Propusti

utorak , 24.10.2017.

Jedna jako mi draga osoba, točnije moja susjeda i prijateljica astrologinja, jučer me podsjetila na nešto kardinalno, što sam putem uspjela zaboraviti. Kaže da dok se vozi na posao svo vrijeme mantra "hvala ti" i da joj to umiri um i opusti ju. Ja sam se nekad često zahvaljivala, na svakoj sitnici, a onda me zadnjih godina previše obuzela tjeskoba i nezadovoljstvo vlastitim djelovanjem ili ne-djelovanjem i kao pokisli miš sam počela frktati na situacije koje mi se ne sviđaju.

Da čovjek nekad ne vidi rješenje svima nam je dobro znano, no umjesto da se zbog toga samokažnjava, kako sam ja to činila godinama, bolje bi bilo da si, kako moja druga prijateljica kaže, oprosti. Ne možeš sebi zamjeriti. Nije li dovoljan teret da se pokušavaš svakodnevno osposobiti za razne aktivnosti i djelatnosti trudeći se da budeš što bolji i kao osoba i kao sve uloge koje igraša u trenutnom stadiju života, nego se još i samokažnjavaš i kudiš radi vlastitih propusta koji nisu bili plod nepromišljenosti ili afekta, već naprosto nezrelosti za određeno djelovanje, nespremnosti na novi korak i sl.

Pišem sve ovo jer sam si jučer opet postavila kajlu, počkalila se i opet si zablokirala mogućnost kretanja u novom smjeru. Isprva sam bila razočarana što sam se opet dovela do ruba, do krajnjeg roka kada je već kasno za dublje mozganje, a nije da nisam imala vremena promisliti prethodnih tjedan dana. Radilo se o jednom natječaju za posao u kojem me mnogi vide, davnih dana sam se kao dijete i ja tamo vidjela, no izgleda da su moja dugogodišnja prepuštanja tjeskobi urodila većom inercijom i baukom nego sam i sama zamišljala. Najprije sam dakle piljila nesretno u ekran i pomislila što nisam dan prije pripremila sve potrebno, a onda sam se sjetila te svoje prijateljice i njenog "oprosti si" i rekla si: "Ok, nisi spremna na taj korak. Daj si vremena. Kad budeš spremna, sama ćeš promijeniti situaciju." Ja doista na sve u životu moram biti spremna.

Oznake: inercija, osobni propusti

Pravi prijatelj prepoznaje se u nevolji

utorak , 10.10.2017.

Naši razuzdani antički preci sročili bi to kao Amicus certus in re incerta cernitur. Prijateljstvo je vrlo važna stvar, samo što često prijateljstvom karakteriziramo šupljikave odnose koji nemaju neku perspektivu. Zašto to činimo, pitanje je. Čovjek teško da uvijek može sam i u njemu postoji potreba za društvom, a krajnji cilj te potrebe je potreba za ljubavlju, opet. Ako ljubav nismo realizirali, imat ćemo jaku želju pronaći je negdje van nas samih i tu ćemo se često okretati drugima, u nadi da se baš kod njih nalazi skriveno blago za kojim tragamo. Međutim, takva je krivo usmjerena potreba prilično riskantna jer ćemo često umjesto škrinjice s blagom naići na Pandorinu kutiju. Zato treba biti na oprezu, i više nego što mislimo.

Nedavno sam, baš nakon inicijacije, počela dobivati odgovore tko je tko u mom životu. Štoviše, na samoj inicijaciji dogodilo mi se tada vrlo neugodno iskustvo, gdje me osoba koju sam doživljavala pozitivno neugodno iznenadila svojom reakcijom (doduše i ja sam njega neugodno iznenadila jer sam "iznevjerila protokol i liniju" prema njegovom mišljenju, tj. reakciji). Izgleda da su se brojni duhovi uznemirili mojom nevezanošću za neke koncepte i instituciju jer sam, na iznenađenje sviju, otišla sasvim drugim putem, putem srca. Sve ono što je moj um izlagao pa time i moj jezik koji je verbalizirao umne ideje dotad, palo je u vodu onog trena kada se probudilo srce. I nije to neka njuejđerska floskula o buđenju srca već doista iskustvo koje je bilo trenutačno i nekontamirano raznim mentalnim spekulacijama, čime je i moje djelovanje bilo ubrzano, a put preusmjeren. Ono što sada doista znam je što znači djelovati iz srca, a ne iz uma i neizmjerno sam na tom zahvalna jer znam da sam učinila pravu stvar.

