Iskustvo me naučilo da ono što se ne može objasniti samome sebi, treba govoriti drugome. Sebe možeš obmanuti nekim djelom slike koji se nametne, teško izrečivim osjećanjem, jer se skriva pred mukom saznavanja i bježi u omaglicu, u opijenost koja ne traži smisao. Drugome je neophodna tačna riječ, zato je i tražiš, osječaš da je negdje u tebi, i loviš je, nju ili njenu sjenku, prepoznaješ je na tuđem licu, u tuđem pogledu, kad počne da shvata. Slušalac je babica u teškom porođaju riječi. Ili nešto još važnije. Ako taj drugi želi da razumije.
Više je dobrih ljudi na svijetu nego zlih. Mnogo više! Samo se zli dalje čuju i teže osjećaju. Dobri ćute.
Riječi su vazduh, kakvu štetu mogu nanijeti?
Riječi su otrov, od njih počinje svako zlo.
Onda, da ćutimo!
Ne treba da ćutimo. Ima se o čemu govoriti, ne napadajući. Pomoći treba, a ne odmagati. Država je to, bolan, hiljadu briga i nevolja, imanje svoje ne možes urediti kako valja, a kamoli toliki svijet. I onda počne neko da zakera, te ne valja ovo, te ne valja ono, e čudna mi cuda! Jašta da ne valja. Pravo je čudo kako išta valja: toliki ljudi, a svako vuče na svoju stranu.
Ne voliš da budeš na smetnji, ne voliš da te ko krivo pogleda, ne voliš da ti iko ružnu riječ kaže. Kako onda misliš da živiš?
A meni se čini da je strah najveća sramota ovog svijeta, i najveće poniženje čovjekovo. Izmahnut je nad njim, kao bič, uperen u grlo, kao nož. Čovjek je opkoljen strahom, kao plamenom, potopljen njime, kao vodom. Plaši ga sudbina, plaši ga sutrašnji dan, plaši ga vladajući zakon, plaši ga moćniji čovjek, i on nije ono što bi htio biti, već ono što mora da bude. Umiljava se sudbini, moli se sutrašnjem danu, poslušno ponavlja zakon, ponizno se smiješi mrskom moćnom čovjeku, pomiren da bude nakazna tvorevina sačinjena od straha i postajanja.
Lakše je nagovoriti ljude na zlo i mržnju nego na dobro i ljubav. Zlo je privlačno, i bliže je ljudskoj prirodi. Za dobro i ljubav treba izrasti, treba se pomučiti.
Da sam drukčiji, da život nosim kao tegobu, da sam ogorčen, počeo bih da se gubim, da pijem, da mrzim, postao bih nezadovoljnik koji se okreće protiv cijelog svijeta.
A ne mogu to. Uprkos svemu, živim kao i drugi ljudi, koji su bez moga biljega, veseo i tužan zbog običnih stvari, veseo zbog dobrih ljudi koji su pomalo zli, tužan zbog zlih ljudi koji su rijetko dobri...
Hodaćemo bez razloga, radovaćemo se, bez razloga, smijaćemo se, bez razloga, s jednim jedinim razlogom, što smo živi i što se volimo. A kud ćeš veći razlog.
U početku ljubav,
u životu mržnja,
na kraju sjećanje.
* Tišina mora, J.P.Melvilla
Kubrickove Staze slave
Dina - pješčani planet
Das Boot Blade Runner
Vrućina
Leon
Posljednji Mohikanac
Open range/Divlja prostranstva
Cyrano de Bergerac
Opasne veze Tri boje: Plavo
Prije kiše
Ame agaru/Poslije kiše
Breza
Zemlja sjena Rashomon
Posljednji samuraj
Tasogare seibei/Twilight samurai
Tigar i zmaj
Ubiti pticu rugalicu
Mississippi u plamenu
Boja Purpura
12 gnjevnih ljudi
Polja smrti
U plamenu Nikaragve
13Days Cry Freedom
Pogodi tko dolazi na večeru
Momci iz Brazila
Zavjera
Bitka na Neretvi Der Untergang
V for Vendetta Hellboy 2
Entre les murs/Razred Egipat CIRQUE DU SOLEIL
Čeka se...
