Unutarnje putovanje i kako nemam dobru opremu

srijeda , 22.02.2017.

Sunčani dani, gotovo proljetni, smiješe nam se sve češće. Mali pomak u odnosu na inače- osjećam nekakvu unutarnju radost. Možda zato što čitam knjige koje me opuštaju o temama koje najviše volim. Trenutno sam na drugoj knjizi Lobsang Rampe, tibetanskog lame koji opisuje rast i razvoj djeteta koje se smatra inkarnacijom, zadirući u tajne tibetanskih učenja i mističnih inicijacija. Ne mogu si pomoći, oduvijek me zanimala mistika istoka; oduvijek su moje srce uzbuđivale i radovale ideje o našoj unutrašnjoj sposobnosti, porijeklu i besmrtnosti kao duhovnih bića. Primijetila sam i da sam zadnjih par godina prošla kroz dosta promjena na tom nivou- smanjili su se neki strahovi, no i dalje je tu dosta rupa koje se treba pokrpati i popuniti zdravom, svježom i kreativnom energijom. Kao melankolik i filozofski um sklon stanjima besmisla i tjeskobe, vjerujem da me upravo takva literatura i takva glazba, a onda i ono malo prakse za kojom ponekad posegnem, drže na održavanju životne radosti.

Pitala me neki dan poznanica (znamo se preko društvenih mreža, iako je bliska prijateljica par ljudi koje znam) da li mi filozofija i ljudi koji prakticiraju isti vid yoge pomažu ili odmažu u svim ovim stresnim razdobljima koja su uzela maha. Nije mi trebalo ni razmisliti, odmah sam ispalila da bi vjerojatno bez tog bila u još težim mislima. Ovako barem znam da uvijek postoji ta točka koja mi daje nekakav odmor od tereta koji nosim. Čak i kao netko tko je slabo discipliniran i odveć lijen da se kako spada udubi u određenu stvar- jer se više uzda u svoju interpretaciju negoli tuđu- osjećam da dobivam neku vrst utočišta i zaštite.

U zadnje vrijeme razmišljam opet o toj disciplini i svim pravilima koje ona nameće. Čitajući sve te knjige starog istoka, svuda se provodi stroga disciplina, određena ritualna i meditacijska praksa koja je striktno određena i često se navodi kao jedini način. Mi danas, naravno, znamo da postoje brojni putovi koji vode ka istome cilju, no ja sam se ozbiljno počela pitati je li uistinu ta strogost- tapasya, ta disciplina, ta naša sadhana, jedini put? Prije nekoliko dana sam čak pomislila da možda i je.

Bili smo u nedjelju na kavi, otvorili temu tajnih znanja, svete geometrije, mantri i mandala, meditacijske prakse. Pričali smo o tim ljudima koji imaju razvijenije unutarnje sposobnosti, bilo da čuju i vide više, bilo da predosjećaju ili znaju, i došli smo do zaključaka da baš svi ti ljudi jesu disciplinirani u svojim praksama. Dok mi- mi imamo nekakvu vjeru, nekakvo gledište i nekakvu intuiciju, no nedovoljno vjerujemo nekoj praksi kao takvoj, tj. imamo taj odmak od činjenja onog što negdje piše da bi se trebalo činiti pitajući se je li to uistinu tako i mora li to biti baš tako striktno izvedeno. Tako mi je, primjerice, dok sam čitala Lobsang Rampu i njegovo prvo iskustvo u samostanu- a koje je bilo tri dana nepomičnog sjedenja u lotosovom položau- prvo pitanje koje sam pomislila bilo- treba li to biti baš tako strogo?

Zanimljivo je, kaže mi M. koja se pita to isto, da mi koji se to konstantno pitamo vjerujući u slobodan duh nevezan za određenu praksu u smislu da se sad ona treba slijediti baš tako kako je naređeno- uz strogosti, disciplinu i post, nikad nismo odali toj istoj praksi na takav način (ili ako jesmo bio je to isuviše kratak eksperiment da bi pomolio neke veće rezultate), no skloni smo i dalje mentalno špekulirati o tom. Najzad, ono što mi volimo je vjerovati da nam se otvara baš ono što treba, no isto tako željni smo većeg znanja koje se očito neće samo od sebe spustiti bez da ulažemo taj gore navedeni trud, pa se čudimo što tako dugo stojimo na istom mjestu i što se ništa ne događa. Uistinu, mene je dosadašnje životno iskustvo naučilo da blagoslovi postoje, no da isto tako lijena mačka može dobivati mažnju jer je neodoljiva i privlačna, ali samo dok ne bude zamjenjena nekom drugom koja će se radi mažnje sama došetati. Radi se o tome da mi naš unutarnji interes ne razvijamo dovoljno, ili, kako bi rekli oni koji to rade (bez obzira na rezultat)- nedovoljno smo posvećene.

