< | ožujak, 2017 | > | ||||
P | U | S | Č | P | S | N |
1 | 2 | 3 | 4 | 5 | ||
6 | 7 | 8 | 9 | 10 | 11 | 12 |
13 | 14 | 15 | 16 | 17 | 18 | 19 |
20 | 21 | 22 | 23 | 24 | 25 | 26 |
27 | 28 | 29 | 30 | 31 |
I tako su stanovnici Funchala (Madeira), rodnog grada Cristiana Ronalda, odlučili odati počast svom najvećem sinu nazvavši po njemu glavni otočki aerodrom. I sve je bilo tako -kako prenose mediji- krasno, svečano, ispeglano, pompozno i ulickano, skoro kao i sam slavljenik, sve dok... Ili kao što komentiraše portali: "The ceremony was going well, until they unveiled this bronze bust of the famous footballer". Ubrzo se oglasiše i ljudi struke dati svoj profesionalan umjetnički sud: "Poplavu spomenika Cristianu Ronaldu po portugalskim gradovima i selima – osamdesetak ih je, što u prirodnoj veličini, što u nadprirodnoj, što bista – uoči postavljanja spomenika u Međunarodnu zračnu luku C. Ronaldo u Funchalu (Madeira) za Observador je komentirao povjesničar umjetnosti António Manuel Soares rekavši kako “manji kolektivi koji naručuju spomenike u idolu još vide mitsko biće, a u njegovom kipu totem koji ih baca u stanje transa i područje izvan racionalnoga” te dodao da je s Ronaldom “u jako puno prilika na djelu bio čisti diletantizam i neodgovornost prema javnom prostoru”, a kao najšokantnije primjere takve likovne nepismenosti naveo spomenike u Sintri, Faru, Bragi, Lisabonu i odnedavno u Funchalu te nastavio s ocjenama... Zlato ili pozlata, kao nekoć simboli visoke vrijednosti ili sakralne uzvišenosti, također djeluju komično u kontekstu suvremenog svijeta. Nedavno otkriveni spomenik u Bragi koji blješti zlatnim sjajem, s tijelom nagnutim u blagu dijagonalu, podsjeća na bezlične spomenike sjevernokorejskog tipa pune tupog i praznog, diktiranog optimizma, ili na camp skulpture Jeffa Koonsa. Inzistiranje na verizmu često rezultira karikaturalnošću." Ali, čekaj, čekaj malo, ma, na što me ovo asocira...? Joj, pa da, to što je izrečeno nije prvotno bilo izrečeno o skulpturama omiljenog madeirskog sina (iako i njima sve izrečeno pristaje kao, khm-khm, izliveno), već za jedan stariji i nama bliži slučaj nasmijavanja naroda. Povjesničar umjetnosti, potpuno svjestan prisutnog elementa komičnosti, o potonjem slučaju atentata na umjetnost i za jednu od skulptura navodi: “U usporedbi s navedenima, čak bih rekao da je zbog simpatičnosti i duhovitosti to jedan od uspjelijih spomenika (...), posebice ukoliko je namjera autora bila – šaljiva." No uspješnost monumenata ovakove adorantske vrste općenito leži upravo u tome što namjera većine autora (ako ne i svih) nije šaljiva. S tim da se uspjeh onda odnosi na urnebesno autoprokazivanje, odnosno, onu već iscrtanu lucidnost sebi unatoč. Jer oni to potpuno ozbiljno, s udivljenjem. To što je pritom likovno djelo zapravo nedjelo, a bložemoj, mala cijena za kvalitetan smijeh. Kad umjetnost progovori uz takve adorante - u pravilu joj nisu potrebni kritičari. |
O jeziku, rode, da ti pojem, O jeziku milom tvom i mojem! Kad sam jednom prilikom naišla na ovu zanimljivu animiranu mapu samo jedne od teorija kako su se indoeuropski jezici razvijali, odmah sam primijetila da je iz današnje strukovne perspektive - mapa zapravo zastarjela i netočna, jer se većina suvremenih jezičara usuglasila oko teorije da domovina indoeuropskog prajezika (proto-indoeuropskog), iz kojeg su se razvili ostali indoeuropski jezici, nije turska Anatolija već područje sjeverno od Crnog mora. A samim time su i razvoj, pravci i tijek širenja indoeuropskih jezika bili drugačiji. Uz to, ne treba smetnuti s uma kako postoje i druge skupine jezika, osim indoeuropskih. „Indoeuropski se prajezik najvjerojatnije govorio polovicom IV. tisućljeća pr. Kr., a o području u kojem se govorio postoje različita mišljenja. Najveći broj lingvista prihvaća pretpostavku litavsko-američke arheologinje Marije Gimbutas, prema kojoj je pradomovina Indoeuropljana bila u stepama južne Rusije i Ukrajine, odakle su se govornici indoeuropskoga prajezika i idioma koji su iz njega nastali postupno širili prema Balkanu, istočnoj Europi, te preko Srednje Azije na Indijski poluotok...“ www.enciklopedija.hr Također sam pretpostavila da će mapa ovakve vrste uzburkati mnogo duhova, što mi se i potvrdilo samo letimičnim pogledom u komentare. Nije trebalo dugo čekati da nacionalizam koji niti zna znanje, niti razmišlja objektivno, niti razlučuje jezik od nacije, niti jezik od pisma, niti lingvistička pitanja od svjetonazora (ideologije), niti arheolingvistiku od geografije i geopolitike - počne prolijevati svoj otrov. Dovoljno da se netko pobuni kako turski jezik ne može biti stariji od grčkog a kao razlog navede da su Grci najstarija nacija na svijetu, da drugi nadoda kako albanski ne može biti od srpskog jer su Albanci čobani, treći kako Srbi ima da šute jer su došli sa Kavkaza, četvrti kako Grci ima da šute jer je najstariji baskijski i tako dalje i tako žešće sve do brojanja krvnih zrnaca i puštanja istih. PEN / Deklaraciju o zajedničkom jeziku potpisalo više od dvjesto stručnjaka iz regije „Nakon serije regionalnih konferencija projekta Jezici i nacionalizmi, koje su od aprila do novembra 2016. održane u Podgorici, Splitu, Beogradu i Sarajevu, eminentni stručnjaci iz oblasti lingvistike i drugih društvenih nauka sastavili su Deklaraciju o zajedničkom jeziku u namjeri da se podigne svest i aktivno utječe na postojeće nacionalističke jezičke prakse u sve četiri države regiona u kojima se govorio srpsko-hrvatski ili hrvatsko-srpski jezik.