Star Wars: The Rise of Skywalker (2019)
Čitati...
serijal SPQR, John Maddox Robertsa L.M.Bujold - ciklus Vorkosigan Frank Herbert - ciklus DUNE (Muad`Dib!) Brian Herbert - Kuća Atreides, Harkonnen, Corrino ali Butlerijanski džihad mu je shit Douglas Adams, Vodič kroz galaksiju za autostopere
skandinavska trilogija Millenium J.K.Rowling - ciklus Harry Potter L.R.King - Pčelareva naučnica, ciklus Sherlock Holmes Gospodar prstenova - J.R.R. Tolkien
George R.R.Martin - Pjesme leda i vatre (Igra prijestolja) Lee Child - Jack Reacher Novels Modesty Blaze
Sting
Dulce Pontes - Cancao Du Mar Stefanovski & Tadić - Krushevo Lajko Felix - Szeretni/To love Dead Can Dance Joan Osborne - Relish Pat Metheny - Secret Story Peter Gabriel - Solsbury Hill Dire Straits - On Every Street TBF - tuto kompleto David Bowie Chris Rea - Looking for the summer Rolling Stones - Almost hear you sigh
Mutiny on the Bounty - Vangelis Piano i Prospero`s books - Michael Nyman
Amelie - Yann Tiersen Braveheart - James Horner Posljednje Kristovo iskušenje - Peter Gabriel Jesus of Nazareth (Zefirellijev) - Maurice Jarre Gladijator i Posljednji samuraj - Hans Zimmer
Rusvaj! Kasno sinoć live streamThe Weather Channela opustošila je superoluja komentara (pod čijim su orkanskim naletom američki prognozeri bili prisiljeni zatvoriti komentiranje). Jedan iz Šapca je uživo prodavao drva, drugi je tvrdio da su Ameriku dosegle Šešeljeve suze, treći je urlikao da su Menhetn i Kosovo Srbija, na što mu je jedan iz Prištine urlikom otpovrnuo da je Srbija Kosovo i da mu pozdravlja sestru. Dok je pokisli reporter Jim dramatično sjedio na klupici u Battery parku i strpljivo čekao da mu voda dođe do koljena, Srbi su već za Oluju optužili Hrvate, Hrvati su Olujom zGotovili Srbe, a u komentarima se ukazao pukovnik Gadafi i zaplesao osvetnički Gangnam style, pa se i jedan Marokanac osjetio ponukan javno izjasniti gayem ali je to nažalost učinio na arapskom, pa se morao čekati prijevod, na što mu je ekipa uzvratila da lepo bre govori srpski da ga ceo svet razume, promptno su reagirali američki naci-gayevi arijevskom objavom na čistom piđn engleskom, a jedan je odmah izrazio spremnost pojebati Clintona, pa se ekipa našla u nerješivoj dilemi tko je kome turio i tko je uzrokovao Sandy - HARPS ili Al-Qa’ida. Zapadna obala je navijala za HARPS, a istočna za Allaha, na što su totalno pobenavili Saudijci, Egipćani i Mađari (?!) prizivajući sa sjetom 9/11a, Vijetnam i Angelinu Jolie. Dotle je reporter Jim dramatično konstatirao da je voda došla do klupice ali da će on ipak pričekati i plimu, DonGiovanni je u trenu uočio da bi kod njega u Italiji to već bila optuženička klupa, a online balkančad se ozbiljno zabrinula hoće li Jim zaplivati kao Grčka i je li Ekrem Jevrić na vrijeme nabavio peraje, netko