U svemu ovom zaključak je jednostavan- ja sam krenula nekamo, no priprema mi nije bila najbolja, nedostaje dio prtljage i zalihe hrane su slabe. Možda da ipak bolje isplaniram put jer u tenisicama neću stići preko planine, a i hudica nije dovoljna za vjetrove koji pušu u tim razinama.

Sada se vraćam Lobsangu Rampi prije nego me lansira nazad u stvarnost po nalaze iz laboratorija jer se misli da mi je nešto dok je samo hrpetina nerazrađenog stresa i nezadovoljstva u pitanju. Iskoristite sunce naše drago koje puni životom i budite mi dobro.

Vaša Atma

Oznake: Tibet, mistika istoka, duša

Something ain't right

nedjelja , 19.02.2017.

Premda već duže vrijeme ignoriram čudnovate pojave kod sebe u vidu misterioznog kašlja koji se ničim ili nečim (a da ne znam čim) javlja i kožnih manifestacija, jučer sam se ipak malo zapitala što se događa. Izbijaju mi neki plikovi po koži koji djeluju ko ubodi i svrbe na dodir. Ne bih se time zamarala da znam da sada nema komaraca i nisam pronašla skrivenog pauka u sobi. U zadnje vrijeme mi se koža stalno osipa nečim i izgleda da ću morati posjetiti doktora da me pošalje na vađenje krvi. Nisam fan odlaska doktorima, još manje kad vladaju takve viroze, ali moram.

Ne mogu se oteti dojmu da je to sve od unutarnjeg stresa na poslu, koji samo u svjetlim trenucima nije aktivan. I mada sam neki dan pisala kako sam došla do razine da me boli kurac, na istom tom mjestu su se otvorili novi leveli kaosa i stresa i za njih nemam više zaštitu. Bojim se da nalazi čega god neće ništa pokazati kao i obično, ali stvar je prešla granicu tolerancije.

Najbolje je što kad god dođem doma čujem staru kako priča da je srela tog i tog, da mu je ispričala kako mi je sjebano na poslu, da je on rekao da je danas svima sjebano i da ne mogu otići dok ne nađem nešto drugo. Da, okej, no mrzim kada se umanjuje problem o kojem se nema predodžba. Mogla ga je pitati je li njemu izbijaju čirevi i osip zato jer što god jebeno napravi na poslu rezultira time da ga nitko ne doživljava (u boljoj varijanti) ili da ga agresivno napadaju klijenti. Ja jako dobo razumijem da sam u situaciji da ne smijem otići dok ne nađem nešto drugo, no jebemu mater, to se počelo prelijevati preko moje kože, udarilo je na zdravlje.

Nemam opet rješenje, a možda bih baš trebala sve goniti u kurac i posvaditi se s Bogom i reći mu:"Evo stari, što god da me učiš, ne razumijem, ali ne želim više trpiti ova sranja jer me jebu zdravstveno. Idem ča, a ti daj malo lakšu lekciju."
Zvučim si kao durica tada, no samo se ravnam prema onom što se događa- moj stres je učestali, kad ga i uspijem prevazići onda se otvori neka nova razina stresa, a počinjem stvar razmatrati i s drugog kuta- možda učim dokle ću dopustit da me jebu oni koji to zaista ne bi trebali?

Nije sve tako crno, dragi moji, zapravo sve ostalo je super. Radim na stvarima koje volim, bacila sam se više na svoju struku, upoznala neke nove ljude, napravila neke dobre korake. Da me ne jebu na tom mjestu sve bi bilo čist fajn. Ovako mi na to odlazi energija. Da, u zadnje vrijeme mi se događa da uopće nemam energije. Dođem doma oko 6, pojedem, u 7 se legnem i zaspim. Ne mogu ni knjigu pročitati. Matematički gledano, moj problem nije toliko dramatičan jer imam izdržati još 4,5 mjeseca na koliko imam ugovor. Znači manje od pola nego sam izdržala. To je kao nekakva utjeha. Međutim, ako pitate moje tijelo, zaključit ćete sami. Kronični umor, kožna sranja i povremena anksioznost. Bad shit.

