Marketing
Crtaj Louise, crtaj!
O jeziku, rode, da ti pojem,
O jeziku milom tvom i mojem!
Kad sam jednom prilikom naišla na ovu zanimljivu animiranu mapu samo jedne od teorija kako su se indoeuropski jezici razvijali, odmah sam primijetila da je iz današnje strukovne perspektive - mapa zapravo zastarjela i netočna, jer se većina suvremenih jezičara usuglasila oko teorije da domovina indoeuropskog prajezika (proto-indoeuropskog), iz kojeg su se razvili ostali indoeuropski jezici, nije turska Anatolija već područje sjeverno od Crnog mora. A samim time su i razvoj, pravci i tijek širenja indoeuropskih jezika bili drugačiji. Uz to, ne treba smetnuti s uma kako postoje i druge skupine jezika, osim indoeuropskih.
„Indoeuropski se prajezik najvjerojatnije govorio polovicom IV. tisućljeća pr. Kr., a o području u kojem se govorio postoje različita mišljenja. Najveći broj lingvista prihvaća pretpostavku litavsko-američke arheologinje Marije Gimbutas, prema kojoj je pradomovina Indoeuropljana bila u stepama južne Rusije i Ukrajine, odakle su se govornici indoeuropskoga prajezika i idioma koji su iz njega nastali postupno širili prema Balkanu, istočnoj Europi, te preko Srednje Azije na Indijski poluotok...“ www.enciklopedija.hr
Također sam pretpostavila da će mapa ovakve vrste uzburkati mnogo duhova, što mi se i potvrdilo samo letimičnim pogledom u komentare. Nije trebalo dugo čekati da nacionalizam koji niti zna znanje, niti razmišlja objektivno, niti razlučuje jezik od nacije, niti jezik od pisma, niti lingvistička pitanja od svjetonazora (ideologije), niti arheolingvistiku od geografije i geopolitike - počne prolijevati svoj otrov.
Dovoljno da se netko pobuni kako turski jezik ne može biti stariji od grčkog a kao razlog navede da su Grci najstarija nacija na svijetu, da drugi nadoda kako albanski ne može biti od srpskog jer su Albanci čobani, treći kako Srbi ima da šute jer su došli sa Kavkaza, četvrti kako Grci ima da šute jer je najstariji baskijski i tako dalje i tako žešće sve do brojanja krvnih zrnaca i puštanja istih.
„Nakon serije regionalnih konferencija projekta Jezici i nacionalizmi, koje su od aprila do novembra 2016. održane u Podgorici, Splitu, Beogradu i Sarajevu, eminentni stručnjaci iz oblasti lingvistike i drugih društvenih nauka sastavili su Deklaraciju o zajedničkom jeziku u namjeri da se podigne svest i aktivno utječe na postojeće nacionalističke jezičke prakse u sve četiri države regiona u kojima se govorio srpsko-hrvatski ili hrvatsko-srpski jezik.“
„Osnovna namera ovog projekta jeste da se kroz otvoreni dijalog lingvista i drugih stručnjaka problematizira pitanje postojanja četiri “politička” jezika na prostoru nekadašnjeg hrvatsko-srpskog / srpsko-hrvatskog, kao i sve one značajne i izazovne teme u kojima se lingvistička nauka neprincipijelno ukršta s identitetskom politikom. Tako je i danas. Uprkos željenoj i ostvarenoj emancipaciji te formalnom postojanju četiri standarda, identitetsko-jezičke strasti nisu se smirile, a preskriptivizam, zanesenost jezičkim imperijalizmom, teze o “pedesetogodišnjem jezičkom ropstvu” i čitav dijapazon pogrešnih interpretacija i dalje traju. Sve su to razlozi zbog kojih su četiri partnerske organizacije iz Bosne i Hercegovine, Crne Gore, Hrvatske i Srbije pokrenule projekat JEZICI I NACIONALIZMI, u saradnji sa Radnom grupom projekta, koju čine najutjecajniji eksperti na ovom polju“
Kad sam danas pročitala vijest da intelektualci potpisuju Deklaraciju protiv jezičnog nacionalizma (Deklaraciju o zajedničkom jeziku), odmah sam pretpostavila da će nacionalistički ignoranti krenuti u svoju uobičajenu hajku (u svim nacionalnim inačicama) na „Jugoslavene, one koji hoće obnoviti Jugoslaviju, one koji mrze sve hrvatsko, četnike, komunjare“ i tako dalje i tako žešće.
I opet je bio dovoljan samo letimičan pogled u ostrašćene komentare po portalima da pretpostavku o novom prelijevanju otrova nacionalizma i potvrdim. (I naravno da su nacionalno-najostrašćeniji sudionici rasprave o jeziku redovito i najnepismeniji sudionici rasprave o jeziku - ironija in continuum.)
Od ove točke više nije bio problem deducirati i budućnost.
Pretpostavljam da će rasprava o jezicima biti ista i za par stotina-tisuću godina, kad će neminovnim lingvističkim procesima žitelji ovih prostora (ako uopće itko preostane da bi se jezikom, kojim god, služio) govoriti nekim sasvim drugačijim jezikom, a možda ovaj put afro-azijskog porijekla i sličnijim onom zajedničkom indoeuropskom protojeziku nego ijednom današnjem nacionalnom (koji će se do tada izmijeniti, utopiti ili potpuno nestati).
Pa i tada i uvijek će se bez sumnje naći neki uvrijeđeni Veliki Čvrč (i svjetonazorski mu blizanac Veliki Žmrlj) jer je čuo da je žmrljski isto što i čvrčki ili da je žmrljski stariji od čvrčkog, a što ne može biti jer su Žmrlji čobani, i hebomajku Krafrpluplenima koji kao mrze sve što je čvrčko.
Ukratko, što se nacionalističkih budaletina tiče, crtala ti ne crtala – isto ti je.
Ali, Louise, što se tiče razuma, govora znanosti, znanja i saznanja, ljubavi prema jeziku i jezičnom bogatstvu – o govoru govori, crtaj, i ne posustaj!
I tko god između ušiju umjesto zastava imao intelektualni sadržaj, čuti će.
Poslušajte kako je (op. možda i otprilike) zvučao jezik iz kojeg su nastali svi ostali
Post je objavljen 28.03.2017. u 20:00 sati.