Iskustvo me naučilo da ono što se ne može objasniti samome sebi, treba govoriti drugome. Sebe možeš obmanuti nekim djelom slike koji se nametne, teško izrečivim osjećanjem, jer se skriva pred mukom saznavanja i bježi u omaglicu, u opijenost koja ne traži smisao. Drugome je neophodna tačna riječ, zato je i tražiš, osječaš da je negdje u tebi, i loviš je, nju ili njenu sjenku, prepoznaješ je na tuđem licu, u tuđem pogledu, kad počne da shvata. Slušalac je babica u teškom porođaju riječi. Ili nešto još važnije. Ako taj drugi želi da razumije.
Više je dobrih ljudi na svijetu nego zlih. Mnogo više! Samo se zli dalje čuju i teže osjećaju. Dobri ćute.
Riječi su vazduh, kakvu štetu mogu nanijeti?
Riječi su otrov, od njih počinje svako zlo.
Onda, da ćutimo!
Ne treba da ćutimo. Ima se o čemu govoriti, ne napadajući. Pomoći treba, a ne odmagati. Država je to, bolan, hiljadu briga i nevolja, imanje svoje ne možes urediti kako valja, a kamoli toliki svijet. I onda počne neko da zakera, te ne valja ovo, te ne valja ono, e čudna mi cuda! Jašta da ne valja. Pravo je čudo kako išta valja: toliki ljudi, a svako vuče na svoju stranu.
Ne voliš da budeš na smetnji, ne voliš da te ko krivo pogleda, ne voliš da ti iko ružnu riječ kaže. Kako onda misliš da živiš?
A meni se čini da je strah najveća sramota ovog svijeta, i najveće poniženje čovjekovo. Izmahnut je nad njim, kao bič, uperen u grlo, kao nož. Čovjek je opkoljen strahom, kao plamenom, potopljen njime, kao vodom. Plaši ga sudbina, plaši ga sutrašnji dan, plaši ga vladajući zakon, plaši ga moćniji čovjek, i on nije ono što bi htio biti, već ono što mora da bude. Umiljava se sudbini, moli se sutrašnjem danu, poslušno ponavlja zakon, ponizno se smiješi mrskom moćnom čovjeku, pomiren da bude nakazna tvorevina sačinjena od straha i postajanja.
Lakše je nagovoriti ljude na zlo i mržnju nego na dobro i ljubav. Zlo je privlačno, i bliže je ljudskoj prirodi. Za dobro i ljubav treba izrasti, treba se pomučiti.
Da sam drukčiji, da život nosim kao tegobu, da sam ogorčen, počeo bih da se gubim, da pijem, da mrzim, postao bih nezadovoljnik koji se okreće protiv cijelog svijeta.
A ne mogu to. Uprkos svemu, živim kao i drugi ljudi, koji su bez moga biljega, veseo i tužan zbog običnih stvari, veseo zbog dobrih ljudi koji su pomalo zli, tužan zbog zlih ljudi koji su rijetko dobri...
Hodaćemo bez razloga, radovaćemo se, bez razloga, smijaćemo se, bez razloga, s jednim jedinim razlogom, što smo živi i što se volimo. A kud ćeš veći razlog.
U početku ljubav,
u životu mržnja,
na kraju sjećanje.
* Tišina mora, J.P.Melvilla
Kubrickove Staze slave
Dina - pješčani planet
Das Boot Blade Runner
Vrućina
Leon
Posljednji Mohikanac
Open range/Divlja prostranstva
Cyrano de Bergerac
Opasne veze Tri boje: Plavo
Prije kiše
Ame agaru/Poslije kiše
Breza
Zemlja sjena Rashomon
Posljednji samuraj
Tasogare seibei/Twilight samurai
Tigar i zmaj
Ubiti pticu rugalicu
Mississippi u plamenu
Boja Purpura
12 gnjevnih ljudi
Polja smrti
U plamenu Nikaragve
13Days Cry Freedom
Pogodi tko dolazi na večeru
Momci iz Brazila
Zavjera
Bitka na Neretvi Der Untergang
V for Vendetta Hellboy 2
Entre les murs/Razred Egipat CIRQUE DU SOLEIL
Čeka se...
Star Wars: The Rise of Skywalker (2019)
Čitati...
serijal SPQR, John Maddox Robertsa L.M.Bujold - ciklus Vorkosigan Frank Herbert - ciklus DUNE (Muad`Dib!) Brian Herbert - Kuća Atreides, Harkonnen, Corrino ali Butlerijanski džihad mu je shit Douglas Adams, Vodič kroz galaksiju za autostopere
skandinavska trilogija Millenium J.K.Rowling - ciklus Harry Potter L.R.King - Pčelareva naučnica, ciklus Sherlock Holmes Gospodar prstenova - J.R.R. Tolkien
George R.R.Martin - Pjesme leda i vatre (Igra prijestolja) Lee Child - Jack Reacher Novels Modesty Blaze
Sting
Dulce Pontes - Cancao Du Mar Stefanovski & Tadić - Krushevo Lajko Felix - Szeretni/To love Dead Can Dance Joan Osborne - Relish Pat Metheny - Secret Story Peter Gabriel - Solsbury Hill Dire Straits - On Every Street TBF - tuto kompleto David Bowie Chris Rea - Looking for the summer Rolling Stones - Almost hear you sigh
Mutiny on the Bounty - Vangelis Piano i Prospero`s books - Michael Nyman
Amelie - Yann Tiersen Braveheart - James Horner Posljednje Kristovo iskušenje - Peter Gabriel Jesus of Nazareth (Zefirellijev) - Maurice Jarre Gladijator i Posljednji samuraj - Hans Zimmer
Nedavno kroz razgovor/prepisku rekoh da na trenutak zanemarimo smiješno svojatanje boga, jer to zanimljivo pitanje, koje je kroz raspravu iskrsnulo, tada nije bilo tema razmatranja. No trenutak je prošao, pa nema razloga da i ovom fenomenu ne posvetimo svu našu pažnju.
