Modni zamorac

Christiane F. – Wir Kinder vom Bahnhof Zoo (Mi djeca s kolodvora Zoo) je film iz 1981. u režiji Ulricha Edela koji portretira drogerašku scenu u zapadnom Berlinu 1970.ih. Film je baziran na istoimenoj ne-fiktivnoj knjizi koju su napisali novinari Kai Hermann i Horst Rieck na temelju svjedočenja Christiane Felscherinow. Film je odmah stekao kultni status koji drži i danas .



I film i knjiga su stekli kultni status odmah nakon objavljivanja, te su podignuli svijest o ovisnosti o heroinu. Popularnosti filma je pridonijela prisutnost Davida Bowiea u ulozi samog sebe i glavnog kompozitora glazbe u filmu. Bowieva glazba iz 1976.-77. je ukomponirana u film zato što je on bio Christianin idol i omiljeni pjevač djece s kolodvora Zoo. Film je šokirao europsku publiku. Pošast heroina koja je zahvatila zapadnu Europu 1970.ih tek je sad iznijeta na svjetlo dana, nakon što je ubila značajan broj europske mladeži. Film je vrlo realno prikazao heroinsku ovisnost : od fiksanja, ponašanja pod utjecajem droge, odvikavanja, mršavljenja tijela do smucanja po prljavim kolodvorima i mračnim ulicama, scene suviše poznate stanovnicima urbanih europskih gradova Njemačke, Francuske, Nizozemske, Belgije i Italije tih godina.







Christiane i njeni prijatelji su prikazani kako gube svijest u oronulim kupaonicama usred urina, povraćotine i krvi, ubrizgavajući i potom čisteći šprice direktno iz wc školjke, te povraćajući i potom spavajući na tome. Šokantno je bilo i to da su narkomane često zamišljali kao starije, odrasle ljude, kao što je bilo prikazano u pjesmama Lou Reeda, dok su ustvari diskoteke bile pune djece od dvanaestak godina.



Film prikazuje sumornu, ali depresivno realističnu sliku zapadnog Berlina. Berlin danas je prilično drugačiji i većina znamenitosti iz filma (kolodvor Zoo, Bullowbogen, diskoteka Sound) su uništeni ili potpuno preuređeni.

Film završava posvetom Atzeu, Axelu, Babsi i svima ostalima kojima je nedostajalo snage i sreće da prežive.



Ulogu Christiane dobila je četrnaestogodišnja Natja Brunckhorst. Christianin izgled kroz film se mijenja i prilagođava njenom stupnju ovisnosti. Njena duga smeđa kosa, pune usne i nevino dječje lice uopće ne odaju da će ubrzo postati ovisnik o heroinu.Već s dvanaest godina uvijek našminkana, u uskim trapericama, maminim štiklama i srebrnoj glam jakni provodi večeri u Soundu. U početku često nosi bijelu košulju i crni prsluk.





Ona i njene prijateljice su obučene u skladu s razdobljem glam rocka, a Christiane čak nosi i crvenu jaknu na kojoj piše Bowie, jer je obožavala David Bowiea. Christiane se željela uklopiti i djelovati starije nego što je, ovako skockana djelovala je kao da ima 16 godina. Stalno nosi uske traperice, koje su bile nešto kao znak prepoznavanja među fikserima, jer su svi bili mršavi.





Većina odjeće koju je nosila Christiane došla je iz vlastitog ormara kostimografkinje Myrella Mondriaan i second-hand shopova u Berlinu, iz kojih je i ''bowie'' jakna na koju je Mondriaan sama prišila slova.



Odijevanje Natje Brunckhorst se pokazalo prilično teškim, Modriaan je izjavila '' Natja je bila tako mala da smo za nju morali napraviti lažne silikonske grudi kako bi popunila majicu. Bila je tako mršava da je često morala nositi tajice ispod traperica.'' Film je sniman u studenom 1980. godine u Berlinu, koji je u to doba godine vrlo hladan pa nisu imali previše opcija što se tiče kostima.