“ „Osnovna namera ovog projekta jeste da se kroz otvoreni dijalog lingvista i drugih stručnjaka problematizira pitanje postojanja četiri “politička” jezika na prostoru nekadašnjeg hrvatsko-srpskog / srpsko-hrvatskog, kao i sve one značajne i izazovne teme u kojima se lingvistička nauka neprincipijelno ukršta s identitetskom politikom. Tako je i danas. Uprkos željenoj i ostvarenoj emancipaciji te formalnom postojanju četiri standarda, identitetsko-jezičke strasti nisu se smirile, a preskriptivizam, zanesenost jezičkim imperijalizmom, teze o “pedesetogodišnjem jezičkom ropstvu” i čitav dijapazon pogrešnih interpretacija i dalje traju. Sve su to razlozi zbog kojih su četiri partnerske organizacije iz Bosne i Hercegovine, Crne Gore, Hrvatske i Srbije pokrenule projekat JEZICI I NACIONALIZMI, u saradnji sa Radnom grupom projekta, koju čine najutjecajniji eksperti na ovom polju“ Kad sam danas pročitala vijest da intelektualci potpisuju Deklaraciju protiv jezičnog nacionalizma (Deklaraciju o zajedničkom jeziku), odmah sam pretpostavila da će nacionalistički ignoranti krenuti u svoju uobičajenu hajku (u svim nacionalnim inačicama) na „Jugoslavene, one koji hoće obnoviti Jugoslaviju, one koji mrze sve hrvatsko, četnike, komunjare“ i tako dalje i tako žešće. I opet je bio dovoljan samo letimičan pogled u ostrašćene komentare po portalima da pretpostavku o novom prelijevanju otrova nacionalizma i potvrdim. (I naravno da su nacionalno-najostrašćeniji sudionici rasprave o jeziku redovito i najnepismeniji sudionici rasprave o jeziku - ironija in continuum.) Od ove točke više nije bio problem deducirati i budućnost. Pretpostavljam da će rasprava o jezicima biti ista i za par stotina-tisuću godina, kad će neminovnim lingvističkim procesima žitelji ovih prostora (ako uopće itko preostane da bi se jezikom, kojim god, služio) govoriti nekim sasvim drugačijim jezikom, a možda ovaj put afro-azijskog porijekla i sličnijim onom zajedničkom indoeuropskom protojeziku nego ijednom današnjem nacionalnom (koji će se do tada izmijeniti, utopiti ili potpuno nestati). Pa i tada i uvijek će se bez sumnje naći neki uvrijeđeni Veliki Čvrč (i svjetonazorski mu blizanac Veliki Žmrlj) jer je čuo da je žmrljski isto što i čvrčki ili da je žmrljski stariji od čvrčkog, a što ne može biti jer su Žmrlji čobani, i hebomajku Krafrpluplenima koji kao mrze sve što je čvrčko. Ukratko, što se nacionalističkih budaletina tiče, crtala ti ne crtala – isto ti je. Ali, Louise, što se tiče razuma, govora znanosti, znanja i saznanja, ljubavi prema jeziku i jezičnom bogatstvu – o govoru govori, crtaj, i ne posustaj! I tko god između ušiju umjesto zastava imao intelektualni sadržaj, čuti će. Poslušajte kako je (op. možda i otprilike) zvučao jezik iz kojeg su nastali svi ostali |
Ministrica Obuljen komentirala naklon predsjednice u HNK-u Hasanbegovićeva docmoknica Obuljen nam pravda prostaštvo narci predsjednice, prigodno ogrnuta svetim plaštom kulture: "Dobro je kada predsjednica ili premijer dođu na kulturne događaje i svojom pristunošću svjedoče i daju priznanje umjetnicima." Ah te posvećujuće prisutnosti svetih krava! Će malo sai babe zaprašiti, će malo don jezerinci poškropiti, će malo plenković-kolinde oprisutniti. Za posvećenje (onomu tko ga traži) nije bitna kvaliteta prisutnika, samo njegova društvena uzvišenost. Izvolite se stoga, vi kmeti, osjećati počašćenima prisustvom titule Njenog/Njegovog kraljevskog vucibatinstva. |
Davor Krile: Spasimo braću u Švedskoj! Nije beg cicija, pomoglo se sirotanu Gazdi pa što ne bi i švedskim siročićima."Predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović je na petodnevnoj turneji po Švedskoj. Odmah na početku svog boravka u ovoj sjevernoeuropskoj zemlji tamošnjim je Hrvatima dala do znanja kako su jako potrebni domovini koja stari i umire, za razliku od razmažene i besperspektivne hrvatske mladeži koja je ovdje rođena, a bezglavo i krajnje neodgovorno bježi u svijet. Pozvala je predsjednica tamošnje Hrvate svih imovnih stanja, stoga, da se hitno vrate, a Vlada će im zauzvrat pomoći u integraciji i onoj vrsti ispunjenja koju sad imaju u Švedskoj." "Znam, prosječan domovinski cinik će odmah reći kako je puno lakše pomagati onima koji nikakvu pomoć ne trebaju, nego onima koji te plaćaju i za koje si po Ustavu i vlastitom političkom mandatu primarno odgovoran. I u zemlji i u inozemstvu je, čini se, puno lakše i svrsishodnije pomagati bogatima i zahvalnima nego besposlenoj sirotinji koja je uvijek nezadovoljna i nezahvalna. No, matematička je činjenica da je svaki povratak bogatog i zbrinutog Hrvata iz svijeta u zemlju dobra vijest, preporučljiva za sve naslovnice novina i udarne termine tv-dnevnika, dok je masovno iseljavanje mladih Hrvata u svijet po Vladu još bolje - jer rapidno smanjuje broj nezaposlenih na burzama rada - ali samo dotle dok se o tome javno šuti." |
