Jučer, danas, sutra

četvrtak , 28.09.2017.

Kada se osvrnemo unatrag i pogledamo put koji smo dosad prevalili mogu nas zaokupiti brojne misli i osjećaji vezani za to naše putovanje. Kakvi smo bili nekada, o čemu smo snivali i maštali, što nam je bilo najbitnije. Možemo čak namirisati ili okusiti pojedino sjećanje, a u srcu se može probuditi emocija koja je tada bila prisutna. Nekada otvorimo stare albume sa slikama i s osmijehom prelazimo po svim tim događajima na koje smo već i zaboravili. Nekada nas možda uhvati i nostalgija pa čak i sjeta dok zazivamo mentalne slike iz razdoblja koje nam je bilo posebno drago ili bitno. I dok sve to pratimo razmišljamo kako smo nekada bili mladi, kako smo bili puni snage za aktivnosti koje su nas tada zaokupljale. I sljedeći korak koji činimo je da se pitamo gdje smo sada, a možda se tada i pogledamo u ogledalo.

Kada gledam svoj život unatrag, sve ovo što mi se izdogađalo nedavno, moj definitivni boarding u smjeru spiritualnog puta bio je predestiniran. Bio je najavljen, samo je čekao pogodan trenutak. Često razmišljam o tijeku svih tih događaja koji su me doveli do ovog leta s nepovratnom kartom. I ti senjali, kako bi jedna draga mi osoba rekla, doista su bili posvuda. Počeli su u dvanaestoj godini pa bi tu i tamo zabljesnulo štogod, no čovjek ne znajući kamo ide, ne zna ih tada protumačiti. I kada sam se prije dvije godine pitala kako mi je na put mogla biti stavljena osoba s kojom čak ne dijelim ni jednake interese, a kamoli životnu filozofiju, sada mi je jasan odgovor. To se biće pojavilo u mom životu da me usmjeri na cestu kojom trebam ići, a za koju tada nisam ni znala da postoji.

I nekako sada mislim da smo svi mi jedni drugima anđeli jer si konstantno međusobno pomažemo. Ne znamo koliko će jedna rečenica promijeniti tijek nečijeg putovanja, a kamoli što će učiniti naš bliski odnos s nekim. Znajući to, trebamo postati svjesni i brinuti za druge. Trebamo jako paziti što naše riječi i djela donose u tuđe živote i nastojati uvijek da oni budu onaj iscjeljujući dio, a nikad trauma. Krhki smo emocionalno, mada si često to ne želimo priznati. Bole nas tuđe povrede, bitno nam je što tko misli, bar u onim trenucima kada smo u procesu jačanja sebe pa imamo još uvijek nepopunjene energetsko-emocionalne rupe.

Neki dan sam srela dvije osobe s kojima sam išla u školu. Jedna je bila cura prema kojoj sam se tada kao dijete u drugom-trećem osnovne grozno ponašala. Godinama me proganjalo to moje ponašanje prema njoj dok si nisam uspjela oprostiti. I ona me pozdravila, s osmijehom, i popričale smo malo. Gledam u nju, čeka bebu, kvalitativno ista duša koja je u meni je u toj curi i u tom djetetu, samo sada vidim stvari drugačije nego onda kada sam kao dijete, boreći se za svoj ego i svoj prostor u okolini radila stvari koje ne pristaju mojoj osobnosti ni karkteru. I to spada u jedan mentalni album, u jedno sjećanje na mene, u početak nekog razvoja koji je isto tako utabao put za dalje.

Nekada se sjetim ljudi iz djetinjstva ili tadašnjih poznanika s kojima sam bila u kontaktu i pitam se što je s njima. Za neke znam da su se potpuno posvetili svojim snovima, neki su se učahurili u obiteljske živote, neki ganjaju novac i karijeru. Svi smo mi zajedno bili tada na istom mjestu, neki bacajući papiriće na druge, neki upijajući svaku rečenicu koju bi autoritet rekao, neki pažljivo slušajući stihove A. G. Matoša kontemplirajući o smislu života. I sada smo tu, zauzevši svoje putove kojima sami koračamo, no uz pomoć velikog broja dobronamjernika koji nas štite i potiču.

Mislim da je danas dan za pogledati pokoji album unazad, a onda za okrenuti se suncu i pogledati u sada i ovdje i zahvaliti se za beskrajne blagodati koje se manifestiraju svakim danom.