Oznake: koža, problemi s kožom, anksioznost, stres

Ratnik tragač

nedjelja , 12.02.2017.

Laganini jutro uz kavu i Nick Cavea. Taman prigodno za ovo vrijeme. Imala sam čitav SF film sinoć. Vjerojatno i nije bila najbolja ideja dovršiti čitanje Castanede prije spavanja, i to taman dio u kojem priča o duhovima i anorganskim entitetima. Sanjala sam tako duhove i vanzemaljce i svakakva čudesa i u pola 10 se odlučila ustati i podijeliti ta iskustva s mamom koja je već dovršavala svoju zadnju šalicu kave. Veli ona kako svaku večer putujemo astralom, ali da kasnije naš um to isprocesuira na njemu shvatljiv jezik pa se sve čini konfuznim. Moguće, voljela bih malo više istražiti prirodu snova, samo nikako da pogodim knjigu koja mi odgovara. Imam negdje onu Tibetansku knjigu sanjanja na koju se spremam već godinama k'o gladan srati.

Imala sam dva bezbrižna dana na poslu. Jedan dio mene odustao je od tog mjesta pa sam prihvatila činjenicu da tamo nitko nema respekt prema meni i da se meni na kraju živo za to i jebe jer su ti ljudi ionako u nezavidnoj poziciji, koliko god bili uvjereni da su bogovi. Ništa ne uče iz života, od drugih, nemaju vlastite stavove osim onih temeljenih na egu i tako sam ja odlučila, sebe radi, da me boli kurac. Uspjelo mi je ta dva dana, za vikend me već počelo žuljati malo što mi ne uspijeva obaviti svoju dužnost kako spada, no očito je već 5 mjeseci da moja dužnost nije moja uloga, već nešto drugo što još istražujem. Uglavnom, dok su kolege oko mene pucale, neki doslovno na rubu suza, ja sam pričala viceve jer je tadašnja situacija bila toliko jebeno besmislena da sam smijući se digla ruke i prihvatila sav njen besmisao. Recimo da bi to odgovaralo nečem u rangu kao da pozovete familiju od 20 ljudi na rođendan u 17 h i u 18 ih dođe petero. Nema veze, ćakulate s tih 5 i bavite se njima. I boli vas kurac, jer znate da kad to obavite idete na pivu poslije s ljudima koji su vam zapravo bitni.

Moja unutarnja borba između onoga tko sam ja i kako me drugi percipiraju isto se okrenula u moju korist. Uspjela sam izbalansirati činjenicu da sam neovisni tragač koji slijedi svoj unutrašnji osjećaj u moru onih koji slijede samo napisane naputke. No, kako to obično biva, što zračiš to privlačiš pa se tako pojavila nova osoba iz duhovne sfere koja na stvari gleda iz slične perspektive tako da smo jučer provele 4-5 sati na kavi i pričale o svemu i svačemu, među ostalim i o tim zatvorenim umovima s kojima se, jebiga, susretnemo na tom mjestu. Ja sam usput shvatila da doista moram vježbati toleranciju i ne osuđivati ljude jer makar sam svjesna da ne osuđujem narkomane, alkoholičare i još poneke skupine koje se rado osuđuju, osvijestila sam da i dalje osuđujem religiozne ljude. Ne zato što su religiozni, već zato što oni uporno žele onima koji to nisu nametnuti svoje citate. Ne mogu reći da nameću svoj stav ili iskustvo jer toga nemaju, nego samo citate i ono što je netko drugi rekao da bi trebalo biti. Sada učim kako se odmaknuti s "dobro, doviđenja", a ne ići istjerivati pravdu. Ako sam prestala na poslu istjerivati pravdu, možda ću i ovdje uspjeti.

Veselim se nekim novim stvarima, novim knjigama i idem sad lagano prionuti na posao da si ne nagomilam sve za poslije. Sljedeća knjiga na redu je Treće oko od Lobsang Rampe.


Nikola Špiljić

Oznake: Nick Cave, Castaneda, tolerancija, nedjelja

Noćni putnik na mislima

ponedjeljak , 06.02.2017.

Iskoristit ću ovu večer i kišu koja neumorno pada da napokon nešto napišem nakon duže pauze. Moja odluka da ponovno živim tj. živnem upražnjava se svakim danom sve više, bilo da dane provodim po kavama s dragim ljudima, bilo da si stvaram gušt radeći ono što najviše volim. Kada nisam zabijena u duge razgovore u birtiji, zabijena sam u knjigu ili vježbam mridangu, bengalski bubanj. Baš me raduje osjećaj da napokon usvajam brzi ritam, da mi se motorika popravila i da osjećam napredak. I to je moja sadhana, kako bi rekli. Nešto u čemu se discipliniram. Ipak postoji takvo što u mom životu i premda bih se odmah svrstala u one koji imaju disciplinu samo u ispijanju kave, izgleda da sam se opet podcijenila.

Oživljavam u zadnje vrijeme sjećanja na svoje studentske dane. Ne kanim ništa ponovno upisati dragi Lastane, samo sam se malo jače počela približavati svom fachu pa mi se pojavljuju flashbackovi tih vremena kada sam sate provodila pred prostorijama tog divnog zdanja u Lučićevoj 3, kada sam noći provodila s kutijama plavog Waltera i najmanje džezvom kave (onda je to još imalo utjecaja na mene ili sam barem bila uvjerena da ima) učeći grčku filozofiju ili uživajući u mentalnom orgazmu kojeg mi je pružala sintaksa jednog od zajebanijih jezika. I uspjela sam usrati neke stvari po putu pa mi padne nekad na pamet kako sam možda trebala završiti tu filozofiju. Ili nisam. Mogu još uvijek, teoretski, no ako onda nisam željela, zašto bih sada? No nikad se ne zna, možda se jednog dana pojavim tamo, nakon što budem sigurna da sam zaboravila svu manjkavost tog studija i kažem:"Evo mene nazad, odlučila položiti taj nastavnički smjer. Napisat ću i diplomski, može nešto mračno, tipa Heraklita?" Mislim da me um zajebava jer tko bi se bavio mentalnim alpinizmom uz posao. Ili još gore, bez posla, jer kada bih radila, zasigurno ne bih imala vremena za čituckanje stručne literature uz svu ovu spiritualnu kojom se hranim, a kada pak ne bih radila, ne bih si od čega imala priuštiti taj završetak. Realno, time ne bih puno ni dobila osim samo još jednog papira sa završenom prašnjavom strukom. Jer da, sve su moje struke prašnjave; ja se naprosto volim omatati starim, zaboravljenim i kompliciranim svjetovima.

Gledam malo ljude oko sebe sada kada sam se opet otisnula u socijalizaciju. Odem s kolegicama na cugu pa se spominju brakovi, kontracepcije, životne pizde materine, reklo bi se, a ja ko alien razmišljam kako ću se zabiti u dobru knjigu, otići na cugu s nekim s kim ću još malo pretresati o širenju svjesnosti i znakovima na putu, o bježanju od ograničenja i lomljenju ega, o prihvaćanju još jednog duhovnog izazova koji mi ide nakurac no znam da ga moram riješiti. I to me tako veseli. Sjetila sam se sada kada sam neke 2013. ili 2014. naišla na Bhagavad Gitu na Interliberu. Tražila sam staroj neku knjigu Jiddu Krishnamurtija i zadnja nada mi je bio neki riječki antikvarijat koji je izgledom doslovno potvrdio svoj naziv- hrpetina nagruvanih, prašnjavih, pohabanih knjiga zbijenih na par polica. Kada je frajer rekao da nema Krishnamurtija, upitala sam ga ima li što drugo od indijske filozofije. Na to je frajer izvadio savršeno očuvanu Bhagavad Gitu i rekao:"Možda bi vas ovo moglo zanimati."

