montelupo

utorak, 28.07.2009.

Boston

Putovanje u Boston završilo je sasvim dramatično, prolijevanjem vrhnja za kavu po tastaturi laptopa. Našto je on pomislio da ja neprestano stišćem tipku shift, oko čega se nikako nismo mogli sloziti. Pa se naručivala nova tastatura, pa čekala, pa se mislilo kako se još dobro prošo, jer ljepljiva bijela tekućna nije proizvela jos više kratkih spojeva negdje u dubinama mog inače sasvim tanašnog kompjuterica.
Putovanje u Boston je inace bilo poduzeto kako bi se posjetila izložba renesansnog venecijanskog slikarstva. Izložba je bila sjajna, a dodatnu auru dobila je i zato što je to bila vjerojatno posljednja od velikih izložbi starih majstora, jer će se za nove megaprojekte, kakvi su bili popularni posljednih godina, teško više namaći novaca. Valjalo je osim toga i baciti pogled na neke knjige koje kao imaju samo u knjižnici Harvarda…i onda ih nisu imali, jer je jedna od njih netragom nestala prije 6 mjeseci. Lakše mi je kad znam da i tamo knjige nestaju. Kad sam utvrdila da ću u knjižnici provesti nešto kraće nego što sam prvotno planirala, prošetala sam Cambridgeom i otišla ma manikuru – gdjica koja mi je nokte premazala pomalo goth-look tamnoljubičastom uspjela mi je i izmasirati ruke s toliko vještine, da se nikad poletnije nisam osjećala.
Grad je lijep, ima neki okus starog svijeta, a i smještaj na vodi ne odmaže, kao što nije odmogao niti dobar vodič po kvartovskim restoranima te sjajan travelling companion

ponedjeljak, 20.04.2009.

Just a perfect day

Proljeće je napokon stiglo i u Pittsburgh, zatoplilo je i svi su studenti i studentice naglašeno goli (za razliku od zime, kada su bili polugoli). No s toplim se vremenom približava i čas povratka u domaju, pa je Ana s Balkana napravila popis stvari koje još valja vidjeti u gradu.
Prvi na spisku bio je Frick Art & Historical Center, zapravo kompleks koji je nekada pripadao obitelji Frick, prebogatim proizvođačima koksa iz druge polovice 19. stoljeća. Subotnje toplo i sunčano vrijeme bilo je kao stvoreno za ovaj podvig, pa smo se hrabro odjenule ljetno, dočekale autobus i otputile na Penn Avenue, ulicu koja je nekada imala najveću koncentraciju milijunaša u Americi. Mali muzej sadrži malo manje dobre komade sjajne umjetničke zbirke danas u muzeju Frick u New Yorku. U Pittu su većinom gotički talijanski majstori (ima par krasnih Sienežana) i hrpa dosadnih Francuza iz 18. i 19. stoljeća (jel se baš jako vidi koga volim više?). Gospon Frick imao je i lijepu zbirku automobila, pa smo se uslikale u Fordovom modelu E, iako su slavili stogodišnjicu modela T. Popile smo kavu na suncu u krasnom caffeu, za kojeg smo kasnije doznali da ga pohađaju gospođe sa šeširima. Žao mi je što su se propustile ukazati ovaj put, jer me silno zanima kako izgleda ovaj pittsburški Ascot u punom sjaju. Posjet viktorijanskom domu Frickovih, Claytonu, također je ispunio očekivanja, budući da je u kući malo toga mijenjano od početka 20. stoljeća. Neogotičko zdanje s tornjićima iznutra je svo bilo obloženo skupim tamnim drvetom i pažljivo usklađenim još skupljim mrkim tekstilnim tapetama. Najskuplji komadi namještaja izašli su iz prvih tvornica pokućstva, jer se u to doma posebno cijenila strojna obrada drveta.
Još jedna od stvari s popisa bio je incline, uspinjača koja vozi na Mount Washington, odakle puca pogled na grad. Našle smo se s još žena i isprobale i ovu kratku ali slatku vožnju, da bi dočekale sumrak na prekrasnoj terasi jednog od brdskih restorana i gledale kako se pale svjetla Zlatnog trokuta downtowna.
Oh, just a perfect day...

nedjelja, 12.04.2009.

