< | rujan, 2012 | > | ||||
P | U | S | Č | P | S | N |
1 | 2 | |||||
3 | 4 | 5 | 6 | 7 | 8 | 9 |
10 | 11 | 12 | 13 | 14 | 15 | 16 |
17 | 18 | 19 | 20 | 21 | 22 | 23 |
24 | 25 | 26 | 27 | 28 | 29 | 30 |
Čovjek je dvostruki Oskarovac, proslavljeni filmski producent, domovina mu je Hrvatska, rođeni je Osječanin, porijeklom Židov. Prvi je, poslije Vukotića, dvaput donio najveću svjetsku filmsku nagradu u ovu zemlju, za film Schindlerova lista (koji govori o Holokaustu) i film Gladijator. Kao jedan od osnivača, u Zagreb je (kojem se, po svojim riječima, "kao svom domu polako vraća") doveo i Festival židovskog filma, kojemu je naglasak na multikulturalnom dijalogu. Riječima sa službenih stranica Festivala: Festival židovskog filma je filmska odnosno kulturna manifestacija koja kroz sve segmente zagovara multikulturalni dijalog te kroz filmski medij educira o židovskoj kulturi, Holokaustu te toleranciji i zajedničkim vrijednostima kao temeljima sretnog suživota u nacionalno i vjerski različitim okruženjima. Branko Lustig, a o njemu je riječ, kao dijete je deportiran u koncentracijske logore Auschwitz i Bergen-Belsen, u kojima je pobijena većina njegove obitelji, a on sam u njima živio i preživio. Na ruci još uvijek nosi broj koji mu je u konc-logoru tetoviran. Kao svjedok povijesti, o svojim sjećanjima govori na školskim predavanjima, na kojima se otvoreno deklarira ateistom i često priznaje da "nakon Auschwitza ne vjeruje u Boga, jer ne može zamisliti da bi Bog dopustio užase poput Auschwitza". Poslije proživljenog iskustva konc-logora, samo bi mu netko mentalno zaslijepljen, bez ljudskosti i empatije zamjerio na tim riječima. Lustig pak sam nije zamjerao, već činio sve u njegovoj moći da više nitko ne zaboravi simboliku Auschwitza, i zato osobno drži predavanja, potiče filmove, filmske festivale, projekcije i radionice, s ciljem da se Auschwitz ne bi ponovio. Plemenito nastojanje o kojem svjedoči i spomenuti festival i njegov osobni angažman. No desilo se da je ovaj proslavljeni producent svoje mišljenje iskreno izrekao pred Hrvatima. Točnije, pred zadarskim školarcima, na edukacijskom predavanju i projekciji filma u organizaciji Festivala židovskog filma. Njegova je iskrenost i poruka prikazanog filma (u filmu postoji scena u kojoj dječak, prije svoje smrti u Auschwitzu, pogleda u crkvu i zapita se kako je moguće da je ona tako veličanstvena izvana, a u njoj sjede ljudi koji su u stanju pokrenuti križarske ratove) izazvala silno nezadovoljstvo zadarskih ravnatelja i roditelja zadarskih učenika, koji su te detalje shvatili kao napad na hrvatske i kršćanske vrijednosti. Kulminacija tog nezadovoljstva dogodila se na Lustigovoj sljedećoj destinaciji, školskoj projekciji filma u Kninu, gdje je njegovo gostovanje, kao i projekcija filma - bojkotirano. Dakle bojkotirana je kulturna manifestacija koja kroz sve segmente zagovara multikulturalni dijalog te kroz filmski medij educira o židovskoj kulturi, Holokaustu te toleranciji i zajedničkim vrijednostima kao temeljima sretnog suživota u nacionalno i vjerski različitim okruženjima. Čini se da u hrvatskim nacionalno i vjerskim okruženjima ipak svojoj djeci ne žele edukaciju o različitosti, samu različitost niti