Na svoj 14. rođendan Christiane je obojala kosu u crveno. To je označavalo jednu promjenu, prekretnicu, na svoj četrnaesti rođendan se prvi put fiksala. Tu počinje njeno otklizavanje sve dublje i dublje. Natjinu su kosu sprejem bojali u crveno svaki dan snimanja.



Veliku ulogu u Christianinu izgledu igraju i jakne, koje su sve vrlo cool. U početku je stalno nosila srebrnu i ''bowie'' jaknu, dok kasnije najčešće nosi traper jaknu.



Ona, a i ostali često nose tanke marame, koje su labavo zavezane.



Kasnije se oblači sofisticiranije, crne traperice, crnu majicu, tanki crveni remen i opet srebrna jakna.



Pri kraju filma, duboko u ovisnosti, uopće ne razmišlja o oblačenju i šminkanju, pa je srebrnu jaknu zamijenio dugačak kožni kaput.



Unatoč sjajnim kostimima i glazbi, ovaj film prije svega prikazuje mračnu stranu Berlina 1970.ih.

Oznake: Kostimi kroz film

Viktorijansko doba bilo je kontrastno, dok je privilegirana manjina uživala u luksuzu koji je donio prosperitet ove ere, siromašni su na svojim plećima nosili teret razvitka i industrijalizacije Velike Britanije. U svakom slučaju žene nisu imale puno prava, ali one bogatije svakako su uživale u dokolici i ljenčarenju, te odlasku na čajanke u mirisnim viktorijanskim vrtovima.



Ženske vrline

Brak je bio jedina karijera za Viktorijansku ženu. Da bi bile spremne za udvaranje i brak, djevojke su dotjerivale poput trkaćeg konja. Bilo je obavezno da zna pjevati, svirati instrument, slikati, crtati, plesati i govoriti nešto francuskog ili talijanskog, no od žena se očekivalo i da budu nevine, čestite, pokorne, poslušne i da se ne zanimaju za politiku.



Bile one u braku ili neudane, od viktorijanskih žena se očekivalo da budu slabe i bespomoćne, krhki delikatni cvijet, nesposobne o odlučivanju bilo čega doli menia te briga da i djecu nauči moralne vrijednosti.

Brak

U viktorijansko doba brak nije bio romantična ili bajkovita pojava kao što je prikazano u mnogim romanima. Nprotiv, ljubav je igrala vrlo malu ulogu u sklapanju brakova. Zaruke su bile nešto kao poslovni ugovori. Viktorijance su poticali da se udaju u svoju klasu ili višu, nikad nižu. Siromašni plemići su često ženili bogate građanke, oni bi stjecali bogatstvo a one cijenjenu plemićku titulu. Žena koja se udavala morala je dati miraz, a muž je morao dokazati da će joj moći omogućiti luksuz na koji je navikla. Brak je pažljivo planiran, a financijski aspekti obje obitelji otvoreno su raspravljani.



Nakon što su poslovni aspekti bili osigurani, angažman je slijedio. Muž je ženi poklonio prsten, a ženina je majka bila odgovorna za priređivanje zaručničke večere za par. Zaruke su trajale okvirno od šest mjeseci do dvije godine. Nakon što su ''službeno'' zaručeni, paru je bilo dopušteno više intime : mogli su se držati za ruke u javnosti, šetati zajedno, voziti se sami u kočiji ( ali samo otvorenoj ), pa čak i provesti vrijeme sami iza zatvorenih vrata, ali samo do mraka.

Obiteljski život

Gospođa je morala osigurati da je dom mjesto utjehe i mira za muža i obitelj od stresa industrijske Velike Britanije. Žena se morala brinuti o kućanstvu zato da se muž time ne mora zamarati, nego da se posveti zarađivanju novca. Da bi osigurala respektabilno kućanstvo i osigurala sreću, udobnost i dobrobit svoje obitelji morala je biti gospodarica kućanstva i svoj posao odrađivati mudro i temeljito. Morala je nadgledati svoje sluškinje i organizirati im posao, što nije bilo lako jer su one najčešće bile nepouzdane.