Kalifornijski susreti II

Slobodna nedjelja u Los Angelesu bila je sjajna prilika da posjetim Getty Center. Osim za art, očito sam bila raspoložena i za avanturizam, jer mi je polazište bilo u Pasadeni, a to je s druge strane svijeta. Neustrašiva i razmažena sjajnim javnim prijevozom San Francisca, sjela sam prvo na laku željeznicu, pa presjela na podzemnu, pa onda na neki autobus koji vozi po cesti kojom smije samo on, pa onda normalni autobus. Problem se naravno pojavio na zadnjoj etapi, jer nisam uspijevala naći stanicu nesretnog broja 761. Lutajući, naišla sam na krasnu crnu gospođu kako s kutijom pizze u rukama izlazi iz nekog talijanskog restorana, pa sam je priupitala za put. Preljubazna, žena mi lijepo objasni, ali ja nikako da shvatim. Pa mi još jednom objasni, a ja blijedo gledam. Nato se ona ponudi da me odvede do stanice, a ja joj ispričam da idem u Getty i ona se odluči poći sa mnom. Lijepo smo pojele njenu pizzu iz kutije na autobusnoj stanici i provele prekrasno popodne među slikama (tamo je ona divna Savoldova Marija Magdalena sva zaogrnuta u zlatni šal). Uživale smo u pogledu s vrha brda na kojem se nalazi muzejski sklop, svedulj puno pričajući i smijući se same sebi kako smo šašave. Sad imam cool novu prijateljicu u LA, tran tan tan.

utorak, 07.04.2009.

Kalifornijski susreti

San Francisco je krasan grad, europski ugodan za pješačenje i osvježen pacifičkim vjetrom američke šašave energije. Kao izaslanica svog omiljenog pjesnika, morala sam otići i do knjižare City lights, kultnog mjesta beat generacije, među čijim je policama, ako je vjerovati turističkim vodičima, još moguće vidjeti osnivača Lawrenca Ferlinghettija. Tako turisti-knjigoljupci ljubopitljivo njuškaju po policama knjižare koja definitivno ima šarma, sva krivudava i dokupljivana, sa fotografijama Ginsberga i društva i natpisima koji govore da su knjige poezije na katu. Na katu se pripremalo neko čitanje, pa sam morala brzo izabrati knjigu za omiljenog mi pjesnika, a da bude nešto dobro i cool, jer zaboga, proputovala sam pola svijeta tamo i još ću pola natrag i moram donijeti nešto komifo. Kako su se lokalni pohađatelji pjesničkih događanja počeli okupljati, nakon kraće razmjene misli o mobitelima, upitah za savjet o poeziji crvenokosu gospođu koja je izgledala definitivno kao netko tko se u to dobro razumije i tko je u SF stigao u jeku hippie pokreta. Kad sam joj predočila svoj problem, klimnula je glavom i odmah dala dobar savjet, pa smo još nekoliko minuta zajedno trčkarale gore dolje knjižarom udružene u namjeri da nađemo knjigu koju ću kao plijen iz daleke zemlje odnijeti svom omiljenom pjesniku. Naravno da je kao pravi professional intruder priupitala odakle sam i je li povod kakva godišnjica...nije godišnjica, više ljubavni plijen koji se nosi daleko...

četvrtak, 26.03.2009.

Phipps

Rekli su mi da je Pittsburgh prekrasan s ljeta i jeseni, kad je sve zeleno i potom šareno. Vjerujem im, ima potencijala, zelenila ima posebno ovdje u Oaklandu, ali ove godine proljeća nema. Ništa još nije procvalo niti prolistalo, vlada posvemašnje sivilo, iako je zatoplilo ima tome već dva tjedna. Kako ja kao Mediteranka radim na solarnu energiju, a za normalan rast i razvoj potrebno mi je zelenilo i šarenilo, moja lokalna prijateljica me danas odvela u Phipps Conservatory. Krasan botanički vrt tek nekoliko metara od moje najdraže knjižnice smješten u i oko viktorijanskog staklenika pokazao se sjajnim rješenjem: proljetno cvijeće, tulipani i zumbuli i još sto nekih cvjetova kojima ne znam ni ime napunili su me šarenom energijom za nekoliko dana. Jedno od najljepših je krilo s orhidejama, ima ih od najsitnijih do ogromnih grana prepunih cvjetova, od nekih tigrastih pa do brkatih modela. Napokon sam riješila i još jednu moju veliku botaničku neodumicu: imaju stabla banana, pa sam mogla vidjeti kako izgledaju golemi viseći cvjetovi koji se onda postupno pretvaraju u snopove banana i to odozgo prema gore.
Uskoro odlazim na desetak dana i ako proljeće ne dođe dok se ne vratim, morat ću emigrirati u toplije krajeve.

petak, 20.03.2009.