sretan suživot. Po riječima gradonačelnice Knina Josipe Rimac: "Školstvo nije pod ingerencijom lokalne samouprave, ali kao gradonačelnica i katolkinja mogu vam reći da ne podržavam prikazivanje nečega što govori protiv katoličke vjere, pogotovu u školi u kojoj su većinski katolička djeca – rekla je, uz ogradu da nije gledala film, pa da može odgovoriti samo načelno." Čini se i da sve nagrade koje je ovaj čovjek donio/zaslužio Hrvatskoj i u ime Hrvatske - nekim Hrvatima ipak ni "samo načelno" nisu dovoljne - jer za njih ovaj čovjek još uvijek nije i dovoljan vjernik / kršćanin / katolik. A time je, po njima, i nedovoljno kvalificiran, nedovoljno domoljub i nedovoljno Hrvat, odnosno, nedovoljno ispravan (Hrvat) da toleranciji i zajedničkim vrijednostima uči djecu ispravnih Hrvata. Ispravnim je domoljubima nemoguće zamisliti da netko tko ne vjeruje u istog boga kao oni, tko ne vjeruje u Našeg boga kao oni, može ljubiti svoju domovinu i ovu zemlju smatrati svojom domovinom. Ispravnim je domoljubima bolno nedokučivo kako netko tko uopće ne vjeruje u boga/ove itekako ljubi svoj dom, iako je kao dijete iz njega bio deportiran u konc-logor. Njima je "kao katolkinjama/icima" nedohvatljiv koncept ljubavi prema domu istinoljubljem i kritikom (gluposti, kriminala i zločina) baš u svom domu baš svog doma - da bi taj dom bio bolji. Ona filmska scena, koja u njima izaziva nezadovoljstvo, za njih je nedopustiva blasfemija Naših svetinja i svega Našeg. Za njih to znači nedopustivo "govoriti protiv katoličke vjere, pogotovu u školi u kojoj su većinski katolička djeca". Jer, po njima, ako si domoljub onda si i katolik, a ako si domoljub i katolik, onda nikakve kritike Našeg (pa bio to i zločin počinjen u Naše ime) domoljublja i katoličanstva ne smije biti! Jer, jasno je, ispravne Hrvate ne zanimaju neke tamo zajedničke vrijednosti, već samo one ispravne vrijednosti, čiju je ispravnost propisalo evanđelje hrvatstva, sažeto u krilatici - "Vjera u Boga i hrvatska sloga!" U prijevodu - "Ako ne vjeruješ u Boga nisi domoljub! Ako nismo složni i ne misliš isto kao mi - nisi Hrvat! Ako ne dijeliš Naše vrijednosti - nisi Hrvat!" Pa makar baš te i takve ispravne, a zapravo sramotno izvitoperene, našijenske vrijednosti / kič (u koji se kunu i njime busaju u prsa), upravo najbrutalnije gazile i gaze i toleranciju i multikulturalni dijalog i zajedničke vrijednosti i temelje sretnog suživota te rušile temelje budućnosti naših vlastitih potomaka (u nacionalno i vjerski različitim okruženjima, baš pred očima naših vlastitih potomaka). Naše okruženje, po nimalo pedagoškom poučku iz Zadra i Knina, nažalost mora biti samo Naše. A Lijepa naša samo Naša - Naša Bogoljubno i Naša Domoljubno - što je uopće ne čini lijepom. Kao rezultat te apsolutno nekršćanske lekcije isključivosti, Naša su okruženja i u 21.st. još uvijek primitivan, zatvoren, prahistorijski tup, slijep i nijem nekubrickovski monolit. |