Žena je trebala biti anđeo u kući, uvijek se žrtvujući za druge, uvijek vedra, šarmantna, simpatična... ali prije svega čedna. Čednost je trebala biti njena glavna ljepota.



Slobodno vrijeme

Bogata žena je slobodno vrijeme provodila čitajući, šivajući,vezući, pisajući pisma, nadgledajući sluge i brinući se o svom izgledu kako bi bila ponos svoga muža. Žene prve klase imale su i puno društvenih obaveza. Većinu su vremena provodile družeći se sa prijeteljicama, a čajanke, plesovi, balovi i koncerti bili su mjesto okupljanja elite.



Također, bogate su žene obavezno jednom tjednom posjećivale krojača da bi se dogovorili oko haljina i modnih dodataka, jer pratiti modu bio je također ženina profesija.

U drugoj polovici 19. stoljeća sport također postaje zabava za žene, najpopularniji su kriket i golf.

Viktorijanski moral

Za razliku od žena, muškarci su smjeli imati više partnerica. Ako je žena imala spolne odnose sa bilo kime osim njenog supruga smatrali bi je uništenom ili ''palom'' ženom. Viktorijanska književnost i umjetnost je puna primjera žena koje su skupo plaćale za odstupanje od moralnih načela. Preljubnice su susrele tragičan kraj kao što je opisano u Tolstojevu romanu Ana Karenjina ili Flaubertovom romanu Madame Bovary.



Obrazovanje

Ženama nije bilo ponuđeno učenje predmeta klasične i komercijalne prirode. Zbog toga je za žene bilo teško osloboditi se društvenih ograničenja da bi postigle neovisan ekonomski status. Obrazovanje je bilo specijalizirano po spolovima. Žene su imale priliku proučavati rafinirane predmete poput povijesti, zemljopisa i opće književnosti koji će im pružiti zanimljive, ali neosporne teme za raspravu. Unatoč ograničenjima i stigmatizaciji, neke su žene uspjele u ''muškim'' predmetima kao što su pravo, fizika, inžinjerstvo, znanost i umjetnost. Te žene bili su pioniri u borbi za ravnopravno obrazovanje u Engleskoj. Žene su rijetko imale priliku da pohađaju sveučilište. Čak je bilo rečeno da bi studiranje uzrokovalo bolest žena i da nije prirodno. Žene su bile namijenjene da više ili manje budu ''ornament društva.''



Život žena niže klase

Život žena radničke klase bio je puno manje udoban. Siromašne su obitelji živjele u trošnim i trulećim stambenim fondovima, često je cijela obitelj živjela u jednoj sobi. U takvom je okruženju žena teško uspjela dočarati ugođaj kućnog ognjišta i topline doma. Spolne su razlike bile manje izražene kod najsiromašnijih; siromašne žene, a i djeca, da bi prehranili obitelj bili su prisiljeni prihvatiti i najgore moguće poslove. Za radničku klasu ideal žene koja se brine za kuću i odgoj djece, dok muškarac zarađuje novac, bio je nedostižan. Siromašne žene su se najčešće zapošljavale kao radnice u tekstilnoj i drugim industrijama, u imućnijim kućama kao posluga ili guvernanta, ali i u rudnicima.



Briga za kućanstvo bez posluge značila je mnogo pranja i ribanja. Ugljeni smog iz peći i tvornica, po kojemu je Viktorijanski London bio poznat, bio je prokletstvo za žene. On je oblagao prozore, ali i namještaj i tepihe u kući. Ribanje drvenog praga kuće bilo je važno za održavanje ugleda.


Današnja žena ipak ima više izbora i privilegija...

Oznake: Viktorijansko doba

U ovom Vas postu uvodim u jednu od najzapamćenijih i nejveličanstvenijh modnih ikona u povijesti.