izgubljen se zapitao gdje su nestali svi Kinezi, a Mulder gdje je Scully, opću zbunjozu je riješio Mile iz Pančeva bračnom ponudom za Sandy, Pablo sa Haitija je srećnim mladencima protuponudio noćenje u svojoj potleušici i koktel Uragan, dok je mladac iz Tirane izgubio strpljenje čekajući da Sandy rokne Jabuku tvrdeći da je ona najobičnija prevarantska kurbetina (i da on brate mili ide leć), i dok su se Američani (emocionalno ponešeni egzistencijalnom strepnjom da će ostati bez Interneta) zgražali nad tim bešćutnim europskim i ostalosvjetskim čobanima zazivajući im demokratično svima pećinske i poljske zahode, jedan moskovski kamarad im je na to opsovao Pentagon i NATO siguran da će amerika i engleska postati zemlja proleterska, onaj Arapljanin je opet nešto nerazumljivo načrčkao, pa su u inat naćirilićali nešto i istočnjaci da se zna da i njih skupa s Rusima ima ko Rusa. Dotle je reporter Jim u svojim gumenim čižmičicama dramatično šljapkao po voden-travi i sa svoje klupice pokušavao dozvati vatrogasca Boba, pa je i cijela ekipa stala zazivati Bobe javi se!, ali je Bob s druge strane isprekidane veze samo u vjetar ponavljao Yes I am! bezveze, Irci su dotle tukli po Guinnessu pišajući pivu od smijeha tvrdeći da je Sandy za njih jutarnji lahor, naše gore list fijukanjem je evocirao senjsku buru, a Mike from Toronto se ozbiljno zabrinuo za svoju rodnu Kanadu i sebe u njoj, pa se opet javio onaj sa drvima da ga u slučaju smaka svijeta utješi povoljnom ponudom otkupa kvalitetnog kanadskog cedra...
I kako dalje sad? Sve je crno sve je drek? Ima nade, imamo mlade?
Po izlasku dokumentarca o pokojnom Neđi Galiću, jedan u nizu gadljivih kvaziargumenata za diskreditaciju neosporivog čovještva tog časnog čovjeka bilo je i autoričino prezime, hoće li i ovaj put besramnici posegnuti za istim oružjem ili plasirati nešto drugo (ili im Ivančićev opus, eventualno, nije toliko napet), da vidimo...
U potrazi za odgovorima na neodgovorena pitanja posegnimo u arhiv...
06.02.2007., utorak Tajne službe o tajnim službama – ko o čemu...
Ovih dana negdje duboko duboko u sjedištu rvatskih tajnih služba u toku je dvostruka obavještajna provjera rvatskih tajnih služba…
- PRIZNAJ STOKO! PRIZNAJ DA SI UHODIO POŠTENE I NEVINE GRAĐANE RVATSKE! JA IONAKO ZNAM SVE I ZATO PRIZNAJ, PRIZNAAAJ, PRIZNAAAJ!!!
- …
- Nećeš jeli!?! NEĆEŠ PRIZNAT!!! Čuj ovo – on neće priznat! He-he nemoj me nasmijavat – ej! NEMOJ ME NASMIJAVAT SROLJO! ZNAŠ LI TI S KIM TI IMAŠ POSLA?!?
- …
- Ne znaš jeli!?! NE ZNAŠ JELI!!! Ma gledaj ti gospodičića – on ne zna! Pop zna, moja baba zna, more zna, ja znam, ej! JA ZNAM DA JE ON TAJ, a on ne zna! Još mi samo reci da nisi ti taj šta je procurija povjerljive informacije novinarima! A?!? TI NISI TAJ, A!?! NISI TI TAJ JELI, NISI TI NEGO MOJA MATER JELI!!!