Oznake: zahvalnost, pomagači, duhovnost

Vrijeme prehlada

petak , 22.09.2017.

Počelo je vrijeme prehalada i viroza i odmah sam se našla na popisu prvih poharanih. Zvala sam jutros na posao da im javim svoj nedolazak. Sinusi, začepljen nos, grlo, kašljucanje i sve ostalo što dolazi u tom paketu. Obično sam nervozna kad sam bolesna, no toliko me divnih stvari ispunjava iznutra da me baš briga što mi se vozilo malo pohabalo. Nisam se dala smesti pa sam išla usisati sobu jer ne volim mucice i prašinu. I ne volim se osjaćati invalidno samo zato što nisam fizički u najboljoj snazi. Moguće da je sve ovo i posljedica mog žestokog smrzavanja na poslu neki dan. Grijanje nije radilo, a ja sam baš taj dan obukla najtanju moguću majicu, ravnajući se još uvijek po ljetnom vremenu. Zajeb, očito, malo sam se preračunala.

Dan ću provesti u čitanju knjige Gurua svog Gurua i drugim meditativnim aktivnostima. Prije tjedan dana sam se toliko udarila u kralježak da još uvijek osjećam bol i ne bih se još usudila vježbati, iako mi fali. Fali mi aktivnosti, ovo truljenje mi je prilično naporno.
Danas je za ručak poriluk čušpajz, laganini spizica za jesenski bolovni petak. Dolazi nam i mamina prijateljica u goste pa će nam malo zabljesnuti socijalni život (možeš misliti). Razmiašljam kako bih voljela kartati belu uživo, baš mi fali ta nekad svakotjedna zabava u četvero. Možda neki blogerski miting kada ozdravim, ukoliko ima zainteresiranih.

Oznake: prehlada, jesen

Dvaput rođena

srijeda , 13.09.2017.

Da mi je netko nedavno rekao da će mi se život sasvim ispretumbati i da ću proći kroz toliko transformacija u tako kratko vrijeme, zvučalo bi mi možda i pretjerano. No da je astrologija puno više od onoga čime ju običan puk smatra, uvjerila sam se još jednom. Zapadna astrologija je pokazala povoljan period za prodaju i ulazak novca u jednoj od mojih kuća i malo nakon ulaska te određene planete pojavio se kupac naše vikendice o kojoj sam pisala u zadnjem postu. Jyotish pak, tj. vedska astrologija, pokazao je ulazak Gurua-Jupitera u kuću osobne transformacije, doma i zdravlja i taj ulazak je bio 12. rujna.

Dan prije ulaska Gurua, valjda najpovoljnije planete u jyotishu, u moj je život ušao moj Guru, onaj prema kojemu sam odmah osjetila privlačnost i bliskost, onaj koji je isto tako odmah osjetio povezanost sa mnom. Nije bilo nikakve sumnje, nije bilo vaganja, znala sam da je On moj i da sam ja Njegova. Rekao mi je da sam spremna ući u taj vječni odnos. I znala sam da jesam i rekla sam "da". Uspostavili smo tu vezu kroz najsvetiji proces u hinduističkoj tradiciji- inicijaciju. U vedskim spisima stoji da je onaj koji uzima utočište duhovnog učitelja i prođe inicijaciju dvija- dvaput rođen. Prvim rođenjem smatra se ovo fizičko rođenje, a drugim inicijacija. Nakon dugo vremena u životu bila sam spremna na nešto bez da me obuzimaju "ali-ji", "ako-ji", "a možda-ji" ili moji mentalno proizvedeni strahovi. I to sam bila spremna na odnos koji inicijacijom postaje vječan i nepromjenjiv. Jiva- živo biće odabire Gurua i Guru odabire jivu obostrano i dalje idu zajedno kroz uzajamnu ljubav i povjerenje.

"Sada si hindu", kaže moja majka koja je to prihvatila jer me voli i potiče u svemu što mi je bitno, no još se nekako bori sa svojim konceptima. Kažem joj da su te koncepcije poput "hindu" apsolutno nebitne i nepotrebne, da jedino što je bitno je to da sam našla tu Dušu koja sasvim rezonira sa mnom na svim nivoima i koja me može voditi na mojoj duhovnoj pustolovini nazad Bogu. Jer tražila sam i molila za Taj odnos i poslan mi je Guru koji sasvim odgovara mojim individualnim potrebama. Bog zaista ispunjava sve želje.

