Pregled posta

Patientia

Patientia (strpljivost) je prava benediktinska riječ! Nalazimo je na više važnih mjesta u Pravilu. Značajno je pritom zamijetiti da se ona tu javlja u dva gotovo proturječna značenja! Provedimo zato nešto vremena razmišljajući o toj posebnoj riječi i misteriju koji ona u sebi nosi. Neka to bude na dobrobit onima koji su već pronašli mnogo mudrosti u ovom starom dokumentu - Pravilu sv. Benedikta.
Započnimo najprije s latinskim! U Pravilu se za 'strpljivost' koristi riječ patientia. Oni koji poznaju latinski, ili su Pravilo čitali na latinskom jeziku, povezuju tu riječ s glagolom patiti, latinski pati, odnosno u perfektu: passus sum. Tako riječ patientia u svojim latinskim izvorima upućuje na element patnje u našim životima. Zato bi reći da smo bili strpljivi značilo da nas je napala neka nevolja ili nepravda. Drugim riječima, to bi istaknulo da smo u svom životu pasivno, dakle bez svoje volje, primali neku vrstu patnje!
Patientia se, međutim, medu kršćanima shvaćala u kontekstu cjelovitoga kršćanskog misterija pa je osim patnje značila i nadu! Tako je sv. Petar onima kojima je u ranim danima kršćanstva teško padao progon pisao: 'Naprotiv, radujte se što ste dionici u Kristovim patnjama (passiones), da se mognete radovati i veseliti i u čas kad se objavi njegova slava/ (1Pt 4,13).
Svoje passiones (patnje) ti su rani kršćani pridruživali patnjama samoga Krista. A budući da passio Isusa Krista vodi u vječni život, čine to i njihove vlastite patnje, podsjeća sv. Petar svoje čitatelje. I sam je sv. Benedikt bio uvjeren da će sve te patnje o kojima je u Pravilu pisao one ljude koji ih sa strpljenjem prihvate dovesti do te kulminacije života.
Passiones koje je sv. Benedikt ocrtavao nisu bile muke koje se obično povezuju s nasilnom smrću. Bila su to obična iskušenja kojima smo u susretu s ljudima i problematičnim situacijama svakodnevno izloženi. I takve passiones mogu, kaže sv. Benedikt, na svoj način biti teške. On pritom želi naglasiti da upravo onako kako korizma ustupa mjesto Uskrsu (Pravilo, 2. pogl.),i te patnje mogu one ljude koji ih strpljivo podnose odvesti u život vječni. To je razlog zbog kojega on na više mjesta u Pravilu govori o korizmi s radošću okrenutom prema budućnosti.
S riječju 'strpljivost' susrećemo se i u 4. poglavlju Pravila gdje nas Benedikt opskrbljuje pomagalima za dobro življenje. U 'vrtnoj kućici za alat' može se medu ostalim naći i ovo: 'Nepravdu ne nanijeti, a nanesenu strpljivo podnositi.'
Ovaj stav morao je i sam Benedikt naučiti. On ga preporučuje svima koji smatraju da ih je netko na neki način povrijedio. Mnogi će ovdje možda reći da u takvim okolnostima čovjek ne treba ostati pasivan, nego se treba nametnuti i zahtijevati svoja prava'. Možda je to ponekad dobar savjet, no ponekad postoji bolji i mudriji put i njemu ćemo se sada posvetiti!
Započet ću podsjećajući na priču iz Dijaloga koja govori o tome kako se sv. Benedikt ponašao kada ga je bio progonio ljubomorni svećenik. Umjesto da bude ljut i, možda, osvetljiv, Benedikt se, kaže priča, odlučio u tišini odseliti odatle. Možda će netko reći da je to značilo priznati poraz. Na neki način to je i točno. No s druge strane, strpljivo podnoseći nepravdu koja mu je učinjena, on je sačuvao unutarnji mir i – otišavši na drugo mjesto - našao posve nov život koji možda, da je bio ostao, nikada ne bi bio otkrio. Upravo mu je proganjanje onoga svećenika omogućilo osnovati samostan na Monte Cassinu koji je kasnije postao tako poznat i odakle su se kroz kasnija stoljeća širili njegovo ime i njegov utjecaj. Korisno je sjetiti se da sv, Benedikt možda nikada ne bi uživao slavu koju danas uživa da nije onda strpljivo bio prihvatio nepravdu koja mu se nanosila.
Isto važi i za Krista! I On je strpljivo prihvaćao svoje patnje i prešao u novi, vječni život. Na taj je način - prema sv, Grguru - postao uzorom samom Benediktu, a potom i svim njegovim učenicima.
