monasticism

Patientia (strpljivost) je prava benediktinska riječ! Nalazimo je na više važnih mjesta u Pravilu. Značajno je pritom zamijetiti da se ona tu javlja u dva gotovo proturječna značenja! Provedimo zato nešto vremena razmišljajući o toj posebnoj riječi i misteriju koji ona u sebi nosi. Neka to bude na dobrobit onima koji su već pronašli mnogo mudrosti u ovom starom dokumentu - Pravilu sv. Benedikta.
Započnimo najprije s latinskim! U Pravilu se za 'strpljivost' koristi riječ patientia. Oni koji poznaju latinski, ili su Pravilo čitali na latinskom jeziku, povezuju tu riječ s glagolom patiti, latinski pati, odnosno u perfektu: passus sum. Tako riječ patientia u svojim latinskim izvorima upućuje na element patnje u našim životima. Zato bi reći da smo bili strpljivi značilo da nas je napala neka nevolja ili nepravda. Drugim riječima, to bi istaknulo da smo u svom životu pasivno, dakle bez svoje volje, primali neku vrstu patnje!
Patientia se, međutim, medu kršćanima shvaćala u kontekstu cjelovitoga kršćanskog misterija pa je osim patnje značila i nadu! Tako je sv. Petar onima kojima je u ranim danima kršćanstva teško padao progon pisao: 'Naprotiv, radujte se što ste dionici u Kristovim patnjama (passiones), da se mognete radovati i veseliti i u čas kad se objavi njegova slava/ (1Pt 4,13).
Svoje passiones (patnje) ti su rani kršćani pridruživali patnjama samoga Krista. A budući da passio Isusa Krista vodi u vječni život, čine to i njihove vlastite patnje, podsjeća sv. Petar svoje čitatelje. I sam je sv. Benedikt bio uvjeren da će sve te patnje o kojima je u Pravilu pisao one ljude koji ih sa strpljenjem prihvate dovesti do te kulminacije života.
Passiones koje je sv. Benedikt ocrtavao nisu bile muke koje se obično povezuju s nasilnom smrću. Bila su to obična iskušenja kojima smo u susretu s ljudima i problematičnim situacijama svakodnevno izloženi. I takve passiones mogu, kaže sv. Benedikt, na svoj način biti teške. On pritom želi naglasiti da upravo onako kako korizma ustupa mjesto Uskrsu (Pravilo, 2. pogl.),i te patnje mogu one ljude koji ih strpljivo podnose odvesti u život vječni. To je razlog zbog kojega on na više mjesta u Pravilu govori o korizmi s radošću okrenutom prema budućnosti.
S riječju 'strpljivost' susrećemo se i u 4. poglavlju Pravila gdje nas Benedikt opskrbljuje pomagalima za dobro življenje. U 'vrtnoj kućici za alat' može se medu ostalim naći i ovo: 'Nepravdu ne nanijeti, a nanesenu strpljivo podnositi.'
Ovaj stav morao je i sam Benedikt naučiti. On ga preporučuje svima koji smatraju da ih je netko na neki način povrijedio. Mnogi će ovdje možda reći da u takvim okolnostima čovjek ne treba ostati pasivan, nego se treba nametnuti i zahtijevati svoja prava'. Možda je to ponekad dobar savjet, no ponekad postoji bolji i mudriji put i njemu ćemo se sada posvetiti!
Započet ću podsjećajući na priču iz Dijaloga koja govori o tome kako se sv. Benedikt ponašao kada ga je bio progonio ljubomorni svećenik. Umjesto da bude ljut i, možda, osvetljiv, Benedikt se, kaže priča, odlučio u tišini odseliti odatle. Možda će netko reći da je to značilo priznati poraz. Na neki način to je i točno. No s druge strane, strpljivo podnoseći nepravdu koja mu je učinjena, on je sačuvao unutarnji mir i – otišavši na drugo mjesto - našao posve nov život koji možda, da je bio ostao, nikada ne bi bio otkrio. Upravo mu je proganjanje onoga svećenika omogućilo osnovati samostan na Monte Cassinu koji je kasnije postao tako poznat i odakle su se kroz kasnija stoljeća širili njegovo ime i njegov utjecaj. Korisno je sjetiti se da sv, Benedikt možda nikada ne bi uživao slavu koju danas uživa da nije onda strpljivo bio prihvatio nepravdu koja mu se nanosila.
Isto važi i za Krista! I On je strpljivo prihvaćao svoje patnje i prešao u novi, vječni život. Na taj je način - prema sv, Grguru - postao uzorom samom Benediktu, a potom i svim njegovim učenicima.