Zato Jedan od suvislijih komentatora pod člankom o novom "slučaju Hebdo" reče: "provokacija je samo onima koji žude da budu isprovocirani, žele povod... ako svijet dopusti da stvari diktiraju vjerski fundamentalisti s bilo koje strane, selim se na Mars." No ne radi se samo o tome da svijet dopušta diktat kojekakvih vjerskih fundamentalista, od kojih se svijet (u strepnji i strahu, cenzurirajući sam sebe) ne usuđuje više ni šaliti, nego u najvećoj mjeri tim svijetom ne diktiraju ti s pravom prokazani fanatici - već takozvani normalni, koji naglavačke postavljenim (ne)razmišljanjima nisu ništa manje opasni. A tako bi, bez sumnje, bilo i na Marsu. Ta evo ih. Jer gle kako se normalni samovoljno odriču šale/slobode uvjereni da će netalasanjem/šutnjom/okretanjem glave nekako izbjeći šibu fanatizma. Fanatizam i strah. Umjesto da ga ogoljavaju, oni mu se pokoravaju. Gle kako okreću cijelu stvar naopačke: "Francuski satirički tjednik opet provocira!" Dakle, zamislite, satirički tjednik (film, pjesma, knjiga, etc.) je kriv za nasilje fanatika, jer ga on provocira satirom. Gle kako zaplašeni autocenzori time doslovce postaju ogoljene karikature iz karikature koja zapovijeda: Ne smije se smijati! Sve dok takvi normalni, autocenzurirajući i strepeći almaminjosi, kanovi, Eme85, evometusmi etc. - šalu na račun fanatizma koja raskrinkava fanatizam drže sramotom, glupošću, provokacijom i povodom za oprez novinara - glasno i jasno svijet treba podsjećati zašto šala nije grijeh. A nije da takozvanu grešnost smijeha nisu već pokušali podvaliti, i uporno pokušavaju. O grešnosti smijeha... pisala sam i ranije, nije dakle naodmet, ni ovim povodom, podsjetiti zašto šala koja vrijeđa zapravo vrijeđa samo one koji ne podnose šalu i zašto je smatraju grijehom. Reci im brate Williame, reci im. |
Čudo neviđeno, princeza ima sise. Ne razumijem što bi taj nametnuti faktor šokantnosti u tom otkriću tabloida trebao biti. I kome. Šok? Skandal? Po čemu? Kao što je prolupali scientolog Cruise vjerojatno platio misu zahvalnicu preljubnici Stewart, jer ga je u jeku brakorazvodne priče spasila daljnjeg čerečenja po naslovnicama preuzevši ulogu glavne mete naslađujućih medija, tako bi sad preljubnica Stewart za to isto mogla platiti misu ili piće novoj Diani. Beskrajno je glupa i ofucana rabota to tabloidsko lijepljenje etiketa (prolupali scientolog, preljubnica/drolja, nova Diana) i proizvodnja lažnih šokova, kao na tvorničkoj traci. Šprajc večeras veli da pravi šok tek dolazi. Ali što tko drži šokom? Nečiji razvod, aferu, sise ili propisano očekivanje/nepisan zakon da brak bude bajkovito oličenje idile, da (u toj bajci) prevaren ne bude on već ona, da princeze svijetom hodaju zakopčane do grla? |
Nakon dugo vremena uspijevam kasno navečer baciti oko na mali ekran, kad tamo ssss... eks. Nova sezona, Sherlock u epizodi frontalnog sudara.. ma čemu stidljivost.. otvorenog klinča s Irene Adler, ili za njega The Ženom. Epizoda od-do čisti seks, ali pazi sad ovo, bez seksa. Seks bez seksa? Stvarnost ili mit? Inteligentan humor, duh i duhovitost, sedukcija i dedukcija, igra, predigra, mentalni ples, tango i tange, britkost, insinuacije, aluzije, kemija i propulzije, nabacivanje, navlačenje, mentalno svlačenje, nadmudrivanje, nadigravanje, nadjebavanje, umni orgazam. Vrh-unac. Dobro, vrlo dobro, odlično, toliko dobro da mi došlo pripaliti cigaretu. Moj um pali? I taman kad mi se nad glavom oformila i upalila ona idejna lampica, Blog – pao? Oh! Nije valjda opet moja užarena i vruća nit