- …
- Šta je!?! Šta si se sad usro?! Aj ti prijatelju lipo potpiši ovu izjavu da si uhodija one ženturače i da si surađiva s novinarima i kunem ti se – ej imaš moju časnu riječ, ej MOJU časnu riječ - da ti noćas zeko neće tražit majku. A šta si sad zinija?? Jesan reka da imaš moju riječ – zeko ti neće tražit majku! Jesan ti reka da ja znam, prema tome ne zajebaji! Kako ono kaže narodna - priznaj i pola ti se prašta! Aj priznaj bogati nemoj me tjerat da primjenim silu!
- …
- Neš´? Neš´priznat i gotovo. Maca popapala jezik jeli!? E prijatelju sad si zajeba, sad si zajeba prijatelju, oćeš da ti kažem kako si zajeba prijatelju - e pa zajeba si kako ni Ćićolina zajebala nije. Sad ima da te zgrabim, sad ima da te davim, sad ima da te ne puštam sve dok ne gukneš golube moj, sve dok ne propjevaš tico pjevico – TI ĆEŠ MENI ŠPIJAT STOKO JEDNA ŠPIJUNSKA I TI ĆEŠ MENI CURIT INFORMACIJE - GOVORI, GOVOOOORI, GOVOOOOORI!!!
- …
- A nu ga šta je trdoglav. Neće i neće. A jesi pizda. E pa prijatelju ja san učinija sve šta je u mojoj moći, ne znam šta će s tobom dalje bit, stvarno ne zna…
Zazvoni mu mobitel – Izvolite šefe?
- Alo-alo, Na Konju?
- Je-je, Na Konju je šefe, izvolite šefe?
- Kako napreduje istraga?
- Ništa šefe, ne priznaje i gotovo. Taman sam htio počet sa fizikalom.
- Dobro-dobro, ne triba se zaletat jeli, katkad treba ljudima vjerovat i na riječ.
- Razumijem šefe.
- I kažeš, ne priznaje?
- Tako je šefe – poriče ikakovu umiješanost.
- Eto vidiš! Čovjek poriče umiješanost, ta zašto mu ne bi vjerovali! Uostalom, to potvrđuje našu tezu – uhođenja nije bilo.
- Izgleda da je tako šefe. Što da radim sa subjektom šefe?
- Ništa, mi smo svoje obavili – puštaj!
- Dakle puštam šefe?
- Tako je Konju, puštaj.
- U redu šefe, over aut.
Tajni obavještajac T. (kodnog imena Na Konju) poklopi mobitel.
- U redu prijatelju, ovaj put si se izvuka. Izgleda da si nevin, ali upamti i upamti dobro – JA ZNAM da si ti taj, jesi čuo!?! Ja znam i imam te na oku, upamti to! Aj sad briši!
T. se nasmiješi, zakopča šlic, namigne sebi u ogledalo i izađe iz praznog WCa. On je Na Konju.
Glavno da institucije i tajne službe funkcioniraju.
30.11.2010., utorak Špije i beštije
...Za kraj se moram prisjetiti jednog starog-staroooog crtića Blufonci, crtića za kojeg sam tek sada, u kontekstu svih ovih događaja, zapravo skužila da se u originalu zove The Bluffers – Bleferi. Vrlo prigodno.
Radnja ovog crtića, kojeg se vjerujem sjećate, događala se u tajnovitoj šumskoj zemlji zvanoj Blufonia, u kojoj grupica simpatičnih životinjica pokušava sačuvati zadnje ostatke šume od okrutnog i pohlepnog vladara ogromne glave, tiranina zvanog - Misteriozo. Blufonia je nekad bila zemlja u kojoj je vladao mir i prijateljstvo, no tada je zločesti Misteriozo donio tehnologiju i svoju ´Tajnu veeeeeelike moći´ kojom namjerava čitavo šumsko područje pretvoriti u beton. Blufonci su iz epizode u epizodu opsjednuti potragom za Misteriozovom Tajnom, jer vjeruju da će tako zaustaviti njegovo vladanje, spasiti svijet od uništenja i vratiti Blufoniju u stanje u kojem je nekad bila. No do kraja crtića, ni mi - ni Blufonci, nismo uspjeli otkriti koju je to veliku Tajnu Misteriozo skrivao.