Na još se jednom mjestu u Pravilu govori o strpljivosti: u 36. poglavlju kad je riječ o bolesnoj braći. Može nas, međutim, iznenaditi na što se pritom stavlja naglasak. Ne govori se, naime, o tome da bolesnici trebaju biti strpljivi (premda oni to, naravno, trebaju biti), nego oni koji se za njih brinu: 'I takvi se imaju strpljivo podnositi,' (tj, zahtjevni bolesnici, op, prev,),
Ova nam rečenica daje naslutiti da to ponekad i nije bio slučaj! Bolesnici doista ponekad mogu biti zahtjevni, što dobro znaju oni koji ih njeguju. Ponekad se s njima zaista i može postati nestrpljiv! Sv, Benedikt želi da njegovatelji imaju svu potrebnu pomoć za svoj rad, ali i da pritom cijene činjenicu kako strpljivim prihvaćanjem svega što u tom poslu zahtijeva njihovo vrijeme i njihovu energiju postaju sposobni primiti obilniju nagradu' (Pravilo, 36, pogl,),
Razmišljajmo još malo o pojmu patientia. Priznajmo: ako se osoba u krevetu naziva pacijentom (budući da je u patnji), onda i osobe koje takve bolesnike njeguju ponekad zaslužuju i same zvati se pacijentima. Bolesnici u krevetu obično boluju od neke fizičke bolesti, oni koji ih njeguju pate ponekad od tegoba jedne druge vrste! Tako i pacijent u krevetu i njegov njegovatelj zajedno sudjeluju u sveprisutnom misteriju patnje. Ovako univerzalno shvaćena passio je - prema sv, Benediktu i kršćanskom shvaćanju uopće - samo ulaz u drukčiji život, budući da nalazi svoje središte i svoje značenje u passio, patnjama sada uskrsloga Krista.
U 72. poglavlju Pravila također se govori o patnji: 'Slabosti, bilo tijela bilo značaja, neka međusobno podnose velikom strpljivošću.'
Ta se rečenica često navodi, stoga i zaslužuje posebnu pažnju. Slabosti! Ovdje se ne misli samo na one slabosti koje se spominju u poglavlju o bolesnoj braći, nego i na one koje izlaze na svjetlo dana kada različite osobnosti zajedno žive na istome mjestu. Čitajući Pravilo, a čitajući i između redaka, može se zamisliti mnogo ljudi u Benediktovoj zajednici koji bi se mogli smatrati 'slabima'! Zar nije bilo takvih koji su ponekad kasnili na molitvu ili na jelo, pa se čovjek ponekad pitao jesu li neki od njih ikada bili u stanju ikamo doći na vrijeme:? Zar nije bilo i takvih koji su gubili, zametali, ili jednostavno lomili stvari koje su i drugima trebale? Podsjeća me to na rečenicu koja se mogla pročitati u jednom samostanu: 'Imali smo dva tuceta vrčeva, sada imamo samo jedan vrč!' A bilo je i mrmljavaca koji su se neprestano žalili! Zasigurno je u Benediktovoj zajednici živjelo mnogo nesavršenih ljudi. Zbog toga on naglašava da je za život u takvoj zajednici punoj napetosti potrebna ne samo strpljivost, nego maksimalna strpljivost!
Strpljivost koja nam je potrebna u suživotu s drugima, potrebna nam je ponekad i za nas same! Ova je misao zapravo već uključena u citiranu rečenicu iz 72. poglavlja Pravila ('Slabosti, bilo tijela bilo značaja, neka međusobno podnose velikom strpljivošću'). Kako bismo to jasnije vidjeli, potrebno je vratiti se latinskoj verziji teksta. Tamo nalazimo pridjev patientissime, koji je imao dvostruko značenje! Mogao je značiti da se ono što na što se odnosi (u ovome slučaju slabosti) može naći u međuljudskim odnosima, ali jednako tako i u sebi. Zato se spomenuta rečenica može prevesti i ovako: 'Slabosti drugih, bilo tijela bilo značaja, ali i svoje vlastite, neka međusobno podnose velikom strpljivošću. Vlastite slabosti! Beskonačan je popis načina na koje možemo razočarati i sebe i druge. Zato je važno podsjetiti da u nama postoji i nešto što je postojano. To je onaj najdublji dio našega bića koji je ukorijenjen u Onome koji nas je stvorio i koji je sama postojanost. Tako mi možemo biti strpljivi, čak veoma strpljivi, sa svojim ograničenostima i nedostacima, jer znamo da Bog, koji razočaranje pretvara u nadu, može rasti upravo u ovakvima kakvi mi uistinu jesmo.