Maria Antonia Josepha Johanna rodila se 2. studenog 1755. u palači Hofburg u Beču. Bila je petnaesto dijete i najmlađa kćer Marije Terezije i Franje I. , opisana je kao ''mala ali potpuno zdrava nadvojvotkinja''.

Maria Antonia odrasla je u opuštenom okruženju u Schonbrunu, gdje je odstupanje od protokola bilo moguće a takav su stil života razvili habsburgovci još prije njenog rođenja. Njena obitelj i braća i sestre u slobodno su vrijeme bili obučeni u jednostavnu građansku odjeću i igrali su se s ''običnom'' djecom. Ona je kasnije pokušala rekreirati ovu privatnu atmosferu u Petit Trianonu.

Imala je bezbrižno i veselo djetinstvo, posebno u usporedbi s Lujem XVI. Najbliskija je bila s Marijom Karolinom, one su bile dvije najmlađe kćerke i dijelile su iste guvernante ;prvo groficu Brandeis, zatim groficu Lerchenfeld. Karolina je jednom opisala svoju sestru Antoniu kao nekog koga je izvanredno voljela.

Carska obitelj voljela je i podržavala glazbu. Antonia je znala svirati čembalo, spinet, klavikord i harfu. Tijekom obiteljskih glazbenih večeri pjevala je francuske pjesme i talijanske arije. Bila je i izvrsna plesačica sa gracioznim kretnjama. Također je voljela lutke, a to je i prikazano na obiteljskom portretu. Kada je Antonia navršila 13 iz Pariza su počele stizati lutke s minijaturnim verzijama balskih i poslijepodnevnih haljina.



Maria Antonijino obrazovanje bilo je loše, a njen rukopis neuredan. Ona je bila nemarna i zadaće ju nisu zanimale pa su ih učitelji često sami završavali ne bi li izgubili poziciju. Pod vodstvom Glucka prilično je napredovala u glazbenom smislu, a imala je ruku za crtanje. Iako je procvjetala u talijanskom, ostali joj jezici nisu bili jača strana, jedva je znala pisati i izgovarati svoj materinji jezik, a kamoli francuski : jezik tadašnjeg obrazovanog svijeta. Pokazalo se da je ispala najslabije obrazovana od svih šesnaestero djece.



Caričino favoriziranje Marie Kristine, starije sestre, dovelo je do potpunog nepovjerenja Marije Antonije prema starijim mudrim ženama, kako na austrijskom, tako i na francuskom dvoru. Marija Antonija ostala je jedina caričina nada da zapečati mir s Francuskom i ispuni obećanje francuskom kralju. Prije odlaska, carica je podsjetila svoju kćer na dužnost prema domovini. Zatražila je od nje da ne zaboravi na svoje porijeklo, te da na dvoru uvijek promiče austrijske interese.



Nadvojvotkinja Marija Antonija, u pratnji četrnaest kočija i mnogobrojnih sluga stiže na francusku granicu 7. svibnja 1770. godine. Na granici se simbolično odrekla svoje austrijske nacionalnosti: njena odjeća austrijske mode, sluge i nakit zamijenjeni su kićenim francuskim haljinama i francuskim dvorjanima. Tom je prilikom njeno ime galicizirano u Marie Antoinette.

U Versaillesu ju je dočekao zaručnikov djed, kralj i ostali članovi francuske kraljevske porodice. Među njima je bio i Marijin Antoanetin zaručnik, Luj August, francuski prijestolonasljednik (dauphin), i njegova sestra Elizabeta, koja će Mariji Antoaneti postati jedna od rijetkih prijateljica na stranom dvoru. Luj August bio je stidljiv i šutljiv momčić, godinu dana stariji od nje.