Želite li da vam ja konačno, dvadesetak godina nakon emitiranja tog crtića, otkrijem tu veeeeliku TAJNU?
Znate li koja je to velika Misteriozova TAJNA veeeeelike moći koju su današnji svjetski lažovi spremni skrivati preko leševa drugih? Znate li koja je to velika Misteriozova TAJNA zbog koje danas (...umetni ime...) pred novinarima šizi/e, baš kao što su to nekad činili nobelovac Kissinger i ostale perjanice diplomacije i demokracije? Znate koja je bleferska TAJNA blefera? Ta TAJNA je zapravo javna...
Tajna je da tajne nema – Misteriozo je jedan najobičniji bezveznjak.
U pluralu - bezveznjaci. Oni su najobičniji lažljivi bezveznjaci.
A tragedija ovog svijeta je da bezveznjacima (do)pušta nametati svoja bezveznjačka pravila ponašanja, svoj beskrupulozni poredak - kojim(a), na koncu, tim istim svijetom drmaju na blef.
U zajednici čije preživljavanje ovisi isključivo o zajedništvu svojih (statistički prosječnih) pripadnika ne smije biti onih koji odskaču od statističke prosječnosti, jer svaki odmak od homogenosti zajednice, dugoročno umanjuje šanse za opstanak takve zajednice. Zato recimo pojedinačno kukavičke hijene love u čoporu (hijena).
Stoga je vrlo jednostavno naslutiti paleoantropološke razloge zbog kojih žene/muškarci (prosječna većina) prišivaju kojekakve epitete iznimno privlačnim (i/ili uspješnim) pripadnicima vlastitog spola, odnosno pojedincima koji odskaču. Privlačnija žena/muškarac svojom većom privlačnošću ugrožava teritorij (lovno područje) manje privlačnih (prosječnih) žena/muškaraca i umanjuje njihove šanse za ulov, stoga je zgodniju ženku/muškarca (konkurenciju koja odskače od prosjeka) potrebno poružniti ili (po njih još bolje) eliminirati / otjerati iz svog lovišta - diskvalifikacijom, diskreditacijom, blaćenjem.
Iako smo kao vrsta za sobom odavno ostavili pećine i neandertalce, pa bi naivniji pomislili da smo jednako tako za sobom ostavili i ovakve diluvijalne nagone – grdno bi se prevarili, jer je ovaj prahistorijski mehanizam čoporativne samozaštite (search & distroy) i danas prepoznatljivo prisutan svuda oko nas.
Žene tako znaju biti posebno okrutne prema posebno privlačnim ženama, ali je jednako zanimljivo promatrati način na koji i muškarci nastoje diskvalificirati / eliminirati posebno privlačne muškarce.
No dobro, da se ne lažemo, prvo su mi za oko ipak zapeli oni, komadi. Što bi se među nama ženama reklo - mačori. Mrnjau. Danas nema gdje ih nema, nema foruma, mreže ili portala sa kojih vas ne zaskaču turski zgođušani, pratili vi sve te serije ili ne. Crni, visoki, zgodni, opasni, oštrog pogleda ispod obrvica, animalno privlačni ali baš doslovno utjelovljenje onog najofucanijeg stereotipa ženskih maštarija o idealnom komadu „lepom kao greh“, stereotipa s kojim se tako zabavno šprdati (gle ovog, čak mu i brk seksi).
I sad odjednom, navodni šok-šok-šok! Svi ti prezgodni Turci koji su zaokupili maštu i potakli rast zazubica ženskog roda (a zavist muškog) diljem Balkana, najednom kao više ne mogu biti predmet maštarija, jer su navodno izašli iz ormara, odnosno - priznali da su gay.