Ambrose Tinsley, OSB

Igumaniji manastira u Igima

Sestro u Kristu! Odobravam Tvoju pobožnost i u slanju darova nama, i u raspoloženju da primiš naše! Ali da, nije tako kod nas, koji ni za sebe nemamo dovoljno dobrote, pa kako bismo onda još mogli da i drugima dijelimo pouke o nebeskoj dobroti?! Daj Bože, da se Ti prema svojoj vjeri vladaš dolično- po Božju- te nevino provodiš život u djevičanstvu, no također da i službu predstojnice vršiš bez prigovora! Znadeš da se tu radi o dobro nagrađenom poslu, ali također znadeš da je to i posao koji je za nepažljivce prepogibeljan: upravljati dušama stvorenim na sliku Božju!
Tako dakle u Gospodu upravljaj i sretno vodi svoje stado, da samu sebe stavljaš kao uzor svakoga dobra, te napokon mogneš reći: Evo mene i dječice moje, koju mi dade Bog.
Bog ti je predao duše preko odreknuća pa zato treba da ih k njemu dovedeš kao prijatnu žrtvu. Zato te na nebesima ide velika nagrada. Uči ih, odgajaj ih u spasonosnim zapovijedima, da ljube samo Krista, a ne put i krv! Da ne teže za posjedovanjem, da ništa nemaju vlastito, da budu bez strasti, a ne da posebnom ljubavlju vole rodbinu po krvi! Neka su radosno spremne na posao, a ne da su mrzovoljne prema askezi!
Ako budu tako dobre, onda će njima - ukoliko imadnu upaljene svjetiljke - doskora u susret izići zaručnik Krist i opet će, s njihove strane, u silnom veselju On biti susretnut. On će im otvoriti nebesku i nerukotvorenu ložnicu, rajsko blagovanje, napitke besmrtnosti, naslade vječnog življenja. On će ih odjenuti svijetlim haljinama, uresiti ukrasima neraspadljivosti - zaručničkim vijencima. On će ih ispuniti beskonačnim dobrima - i to u vijeke vjekova.
Svega toga radi - i Ti se i one namučiste. Iz dana u dan nastojale ste djelovati za svoje spasenje. Neka Vas samo krijepe ovakve nade! Božanskom ljubavlju gasite oganj, što Vam ga u duše unosi neprijatelj!
Pa kad se u askezi nađe nešto drugačije što je teško ili mučno, to se onda latite božanskih čitanja, tješite se pjesmama i pazite da sa herezom nemate nikakva zajedništva, ma sve kad bi trebalo zbog toga trpjeti ... čak do smrti! Nipošto nemojte izdati vjere, jer ništa nije vrednije od ljubavi Kristove. Tako su pokazivale djevice od davnih stoljeća pa ovamo, jer ih i danas ima proganjanih, iz manastira - Krista radi - izbacivanih, samo da bi imale dijela u heretičkom kruhu.
Ovo napisah Tebi kao Sestri u Kristu i kćeri, i onima koje idu za Tobom. Neka znaš: svi mi imamo zajedničkog vladara! Neka znaš, da silno želimo kako bismo se svi spasili - budući da smo istoga Tijela Kristova- mi se po njemu jedni drugima i zovemo: braća-sestre. U Kristu Isusu naime nema niti muško niti žensko, nego sve u svemu Krist(a), koji neka izvoli i Vas i nas spasiti!

