Izgubljeni raj

petak , 01.09.2017.

Prošle nedjelje bila sam zadnji put na našoj vikendici. Istočni obronak Sljemena, dolje u daljini vide se sela, pogled s livade puca u šumovita prostranstva, nigdje nikoga. Mir za oči, uši, dušu. Mjesto na koje su me vodili otkako sam se rodila. U svim albumima -a imamo ih mnogo, dominiraju slike s izleta na vikendicu. Deda je 70-ih kupio zemlju i svojim rukama sagradio kućicu. Bila je kao iz bajke - drvena, slatka, unutra prava čarobna atmosfera. Još uvijek se sjećam povremenih vikenda kada smo znali prespavati- ja, naravno, nisam spavala jer sam oduvijek imala taj problem ukoliko nisam bila u svom krevetu, ali miris bakinog čaja od cvjetića - kako smo ga zvali, još uvijek mogu osjetiti samim davnim sjećanjem. I keksi za doručak, nekad pašteta. Bio je to poseban doručak na stoliću ispod trešnje.

Na tim sam livadama dočekivala mnoge svoje rođendane, pekli su se mnogi roštilji, moja pokojna pseća sestra Arna tamo je trčala s takvom srećom da bi čovjek gledajući je jedino mogao poželjeti da bude pas. Čim bi se sparkirali i otvorili vrata auta, Arna bi se bacila u galop, dva - tri kruga po čitavoj livadi, sa sretno izbačenim jezičkom. Obožavala je to mjesto. I baka koja je brala ljekovito bilje, a nekad davno i plodove voćki dok su još rađale, dušu je prepustila tom mjestu. Odvela sam tamo pokojeg prijatelja. I redovito sam, iz godine u godinu, koliko god rijetko išli tamo, ostavljala svoje energetske tragove dok sam se prikapčala na nepresušni izvor radosti i energije koje je to mjesto budilo u meni.

U utorak smo prodali naš komadić raja. Najdragocjeniji posjed - duhovno dragocjen, prodan je jer se nitko za njega ne može brinuti, a financijski ne stojimo dobro, ni mi, ni baka ni deda. Komadić raja postao je povijest i predan nekom drugom da se brine o njemu. Moja majka i deda su racionalni tipovi, oni su znali da je to bilo najisplativije. Baka i ja, pak, mi smo emocionalne cvilidrete. Ne znam za baku zapravo, no ja sam provela popodne tog zadnjeg posjeta raju mantrajući u suzama. I obilazila livadu dodirujući svaku voćku i stablo lijući suze. Ja sam jebeno vezana, veli moja racionalna majka koja me odmah popljuvala da mi uzalud sve moje meditacije kad plačem za mjestom. A ja se pitam, dragi dnevniče, za čim se uopće isplati plakati ako ne za simbolog svoga mira i relaksacije?




I tako, dok smo se vozili doma, u tišini, jer baka i ja smo bile prenesretne za ikakvu komunikaciju, razmišljala sam kako je život stvarno rollercoaster. Sada imaš pa nemaš, sada jesi pa nisi, ko bi gori sad je doli i tako rijetko smo svjesni čari koje nas okružuju. Sve dok ih ne izgubimo. Razmišljala sam kako sam ionako globalno čemerna i kako me sada ni to više neće moći veseliti. No dobro je, možda doista sve treba izgubiti da bi introspekcija bila potpuna. Možda spoznam sebe onda kada neće biti nikakvih okolnih zrcala, ni psećih, ni ljudskih, ni onih u obliku kućica. Možda je napuštanje svega doista odgovor.

I tako, bavim se poslom. I nadam se promjeni.

Oznake: posljednji izlet, Sljeme