Hau jes nou
Komentirajući baš takve zgodne i među ženama popularne muškarce (pjevače, plesače, glumce isl.), gotovo se uvijek nađe bar jedan (muški) komentator koji ispali etiketu - „Ma peder!“ ili „Sigurno je peder!“.
Riječ je naravno o taktici hijena. Mehanizmu samozaštite po starom već prokušanom scenariju izgona iz svog lovišta. Pokušaj diskvalifikacije. Mišljenje koje (izgovoreno ne kao šala, već kao homofobična objeda) treba poslužiti kao najbrža eliminacija potencijalne konkurencije. Diskvalifikaciju nečije seksualnosti takvi komentatori podrazumijevaju kao anuliranje njima konkurirajućeg i stoga opasnog, a neporecivog seksipila konkurencije. Pa će zato ugroženi hijenci s lakoćom lansirati trač da je onaj koji je pobudio neviđen interes žena (kojeg oni mogu samo sanjati) - peder.
Osim anuliranjem seksipila, takvi komentatori homoseksualnost prvenstveno doživljavaju diskvalifikacijom nečije muškosti, a time, po njima, i karaktera (karakternih osobina).
Pa u svrhu eliminacije privlačnih žena koriste etiketu kurve, u svrhu eliminacije privlačnih muškaraca koriste etiketu pedera. U očima ugroženog čopora, one prve diskvalificira što po njima imaju previše potencije, a druge, što je imaju premalo (za suprotan spol) i previše (za svoj). Potencija kao mjerilo!
jelaousy-it-s-not-easy-being-green
Valja dakle uočiti da se u ovakvim konstrukcijama kao mjerilo muškarca/žene i time njegove društvene vrijednosti uzima isključivo muškost ili po njima potencija prema suprotnom spolu (a netragom nestadoše recimo zrelost, umnost, hrabrost, empatičnost... itd.).
I tako pod argument prava na homofobiju podvaljuju tri kapitalna nonsensa:
A) da je mačizam - muškost,
B) da je ta mačo-muškost isto što i potentnost (moć seksualnog upražnjavanja),
C) da homo nije muškost dakle ni potentno.
Pod prvo (A), što čini muškost?
Muškost muškarca (uostalom kao i ženskost žene) određuje, naravno, nešto sasvim drugo od puke seksualne orijentacije (a u sklopu toga i seksualne moći). Recimo već spomenuti - zrelost, umnost, hrabrost, empatičnost, kavalirština... itd. Peder ne samo da može biti veće muško od mačista, već nerijetko i jest.
Pod drugo (B), jesu li muškost i potencija isto? Naravno da nisu, prethodno je već argumentirano kako samo puka seksualna orijentacija (a u sklopu toga i seksualna moć-potencija mačista) - ne čini oličenjem muškosti.
I pod treće (C), time ni podvala (poturanje) da homoseksualci nisu jednako potentni kao heteroseksualci (da u homo-vezama ne postoji jednako snažna potencija kao u hetero-vezama), pa da kao na osnovu manjka potencije (prema ženama) oni u kompletu nisu pravo muško (muškarci) - jednostavno ne stoji. Zašto bi odsustvo homoseksualnog zanimanja za suprotan spol, značila i potpuno odsustvo potencije? Zašto bi muškost homoseksualaca jer je orijentirana svom spolu, bila nepostojeća/manja nego ona heteroseksualaca? Po toj bi logici mogli u potpunosti negirati i potenciju i muškost heteroseksualaca, jer nije orijentirana na vlastiti spol već samo na suprotni, što bi naravno bilo manjkavo i pogrešno zaključivanje. Peder može biti itekako potentniji od tipičnog mačista. Ovdje uočiti logički paradoks mačista koji se podsvjesno boje upravo potencije homoseksualaca (koju im negiraju).