Sv. Teodor Studit

Budući da nas čitavo Pismo uvjerava da je Bog stvorio sve zbog sebe samoga, sigurno je da će nastati vrijeme u kojem će se stvorenja suobličiti i biti u skladu sa svojim Stvoriteljem. Potrebno je, dakle, da i mi, prije ili kasnije, dođemo do toga da osjećamo na taj isti način: kao što je Bog htio da sve nastane zbog njega samoga, tako je potrebno da i mi ne želimo da postoji stanje niti ikoje drugo stvorenje pa niti mi sami, osim zbog njega, to jest po njegovoj volji a ne zbog naše ugode. Za nas će to biti radost, ne zbog činjenice da je zadovoljena naša potreba niti zbog toga što smo postigli svoju sreću, nego zbog toga što smo vidjeli da je ispunjena Božja volja u nama i s nama, onako kako to molimo u našoj svakodnevnoj molitvi: Budi volja tvoja, kako na nebu tako i na zemlji.
O ljubavi sveta i čista! O osjećaju tako slatki i ugodni! O sveta i čista željo volje, zasigurno toliko više sveta i čista koliko je u njoj manje pomiješano našega, toliko ugodna i slatka koliko je više božansko ono što se kuša! Okušati taj osjećaj znači biti pobožanstvenjenjen. Kao što jedna mala kap vode pomiješana s velikom količinom vina izgleda posvema izgubljena jer preuzima okus i boju vina, i kao što užareno i usijano željezo postaje jako slično ognju te gubi svoj prvobitni izgled, i kao što se zrak ispunjen sunčanim zrakama preobražava u taj isti sjaj svjetlosti, jednako je tako potrebno da u svetima svaka naklonost na neki čudesan način postane tekuća u sebi te da se u potpunosti preobrazi u volju Božju. Kako bi se inače ostvarilo da Bog bude sve u svemu, kada bi u čovjeku preostalo išta od čovjeka? Sigurno je da će u njemu opstati bit, ali pod jednim drugim vidom, pod jednom drugom slavom, pod drugom silom. Kada će se to dogoditi? Tko će to vidjeti? Tko će to doživjeti? Kada ću doći i lice Božje gledati?. Gospodine moj Bože, moje ti je srce govorilo; moje te je lice tražilo; tvoje ću ja lice tražiti. Vjeruješ li da ću vidjeti sveti hram tvoj?
Ne vjerujem da će se prije toga na savršen način ispuniti zapovijed koja kaže: Ljubi Gospodina svoga svim srcem svojim, svom dušom svojom i svom snagom svojom, ne prije časa kada duh više ne će biti primoran da se brine za tijelo i dušu, koja mu u ovom stanju daje život i osjećaje, prestane prianjati uz njega tako da njegove sposobnosti, oslobođene od sadašnjih tjeskoba budu nanovo okrijepljene Božjom snagom. Doista, nemoguće je da se u Bogu okupe sve ove stvarnosti, da prionu uz njegovo lice, sve dok postoje potrebe koje rastresaju i brinu služeći ovo slabo i trpljenju podložno tijelo. Dakle, duša se nada da će postići četvrti stupanj ljubavi - ili još bolje rečeno, nada se da će biti uzdignuta na tu razinu, zato jer Božjoj moći pripada da to omogući postići onome koji to želi a to ne spada na ljudsku mogućnost - i to će se ostvariti u duhovnom i besmrtnom tijelu, tijelu koje će biti cjelovito, miroljubivo i smireno, tijelu koje će u potpunosti biti podložno duhu. Ponavljam, tek tada će s lakoćom postići najuzvišeniji stupanj ljubavi, ili bolje rečeno bit će potpuno uronjena u tu ljubav, jer Božjoj moći pripada da obdari ovo tijelo onih koji to žele, a ne ovisi o čovjekovim naporima kojima bi se to htjelo postići. Napominjem, tada će s lakoćom postići najuzvišeniji stupanj ljubavi, kada jurne u hitru i čeznutljivu trku prema radosti svoga Gospodina, tako da je nijedna zamamnost tijela ne može usporiti niti ikakva poteškoća uznemiriti.
Ne vjerujemo li da su sveti mučenici zadobili ovu milost, barem jednim dijelom, kada su još živjeli u svojim pobjedničkim tijelima? Snaga njihove ljubavi je bila tako velika da je obuzela iznutra njihove duše, tako da su postali sposobni svoja tijela izložiti mučeništvu i prezirati mučenje. Iako ih osjećaj boli, koje su bile tako velike, nije mogao ne smetati ali im nije mogao pomutiti njihov unutarnji mir.
Kakvo će biti stanje duša koje će se konačno osloboditi povezanosti s njihovim tijelima? Vjerujem da će one biti u potpunosti uronjene u onaj beskonačni ocean vječnoga svjetla i sjajne vječnosti.