Ama braćo antička, potreban vam je update, zar niste čuli da je Zemlja ravna? |
Tisućljetna tradicija tetoviranja bosanskih Hrvatica koja polako izumire: 'Dok se krv ne ukaže, to se bocalo. Mi smo i plakale, ali moralo se' Ona ista batina očuvanja običaja/tradicije koja čuva stražu i nad genitalnim sakaćenjem (bilo djevojčica, bilo dječaka; ovdje upravo sa ženama kao revnim čuvaricama patrijarhata). Balkanska "light" verzija prakticiranja puritanske i/li plemenske zatucanosti. Djevojčicama je nanošena bol, plakale su, ali "moralo se". Drugačija razina tuge od žala za tradicijom koja izumire. Tore, tore, tore... |
Favorit na kladionicama. A ako išta volem, mlooogo volem uspješnu umjetničku subverziju. |
Ministar zdravstva Kujundžić: Jedan svećenik u bolnici vrijedi više od 20 doktora Pastoralna medicina. Sterilizacija svetom vodicom. Molitva usta na usta. Sprečavanje upala katehezom. Ministar pastorala, pastoralni ministar. Lijepo je znati što su mu prioriteti. |
U upravi Sveučilišta su nasilnici, u upravi Hrvatskih studija sitni žicari. Filozofija je ukinuta zbog opće disfunkcionalnosti Razgovor čiji se odlomci danas poprilično lajkaju i ne bez razloga, i sama bih se složila s većinom izrečenog, počevši od naslova kojemu nemam što oduzeti do izvrsnih zapažanja o nesekularnom stanju našeg društva. Pavel Gregorić: "Smatram da Katolička crkva ima neprimjereno velik utjecaj na društveni i politički život u nas, koristeći sve formalne i neformalne poluge koje joj stoje na raspolaganju u našoj nesekularnoj državi. Od početka 90-ih, Katolička Crkva je u povratnoj sprezi s desnom političkom ideologijom koja je odigrala ključnu ulogu u uspostavi samostalne Hrvatske i koja je omogućila rehabilitaciju Crkve. To je plodna simbioza koja još uvijek traje. Crkva daje snažan poticaj i legitimaciju samo desnim političkim akcijama, kao što možemo vidjeti gotovo svakodnevno, i to je žalosno, ali potpuno predvidljivo." "Crkva u Hrvatskoj je takva zbog svoje simbioze s političkom desnicom nakon pedeset godina represije u socijalizmu. Vrlo jednostavno, Crkva brani beneficije koje joj je politička desnica pribavila u Hrvatskoj i bori se za očuvanje tih beneficija izravnim i neizravnim agitiranjem protiv akcija i trendova koji bi mogli oslabiti njenu poziciju." No, lajkati nešto nije što i sve. "Ateizam je stajalište da nema Boga, bogova, anđela, demona, duhova, natprirodnih sila… To stajalište može biti temelj na kojemu čovjek gradi vlastiti identitet, prema kojemu određuje svoje odnose s ljudima, oko kojega razvija neku svoju filozofiju. To nazivam ishodišni ateizam. No isto stajalište da nema Boga može biti naprosto logička konzekvenca nečije filozofije, jednog skupa stajališta o svijetu i životu. To je posljedični ateizam. On nije ništa odredišno, ništa toliko važno, ništa oko čega bi se čovjek svađao. Iako je danas u svijetu prisutniji ishodišni ateizam po uzoru na Dawkinsa i Hitchensa, meni osobno bliži je ovaj posljedični ateizam. Dok ishodišni ateizam ima oslobađajuće društvene učinke u represivnim okruženjima i okolnostima, mislim da posljedični ateizam predstavlja bolju osnovu za dijalog i izgradnju društvenog povjerenja." Na koji način sebi opravdati povremene konformističke ustupke vjerskim nebulozama, a zadržati (auto)vjerodostojnost vrhunskog znanstvenika i filozofa ateista tj. osobe razuma? Možda priznanjem da sam samo još jedan regularan goli čovjek krvav ispod kože, i kao svako društveno biće uvjetovan i okolinom, pa mi je pred njom nekad naprosto lakše i ugodnije zažmiriti, pregristi jezik, napravit se glupim, proglasiti privremenu kapitulaciju razuma? Ha, pomislio bi netko, ali šipak! Filozofski mozak nije što i onaj plebsa. Ili? Ta čemu se mučiti spoznajom, kad raskrvavljeno znanstveničko koljeno može poljubiti mama racionalizacija da manje boli. Dakle, kako se(bi) opravdati? Ništa lakše - izbacivanjem nove vrste ateizma na tržište, sa nalijepljenom markicom Ateizam Light iliti „posljedični ateizam“ koji „nije ništa odredišno, ništa toliko važno, ništa oko čega bi se čovjek svađao“ (Čitaj: ništa što bi mene konformista dovelo u neugodnu mi situaciju ulaska u sukob sa bližnjima (odnosno sa povremenim