montelupo

subota, 31.01.2009.

Zima i plešući Austrijanci

Ova je zima u Pittu jedna od najgorih u zadnjih ihahaha godina, kažu svi. Govore i da je -23 C, koliko je neki dan izmjereno, zadnji puta bilo 1907. godine. Bilo je u međuvremenu i jednom -24, ali barem 30 godina nije bilo ovoliko hladno, snjegovito i jednostavno zima. Kako je to meni jedina zima koju ću ovdje provesti, bojim se da će još dugo moj dojam Amerike i Pittsburgha biti vezan za snijeg.
Lijep je, ne može se tu ništa, onako kada sipi iza prozora, sve je paperjasto mekano i čisto. Pitt isto tako nije više onaj industrijski grad od pred 30 godina i snijeg ostaje bijel, barem ovdje u Oaklandu, predgrađu gdje su svi campusi i koje je izgrađeno za Belle Epoque po načelima tzv. City Beautiful pokreta, analognom britanskim vrtnim gradovima. Osim campusa, najviše je lijepih privatnih kuća od crvene cigle, onako kao iz američkih božićnih filmova, sve s nekim prozorima iza kojih se čini da bi bilo udobno živjeti.
S druge pak strane, neugodno je hladno, a led i bljuzgavica na ulicama nisu zabavni. Do stana se moram popeti po nekoliko krakova vanjskih stuba, a i ulica je prilično strma, tako da se stalno osjećam kao plavuša kada vidi koru od banane. Nije ugodno, pogotovo jer obično nosim i računalo u kojem je većina relevantnih mi umotvorina i bila bi stvarno bila velika šteta ako se prospu po snijegu zajedno sa mnom.
Upoznala sam zanimljivih ljudi, djevojku koja govori hrvatski jer je u prošlom životu bila zaljubljena u Bosanca s kojim je otišla živjeti u Sarajevo kasnih 90-tih, te drugu koja je predavala engleski mladim Austrijancima svedulj se boreći s njihovim predrasudama o Americi baziranim na filmovima, dok im napokon nije rekla da je ona na filmu vidjela da njihovi sunarodnjaci samo pjevaju i plešu na vrhu brda, pa da ipak ne misli da je to baš raširena pojava u stvarnom životu. Kao i svugdje, ima ovdje avanturista i radoznalih koje prepoznajem kao dio svog plemena, i onih drugih, koje teško razumijem, ali rado povremeno popijem kakvu pennsylvanijsku pivu s njima, promjene radi.

31.01.2009. u 03:23 • 1 Komentara • Print • #

srijeda, 28.01.2009.

Banane

Centre avenue, gdje stanujem, vrlo je duga ulica. Spoznala sam je danas u svoj njenoj dužini, po snijegu i pod opterećenjem pune vreće tjedne kupovine klope. Valjda se ne mogu osjećati kao doma u nekom gradu dok se nekoliko puta ne dovedem u situaciju da se osjećam zbilja jadno. Količina frustracije dosegla je svoj vrhunac kada je autobus kojem sam mahala prošao kraj mene na posljednjoj, brdskoj, dionici. Pogled iz kuhinje je krasan, no zato se popeti do toplog doma prilično teško. Pogotovo uz navedene otežavajuće okolnosti.
Zaželjela sam se danas popodne šetnje i kakvog usputnog shoppinga, navikla na europske ulice s dućanima i izlozima i mjerljivim i hodljivim udaljenostima. Uspjela sam nakon podužeg lutanja doći do nečeg što je internet opisivao kao ugodno okruženje prepuno restorana, dućana i što ja znam čega. Radi se zapravo o dijelu ulice dugačkom stotinu metara s puno dućana rabljene robe (defintivno svi imaju neki čudan blago pljesnivi miris), jednim dućanom skupim cipelama i bezbrojnim frizerskim salonima. Frizerskih salona je kao kod nas dućana mješovite robe, što mi je malo nejasan koncept. Ok, ideš jednom tjedno u veliki supermarket i to je to, ali od čega žive desetine i desetine frizera pored kojih sam prošla?
Na kraju sam otišla u neki organic supermarket koji sam pronašla, iz straha da ću inače gladovati ovog tjedna, gdje su mi najbolje bile banane, kojih je bilo 6-7 vrsta. Imaju neke simpatične male, koje ne rastu u snopovima nego nekako u krug...ovaj put su bile skroz zelene, pa ih nisam uzela, no možda takve i trebaju biti...nesvikloj na organic bogatsva plodova prirode bilo mi je malo sumnjivo. Pa kupih one najžuće, vulgaris.