skrivila još jedan pad sistema? Ubuduće morat ću to raditi pažljivije. Ili je u pitanju sama tema, a tema je naoko vatra, kipuća lava, pa se samo njenim porađanjem trenutno dogodio sveopći meltdown. Seks. Da, on znade tako djelovati na ljude. Dobro je stoga temu jasno definirati i izreći odmah, u naslovu, što sirovije, s neba pa u rebra ili nešto niže, da ne bi došlo do zabune. Primijetih, naime, da nekima koji ne shvaćaju što čitaju, stanu iskakati sve sklopke. Humoristične primjere sam uočila zadnjih dana čitajući svakojake komentare. U glavi im pregore osigurači na sam spomen seksa, otkažu im slabe spojke, mozak im se u potpunosti isključi, logika im ode njonjati, vulkanski pon farr, donja udre u gornju ili kako se već to narodski slikovito opisuje. Sam spomen seksa identificiraju kao dokaz za nečiji grešan životinjski promiskuitet (pazite, to je ne jedna već trostruka optužba, ne samo grešan nego još i grešno životinjski i grešno promiskuitetan). Nostra maxima culpa. Scenarij je već poznat, i posvuda se ponavlja po istom obrascu, dovoljno da bilo tko u tekst umetne video, sličicu ili najavu seksualnog sadržaja (ma čak ni to mačak, već je dovoljna sama riječ SEKS), da bi poslovični „čitači s nerazumijevanjem“ brzoumno zaključili kako je i sam autor, kao i tema koju obrađuje, toliko grešan i sotoničan kao sam sotonski seks. Pst-pst, hej, pst, brzaći, evo Kviskića - sam spomen seksa ne znači da tema i jest seks, dakako da može biti, ali nije obvezatno da uz riječ seks mora biti baš uvijek i sam seks. Dakle, testing-testing, je li tema ovog teksta seks? Ja Životinja Hajmo onda! Odmah, unaprijed, tu pred svima na stolu, surovo i životinjski, grrrr, riješimo to potencijalno lafovsko („ono koje nas nasmijava“, oliti sada popularno turski - hurem) krivotumačenje. U ovom tekstu tema ipak jest seks (aleluja!), preciznije rečeno – dobar seks, stoga ovdje slobodno možete raspaliti optužbama na račun jugoseksanja i seksa komunističkog tipa. Obećavam, štoviše, svečano prisežem - samo ću znatiželjno naćuliti uši. Fascinirana i izmožđena tako, jednim jako dobrim epizodičnim svršetkom, zaokupilo me ovako životinjski grešnu pitanje sveopće - predožbe dobrog seksa. Prvo, što bi uopće bila neka približna definicija dobrog seksa? Možda: Dobar seks je seks čiji sudionici doživljavaju potpuno zadovoljstvo. Ali vidljivo je da ni to nije dovoljno precizno, budući da ono što je bio dobar seks jednom sudioniku ne mora biti dobar seks i drugom (trećem, četvrtom...), pa je konačna definicija prilično neodrediva. Potpuno zadovoljstvo konačno može doći, ali i ne mora biti uzajamno. No mene zanima nešto drugo, što se danas, unatoč toj neodredivosti, prepričava kao dobar seks, odnosno uzima zdravo za gotovo kao takav na jednoj široj razini? Seks kao olimpijska disciplina Uočila sam naime jednu zgodnu stvar, po hollywoodskim i cosmopolitičnim poimanjima dobrog seksa (a time i trenutno opće/će/popularnim) dobar seks je danas – akrobatska vještina. To je u modi, to je in. Vratolomnost kao garancija kvalitete. Tiha seinfeldovska zafrkantska patnja za istočnoeuropskim savitljivim gimnastičarkama, seksističke reklame za gume koje prijanjaju na svaku podlogu, vampiri koji u ekstazi krše