nerazumom onih koji me okružuju - žene, prijatelja, kolega, poznanika)). Upravo ateizam onakvog formata u kakav se izvanredni profesor i zamjenik pročelnika Odjela za filozofiju Pavel Gregorić može spa(r)kirati kao u kutiju cigareta, a da ga pri tom ništa ne žulja. Pa će tako profesor u startu preskočiti (previdjeti, prešutjeti) onaj ključni temelj u temelju tog famoznog ateističkog „stajališta da nema Boga, bogova, anđela, demona, duhova, natprirodnih sila…“. Previđa koji temelj u temelju? Pa razum, naravno. Što je uopće temelj „ateističkog stajališta“ tj. ateizma doli razuma? Profesor previđa da je polazište ateizma intelekt, a ne obrnuto. Otvorivši time mogućnost, nimalo sučajno, da ateizam, a hoće reći znanstvenik koji ga prakticira, može po potrebi intelekt i iskopčati. Pri tom će pažljivo govoriti o „vjerskim stajalištima“, pa se može steći dojam kao da i je ateizam dio istih (ili područje cjenkanja, pa da može biti malo veći ili malo manji) a ne pitanje racionalnosti. A potom će ga i mitozirati, podijelivši ga na dvije kategorije: 1.) tzv. „ishodišni ateizam“ (koji „u svijetu prisutniji“ i „ima oslobađajuće društvene učinke u represivnim okruženjima i okolnostima“), 2.) tzv. „posljedični ateizam“ (a koji u svijetu neprisutniji (elitniji?) i u kojem se osobno prepoznaje i „predstavlja bolju osnovu za dijalog i izgradnju društvenog povjerenja“). Ali kako i po kojoj osnovi čini tu podjelu na dva ateizma? Po osnovi načina dolaska do istog ateističkog „stajališta“. A tu već postaje zanimljivo. Jer dok za uzrok druge kategorije ateizma, u kojoj pronalazi sebe, navodi – logičku konzekvencu filozofije („to može biti naprosto logička konzekvenca nečije filozofije, jednog skupa stajališta o svijetu i životu“), za prvu kategoriju plasira samo opću definiciju ateizma - ali bez navođenja uzroka („Ateizam je stajalište da nema Boga, bogova, anđela, demona, duhova, natprirodnih sila…“). Drugim riječima, i drugi put preskače (previđa) igrati intelektualno pošteno, bez pardona prešutivši / uskrativši (ukravši) logiku tzv. „ishodišnom ateizmu“, podmećući umjesto toga njegovu osnovnu definiciju. No po čemu „temelj na kojemu čovjek gradi vlastiti identitet, prema kojemu određuje svoje odnose s ljudima, oko kojega razvija neku svoju filozofiju“ također ne bi bio logička konzekvenca nečije filozofije? Tu uopće nije riječ o ispravno postavljenim kategorijama, pa da bi ih se uopće moglo i staviti u nekakvo razilaženje ili suprotstavljenost. Ali jest riječ o izmišljanju nepostojećeg dualizma. I zašto dakle „logička konzekvenca nečije filozofije, jednog skupa stajališta o svijetu i životu“, odnosno filozofija Pavela Gregorića tj. on sam, isključuje logiku/razum kao „temelj na kojemu čovjek gradi vlastiti identitet, prema kojemu određuje svoje odnose s ljudima, oko kojega razvija neku svoju filozofiju“ i time ga uskraćuje tzv. „ishodišnom ateizmu“? Zašto svoju konformističku intelektualnu kapitulaciju i žmirenje na glupost pakira u vrlinu (navodno „bolje osnove za dijalog i izgradnju društvenog povjerenja“)? Jer jedino postojanje „posljedičnog ateizma“ Gregoriću omogućuje vrdanje pred samim sobom bez znanstvene autorefleksije i grižnje savjesti. Logička konzekvenca njegove filozofije? Da, reklo bi se. |
Angelina Jolie šokirala Britance, tijekom susreta s nadbiskupom stršale su joj bradavice Opet ženske sise protiv neprimjerenih i sramotnih talibana. Evo ih, uistinu strše: "ANGELINA JOLIE i nakon raskida braka s Bradom Pittom nastavlja svoj humanitarni rad. U četvrtak se susrela s nadbiskupom Canterburyja, no pojavila se bez grudnjaka i te na sebe navukla bijes mnogih korisnika društvenim mreža. Nadbiskup Justin Welby fotografije njihovog susreta podijelio je na Twitteru, a vrlo brzo mnogi su primijetili kako bi "nekome mogla iskopati oči s njima." Naravno, odmah su krenule šale, ali bilo je i ozbiljnih opservacija o njezinom gafu. Izbor odjeće tako su mnogi nazvali neprimjerenim i sramotnim. Angelina Jolie s nadbiskupom je raspravljala o migrantskoj krizi, Južnom Sudanu i sprečavanju seksualnog nasilja u konfliktima." |
Žrtve ustaškog režima traže 3,5 milijardi dolara Pazi ti ovog kopernikanskog obrata, kako Stier protiv ZAVNOH-a nema ništa sad kad mu je ZAVNOH potreban. No zapravo ništa što bi bilo neviđeno, iznenađujuće ili nedosljedno. Ta nije li već i Pavelić osobnim primjerom poučavao da ustašama zlato ima uvijek biti draže od javne obrane intimnih uvjerenja. |