28.01.2009. u 02:59 • 2 Komentara • Print • #

utorak, 27.01.2009.

SSN i Ivy

Obavih dakle većinu birokratskih stvari, hrabro sam se danas uputila ponovno u East Liberty, kvart na polulošem glasu gdje se nalazi Social Security ured po naravno Social Security broj. To mi je zapravo drugi pokušaj, jer sam pokušala istu proceduru, sa svim potrebnim papirima u ruci, već riješiti neposredno po dolasku u Pitt. Odvezla sam se u tu nedođiju autobusom, pronašla ured s druge strane povelikog parkirališta Home Depota i nakon što su me pitali da li imam oružja i mobitela te sat vremena čekanja, teta na šalteru me je odbila rekavši da moram biti barem 10 dana u Americi da bi ona mogla primiti moj zahtjev. Ja iskreno mislim da je ona to taj čas izmislila, jer za to pravilo nitko nikad nije čuo, ma koliko ljudi pitala. Ovaj je put sve prošlo glatko, a srela sam i balkanskog novopečenog doktoranta s Carnegie Mellona koji je cimerici i meni u subotu prišao i nazvao nas novim djevojkama. Kako je u mojim godinama biti novom djevojkom (pa makar i u gradu) posebno slatko, otada to često ponavljam.
Poslijepodne po povratku iz East Libertya (ma zapravo je udaljenost kao s Folke do štojaznam Borongaja) sam provela u knjižnici. Ja sam inače ljubiteljica knjižnica, a ova je stvarno krasna, no najdraža mi je knjižničarka koja izgleda potpuno jednako kao Ivy iz Zvonili ste, milorde, minus pregačica ali zato plus široka majica s nevješto nacrtanom mačkom i trikvarat hlače. Smotani nastup je isti kao kod Ivy, a ponekad stvarno nisam sigurna da li me zafrkava ili se stvarno ne može odlučit da li da mi da neki prijedlog...

27.01.2009. u 03:58 • 1 Komentara • Print • #

nedjelja, 25.01.2009.

Andy

Andy Warhol je rođen u Pittsburghu, odrastao je u kvartu gdje ja sad stanujem, i išao je u školu pored koje prolazim kad idem na fax. Školska zgada je tu, ali je sama škola zatvorena, radi azbesta koji su u njoj pred nekoliko godina pronašli. Warhol je pohađao Carnegie Mellon, sveučilište u neposrednoj blizini Pittova campusa (sve u kvartu), i po diplomi zbrisao u N.Y.C. Dalje znate sve o Tvornici i Studiju 54. Pokopan je u Pittsburghu, no kako sam slabo nekrofilična, a i daleko je bez auta, sigurno mu neću na grob.
Zato sam danas bila u Muzeju A. W., u, kako kaže net, najvećem američkom muzeju koji je posvećen samo jednom umjetniku. Nije ni čudo, kad je ovaj umjetnik svoj art štancao, pa ga i ima za svih 6 katova.
Nekadašnje skladište na sjevernoj obali Alleghenya s fasadom od pocakljene bijele opeke preuređeno je u muzej, a kako je opet zahladilo, sve mete obilaska su zagrijani zatvoreni prostori. Zapravo mi se baš sviđa ideja da američko iskustvo nekako započnem s Andyem, ima nekog smisla ponoviti si sve zvijezde svijeta i polusvijeta od 50-tih naovamo, u više boja i varijanti, skupa s Andijevom mamom Rusinkom iz nekog sela u današnjoj Slovačkoj, koja je isto lijepo crtala i živjela s njim u N. Y. nakon očeve smrti. Ovdje su i Time capsules, kutije u koje je spremao sve papire, pisma i čestitke važne mu u datom trenutku. Sigurno je specijalistima za Warhola super nešto kad uđu u posebnu sobu iza stakla koja je namijenjena katalogizaciji svih papira i papirića iz tih kutija, što se ima obaviti do 2014. godine. No kao što je i za pretpostaviti, malo je teško padati ničice pred originalima, kad su zapravo jednaki kao i reprodukcije koje si vidio milijun puta.