Nekoliko dana nakon što se u određenim krugovima pročulo da sam inicirana od učitelja za kojeg nitko od njih nije čuo jer je u izvornoj indijskoj liniji te tradicije, počele su se širiti, najblaže rečeno, čudne vibracije. U te čudne vibracije najviše su se unijeli ego i zavist i pokazali mi gdje sam sve dotad pogriješila, otvarajući se krivim ljudima iz nekih svojih tada slabosti i potreba. Osim što sam direktno napadnuta od osobe koja nema veze s bhakti yogom već godinama (nema svojevoljno veze, no ima hrpu neriješenih stvari sa sobom iz te priče), optužena sam za stvari koje nemaju veze sa mnom. No bilo mi je drago da se takva persona makla iz mog života. Jednu lekciju sam naučila, mislim. Sretna što se lagano prostor čisti, susrela sam se s neugodnim iznenađenjem par dan nakon - nisam mogla ući u svoj profil, a neki su mi rekli da je posljedica toga nečija prijava. Ne znam kako to funkcionira, ni kako netko može nekog prijaviti, ali ako je to tako, neka, očito se trebam maknuti s društvenih mreža. Osobno mi to nema smisla jer onda bi svatko iz inata mogao svakog prijavljivati, a to bi bio veliki fail u sustavu.
Štogod bilo, Atma se maknula iz tadašnje priče i otvorila je novu stranicu.

Tko su ljudi u našem životu?

Znalo mi je biti krivo što toliko često stavljam bisere pred svinje. Moje nekadšnje nesigurnosti i patnje za prihvaćnjem dovele su me do toga da se na razne načine moram opeći i priznati si da otvaranje svakom prolazniku nije način ni rješenje mojih unutarnjih potreba. Međutim, te unutarnje crne rupe znaju biti toliko gladne da ne sprežu čak ni pred potencijalnim ne-prijateljima. One žele biti instant zadovoljene jer su proždrljive i jer su potpomognute umom koji ih dodatno stimulira svojim spekulacijama i izvitoperenim iluzornim slikama. Ne treba nama nitko da utaži tu glad jer i ona sama je privid. Sve zalihe nalaze se unutra, no kada bismo barem bili spremni ne odregirati odmah i pustili da se stvari same poslože, a ne da hrlimo po brza rješenja tamo gdje možemo dobiti jedino brzi problem.

I tako, razmišljajući u svom nedavnom lošem periodu kojeg su karakterizirale komplicirane situacije i moja vlastita nesposobnost rješavanja istih samostalno, došla sam do toga da sve što treba napraviti je stati i umiriti se. Sada, u tom stanju, kada vidim da sva ta silina kvazi duhovnjaka nije potrebna za drugo nego za pec pec po mojim vlastitim prstima, znam da bisere ne treba ni pokazivati, a kamoli ih stavljati pred ikoga. Nažalost, čovjek se nađe u usranom periodu kad doista ne vidi dalje od svog nosa, no i tada treba biti oprezan i ne srljati strmoglavo po rješenje, već se treba dati u dublju kontemplaciju i čekati da oluja prođe.
A prijatelji...oni su tu i dodavaju čamce za spašavanje čak i kad ih ne tražimo. Bacaju i kad dođemo nasmijani, jer, ako ništa, žele nas blizu sebe.

Oznake: riječi, prijatelji, neprijtelji, zavist