Vjenčanje Luja Augusta i Marije Antoanete održano je 16. svibnja 1770. godine u Versaillesu. Nova prijestolonasljednica je na svečanoj večeri jela malo, zbunjena i neupoznata s francuskom kulturom i običajima. Par je zatim otpraćen u bračnu postelju koju je prethodno blagoslovio svećenik. Bilo je za očekivati da će petnaestogodišnjaci odmah konzumirati svoj brak, ali to se nije dogodilo. U stvari, brak nije konzumiran još sedam godina.

Narod je Mariu Antoanetu dočekao s oduševljenjem. Ljudi su bili oduševljeni njenom gracioznošću i ljepotom. Imala je porculansku put, zlatno-plavu kosu i plave oči. No, na dvoru je bilo drugačije, brak nije bio popularan zbog dugogodišnjih tenzija između Francuske i Austrije koje su tek nedavno stišane.

Kako bi zaboravila na muževu nezainteresiranost i majčine kritike, Maria Antoaneta počela je trošiti sve više novca na kockanje i odjeću, putovanja u Pariz, nove cipele, perike i kozmetiku. Po tradiciji je bilo za očekivati da kraljica mora imati najsjajniju garderobu kako bi zasjenila sve ostale na dvoru.



Za razliku od njenih prethodnica, Marija Antoaneta nije imala skoro nikakvog političkog utjecaja na svog muža. Mladog kralja su odgajali anti-austrijski nastrojeni dvorjani, koje je on odmah nakon krunidbe postavio na pozicije ministara. Tri nova ministra činila su sve što je bilo u njihovoj moći da spriječe kraljicu, a preko nje i Austriju, da ima ikakav utjecaj na politiku Francuske.

Marija Antoaneta je u međuvremenu trošila velike svote novca na haljine i kockanje. Ovo bacanje vremena i novca, čiju vrijednost nije ni poznavala, naštetili su njenoj reputaciji. Poznato je da je jednom prilikom igrala tri dana bez prestanka, te da je s kartama u rukama dočekala 21. rođendan. Kockanjem i druženjem s Parižanima počela je privlačiti razne muškarce u svoje uže krugove. Kako bi odvratio njene misli od nemilosrdnog pražnjenja dvorskog budžeta, kralj je svojoj supruzi poklonio mali dvorac - Petit Trianon. Marija Antoaneta je uživala uređujući dvor po svom ukusu, uglavnom prema austrijskoj modi. Najviše se posvetila hortikulturi, pa je vrt uređivala na engleski način. Iako je mali zamak sagrađen za vrijeme vladavine Luja XV., najčešće se veže uz ime Marije Antoanete, koja je tu uživala u privatnosti na koju je navikla u Austriji, te tu provodila najviše vremena.

Njene najbliže prijateljice na francuskom dvoru bile du Yolande de Polastron i princeza Marie Louise od Savoja.



Maria Antoaneta rodila je četvero djece:

Marie Therese Charlotte
Louis Joseph
Louis XVII.
Marie Sophie Beatrice

Pokušavajući smiriti svoj um počela se baviti stvaranjem Hameau de la reina, modela zaselka u vrtu Petit Trianona. Osim stvaranja Hameau, Maria Antoaneta imala je i druge značajne interese. Postala je strastveni čitatelj povijesnih romana. Bila je fascinirana Rousseaovom filozofijom ''povratka prirodi'' kao i kulture Inka u Peruu i njihova štovanja Sunca, o čemu je imala knjige u knjižnjici. Također je razvila interes za učenje engleskog jezika no nikada ga nije govorila tečno. Ipak se uspjela sporazumijevati sa svojom prijateljicom vojvotkinjom od Devonshirea.

Krajem 1780-tih Marija Antoaneta se počinje u većoj mjeri zanimati za politička događanja u kraljevstvu, ostavljajući svoje slobodne aktivnosti po strani. Na opće razočaranje svog brata, izabrala je okrenuti se protiv Austrije, i to iz više razloga. Htjela je osigurati budućnost svoje djece, popraviti svoju sliku u narodu i zbližiti se s depresivnim suprugom. Rezultat ovog opredjeljenja protiv interesa domovine bilo je konačno uzimanje u obzir njenog mišljenja o važnim političkim problemima, koji su tada zatrpavali Francusku.

