I što dalje? Pritisak materijalnog svijeta i unutarnji sukob.

petak , 15.07.2016.

U zadnjim sam se postovima bavila duhovnim temama jer nekako je čitava ova, a i prošla godina protekla u njihovom znaku. Došlo je vrijeme da se ova duša počne baviti tim aspektom koji je čekao dobrih 15 godina da se aktivira. Nekad su periodi iščekivanja prilično dugi. Bio tome razlog splet raznih okolnosti koje su zaustavljale prodor duhovne energije ili naprosto moje postavljanje na noge u ovom svijetu kroz djetinjstvo, školovanje i nekakvo sazrijevanje, žudjela sam se otisnuti u tom smjeru od svoje 12.-13. godine. Evo, i sad sam tu gdje jesam, krenula na svoj Veliki Put, no ostala je otvorena još jedna dimenzija s kojom ne znam što bi- dimenzija svjetovnog života.

U dimenziji svjetovnog života osjećam se kao potpuni luzer. Dijete koje je vođeno inteligencijom i različitošću, koje je bilo uspješno u školi, normalno u socijalnim kontaktima, otvoreno i sa žarom u očima jer je htjelo udisati život i voljeti ga, ostalo je s koferom bespomoćnosti gledati u horizont. Nisam nigdje, ne znam raditi ništa, ne znam kako da nađem posao jer zbog nekih fizičkih uvjetovanosti ne mogu npr. biti konobarica, nemam nikakve veze da se negdje zaposlim, a posao koji me može čekati toliko me psihički iscrpio da sam rekla da više to neću raditi.
Živim s roditeljem koji me ne može vjerojatno smisliti jer misli da sam vreća puna sanjarenja dok nam se zalihe za hranu tope. A ja ne znam kako da to zaustavim.

Pred godinu dana prekinula sam trogodišnju vezu sa situiranom osobom jer nisam mogla podnijeti raskol u duhovnim dimenzijama, iako bilo je tu još toga poput sasvim drugačijeg životnog stila. Kad je netko sportaš, asocijalan, zatvoren i emocionalno indiferentan, a ja umjetnička duša, otvorena, društvena, razgaljena i razvaljena u vlastitom emocionalnom oceanu, to se ne može preklopiti usprkos svim uloženim naporima. Viđali smo se dva puta tjedno u prosjeku, sve neke kave, nikad skoro otišli nekamo kako spada zajedno do prošle godine kada smo nakon tri godine veze prvi puta otišli skupa na more. I bilo nam je dobro, no meni nije bilo dobro oko stvari koje sam spomenula i odlučila sam to prekinuti. Karmička lekcija je odrađena, glumci su već u drugim ulogama.

Rekla sam samoj sebi da iduća veza ako će je biti mora biti po svim mojim standardima i da neću kompromise. A moji standardi su sljedeći: osoba s kojom jesam mora bit moralna, dobra (pod ovim mislim da ima osjećaja za druge i svijet oko sebe), da je vesele prirode, da je filozofski duboka i duhovno orijentirana, da pokazuje emocije.
Ja nudim to isto, jedino me veselje malo jebe, nekako sam zapela u crnoj rupi zbog trenutnih okolnosti.

Što se posla tiče, obići ću neke institucije za koje mi je vezana struka i tu napraviti neke korake. Ako ne nađem ništa do rujna, zaista ću razmisliti o tome da kontaktiram neke ljude da me pošalju u ašram u inozemstvo jer em ću biti potpuno beznadna, em ću od doma osjećati hrpu pritisaka i onog "mogla si barem ovo raditi za 2500 kn". Da sam mogla, bi, ali znam koliko me ovaj posao psihički izmoždio, koliko mi je dao osjećaj stagnacije i ludila u nemogućnosti da krenem naprijed. Neke stvari izgledaju izvedive dok osoba sama nije u toj situaciji.

I tako, sada dok liječim gripu koju sam pokupila na retreatu, razmišljam što da radim, ja luzer ili ja isposnik, ili ja izgubljena duša u svemiru mogućnosti koje ne umijem zgrabiti svojim rukama.

Ne znam, zaista ne znam kako da si osvijetlim crninu koja me obavija kad se nađem pred pitanjima egzistencije.

Oznake: egzistencijalna kriza, nemoć, tuga