krevete, Samantha na ljuljačci, Mujo koji naskače Fatu sa ormara, lustera, plafona i sl. Gimnasticizam, fizička supergibljivost, cirkuski vratolomizam na trapezu, svladavanje/pretrčavanje položaja/prepreka, odnosno atletika i akrobatika koja čini majstora/icu. Razvikani egzotični kamasutrizam koji se iz ozloglašene izdržljivosti/vještine nadogradio (ili reducirao, specijalizirao?) na izuzetnu fizičku kondiciju, snagu, ne zbog priželjkivane dugotrajnosti već – spektakularnosti izvedbe. Dobar seks zamišljen kao niz fantastičnih akrobatskih poteza. Igranje na zaslijepljivanje, umjetnički dojam, pucanje na sudačke desetke. Razmišljanje otprilike na ovaj način: Spektakularno je, nikad viđeno, čudesno komplicirano – mora biti da je i dobro. Ovaj bi malac tako, po parametrima spektakularnosti, trebao biti bog seksa. Hm, a što bi na to rekao Sting? Opa bato, ma razmetljivko On veli, jedno je teorija, s druge strane pak strši praksa. Tantrički seks, meditacija, opsežna psihološka priprema, istočnjačka mudrost tisućgodišnjeg strpljenja i laganog krčkanja kao starija prethodnica zapadnjačke brzine mikrovalnog pripremanja i halapljivog konzumiranja. Vrijeme, odnosno dugotrajnost seksa kao garancija kvalitete, stingovština, indijština, ne toliko gibljivost koliko dugotrajnost, izdržljivost, temeljitost, odnosno vrijeme koje čini majstora/icu. No zar i kratko ne može biti slatko? A evo kroz šalu dotičemo još jednu vrrrrrlo osjetljivu točku... veličinu. Uh-uh. Kroz roza naočale Već vidim, na sve te tehnikalije i tehničke discipline recimo jedna Jane Austin bi pak čedno, neseksualno, produhovljeno, uzneseno (jer fizičko je tako fuj-fuj) frknula nosom. Ta bi nam uzdanica vječnih romantičara, Kraljica Majka chick lit-a, preteča sex & the city-a i petparačkih kiosk-ljubića, samouvjereno svisoka sve objasnila. Ništa tehnika, ništa trajanje, ništa veličina. Jer, koji je po Kraljici Majci jedini i pravi recept za dobar seks? Pronaći Mr.Darcya, onog Savršenog/u samo nama namijenjenog s kojim će sve i u seksu trenom sjesti na svoje mjesto, oliti najprofanije, da prostite - ljubav. Ljubav je po austinštini jedini odgovor. Čista Ljubav kao kontra prljavom Seksu, sveta neokaljana ljubav kao vaučer za dobar i dobar seks. Mr.Darcy tako postaje Mr.Proper koji u trenu donosi rješenje te jednim magičnim potezom, svojim čudesnim ljubavnim štrcom, briše sve probleme. I živjeli su tako proprani sretno do kraja života... Zaista? Dobar seks baš svaki put, baš uvijek i svugdje pod paskom ljubavi, do kraja života, kao u bajci? Ajdeee! "Sunce moru putuje, moje srce tuguje, daj mi snaaaage sveta ljubavi..." Visoki ceeeeeeee! Ali što kad se mister Darcyu, khm-khm, desi, kolikogod volio i bio voljen? Ipak se to, jel`, desi svakom muškarcu/ženi pa bio on/a proper ili neproper (čedne Jane i čedni Janeci, dopustite/mo, moliću lijepo, opciju dobrog seksa i potpunim neznancima, ili ga to automatski kategorizira životinjskim?). Što onda preostaje u potrazi za dobrim seksom? Recept Bridget Jones? "Ooooool baaaaj maaaajseeeeelf..." ! Ali ona to ne želi baj hr self enimore, kužite? Tabletizam naš svagdašnji Uočavate uzorak? Seks viđen kao jelo kojemu se mora dodati onaj Jedan ključan tajni Sastojak, ključan Začin, nekakva plava tabletica, da bi bilo dobro, da bi bilo savršeno, samo taj jedan sastojak, koji se mijenja po ukusima, kako i kada raspoloženog & tko zna kime i čime motiviranog, javnog mnijenja. Pa bio taj sastojak atletska gipkost, tajming, plava pilula, fizičke predispozicije/veličina, uzvišena emocija ili fuj-fuj prizeman „Oh my G!