Splićanka sa šibenskom adresom I stasom i glasom. Evala!Marija Dukić: Patrijarhat muškarcima nameće da su nitko i ništa bez zgodne žene, napetih mišića, zdrave djece, masne plaće i luksuznog automobila "Strast mi je borba protiv svih, ne samo rodnih stereotipa: prava svih ljudi međusobno su neodvojiva. Patrijarhat, iako primarno oštećuje ženu i žensko, nanosi nepopravljivu štetu i muškarcima. Kao što ženi nameće sporedne uloge, muškarcima nameće da su nitko i ništa bez zgodne žene, napetih mišića, zdrave djece, masne plaće i luksuznog automobila, da nisu muško ako ne ispune ciljeve koji nisu univerzalni, o kojima ne bi trebala ovisiti nečija vrijednost." "Puno se opasnosti krije u konzervativnom muško-ženskom odgoju. Krije se opasnost kćerki koje misle da je njihova seksualnost sramotna, njihova inteligencija i odlučnost nešto što treba skriti, njihov stav nešto što treba prilagoditi muškarcu. Krije se opasnost sinova koji će pokopati oca bez da su mu ikad rekli "volim te", koji će stisnuti zube jer ne pokazuju emocije, i tako u grču pasti od najgadnijih bolesti uzrokovanih stresom, koji će navečer uz viski pokušati zaboraviti da žive život koji drugi očekuju. Krije se opasnost od budućih vojnika koji će, kao stotine branitelja, riješiti problem omčom ili metkom jer su odgajani tako da su psihički problemi nešto što se događa ženama i slabićima i za što je sramota tražiti pomoć. U pristupu koji djeci govori da se nešto ne smije zbog spola, klica je zla i nesreće, buduće trulo stablo nesretnih žena i muškaraca. Hrabrost, nježnost, snaga i suosjećanje odlike su dobrog ljudskog bića, i ne ovise o tome piša li osoba stojeći ili sjedeći, ne ovise o jebenom ipsilon kromosomu. Žena koja ne nauči pokazati zube bezvrijedna je kao i muškarac koji ne nauči pokazati nježnost." |
Još jedan dokaz. Mame su nindže. |
Kolinda Grabar-Kitarović: Srbija je ta koja potencira ustaštvo u Hrvatskoj, ja ga ne vidim. Nemojmo skidati gaće ni pred kime! Barbi ne vidi ustašluk? Pa to je već notorna činjenica, ne? Kao predvodnica ona ga ni ne može vidjeti, jer joj je krdo za leđima. Kao što joj je za leđima ostala i ograda nedosanjane Bijele kuće dok je onomad pred njom upravo sama poltronski "skidala gaće". Stadion urla zds, dižu se spomenici ustaškim teroristima, crnokošuljaši već redovito marširaju ulicama, opet se Srbima prijeti vrbama, u javnom govoru cvate šovinizam, ubilo čovjeka jer nije hrvatske nacionalnosti, a našoj predsjednici (oglednom primjerku vrste) oči i uši širom zatvorene. Jer tko ju je drugi i doveo na čelo nego HDZ, stranačka sljedba, ustašoidi, emigracija, krimosi, ratni zločinci, naci-bujanci i ostala joj inauguracijska VIP bagra. Pa joj se zato i hoće redovito hegemonistički optuživati i huškati na drugoga (Srbe) da bi pravdala vlastiti ur-fašistički program (đon obraz). Ali, hebiga, kad bi fašovanje imalo opravdanja. |
"BIOLOG Srećko Sladoljev, poznat po kritikama na račun obaveznog cijepljenja i podršci notornom antivakcinalistu Andrewu Wakefieldu, u nedavnom je intervjuu lagao kada je izjavio da ne bi cijepio ni svojeg psa." Ah kako je lijepo bilo prije otkrića tog zločestog penicilina i ostalih fuj-fuj cjepiva! Gdje ćeš većeg gušta nego pandemijski umirati od najobičnije infekcije, upale pluća, difterije, tetanusa, hripavca, dječje paralize, ospica, zaušnjaka, rubeole, tuberkuloze, hepatitisa B, velikih boginja i ostalih divnih boleština."Činjenica je da Sladoljev redovno ističe da on u načelu nije protiv cijepljenja, već da je prije svega protiv cijepljenja iglom i pretjerivanja u cijepljenju. Međutim, njegove kritike na račun same ideje o ovom najvažnijem medicinskom postupku, kao i angažman u antivakcinalističkom pokretu, poput nedavnog sudjelovanja na njihovom skupu u Bruxellesu, jasno pokazuju gdje mu je srce." "Slični žalosni primjeri neznanja ili namjernog ignoriranja poznatih medicinskih činjenica, u slučaju Sladoljeva, mogli bi se nizati gotovo u nedogled. Iz ovog slučaja netko bi također mogao zaključiti da je Sladoljevu važnije zdravlje njegovog psa nego tuđe djece kojoj preporučuje necijepljenje." |
Prava žena kroz povijest Pregled povijesti i borbe za prava žena by Višnja Matotek "Povijest su pisali muškarci te zbog toga prevladavaju politički i vojni događaji u povijesnoj literaturi. Zanemaruju se žene kao aktivne sudionice u oblikovanju civilizacije. Prevladavalo je mišljenje da je aktivnost u javnom životu muška uloga, dok je privatnost doma domena žene. U literaturi se spominju muški lovac, muški obrtnik, muški umjetnik… te možemo doći do zaključka da su muškarci jedini nositelji svake vrste napretka tijekom povijesti. Istina je da su žene u svim razdobljima bile aktivne ali je to velikim dijelom zaboravljeno i zanemareno. Žene su obavljale niz djelatnosti i vještina koje su razvijale i generacijama prenosile. Malo je žena dospjelo u povijesne knjige, ''isplivale'' bi samo u pomanjkanju muškaraca na vodećim položajima..." |