Alive and kickin'

Ja volim ćaskati s ljudima i zato je Amerika pravo mjesto za mene. Dobro odgojeni Amerikanac (a posebno Amerikanke) smatraju potpuno normalnim nepoznatom nekom na ulici reći da ima lijepi kaput ili naušnice, što posebno godi kada ste vi nepoznat netko i pritom nova djevojka na kontinentu. Okušala sam se i sama u tom komplimentiranju nepoznatih ljudi na ulici, čisto da vidim mogu li se uklopiti, i dobro je prošlo. Moram samo paziti da mi ne pređe u naviku, jer ukoliko stvar po povratku u Zagreb izmakne kontroli...
Mogućnost komunikacije s ljudima povećana je i time što je moguće sjesti nekome za stol u punoj kavani. Posebno volim kavane raznih muzeja, jer je tu sva prilika da ću naići na kakve zgodne ćaskatelje. Za sad mi je najdraži muzejski ulov izvjesna gospođa u srednjim osamdesetim (84 and still alive and kickin', kaže ona) iz filadelfijskog muzeja, s kojom se vodila sasvim ozbiljna rasprava o ekonomiji i religijama suvremenog svijeta. Gospođa, koja svojom živahnošću jako podsjeća na jednu od mojih pokojnih baka, bila je godinama šefica velike modne kuće u Izraelu, no na koncu se vratila svojima kući u Ameriku. Na rastanku je rekla da će svakako googlati Hrvatsku J
Jedini društveni trenutak kad ne želim nikakve priče jest onaj kad udjem u neki dućan. Lijepo pozdravim, kako me mama naučila, te se potom koncentriram na lov i nikako mi se ne slušaju prodavačice koje vas vrijedno izvještavaju o njihovim ponudama za taj dan i taj tjedan i taj horoskopski znak i bla, bla, a meni vrijeme ide...njujorške prodavačice su se zato pokazale tako prekrasno hrvatski neobazrive, da uopće nisu ničim pokazivale da sam ušla u trgovinu...ah, it felt like home.

subota, 14.03.2009.

DC, DC no Philadelphia

Trenutno dragi i ja sjedimo u kineskom autobusu i putujemo iz NYC u Washington. Dan je polusiv, no boju je svakako unijelo iskustvo China Towna, gdje smo se priključili skupini ljudi s koferima između kojih su šetale Kineskinje s aparatićima za karte ovješenima o bok i uzvikivale DC, DC ili Philadelphia, no Boston. Platili smo jednoj od njih, dobili karte, a onda je nastao rusvaj: nekoliko nas je puta, zajedno s ostatkom raznobojne ekipe s raznolikim koferima, natjerala da trčimo duž Pike Streeta, jer je autobus kružio oko nas tražeći pogodno mjesto za ukrcaj. Nema tu luksuza perona i kolodvora, ovo je najjeftiniji prijevoz za studentariju i njima slične, no autobus ima internet i zahod i za 4 i pol sata si u sestrinskom China Townu u D. C-ju.
Od prijevoznih sredstava na ozbiljnijim udaljenostima na ovom kontinentu nedostaje mi samo još vlak, budući da smo uspješno isprobali vožnju Amerikom bez mjenjača. Prije tjedan dana iz Pittsburgha smo se spustili do Wrightovog Fallingwatera i zatim se vozili duž cijele Pennsylvanije sve do Philadelphije, gdje smo dva dana gledali art i pili svakojako pivo (šifra: Beer week), a zatim smo se hrabro otkotrljali do New Yorka. Autoputovi su široki, svi su pristojni i ne voze brzo, no kad smo jednom prešli na teritorij grada NY, ljubaznosti su se znatno prorijedile, a nagon za preživljavanjem (stići na cilj između gomile auta još u ovom desetljeću) postao izraženiji. Uglavnom, odahnusmo kad je auto ponovo prešao u ruke zakonskim vlasnicima.
NYC je ponovo bio puno arta i puuuno hodanja...vratit ću se ja već...
I tako sada sjedimo u tom autobusu, DC je negdje još daleko ispred nas, a ja koristim blagodati suvremene tehnologije na kineski način.

nedjelja, 01.03.2009.