19. listopada 1793. je giljotirana. Dok je posmatrala giljotinu, svećenik koji je bio u njenoj pratnji joj je šapnuo: "Sad je trenutak madam, da se naoružate hrabrošću". Antoaneta se okrenula prema njemu i sa podsmijehom odgovorila: "Hrabrost? Trenutak kada će se okončati svi moji problemi nije trenutak kada će me izdati moja hrabrost." Legenda kaže da su njene zadnje riječi bile upućene krvniku, kojem je stala na nogu: "Izvinite, gospodine". Njeno tijelo je bilo bačeno u zajedničku, neoznačenu grobnicu u dvorištu crkve Rue d'Anjou, a 1815. njeno je tijelo ekshumirano i prebačeno u kriptu Bazilike sv. Denisa.

Utjecaj na modu

Ironično je da je Marie Antoanetin vlastiti ukus bio skroman i jednostavan iako se čini drugačije. Imala je nepogrješiv ukus a predmeti koje je posjedovala još uvijek izazivaju fascinaciju. Nažalost u Francuskoj revoluciji većina njene garderobe je ili opljačkana, prodana u inozemstvu ili zauvijek nestala, ali dovoljno je ostalo da zaključimo u kakvom je luksuzu živjela.



Kolekcija odjeće Marie Antoanete bila je ogromna, a zauzimala je tri cijele sobe u Versaillesu. Te su sobe bile otvorene za javnost pa je svatko mogao doći i gledati njene haljine. Na njenu se garderobu gledalo s više poštovanja nego na nju samu.



Maria Antoaneta je godišnje dobivala fiksnu svotu od 120 000 livra za odjeću i nakit, no to nije bilo dovoljno jer on je trošila oko 280 000 livra godišnje. Dvorska etiketa bila je problem kao i njezina slabost za kreacijama Rose Bertin čije je romantične haljine privlačnih imena poput ''indiskretno zadovoljstvo'' ili ''uznemirenost srca'' Maria Antoaneta vrlo voljela a sa cijenom od 1000 pa čak do 6000 livra bile su skupe, pogotovo kada bi se istovremeno naručivalo i cipele, perje, lepeze i ukrasi za kosu.



Garderoba Marie Antoanete bila je ograničena na 36 haljina za zimu i 36 haljina za ljeto no kraljica je voljela modu pa je naručivala daleko više. Prema etiketi trebala je svaku haljinu nositi samo jedanput, a trebala se presvlačiti tri puta dnevno. To baš i nije izvedivo ? Nakon nošenja njene su haljine bile pomno čišćene i spremane u ormar.



Svako jutro kada bi se probudila prezentirali bi joj gazette des atours, debelu knjigu punu uzoraka tkanina i crteža njenih haljina a ona bi iglama označila koje haljine bi željela nositi taj dan. Haljine bi zatim bile donešene u zelenoj košari. Maria Antoaneta presvlačila se tri puta u toku dana : prva haljina bila je svilena ili baršunasta formalna nošena na misu, zatim slijedi jednostavnija, neformalna, poslijpodnevna haljina od muslina ili pamuka te na kraju raskošna haljina za večeru, koncert ili zabavu.



Maria Antoaneta je favorizirala lake tkanine i pastelne boje, a omiljene su joj bile nježna boja limuna, golubinje siva, blijedo zelena i lila. Madam Bertin bila je vrlo inovativna u smišljanju imena za boje, poput ‘Incendie de l’Opera’ za crvenonarančastu, ‘Cheveux de la Reine’ nježno zlatna nijansa inspirirana bojom Antoanetine kose i ‘Caca Dauphin’ bila je svijetlo smeđa. Uzorak koji je voljela :



Kosa je bila vrlo važna za cjeloukupan dojam Marie Antoanete. No ona joj nije bila jača strana, imala je slabu kosu i neravan razdjeljak. U djetinstvu je nosila jednostavne frizure, niske ali bujne s pregršt kovrča koje su slobodno padale.