Večeras se spremamo i vanka, downtown dvaput u jednom danu, no subota je, pa nek je bal.

25.01.2009. u 03:10 • 0 Komentara • Print • #

subota, 24.01.2009.

Orijentiranje

U iznenađujuće toplom Kansasu za ovo doba godine, provela sam nekoliko dana u srcu američke provincije orijentirajući se (uglavnom gubeći vrijeme). Lawrence, u kojem je smješteno Kansaško sveučilište gdje smo se orijentirali, mali je provincijski gradić, izgleda kao moderna verzija kaubojskih filmova s glavnom ulicom obrubljenom jednokatnicama, pa samo čekaš Taličnog da odnekud izađe s travkom u ustima. Jedina je razlika jedan neboder i to što umjesto saloona stoje meksičke i grčke zalogajnice. Sveučilište ima mali muzej, sa sasvim pristojnom zbirkom europskog i američkog slikarstva (kutak za kunsthisteričare: jedan Neri di Bicci, dve prekrasna Rimenschneidera, nešto baroknih Venecijanaca). Kako je muzej bio točno preko puta zgrade u kojoj su na orijentirali, još jedan kolega kunsthistoričar Balkanac i ja bježali smo s uvoda u američko školovanje drito na art. Ovo je dakako izvrnuta verzija najgoreg štreberaja, ali što je tu je.

Potom sam poslana sam na Sveučilište u Pittsburghu.

Put iz Kansas Citya (onog u Missouriju, jer ima još jedan u Kansasu, kako mi je otkrio vozač koji nas je vozio na aerodrom) u Pitt je bio čisti avanturizam. Srećom je na isto sveučilište upućena i Ana s Balkana, tako da mi nije bilo dosadno. Avion kojim smo trebale letjeti za Washington bio je otkazan, pa smo umjeso D.C.a posjetile državu Wisconsin, odnosno provele cijelo popodne na aerodromu u Milwakeeju. Na tom aerodromu postoji knjižara koja se zove Renaissance books, a ima antikvarnih knjiga po zanimljivim cijenama (npr. jedno rano izdanje Ruskina po 50 USD) . Osim po ovoj bizarnoj mogućnosti kupovine, taj aerodrom će mi ostati u sjećanju radi šešira u obliku sira, jer je to čini se glavni proizvod Wisconsina. Sir nisam probala, ali šešir jesam.

Pittsburgh još zapravo ne poznajem. Navodno tu ima puno Hrvata, bar se tako priča po domovini. Ja ih još nisam srela, ali to je vjerojatno uvjetovano činjenicom da većinom sjedim u knjižnici, koja je najljepše što mi se dogodilo ovdje. Grad je prekrasan kad se pojavi na izlasku iz tunela koji vodi s aerodroma, dvije velike rijeke, Monongahela i Allegheny ovdje postaju rijeka Ohio, a tzv. zlatni trokut s neboderima na samom je ušću. Ovih je tjedana bilo ledeno, a Ana s Balkana i ja u potrazi za stanom, no sada smo se smjestile i svakodnevica polako počinje...

24.01.2009. u 18:04 • 0 Komentara • Print • #

Sljedeći mjesec >>

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.