Sv. Bernard iz Clairvauxa

Izvan Crkve nitko ne može biti monah. Svaki autentični monaški život uključuje zbiljsku pripadnost Crkvi. S jedne strane zato što se monaško zvanje može razviti jedino u okviru jedne crkvene stvarnosti; s druge strane zato što se njegov smisao može u potpunosti produbiti jedino u otajstvu Crkve. Ti, dakle, moraš razmatrati to otajstvo i istraživati tu stvarnost da bi u toj kontemplaciji najljepšeg od svih djela Božjih, u svetoj Crkvi, našao čime ćeš svakodnevno osvjetljavati i podržavati svoj mukotrpni hod prema Bogu.
Otajstvo Crkve otajstvo je jednoga novog naroda otkupljenog krvlju Jaganjčevom, naroda svih krštenih sinova u Sinu, sugrađana svetih i ukućana Božjih. Oživljen Duhom, taj se sveti narod sabire u Kristu da bi po njemu imao pristup Ocu.
U Kristu, koji ju je otkupio, ustanovio i posvetio, cjelokupno zdanje Crkve nalazi, dakle, svoj sklad i izrasta u sveti hram. U njemu je svatko uključen u zdanje da bi postao boravištem Božjim u Duhu. Da bi ostvarila to veliko otajstvo, koje je samo Tijelo Kristovo -jer mi smo Tijelo Kristovo i njegovi udovi - Crkva produžuje u svijetu prisutnost, proslavu i poslanje Kristovo, i pridružujući se žrtvi onoga koji je samoga sebe prinio Ocu - za život svijeta.
Kao monah i monahinja, da bi tražio lice Kristovo kojemu želiš predati svoj život, i da bi se na najbolji način sjedinio s njegovom žrtvom, ti si povlašteni član Crkve.
Graditelj toga živog jedinstva jest Duh, koji je jednako tako život i snaga naroda Božjega, sveza njegova zajedništva, snaga njegova poslanja, izvor njegovih mnogobrojnih darova, njegova zadivljujućeg sklada, svjetlo i ljepota njegove stvaralačke moći, plamen njegove ljubavi. Uistinu mi smo svi kršteni jednim Duhom u jedno tijelo. I svi smo napojeni jednim Duhom.
Da bi živio u ovisnosti o Duhu koji mora voditi sav tvoj život, kao monah i monahinja, živi u srcu Božje Crkve. Po Crkvi, s njom i u njoj, ti sudjeluješ u Kristovu životu i u životu u Duhu. I budući da je samo jedno Tijelo i samo jedan Duh, za tebe je samo jedna Nada poziva što si ga primio: nada Crkve, tvoje majke. Zajedništvo svetih u jedinstvu Crkve i vjere takvo je da smo vjerujući u jednoga Boga, preporođeni u jednom krštenju, ojačani jednim Duhom, svi podignuti, po milosti posinstva, u jedan jedini vječni život.
Mi smo, dakle, u zajedništvu s Duhom Svetim ako ljubimo Crkvu, a ljubimo je ako ostajemo u njezinu jedinstvu u ljubavi. Što budeš više pripadao Crkvi, više će tvoj život biti usredotočen na Krista i oživljen Duhom Svetim, i samim time bit će više monaški. Sveta Crkva je Tijelo Kristovo, isti Duh je oživljuje i ujedinjuje u vjeri i posvećuje. Kada, dakle, postaješ kršćaninom, monaše, ti postaješ udom Kristovim, udom Tijela Kristova, dionikom Crkve i Duha Kristova .
Na taj način imaš pristup milosti Božjoj po svetoj Crkvi, koja istodobno označava njegovu Prisutnost i prenosi ti njegov Život, postajući za tebe sakramentalna stvarnost.