Kada je 1770. napustila svoju domovinu prošla je kroz stilsku transformaciju, od austrijske jednostavnosti do francuske pomodnosti. Pri dolasku u Versaj dobila je pariškog frizera Sieur Larsenneura s kojim je sa slobodnih kovrča prešla na jednostavne frizure i glatku kosu.



1774. Maria Antoaneta postaje kraljica, a novi frizer Léonard potpuno je prilagodio frizuru njenom novom položaju. Počela je nositi vrlo visoke frizure s mnoštvo ukrasa : bisera, cvijeća, dragog kamenja i drugih prigodnih ornamenata.





U kasnim 1770.ima Mariji Antoaneti počinje otpadati kosa zbog stresa i to je bila prekretnica za novi i drugačiji stil frizure : jednostavniji, prirodniji izgled i kratku, perjastu frizuru nazvanu coiffure ŕ l'enfant.





S rođenjem kćeri Maria Antoaneta se povlači u privatnost Petit Trianona, skupe i raskošne dvorske haljine zamjenjuje jednostavnim bijelim muslinom a dragulje na kosi slamnatim šeširima.



Sa sve većim lošem stanjem u državi dolazi i jednostavnost u modu, srezuju se troškovi, ali elegancija i raskoš i dalje su prisutni.





Maria Antoaneta je vrlo njegovala svoje lice i kožu. Po noći je spavala s rukavicama obloženim voskom, ružinom vodicom i bademovim uljem, a kosu je prala s otopinom šafrana, sandalovine i rabarbare koji su naglašavali njenu svijetlu boju kose. Prije nego što je stavljala šminku lice je pažljivo čistila Eau Cosmetique de Pigeon, zatim Eau des Charme i naposlijetku Eau d’Ange - nježno bjelilo. Nakon toga je na lice stavljala bijelu boju, mirisni puder i rumenilo na obraze. Štapići pomade koju su mirisali na ruže, karanfile i vaniliju koristila je za sjaj usana, obrva i trepavica.



Veliki je naglasak stavljala na mirise - Versailles je bio vrlo smrdljivo mjesto a dvorjani su činili sve kako bi širili neugodne mirise. Marie Antoanetine sobe uvijek su mirišale na svježe cvijeće, pot pourri, ulja i mirisne vrećice. Posebno je voljela miris cvjetova naranče, limuna, ruža, lavande i ljubičica a iz njenih se soba uvijek širio opojan i sladak miris. I ona je sama voljela lijepo mirisati, a omiljeni su joj parfemi bili od ljubičica,ruža, vanilije, mošusa, lavande, irisa, jasmina, ljiljana, cimeta i korijandera. Gdje got je krenula bila je okružena raskošnim mirisima.



Neuobičajeno za to vrijeme, Maria Antoaneta inzistirala je na čestim kupkama a u Versaillesu još uvijek postoji njena kupaonica s golublje sivim kosim podom zato da bi voda mogla otjecati. Njen perfumer Fargeon osmislio je za nju bain de modestie koja je uključivala flanelsku haljinu tako da je imala privatnost čak i od svojih dama u čekanju. U kadi je sjedila na jastučiću i kupala se u vodi s uljem slatkog badema, lanom, sljezom i laticama ruža, a prala se s muslinskim jastučićima i sapunima od bilja, jantara i bergamota.



Krajem svoga života, Marie Antoanetina kozmetika je bila svedena na komad ogledala, malo pudera i mirisne vode. Dok je stavljala puder na svoje blijede uvele obraze sigurno se prisjetila s nekim čuđenjem i tugom da je još ne tako davno njena toaleta bila vrhunac dana za dvorske dame i da su se desetke dvorjanki natjecale za pažnju, diktirane strogom i kompliciranom dvorskom etiketom.

Oznake: Marie Antoinette, Modne ikone kroz povijest, 18. stoljeće