Marketing
Ronaldo nasmijava narod 2
I tako su stanovnici Funchala (Madeira), rodnog grada Cristiana Ronalda, odlučili odati počast svom najvećem sinu nazvavši po njemu glavni otočki aerodrom. I sve je bilo tako -kako prenose mediji- krasno, svečano, ispeglano, pompozno i ulickano, skoro kao i sam slavljenik, sve dok...
Ili kao što komentiraše portali: "The ceremony was going well, until they unveiled this bronze bust of the famous footballer".
Ubrzo se oglasiše i ljudi struke dati svoj profesionalan umjetnički sud:
"Poplavu spomenika Cristianu Ronaldu po portugalskim gradovima i selima – osamdesetak ih je, što u prirodnoj veličini, što u nadprirodnoj, što bista – uoči postavljanja spomenika u Međunarodnu zračnu luku C. Ronaldo u Funchalu (Madeira) za Observador je komentirao povjesničar umjetnosti António Manuel Soares rekavši kako “manji kolektivi koji naručuju spomenike u idolu još vide mitsko biće, a u njegovom kipu totem koji ih baca u stanje transa i područje izvan racionalnoga” te dodao da je s Ronaldom “u jako puno prilika na djelu bio čisti diletantizam i neodgovornost prema javnom prostoru”, a kao najšokantnije primjere takve likovne nepismenosti naveo spomenike u Sintri, Faru, Bragi, Lisabonu i odnedavno u Funchalu te nastavio s ocjenama...
Zlato ili pozlata, kao nekoć simboli visoke vrijednosti ili sakralne uzvišenosti, također djeluju komično u kontekstu suvremenog svijeta. Nedavno otkriveni spomenik u Bragi koji blješti zlatnim sjajem, s tijelom nagnutim u blagu dijagonalu, podsjeća na bezlične spomenike sjevernokorejskog tipa pune tupog i praznog, diktiranog optimizma, ili na camp skulpture Jeffa Koonsa. Inzistiranje na verizmu često rezultira karikaturalnošću."
Ali, čekaj, čekaj malo, ma, na što me ovo asocira...? Joj, pa da, to što je izrečeno nije prvotno bilo izrečeno o skulpturama omiljenog madeirskog sina (iako i njima sve izrečeno pristaje kao, khm-khm, izliveno), već za jedan stariji i nama bliži slučaj nasmijavanja naroda.
Povjesničar umjetnosti, potpuno svjestan prisutnog elementa komičnosti, o potonjem slučaju atentata na umjetnost i za jednu od skulptura navodi: “U usporedbi s navedenima, čak bih rekao da je zbog simpatičnosti i duhovitosti to jedan od uspjelijih spomenika (...), posebice ukoliko je namjera autora bila – šaljiva."
No uspješnost monumenata ovakove adorantske vrste općenito leži upravo u tome što namjera većine autora (ako ne i svih) nije šaljiva. S tim da se uspjeh onda odnosi na urnebesno autoprokazivanje, odnosno, onu već iscrtanu lucidnost sebi unatoč. Jer oni to potpuno ozbiljno, s udivljenjem. To što je pritom likovno djelo zapravo nedjelo, a bložemoj, mala cijena za kvalitetan smijeh. Kad umjetnost progovori uz takve adorante - u pravilu joj nisu potrebni kritičari.
Post je objavljen 31.03.2017. u 16:30 sati.