Na još se jednom mjestu u Pravilu govori o strpljivosti: u 36. poglavlju kad je riječ o bolesnoj braći. Može nas, međutim, iznenaditi na što se pritom stavlja naglasak. Ne govori se, naime, o tome da bolesnici trebaju biti strpljivi (premda oni to, naravno, trebaju biti), nego oni koji se za njih brinu: 'I takvi se imaju strpljivo podnositi,' (tj, zahtjevni bolesnici, op, prev,),
Ova nam rečenica daje naslutiti da to ponekad i nije bio slučaj! Bolesnici doista ponekad mogu biti zahtjevni, što dobro znaju oni koji ih njeguju. Ponekad se s njima zaista i može postati nestrpljiv! Sv, Benedikt želi da njegovatelji imaju svu potrebnu pomoć za svoj rad, ali i da pritom cijene činjenicu kako strpljivim prihvaćanjem svega što u tom poslu zahtijeva njihovo vrijeme i njihovu energiju postaju sposobni primiti obilniju nagradu' (Pravilo, 36, pogl,),
Razmišljajmo još malo o pojmu patientia. Priznajmo: ako se osoba u krevetu naziva pacijentom (budući da je u patnji), onda i osobe koje takve bolesnike njeguju ponekad zaslužuju i same zvati se pacijentima. Bolesnici u krevetu obično boluju od neke fizičke bolesti, oni koji ih njeguju pate ponekad od tegoba jedne druge vrste! Tako i pacijent u krevetu i njegov njegovatelj zajedno sudjeluju u sveprisutnom misteriju patnje. Ovako univerzalno shvaćena passio je - prema sv, Benediktu i kršćanskom shvaćanju uopće - samo ulaz u drukčiji život, budući da nalazi svoje središte i svoje značenje u passio, patnjama sada uskrsloga Krista.
U 72. poglavlju Pravila također se govori o patnji: 'Slabosti, bilo tijela bilo značaja, neka međusobno podnose velikom strpljivošću.'
Ta se rečenica često navodi, stoga i zaslužuje posebnu pažnju. Slabosti! Ovdje se ne misli samo na one slabosti koje se spominju u poglavlju o bolesnoj braći, nego i na one koje izlaze na svjetlo dana kada različite osobnosti zajedno žive na istome mjestu. Čitajući Pravilo, a čitajući i između redaka, može se zamisliti mnogo ljudi u Benediktovoj zajednici koji bi se mogli smatrati 'slabima'! Zar nije bilo takvih koji su ponekad kasnili na molitvu ili na jelo, pa se čovjek ponekad pitao jesu li neki od njih ikada bili u stanju ikamo doći na vrijeme:? Zar nije bilo i takvih koji su gubili, zametali, ili jednostavno lomili stvari koje su i drugima trebale? Podsjeća me to na rečenicu koja se mogla pročitati u jednom samostanu: 'Imali smo dva tuceta vrčeva, sada imamo samo jedan vrč!' A bilo je i mrmljavaca koji su se neprestano žalili! Zasigurno je u Benediktovoj zajednici živjelo mnogo nesavršenih ljudi. Zbog toga on naglašava da je za život u takvoj zajednici punoj napetosti potrebna ne samo strpljivost, nego maksimalna strpljivost!
Strpljivost koja nam je potrebna u suživotu s drugima, potrebna nam je ponekad i za nas same! Ova je misao zapravo već uključena u citiranu rečenicu iz 72. poglavlja Pravila ('Slabosti, bilo tijela bilo značaja, neka međusobno podnose velikom strpljivošću'). Kako bismo to jasnije vidjeli, potrebno je vratiti se latinskoj verziji teksta. Tamo nalazimo pridjev patientissime, koji je imao dvostruko značenje! Mogao je značiti da se ono što na što se odnosi (u ovome slučaju slabosti) može naći u međuljudskim odnosima, ali jednako tako i u sebi. Zato se spomenuta rečenica može prevesti i ovako: 'Slabosti drugih, bilo tijela bilo značaja, ali i svoje vlastite, neka međusobno podnose velikom strpljivošću. Vlastite slabosti! Beskonačan je popis načina na koje možemo razočarati i sebe i druge. Zato je važno podsjetiti da u nama postoji i nešto što je postojano. To je onaj najdublji dio našega bića koji je ukorijenjen u Onome koji nas je stvorio i koji je sama postojanost. Tako mi možemo biti strpljivi, čak veoma strpljivi, sa svojim ograničenostima i nedostacima, jer znamo da Bog, koji razočaranje pretvara u nadu, može rasti upravo u ovakvima kakvi mi uistinu jesmo.

Ambrose Tinsley, OSB


Post je objavljen 31.05.2010. u 23:36 sati.