Boris Dežulović: Ne srljajte kao guske u magli! Dežulović, kao i uvijek, majstor povlačenja povijesnih paralela."Jugoslaviju, naime – neće vam to biti drago čuti – tih su dana stvarali upravo državotvorni Hrvati. Pače, hrvatska emigracija. Ante Trumbić, Frano Supilo i ostalo društvo iz dijaspore – što je šezdeset godina prije Bruna Bušića po pariškim kružocima skiciralo hrvatsku slobodu i osnivalo Jugoslavenski odbor, sve zaneseno sanjajući ujedinjenje Hrvata i Srba, pa se toplo preporučujući europskim saveznicima i srpskim radikalima – bili su, jebiga, ljuti hrvatski pravaši. Moguće, dopuštam mogućnost, da su se malo zajebali, ali Jugoslaviju kakva je kao okvir za hrvatsko narodno oslobođenje osnovana 1. prosinca 1918. sanjali su, zamislili, nacrtali i utemeljili upravo najveći hrvatski domoljubi onoga vremena, sam skorup hrvatske državotvorne pravice. Valja s vremena na vrijeme podsjetiti na ove notorne povijesne činjenice, danas slabo poznate historijske trivijalije i, kako ono, kontroverze, a nekad opće znanje jedva dovoljno za tricu iz kontrolnog u osmom razredu osnovne škole. Meni su, recimo, pale na pamet gledajući skorup suvremene hrvatske državotvorne pravice kako se na Trgu bana Jelačića pod američkom zastavom mutavo zaklinje na vjernost Donaldu Trumpu, ikonografski upadljivo jednako kao što su se prije mjesec-dva pod američkom zastavom na vjernost američkom Führeru zaklinjali Vojislav Šešelj i njegovi četnici. Nije, naime, taj zajednički saveznik slučajno isti. Između hrvatskih i srpskih desničara, konzervativaca i nacionalista – ljutih pravaša i ljutih radikala – već dugo, primijetili ste i vi, nema dubljih nesporazuma." "Godina je 2017., mjesec ožujak, i sasvim je dovoljno vremena – četiri mjeseca – da veselo hrvatsko-srpsko društvo ode na neki grčki otok, pa sastavi i potpiše jednu takvu zgodnu zajedničku deklaraciju, i tako obilježi stotu godišnjicu Krfske deklaracije, onog povijesnog komada papira s potpisima hrvatskih pravaša i srpskih radikala, iz kojega će uskoro nastati Jugoslavija. Povijesni okvir, kako god ga okreneš, isti je kao onomad, divlji imperijalni kapitalizam obara burze, trguje svjetskim ratovima i crta nove geografske karte, raspada se Europska unija kao nekoć Austrougarska carevina, a politički redikuli i najgori bjelosvjetski talog, tradicionalni saveznici postrojenih pravaša i radikala, opet se uselio u pozlaćene predsjedničke rezidencije. Ni komunista u tom karnevalskom metežu nema da im kvare veličanstvene historijske planove." "‘Gospodo, još nije prekasno! Ne srljajte kao guske u maglu!’ rekao bi im dobri naš Stipan Radić, jer ni on, kad je izgovorio te slavne riječi, nije mislio na komuniste. Mislio je, jebiga, na državotvorne pravaše, Bujanca, Hasanbegovića i Željku Markić. Učini li vam se pak ta usporedba uvredljiva za velike povijesne figure Frana Supila i Ante Trumbića – nije do njih, nego do strašne devalvacije hrvatske državne pravice. I oni se okreću u grobu kad vide tko im danas ujedinjuje Hrvate i Srbe. Kao u centrifugi okreću se stari pravaši gledajući kako stotinu godina kasnije Jugoslaviju prave izbrijani golomozgi pravaši i radikali, mlateći pedere, lezbe, feministice, punkere, emigrante, Arape i Cigane." |
Cetinski opleo po Jacquesu: "Iskopirao me! Besraman je" "Estradni sukob između Tonyja Cetinskog i Jacquesa Houdeka ne jenjava. Dobro je poznato da su Cetinski i Houdek već dugo vremena na ratnoj nozi, a ponovni sukob rasplamsala je objava pjesme "My Friend" s kojom će nas Jacques predstaviti na Eurosongu u Kijevu. Cetinski je razočaran, kako kaže, razinom Jacquesove besramnosti koji ga je kopirao. "Jacques je izuzetan vokalist koji je pažljivo slušao moju izvedbu ‘Caruso’ i pokupio taj šok moment mijenjanja tehnike pjevanja iz opernog u pop boju glasa. Navikao sam da me se kopira. Neka mu je sa srećom", kazao je Tony..." Prvo bilo da je Žak pardon Jacques ukrao iz crtića, pa sad da je ukrao od Tonija pardon Tonya, pa sad Toni pardon Tony da svijet glazbe prije njega nije poznavao "šok moment mijenjanja tehnike pjevanja". Mda. Kad lopov lopovu viče - lopove!, kao autsajder nemam izbora no samo skrušeno prihvatiti njegovo profesionalno mišljenje. |
Komentar Jutarnjeg: Šerifima u Pločama treba reći što je interes države Komentar Pločanke: A šerifima u Vladi treba reći što je interes njenih građana (i da to NIJE militarizacija). 1. Vezano uz tvrdnje iz članka, novinaru Krešimiru Žabecu, odnosno ministru Krstičeviću koji progovara kroz usta Krešimira Žabeca, također treba poručiti i da je članak tendeciozan, a umjesto valjanih argumenata podvaljuje neistinite informacije, poluinformacije i sofizme. Redom: "Najprije je objekte napustila JNA. (...) Nekoliko godina poslije, u sklopu plana smanjenja i profesionalizacije, dobar dio objekata napustila je i Hrvatska vojska. (...) I onda su, u trećem valu, u osvajanje krenule lokalne vlasti. Središnju vlast zatrpavale su zahtjevima za darovanjem hektara i hektara nekadašnjeg vojnog zemljišta. Zahtjevi su potkrijepljeni raznoraznim projektima od lokalnog značenja - hoteli, bolnice, domovi za starije, škole, kampusi, nema čega nije bilo. Vojsci i državi odgovaralo