Jedna jako mi draga osoba, točnije moja susjeda i prijateljica astrologinja, jučer me podsjetila na nešto kardinalno, što sam putem uspjela zaboraviti. Kaže da dok se vozi na posao svo vrijeme mantra "hvala ti" i da joj to umiri um i opusti ju. Ja sam se nekad često zahvaljivala, na svakoj sitnici, a onda me zadnjih godina previše obuzela tjeskoba i nezadovoljstvo vlastitim djelovanjem ili ne-djelovanjem i kao pokisli miš sam počela frktati na situacije koje mi se ne sviđaju.
Da čovjek nekad ne vidi rješenje svima nam je dobro znano, no umjesto da se zbog toga samokažnjava, kako sam ja to činila godinama, bolje bi bilo da si, kako moja druga prijateljica kaže, oprosti. Ne možeš sebi zamjeriti. Nije li dovoljan teret da se pokušavaš svakodnevno osposobiti za razne aktivnosti i djelatnosti trudeći se da budeš što bolji i kao osoba i kao sve uloge koje igraša u trenutnom stadiju života, nego se još i samokažnjavaš i kudiš radi vlastitih propusta koji nisu bili plod nepromišljenosti ili afekta, već naprosto nezrelosti za određeno djelovanje, nespremnosti na novi korak i sl.
Pišem sve ovo jer sam si jučer opet postavila kajlu, počkalila se i opet si zablokirala mogućnost kretanja u novom smjeru. Isprva sam bila razočarana što sam se opet dovela do ruba, do krajnjeg roka kada je već kasno za dublje mozganje, a nije da nisam imala vremena promisliti prethodnih tjedan dana. Radilo se o jednom natječaju za posao u kojem me mnogi vide, davnih dana sam se kao dijete i ja tamo vidjela, no izgleda da su moja dugogodišnja prepuštanja tjeskobi urodila većom inercijom i baukom nego sam i sama zamišljala. Najprije sam dakle piljila nesretno u ekran i pomislila što nisam dan prije pripremila sve potrebno, a onda sam se sjetila te svoje prijateljice i njenog "oprosti si" i rekla si: "Ok, nisi spremna na taj korak. Daj si vremena. Kad budeš spremna, sama ćeš promijeniti situaciju." Ja doista na sve u životu moram biti spremna.
Post je objavljen 24.10.2017. u 09:33 sati.