Pierre- Marie Delfieux

Nije nam zapovjeđeno da stalno radimo, niti da budemo stalno pažljivi i da neprekidno napredujemo, ali nam je zadano da molimo stalno, bez prekida.
(Evagrius Ponticus)

Razmatrajući Evanđelja, kršćani su još od najranijih vremena pokušavali pronaći način kako moliti bez prestanka. Pustinjski su oci su pokušavali ostvariti neprekidnu molitvu tako da bi uzeli jednu rečenicu ili frazu iz Svetog pisma koja ih se dojmila za vrijeme jutarnje molitve, ili bi izabrali neku kratku molitvu koja je na neki način izražavala njihove najdublje osobne potrebe. Zatim bi je neprestano pozivali u sjećanje, tijekom čitavog dana. Premda molitva može biti zamišljena u umu, ona se mora spustiti u srce, jer se samo iz srca može izdići prema Bogu.
Pustinjski oci nisu primarno smatrali srce središtem emocija i osjećaja, nego je srce za njih ponajprije bilo moralno i duhovno središte cjelokupnog ljudskog bića. Zato Iskrena molitva srcem označava molitvu ujedinjene osobe, molitvu u kojoj je onaj koji moli potpuno uronjen u molitvu.

Opat Izak je rekao: "Kad se dižete iz kreveta, pustite da vas vaša molitva spusti na koljena, a zatim je pošaljite dalje u svoj rad i svoje poslove, i pustite da vas prati cijeli dan." To može biti molitva poput "Gospodine, spasi me" kako je to savjetovao opat Makarios, ili "O, Bože, dođi, budi moja pomoć", ili "Bože, požuri da mi pomogneš" kao što je predlagao opat Izak. Ova potonja je bila molitva koju je odabrao Sveti Benedikt, koji je, otkrivši da ona učinkovito pomaže, tražio od svojih redovnika da je izgovaraju prije svakog sata jutarnje molitve. Jednostavna molitva kao "Isuse, pomozi" ili čak samo jednostavno "Isuse" nastala je od molitve Isusu "Isuse, Sine Božji, smiluj se meni grešniku". To je vjerojatno najpoznatija 'molitva srca' koja se koristi sve do naših dana.
Sveti Augustin je bio prvi koji je ove molitve nazvao zazivima, dok su ih kasniji duhovni pisci često nazivali težnjama. U nedavnim stoljećima težnje poput "Isuse, smiluj se", "Marijo, pomozi mi" ili "Sveto Srce Isusovo, uzdam se u Te" najčešće potječu iz narodne pobožnosti. Ispravno korištene, one utjelovljuju sve značajke prave iskrene molitve srca. Kako god nazivali te kratke molitve, one mogu pomoći osobi koja žudi da joj 'molitva bez prekida 'pomogne doći do svetosti tako da se svaki dan neprekidno otvara Bogu.

David Torkington, Kako moliti