sniženje njujorške marke Abercrombie & Fitch (kad otvorite njihovu stranicu, pojave se dvojica…mjau), dućan prekrasno miriše, a stvari su im taaako fine i jednostavne. Što ću kad ne mogu odoljeti dodiru mješavine runske vune i svile...ah. Pa sam tu neku štetu napravila i završila shopping s nekoliko potrebnih stvari i trenutno nepotrebnom mornarskom jaknom koju pak sanjam još otkad sam se zaljubila u Corta. Maltezera, naravno ;).
Subotnja večer ovoga puta nije bila grozničava – Ana i ja smo otišle u lokalni pub na pivu te ona na igranje, a ja na gledanje biljara. Logan's je baš jako lokalni pub i unatoč blizine campusa, studenti su tu rijetki, ulaze samo da bi kupili six-packove pive (piva se ne kupuje u supermarketu, već se mora ići u neki posebni dućan za alkohol ili pak u kakav birc, koji pak prodaju i veća pakiranja), a prava klijentela nerijetko nema sve zube. Ipak, nije opasno, može se doći i u pidžami, a imaju i Blue Moon, moju novoomiljenu pšeničnu pivu. Glazba u Logan'su ovisi o juke-boksu, tako da je atmosfera točno onakva kako si mali Ivica zamišlja Ameriku. Pa neka malo i toga...baš razmišljam da li bih se doma približila nekoj bezuboj ekipi na više od 50 metara (to je otprilike udaljenost s koje se inače uočava stanje zubala)...

<	veljača, 2009					>
P	U	S	Č	P	S	N
						1
2	3	4	5	6	7	8
9	10	11	12	13	14	15
16	17	18	19	20	21	22
23	24	25	26	27	28

Srpanj 2009 (1)
Travanj 2009 (3)
Ožujak 2009 (4)
Veljača 2009 (6)
Siječanj 2009 (5)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv