Ratnik tragač

nedjelja , 12.02.2017.

Laganini jutro uz kavu i Nick Cavea. Taman prigodno za ovo vrijeme. Imala sam čitav SF film sinoć. Vjerojatno i nije bila najbolja ideja dovršiti čitanje Castanede prije spavanja, i to taman dio u kojem priča o duhovima i anorganskim entitetima. Sanjala sam tako duhove i vanzemaljce i svakakva čudesa i u pola 10 se odlučila ustati i podijeliti ta iskustva s mamom koja je već dovršavala svoju zadnju šalicu kave. Veli ona kako svaku večer putujemo astralom, ali da kasnije naš um to isprocesuira na njemu shvatljiv jezik pa se sve čini konfuznim. Moguće, voljela bih malo više istražiti prirodu snova, samo nikako da pogodim knjigu koja mi odgovara. Imam negdje onu Tibetansku knjigu sanjanja na koju se spremam već godinama k'o gladan srati.

Imala sam dva bezbrižna dana na poslu. Jedan dio mene odustao je od tog mjesta pa sam prihvatila činjenicu da tamo nitko nema respekt prema meni i da se meni na kraju živo za to i jebe jer su ti ljudi ionako u nezavidnoj poziciji, koliko god bili uvjereni da su bogovi. Ništa ne uče iz života, od drugih, nemaju vlastite stavove osim onih temeljenih na egu i tako sam ja odlučila, sebe radi, da me boli kurac. Uspjelo mi je ta dva dana, za vikend me već počelo žuljati malo što mi ne uspijeva obaviti svoju dužnost kako spada, no očito je već 5 mjeseci da moja dužnost nije moja uloga, već nešto drugo što još istražujem. Uglavnom, dok su kolege oko mene pucale, neki doslovno na rubu suza, ja sam pričala viceve jer je tadašnja situacija bila toliko jebeno besmislena da sam smijući se digla ruke i prihvatila sav njen besmisao. Recimo da bi to odgovaralo nečem u rangu kao da pozovete familiju od 20 ljudi na rođendan u 17 h i u 18 ih dođe petero. Nema veze, ćakulate s tih 5 i bavite se njima. I boli vas kurac, jer znate da kad to obavite idete na pivu poslije s ljudima koji su vam zapravo bitni.

Moja unutarnja borba između onoga tko sam ja i kako me drugi percipiraju isto se okrenula u moju korist. Uspjela sam izbalansirati činjenicu da sam neovisni tragač koji slijedi svoj unutrašnji osjećaj u moru onih koji slijede samo napisane naputke. No, kako to obično biva, što zračiš to privlačiš pa se tako pojavila nova osoba iz duhovne sfere koja na stvari gleda iz slične perspektive tako da smo jučer provele 4-5 sati na kavi i pričale o svemu i svačemu, među ostalim i o tim zatvorenim umovima s kojima se, jebiga, susretnemo na tom mjestu. Ja sam usput shvatila da doista moram vježbati toleranciju i ne osuđivati ljude jer makar sam svjesna da ne osuđujem narkomane, alkoholičare i još poneke skupine koje se rado osuđuju, osvijestila sam da i dalje osuđujem religiozne ljude. Ne zato što su religiozni, već zato što oni uporno žele onima koji to nisu nametnuti svoje citate. Ne mogu reći da nameću svoj stav ili iskustvo jer toga nemaju, nego samo citate i ono što je netko drugi rekao da bi trebalo biti. Sada učim kako se odmaknuti s "dobro, doviđenja", a ne ići istjerivati pravdu. Ako sam prestala na poslu istjerivati pravdu, možda ću i ovdje uspjeti.

Veselim se nekim novim stvarima, novim knjigama i idem sad lagano prionuti na posao da si ne nagomilam sve za poslije. Sljedeća knjiga na redu je Treće oko od Lobsang Rampe.


Nikola Špiljić

Oznake: Nick Cave, Castaneda, tolerancija, nedjelja