Ljudski apsurdi su ponekad zaista smiješni (pod navodnike) i zanimljivo ih je uočavati i proučavati. Recimo velik broj vjernika monoteista (ne svi, ali velik broj onih koji se takvima izjašnjavaju), koji dakle vjeruju u Jedno vrhunaravno biće/boga koje je stvorilo čovjeka i svijet, tog istog jednog Boga vrlo vole svojatati plus nacionalizirati - od jednog boga tako nesvjesno stvarajući više njih. Pa vi sad meni vjerovali ili ne, no budem i argumentirala
Vjerujem u jednoga Boga, Oca svemogućega,
stvoritelja neba i zemlja, svega vidljivoga i nevidljivoga?
Najveće monoteističke religije, kršćanstvo, judaizam i islam, svaka na svoj način propovijedaju o isključivo jednom bogu, stvoritelju neba i zemlje, ocu svih ljudi (donekle tu spada i zoroastrizam, iako je on više dualizam). Dakle, naglašavam, štuju jedinstvenog stvoritelja svih ljudi bez obzira na njihovu vjeru, spol, naciju. Pripadnik bilo koje od tih monoteističkih religija dužan se stoga, po učenjima svoje vjere, izjašnjavati i vjerovati kako postoji jedan Bog, koji je stvorio svijet, i da taj jedan bog, dakle po logici stvari, ako je jedan, mora biti i jest zajednički bog i kršćanima i muslimanima i Židovima. Stoga, bez obzira što ga oni različito nazivaju i bez obzira koliko ga različito štuju, po monoteističkom vjerovanju trebalo bi biti riječ o jednom te istom (zajedničkom) bogu koji nas je stvorio sve.
No kada govore o svojoj i o drugim religijama, lako se dade primijetiti da mnogi monoteisti nerijetko govore o muslimanskom bogu, židovskom bogu, indijanskom bogu, bogu kod pravoslavaca, nevjerničkom bogu, etc. Ne u smislu da samo žele naglasiti razliku u religijama (što bi bilo informativno u redu), već u smislu da doslovno poistovjećuju razliku u religijama sa razlikom u bogu (poistovjećuju religiju i boga) - te govore o Našem bogu i Njihovom bogu (što već ne bi bilo u redu). Ne bi bilo u redu, jer time nesvjesno poništavaju/gaze/krše vlastiti monoteizam (uskaču sebi u usta, od sebe čine lašce, od svoje vjere laž), svojatajući Svoga boga i razlikujući ga od Njihovog (po nacionalnoj ili vjerskoj osnovi). Jer ako postoji bog koji je Naš (kršćanski, muslimanski, židovski) i bog koji je Njihov (židovski, muslimanski, kršćanski), onda više nije samo jedan Bog, već su dva, tri i... koliko već tih Drugih u međureligijskim kombinacijama ima.
I to nije sve, jer oni koji razmišljaju na taj način, ne samo da poništavaju monoteizam odnosno postulate vlastite religije, već takvim našijenstvom boga, od vlastite monoteističke religije, umjesto teoretski unificirajuće i čovjekoljubive, čine isključujuću i skučenu religiju, religiju koja oko sebe -Jedine Ispravne- diže zidove da bi napala drugu/Drugoga.
Vjerujem u Našega Boga, Oca svemogućega,
stvoritelja neba i zemlja, svega vidljivoga i nevidljivoga?
Što to onda govori o kvaliteti takve vjere i vjerništvu takvih vjernika koji, unatoč učenju njihovih religija o jednom bogu, unatoč izjašnjavanju o vjerovanju u jednog boga, unatoč institucionaliziranom zaklinjanju u tog jednog boga, tog istog boga na dnevno-političkoj bazi svojataju, utaboruju (smještaju isključivo u svoj tabor), strogo nacionalno imenuju i razlikuju, i vode vječite sukobe s pripadnicima drugih monoteističkih religija/tabora (u ime Svoga boga, da im pokažu boga Njihova)?
Ne samo da je loša, loše promišljena, uopće nemišljena, nego da je nikakva.
Politeizam/mnogoboštvo recimo ne može upasti u tu zamku isključivosti, jer već u startu politeistička vjerovanja o većem broju bogova daju prostora i svakom drugom/novom bogu koji se eventualno s vremenom pojavi. Ne isključuju ga, već i njemu, tko god i čiji god on bio, slikovito daju disati u tom šarenom panteonu, u kojemu je od davnina redovito i obzirno bilo rezervirano mjesto i za takozvanog - nepoznatog boga. Pa bio Taj, nekoj drugoj i drugačijoj religiji, i Jedini (bio bez imena ili ga zvali Bog, Gospodin, Jhvh, Jehova, Elohim, Elloah, Allah, Ahura Mazda, Manitu, Aton, ili kako jednom netko duhovito reče - Zeleni čajnik)
Čak i monoteizam poznaje izuzetak od tog ljudskog apsurda monoteističkog politeizma (politeističkog monoteizma?), to bi bio bahaizam, koji naučava koncept jedinstva, odnosno da je bog jedan, ali da i sve religije potječu od istog boga. U praksi i po teoriji bi zapravo baš svaka monoteistička religija trebala biti takav izuzetak, ali teoriju ljudski apsurdi (ili apsurd čovjeka) prečesto svode samo na teoriju.