Balkan party

Bila sam sinoć na zabavi na kojoj su prisutni Hrvati, izuzev prisutnih Amerikanaca, bili najzapadnija nacija. Službeni jezik je bio južnoslavenski, mada su prisutni Balkanci ponekad prelazili na engleski iz obzira prema prisutnim Rumunjima i Turcima. Prisutni Amerikanci su također govorili neku južnoslavensku varijantu, jer im je prostor na kojem Južni Slaveni obitavaju od istraživačkog interesa. Mislim da je to ipak bila samo zabava, a ne znanstveni pokus sa stavljanjem predstavnika raznih balkanskih plemena u istu prostoriju. Čak su i prisutni Bugari priznali prisutnim Turkinjama da imaju turske krvi.
Balkanci su se iskazali i u kuhinji, pa sam napokon jela pite i bureke ali i lososa i ribljih pašeta, što je pak bilo maslo prisutnih Rusa. Nakon vrlo kratkih pokušaja s balkanskom glazbom, srećom se prešlo na bossa novu.
Pila se Jamnica, Knjaz Miloš i Kiseljak, rakije i talijanska vina. U Pittu se dakle može kupiti voda iz regije, no vina, čini se, još ne dolaze. Svakako ih nema u mom lokalnom Wine&Spirits dućanu. Tako da sam kupila furlanski merlot, što se meni kao vrijednoj proučavateljici Istre i pristoji.

petak, 20.02.2009.

Ime

Imam jedno od onih starinskih slavenskih biljnih imena s konsonantskom skupinom koja je potpuno neizgovorljiva neslavenskim govornicima (a i većini slavenskih je malo čudna). Nemam ja ništa protiv svog imena, bar ne dok ne stupim na kakvo anglofono tlo, a onda počinje. Kako molim, beg your pardon, onda neki slog otprilike, pa onaj bespomoćni smiješak i onda većina ljudi sa mnom više ne razgovara. Jer me jednostavno ne mogu nazvati imenom. Dobro, nije baš tako drastično, ali skoro.
Iz nekog nepoznatog mi razloga, valjda kako bi personalizirali uslugu, ovdje vas i kad kupujete sendvič pitaju kako se zovete. Onda vam ime napišu na cedulju, pa prozovu kad je gotovo. Tada ljudima poput mene, kako ne bi ostali gladni, jedino preostaje mogućnost neograničenog lažnog predstavljanja. Jer dok ja njoj islovkam, pa dok ona druga to pročita u odsutnom trenutku, a ja moram prepoznati da je to iskrivljeno do neprepoznatljivosti zapravo moje ime...uglavnom, kazem neko slično englesko ime i to je to.
Međutim, danas za ručkom u Carnegie Mellon muzeju (imaju jednu od onih zgodnih brzih linija s tacnama) tip na kasi je skužio da nešto nije u redu kad me pitao za ime, a ja udahnula duboko, zažmirila na oko (uvijek se moram koncentrirati kad se lažno predstavljam) i ispalila neko lako i kratko. Ime više pseće nego ljudsko, možda mu je to bilo sumnjivo. Naravno da me na to priupitao za pravo ime, što je vodilo pitanju odakle sam – ispade da je dečko ne samo bio u Hrvatskoj, nego i govori nešto jezika. Provjerivši samo prvo slovo, napisa on meni moje starinsko slavensko biljno ime na taj račun bez greške, sve s mojom dragom konsonantskom skupinom.
Srećom me teta na drugoj kasi nije prozivala, nije bilo gužve.

četvrtak, 12.02.2009.

Sir

Po fine se sireve ide na Strip. To je prilično ružan dio Pittsburgha, koji se kao uska traka (strip, jel) pruža uz Allegheny meni točno s druge strane brijega koji se, vrlo prikladno, zove Hill. Na Stripu su bila skladišta i Talijani, sad postoji jedna ulica koja je ružna, no dućani su na njoj lijepi, više manje na temu kuhinje (fina kuhinjska pomagala, prekrasno uređena trgovina začinima, meksička hrana, ciocolatteria...). Ima i veliki dućan talijanskom hranom, a ja kad to vidim....poludim. Pa sam tako poludjela za mozzarellom i burratom, te sam poklekla i sagriješila novčano. Nije toliko drastično, a ludovanje za sirevima mi ionako runs in the family...postoji naime čuvena epizoda iz ranih 80tih s mojom mamom, francuskim sirom i švercanjem malog volana iz Italije, ali o tome jednom drugom prilikom.
Pojedoh i dobre američke palačinke. Puter može, javorov sirup ne. Nakon nekoliko probanih vrsta i ponovljenog osjećaja da mi zubi trnu od šećera a ostatak užasa se slijeva izravno u bedra (sastav: otrov, još malo otrova i voda), prešla sam na jabuke s cimetom - to puno bolje paše uz te debele palačinke.
Mislim da se sad već iz aviona vidi da me uhvatila glad za nečim finim...

<	srpanj, 2009
P	U	S	Č	P	S	N
		1	2	3	4	5
6	7	8	9	10	11	12
13	14	15	16	17	18	19
20	21	22	23	24	25	26
27	28	29	30	31

Srpanj 2009 (1)
Travanj 2009 (3)
Ožujak 2009 (4)
Veljača 2009 (6)
Siječanj 2009 (5)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv