Kaže moj zamjenski tata Bob da se filmovi često snimaju u Pittsburghu jer im je ovdje jeftino, a za one povijesne tematike i ambijent odgovara, posebno Oakland sa svojim lijepim kućama i ulicama s početka 20. stoljeća.
Oba pak filma koja sam odgledala od kad sam ovdje (nažalost, na ekrančiću laptopa) smještena su depresivni, industrijski Pitt koji baš i nije centar svijeta.
Jedan od klasika za curice ranih 80-tih je naravno Flashdance – hej, ona ima 18 godina i po danu radi kao zavarivač (znate kad u Full Montyu ekipa gleda Flash kao zbog plesa, pa komentiraju kako ona previše iskri dok vari ;), a noću pleše u baru koji kao nije najgori jer curke nisu skroz gole. A sad otkrivanje strogo čuvane tajne: impresivna zgrada sa stupovima koja glumi kazalište, u čiju plesnu trupu bi ona rado, je zapravo muzej, i to Carnegie Mellon, pored kojeg svaki dan idem kući! Glavni frajer naravno vozi bijesni auto, ali preko dana skroz nezavisan i zgodan šeće talionicom čelika (ili što to već jest). Uglavnom, Pitt u doba kad je izgubio skoro pola stanovnika zbog propasti teške industrije, ali uvijek nam preostaju ljubav i ples.
Drug filmić je prošlogodišnji, Zack and Miri Make a Porn, a grad je depresivan i zima traje....ne znam koliko, ali dugo. Mjesecima. Previše. Zack i Miriam su frendovi iz srednje, a kad ostanu bez love, odluče snimit pornić, no na kraju se, jel...zaljube. Duhovito napisan, bez velikih pretenzija, ali i bez sasvim jasne uzročno-posljedične veze između baš svih događaja, film treba pogledati ušuškan u krevetu i smijati se dugo, dok vani prši sniježić...baš kao na ekranu.
Post je objavljen 06.02.2009. u 03:48 sati.