je da se toga riješi te su za simboličnu jednu kunu dijelili lokacije. I onda... Umjesto velikog građevinskog buma, najveći dio tih objekata ostao je nedirnut, pred urušavanjem, a jedina je razlika bila u tome što vlasnik nije bila država, nego općina ili grad." Poluinformacije i muljanje. Lokacija sidrišta (planirane marine) nije uopće poklonjena, a kamoli za "simboličnu jednu kunu". Vojska / država su još uvijek vlasnici zapuštenih i uništenih vojnih objekata na toj lokaciji, kao i objekata vojarne i skladišta na drugim lokacijama po okolnim brdima. A tijekom 25 godina zapustili su ih, zaboravili i prepustili pljački i propadanju - upravo neodgovorna država / Ministarstvo obrane. Formulacije o tobožnjem poklanjanju hektara i hektara za kunu i izostanku "velikog građevinskog buma" su klasična muljaža i prebacivanje vlastite (ne)odgovornosti na lokalnu upravu. Lokalna je uprava, za razliku od središnje vlasti, zahtjevima prema toj istoj središnjoj vlasti i "raznoraznim projektima od lokalnog značenja" bar pokušavala nešto, ispunjavajući početne preduvjete za buduće investicije - ali grad unatoč tim potezima nije postao vlasnik lokacije i ruke su im vezane. "Tako je i grad Ploče dobio zgradu nekadašnjeg Doma kulture JNA s kinodvoranom. Puno godina kasnije zgrada je i dalje neiskorištena, zjapi prazna kao i kinodvorana." Neistina. Zgrada nekadašnjeg Doma kulture JNA s kinodvoranom koja jest prešla u vlasništvo grada već je neko vrijeme obnovljena, otvorena i u funkciji. "Prigovore kako izgradnja marine, koja je miljama udaljena od otvorenog mora i takoreći se nalazi preko puta Luke Ploče, nema smisla nitko ne želi čuti." Sofizam. Luka Ploče je jedna od prirodno najzaštićenijih uvala na Jadranu i kao takva predstavlja prednost. Marina, "koja je miljama udaljena od otvorenog mora i takoreći se nalazi preko puta Luke Ploče", ima smisla kao i spomenuta Luka Ploče koja je druga po veličini luka na hrvatskoj strani Jadrana. Ako navodna udaljenost nije smetala razvoju druge luke u Hrvatskoj, zašto bi marini? Ako te iste fantomske milje ne smetaju lučkom prometu, zašto bi jahtama? A ako bi pak iz tko zna kakvih izmišljenih razloga milje i smetale jahtama, kako najednom ne bi mornarici i ljudima-žabama koje zagovara Ministarstvo? "No, Pločani su odustali od vojske. Sanjaju o turizmu i baš ih briga za nacionalne interese. A nacionalni je interes da država može u najkraćem roku intervenirati u slučaju bilo kakvog incidenta." Čista demagogija. Ah ti nedomoljubni Pločani koji ne haju za nacionalne interese jer su odustali od vojske, kako ih nije sram sanjati o vlastitom ekonomskom opstanku! Zar oni ne znaju živjeti od domoljublja?! Usuđuju se čak praviti planove za razvoj lokalnog gospodarstva?! Izdajice domovine! (Tko zna nisu li i četnici?!) "Prije nekoliko godina velik je požar poharao Pelješac. Tada su svi vapili za kanaderima i vojnicima. Nikoga tada nije zanimalo odakle vojnici dolaze, gdje spavaju, gdje su kanaderi na popravku, gdje tankaju gorivo." Sofizam. Kanaderi na popravak i tankanje goriva sigurno ni sada neće u marinu, nego na najbliži aerodrom (zračnu luku) kojega dolina Neretve nema, a Ploče ne mogu imati zbog izrazito brdovite konfiguracije terena. A vojnicima za smještaj nije potrebna marina niti njen prostor. Postojeći objekti velike vojarne nad gradom sasvim bi uredno poslužili toj svrsi i bez marine. 2. Vezano uz kontekst slučaja, jasno, bliže se lokalni izbori. Otud i ovaj obračun šerifa kod OK Korala? No ovaj je obračun posebno zanimljiv jer se raspucavaju revolveraši iz iste stranačke ergele (HDZ). Naime, priča ide ovako: domaća banda klana Clanton Ploče odlučila je prioritet dati lokalno-gospodarskim interesima uvidjevši da od zijevanja njihovim građanima (glasačkoj bazi) nema kruha, dok visokopozicionirana banda klana Earp Krstičević vrlo preferira vojno-političke interese pa tambura onim klasičnim mobilizacijskim rječnikom HDZ-a (domoljublje, ratoborna militarija i podređivanje građanskih interesa "svetim" nacionalnim interesima države). Iako se sa zakašnjenjem od četvrt stoljeća klan Earp Krstičević dosjetio da ih (interesa) država ima i na hrvatskom jugu, taj klan sada javno šerifuje da se njihove vojno-političke interese ima neupitno smatrati prioritetnim i "svetim" nacionalnim interesima države (koje čine prijespomenuta militarija i domoljublje) - i da opravdanost tih interesa nema tko što propitivati, pa ni lokalni bratsko banditski klan, ako je klan Earp Krstičević tako rekao. Pozadinu priče tek treba izbistriti, bumo dakle vid`li radi li se o stvarnom unutarstranačkom sukobu (oko vrlo konkretnog pitanja raspolaganja izuzetno vrijednom imovinom) ili predizbornom stranačkom performansu u cilju dizanja kredita lokalnom klanu (bez namjere promjene statusa quo) uz tipičnu glasnovićevsku artikulaciju svakog profesionalnog stranačkog vojničine - "Čizmu u zube bando lokalna i kuš!". Državni interesi - ah, kako to gordo zvuči! Predsjednica, uopće ne sumnjam, NATO neće imati prigovora. |