“ self service. Ako se dakle taj jedan sastojak/začin doda u seks, odnosno u jelo, ono će -tako tvrde- biti 100% dobro, garancija vrhunske kvalitete, instant orgazam za naša nepca - za vijeke vjekova. Ta ljudska potreba za instant-rješenjima, prečacem, univerzalnim začinom koji djeluje na sve, za Tajnom (među ostalim i dobrog seksa) koja bi vrijedila za sve i -što je još bitnije uočiti- podrazumijevanje masa da ta univerzalna Tajna postoji, u najmanju je ruku savršena radna atmosfera profiterima, manipulatorima i kojekakvim šamanima seksa. Ne zvuči li poznato - ako revno i uporno vježbate, ako radite na sebi i učite vještine kako ga/ju zadovoljiti, ako vješto skačete na trampolinu, ako kupujete sve najnovije sado-mazo spravice/tabletice, garantirano ćete doživjeti i doživljavati dobar seks. Naravno treba razlučivati, ovo nije tvrdnja da su vještine, sado-mazo spravice, pomagala ili tabletice same po sebi loše (dapače), niti da mladi Zonderland ili Sting ili Austin nisu u svom kozmosu bogovi/nje seksa. Ne možemo tvrditi da njihove vještine njima ne pomažu, jer lako može biti da njemu/njoj i njegovoj/njenoj dragoj/ome pomažu, da su njima iznimno uspješne, senzualne i napaljive, no jesu li one garancija dobrog seksa uvijek (sa) svima/svakoj? Ne tvrdim da spektakularnost or ljubav ne može biti garancija dobrog seksa, ta zašto nekomu ne bi mogla biti, ali da baš uvijek i svima mora biti, jer je to in? E tu stavljam znak ozbiljne sumnje. Partikularni okidač napaljenosti/narajcanosti nije ujedno i opći/univerzalni. A ni sama napaljenost, trajna/dobra erekcija, nije garancija dobrog seksa za sve. Kao što sam već primijetila, jednako kao što ih ne mora biti, svi fizički kao i psihički preduvjeti mogu biti ostvareni, ali ni oni nisu garancija za dobar seks svima, budući da jedinstven recept za dobar seks, odnosno ono što netko doživljava takvim, ne postoji. Koja bi onda bila prava Taaaajna dobrog seksa? Najzavodljiviji ljudski organ - mozak? Često ovu rečenicu čujem kao dosjetku, no kad se bolje promisli - i to kako kome, opet ovisi o mozgu. Nekoga pali fizički izgled, nekoga intelekt, nekoga kombinacija jednog i drugog, a nekoga baš ništa od toga već nešto sasvim četvrto, nevezano uz ljudsko. No mozak doista (za)vodi. Bilo uključivanjem ili isključivanjem, uporabom ili spavanjem. Time se vraćamo na početak i primjedbu kako je um taj koji pali (se). A u tom podatku baš nikakve tajne nema. Što ga, kako i zašto pali, individualna je pak stvar koju ovdje i sada ne osjećam potrebu odgonetati. To je ona zona individualnog doživljavanja. Za tako nešto objasniti ne bi bila dovoljna ni vječnost, ni enciklopedija ljudske seksualnosti. Iako se neki trude rasvjetljavati pojedine fenomene. Već duže vrijeme pokušavam naći vremena pogledati McQueenov Shame, ali uvijek nešto iskrsne, sram me bilo, a planiram odavno. Ok, I´m out! |