Nisam tada baš najbolje znala što je zapravo Bhagavad Gita, no znala sam da je jako važna. Nekim čudom koštala je toliko malo da je smiješno. Nisam sada više sigurna no mislim da je bila oko 50 kn ili čak manje i mada na koricama piše još uvijek 80, sjećam se da sam ju platila manje od toga. S obzirom da se radi o tvrdom uvezu i knjizi od gotovo tisuću stranica, gotovo da mogu reći da mi je pala u ruke. Nekoliko dana nakon toga odlučila sam ju krenuti čitati. Sam uvod prije prvog poglavlja me toliko energetski usisao unutra da sam počela imati osjećaj kao da me nešto prejako obuzima i da ću se onesvijestiti od te energije. Kao da sam bila u tom tekstu. Onda sam nazvala prijateljicu da moram doći do nje na razgovor jer da se čudno osjećam, kao da me knjiga usisala. Nemam dijagnozu, majke mi, a zvučim samoj sebi ludo ponekad. Uglavnom, u svom životu imam puno ljudi koje knjige usisavaju i koji me apsolutno razumiju. Dobro, ima tu još puno toga čega se nisam nikada dotakla ovdje, ali što me baca van uobičajenog funkcioniranja. Nekad me obuzme osjećaj izolacije jer se toliko ne mogu poistovjetiti s tim ljudima koji me okružuju, premda duboko u sebi ni ne želim, no stvar je čisto osjećanja odvojenosti i nepripadanja, koje ponekad zasvrbi. Nije da ne splasne za nekoliko dana, no uvijek se iznova vraća.

Zapravo razlog zbog kojeg ovaj pasus pišem je ta sveprisutna tema o upoznavanju nekakvih suputnika. I ne mislim tu sada na ljubavne odnose čak jer vjerovali ili ne, toliko malo držim do tih potreba jer su krajnje izvulgarizirane i svedene na neku normu, već čisto onaj osjećaj ushita koji bih voljela osjetiti zato što sam kliknula s nekim na nekoj nevidljivoj vibraciji. Izgleda da je to područje još zatrpano pa se ne treba njime ni baviti, no nekad me žalosti pomisao da su prošle doista godine otkako me netko uspio pokrenuti svojom osobnošću i probuditi u meni želju da upoznam tu osobu. Nekad pomislim da je neki dio mene zamro, no znam da nije i znam da prolazim opet jednu od mijena koje znaju teško pasti, no prečesto razmišljam o tome. A razmišljala sam i s 13 i 15 i 18. I stvari su se promijenile do danas, no ja i dalje tražim onaj dubinski emocionalni drive koji bi me lansirao u svjetove iz kojih ne želim izaći. Sanjar u meni je dobio pokoju boru, no i dalje sa sjajem u očima promatra noćno nebo i zaziva Izvor sveg kozmosa da mu zahvali na toj divoti. I dalje traži druge sanjare s kojima bi, ako ne drugačije, na daljinu komunicirao o unutrašnjim svjetovima.

Mislila sam doista da mi treba učitelj, fizički učitelj, netko duhovno jak i spreman da me pogura naprijed, a sada mislim da sam na tragu da tog istog osvjestim iznutra, možda uz gubitak starih tugaljivosti i vezanosti. Možda napokon prestanem tražiti druge sanjare, možda uspijem prijeći na onu zdravu stranu izolacije od vanjske nebitnosti i budem mirna u sebi sa sobom. Možda se napokon približavam dešifriranju onoga "Gnothi seauton", spoznaj samoga sebe i stojim pred vratima s prtljagom, svjesna da je teret na leđima no put je zabavan i zanimljiv. Možda ipak odrastem u smjeru kojim sam uvijek željela rasti i ne osvrnem se više na neke stare priče. Toliko je ljudi poispadalo iz mog života poput mliječnih zubiju malog djeteta. I to relativno friško su poispadali. I ne žalim za njima jer mi ne bude više nikakav osjećaj. No, priznajem, moj um i dalje vjeruje da mu treba nekakav osjećaj ispunjenosti. Ako i to preskočim, možda krenem prema onome što nazivaju nirvana, a što mi se nije svidjelo jer se odnosilo na prazninu. Ja sam uvijek tragala za puninom, a ne prazninom, no možda je punina samo noć praznine ili obrnuto. U svakom slučaju, putujem, sretnija nego sam bila pred tjedan dana. Vedrija i s novim starim željama koje su izgleda upisane u kod moje karte.

Imam nešto slobodnog vremena sada, odmaram od posla i čitam Carlosa Castanedu. Ponukana jednim razgovor od neki dan otišla sam u knjižnicu u potragu za njegovim knjigama. Dostupna je bila samo "Aktivna strana beskonačnosti". Sviđa mi se jako i idem pokušati pročitati koju stranicu prije nego zaspim.

Oznake: put, hare krišna, Castaneda, izolacija, život, sanjarenje