"Ti si obična licemjerka": Svi su podivljali zbog topless fotke Emme Watson Reklo bi se mala nebitna vjestica, a opet oslikava slojevito neznanje, miskoncepcije, predrasude i krive spojeve koji se dadu ljuštiti poput luka."POSLJEDNJE snimanje Emme Watson za Vanity Fair daleko je od svega što je 26-godišnja glumica dosad snimala. Ona je jedna od povučenijih holivudskih glumica, a na posljednjem snimanju lijepa Engleskinja koja trenutno glumi Bellu u "Ljepotici i zvijeri" skinula se i u toples. Na fotografiji o kojoj se sad priča Emma stoji prekriženih ruku, a na sebi nosi samo bolero koji skriva najnužnije. Kritičarima je zasmetalo to što je Emma, koja tvrdi da je feministica pozirala golih grudi. "Mislio sam da je feministica. Zar je ne osnažuje dovoljno to što ima odjeću na sebi i uspješna je kao uzor curicama koje gledaju "Ljepoticu i zvijer", a sad će je vidjeti na naslovnici kako rukama pokriva intimna područja", napisala je jedna osoba. Drugi su istaknuli da se Emma javno bori protiv seksualiziranja žena, a sama pozira na taj način. Kako kažu, to je licemjerno." Je li glumici Emmi Watson dopušteno odrasti i biti ženom? Mora li ona do kraja života (i uopće) biti vizualizacija čednosti, maltene utjelovljena djevica i svetica, jer je svojedobno kao curica glumila u dječjem serijalu Harry Potter a sada i u ekraniziranoj bajci za djecu Ljepotica i zvijer? Ima li ona obvezu javno istupati isključivo pokriveno alias čedno, da drugačijim izdanjem (golim/golotinjom) slučajno ne bi „povrijedila“ oči dječje publike kojima je uzor (ona i/li likovi koje tumači)? Po njenim kritičarima da. No u njihovom je diskursu već u temelju sadržano ono pogrešno i podmuklo ćudoredno podrazumijevanje da ako žena nije čedna (pokrivena), onda uopće nije (vrijedna, poštena, žena-majka-kraljica), nego je nevrijedna, drugotna, licemjerna, po domaću – štraca iliti kurbetina. I upravo u tom grmu leži korijenska gadost prozivki na Emmin račun u ovom slučaju (a na koju se potom nadograđuju i ostali intelektualni podbačaji) - u podvali čednosti kao vrline i isključivog identifikatora bivanja ženom (pravovjerne ženskosti). Takvom podvalom, pa još pizdunski k`o fol na konto brige za dječje duše koje bi se kao mogle sablazniti ženskim sisama (koje su nas, usputno, sve othranile), ljudsko se tijelo (u ovom slučaju Emmino) po dušebrižničkom imperativu „čistoće“ zdravo za gotovo uzima kao nešto grešno i nečisto, sramotno za pokazivanje i gledanje. Fotke mladih, zgodnih i uspješnih žena, pa još razgolićenih, redovito skandaliziraju i na stražnje noge dižu talibanski mentalni sklop (a rekla bih i ne samo sklop), bio on religijsko-plemenski ili radikalno-aktivistički, dolazio sa istoka (zadnji slučaj: C. Theron) ili kao u Emminom slučaju sa zapada. Stara poznata priča o Ženi u patrijarhalno-abrahamovskom smislu: „Skinula se, dakle - kurva (ruku na srce i kamen u ruku, takvom smo je smatrali i prije, ali sad imamo povod reći to naglas)!“ Takav sklop je u pravilu cijepljen na intelekt, a kamoli nijansiranje i/li razlučivanje. Dodatni sloj polupanih lončića je ova aktivistička kritika njenog navodnog iznevjerivanja feminističke agende koju Emma kao zastupa, pa otud njeno kao licemjerje. No kritičari na račun Emminog feminizma (u smislu da nije dovoljno feministična, jer se pristala skinuti) u prvom redu omašuju znati što je feminizam, njegovo puno značenje i povijest. A onda i da ga gole grudi ne isključuju. Da ne spominjem kako je izuzimati kontekst navada mišlju kratkih. Jer niti je svaka gola sisa (golotinja) seksualiziranje, niti je svako seksualiziranje po defaultu negativno. Može biti da je djevojka licemjerna po nekoj drugoj osnovi, ali za spočitnutu ne nalazim valjanih argumenata. No sjetilo me, identično se razbijanje baš takve dodijeljene joj uloge – savršene žene kao aseksualnog bića, svetice i djevice, a da bi uopće mogla biti općedruštveno valorizirana i slavljena kao žena (poznato?) - već u Hollywoodu desilo. I to na daleko spektakularniji način – razotkrivajući sise Mary Poppins! Generacijama najomiljenije filmske dadilje. Naime, u metafilmskoj satiri S.O.B. (1981.) redatelja Blakea Edwardsa razgolićen je upravo i dogmatski i seksistički Hollywood, i to kultnim razgolićenjem vlastite mu supruge, legendarne Julie Andrews, do tada svima omiljene dežurne „dobrice“ i prve dame američkog filma (časne Marije iz hita Moje pjesme, moji snovi, naslovne zvijezde Mary Poppins i cijelog niza popularnih obiteljskih filmova koji promiču „obiteljske vrijednosti“). O reakcijama onog vremena na tu "sablazan" ne znam ništa, ali poznavajući ljudsku prirodu ne sumnjam da su bile slične, ako ne i identične današnjima. Bilo bi ih zgodno usporediti. |