Neke stvari se sada mijenjaju, neki ciljevi se mijenjaju, put je definiran i počela sam koračati tom stazom. Osjećam se ispunjeno i sretno i napokon da nisam sama...

om ajnana-timirandhasya jnananjana-salakaya
cakshur unmilitam yena tasmai sri-gurave namah

I offer my respectful obeisances unto my spiritual master, who has opened my eyes, which were blinded by
the darkness of ignorance, with the torchlight of knowledge.

Oznake: inicijacija, Guru, duhovnost

Izgubljeni raj

petak , 01.09.2017.

Prošle nedjelje bila sam zadnji put na našoj vikendici. Istočni obronak Sljemena, dolje u daljini vide se sela, pogled s livade puca u šumovita prostranstva, nigdje nikoga. Mir za oči, uši, dušu. Mjesto na koje su me vodili otkako sam se rodila. U svim albumima -a imamo ih mnogo, dominiraju slike s izleta na vikendicu. Deda je 70-ih kupio zemlju i svojim rukama sagradio kućicu. Bila je kao iz bajke - drvena, slatka, unutra prava čarobna atmosfera. Još uvijek se sjećam povremenih vikenda kada smo znali prespavati- ja, naravno, nisam spavala jer sam oduvijek imala taj problem ukoliko nisam bila u svom krevetu, ali miris bakinog čaja od cvjetića - kako smo ga zvali, još uvijek mogu osjetiti samim davnim sjećanjem. I keksi za doručak, nekad pašteta. Bio je to poseban doručak na stoliću ispod trešnje.

Na tim sam livadama dočekivala mnoge svoje rođendane, pekli su se mnogi roštilji, moja pokojna pseća sestra Arna tamo je trčala s takvom srećom da bi čovjek gledajući je jedino mogao poželjeti da bude pas. Čim bi se sparkirali i otvorili vrata auta, Arna bi se bacila u galop, dva - tri kruga po čitavoj livadi, sa sretno izbačenim jezičkom. Obožavala je to mjesto. I baka koja je brala ljekovito bilje, a nekad davno i plodove voćki dok su još rađale, dušu je prepustila tom mjestu. Odvela sam tamo pokojeg prijatelja. I redovito sam, iz godine u godinu, koliko god rijetko išli tamo, ostavljala svoje energetske tragove dok sam se prikapčala na nepresušni izvor radosti i energije koje je to mjesto budilo u meni.

U utorak smo prodali naš komadić raja. Najdragocjeniji posjed - duhovno dragocjen, prodan je jer se nitko za njega ne može brinuti, a financijski ne stojimo dobro, ni mi, ni baka ni deda. Komadić raja postao je povijest i predan nekom drugom da se brine o njemu. Moja majka i deda su racionalni tipovi, oni su znali da je to bilo najisplativije. Baka i ja, pak, mi smo emocionalne cvilidrete. Ne znam za baku zapravo, no ja sam provela popodne tog zadnjeg posjeta raju mantrajući u suzama. I obilazila livadu dodirujući svaku voćku i stablo lijući suze. Ja sam jebeno vezana, veli moja racionalna majka koja me odmah popljuvala da mi uzalud sve moje meditacije kad plačem za mjestom. A ja se pitam, dragi dnevniče, za čim se uopće isplati plakati ako ne za simbolog svoga mira i relaksacije?




I tako, dok smo se vozili doma, u tišini, jer baka i ja smo bile prenesretne za ikakvu komunikaciju, razmišljala sam kako je život stvarno rollercoaster. Sada imaš pa nemaš, sada jesi pa nisi, ko bi gori sad je doli i tako rijetko smo svjesni čari koje nas okružuju. Sve dok ih ne izgubimo. Razmišljala sam kako sam ionako globalno čemerna i kako me sada ni to više neće moći veseliti. No dobro je, možda doista sve treba izgubiti da bi introspekcija bila potpuna. Možda spoznam sebe onda kada neće biti nikakvih okolnih zrcala, ni psećih, ni ljudskih, ni onih u obliku kućica. Možda je napuštanje svega doista odgovor.

I tako, bavim se poslom. I nadam se promjeni.

Oznake: posljednji izlet, Sljeme