čak bi i pećinci trebali kužiti
No vratimo se analizi mehanizma lijepljenja gay-etiketa. Zašto su tipični mačoi spremni privlačnom muškarcu poturiti „pederstvo“?
Privlačniji muškarac ugrožava teritorij (lovno područje) prosječnih muškaraca i umanjuje njihove šanse za ulov, stoga je zgodnijeg muškarca (konkurenciju koja odskače od prosjeka) potrebno poružniti ili (po njih još bolje) eliminirati / otjerati iz svog lovišta - diskvalifikacijom, diskreditacijom, blaćenjem.
Da, upravo su zato tipični mačoi spremni poturiti štošta (pa i „pederstvo“) privlačnim muškarcima. Da bi povratili svoju dvostruko poljuljanu mačo-ravnotežu u mačističkom okruženju.
Dvostruko poljuljanu, jer im izuzetno privlačan muškarac:
1. svjesno upada na teritorij (ometa lov),
2. nesvjesno propituje njihovu mačo-seksualnost (aktivira u njima proces neželjenog samopropitivanja).
Peder, pa šta?
No, to poturanje Turcima baš i ne ide tako lako kako su zamislili – jer su zgodni komadi u ženskim očima zgodni komadi, bili oni homo ili hetero, svejedno (osim kad od nesigurnosti, prikrivene agresivnim mačizmom, pobole čak i oni mačci koji su i sami bili žrtve mačizma; jer kad iz njih progovara primitiva(c), seksipil im ne vrijedi pišulinac boba).
Kao što ni mnogim muškarcima pomisao na lezbe nije minus, već seksi plus - i žene su bez problema spremne priznati seksipil i homoseksualcima. Jer njihova drugačija seksualnost (na tihu žalost mačoa), uopće ne anulira njihov seksipil – samo mu mijenja smjer. Pa je ta njihova animalna privlačnost dakle samo preusmjerena, ali ne i umanjena. Umjesto da je usmjeren na žene, seksipil je usmjeren na isti spol - muškarce (na tihu žalost žena). A to je ono što nesigurne muškarčine u srži njihove nesigurnosti plaši. Muška konkurencija, da, ali i muški seksipil koji je, umjesto na žene, usmjeren na njih (i tamo pogađa nesigurnost muškarčina u sridu).
Dečkima, bili oni gay ili ne bili gay, žene i dalje rado prilaze sa željom da ih grle, jer i dalje za seksipilne dečke misle da su prokleto seksi. Pa i da ih ne uspiju prebaciti u naš tim, što ima veze, donijet će zadovoljstvo nekom u svom
(a neke će čak, privučene njihovim muškim seksipilom, eventualnu drugačiju seksualnost muškaraca doživljavati i dodatnim lovačkim izazovom)
Neozbiljno o ozbiljnom
Žene su u pogledu priznavanja ženskog seksipila nešto slobodnije, kritične jedna prema drugoj do zla boga, ali ipak slobodnije komplimentiraju vlastitom spolu ("Dobra Pi_ka! Jebozovna! PreZgodna! Seksi pupak! Bomba! Savršene sise!"), jer su takve pohvale na istoj frekvenciji sa društveno dominantnim muškim diskursom i s njim se ne kose. Žene mogu pohvaliti ženu i seksualno, bez veće bojazni da će ih samo zbog toga proglasiti - lezbama.
Tko bi njen spektakularan seksipil uopće sporio? Složit ćemo se, samo neki pizdun i pizda (od čovjeka). No dečki? Kolike su njihove slobode? Kako oni stoje s pohvalom privlačnosti vlastitog spola i strahom od osude društva (čopora)?
mačo u dilemi
Ne sjećam se da sam ikad (javno i tajno) čula hetero muškarce da u razgovoru hvale hetero frajera kao zgodnog/seksi frajera. Ako ga hvale onda je jebač, ako ga kude onda je peder. Vrlo šturo i ni blizu komplimentiranju seksipila. Strogo se i usko drže onog promašenog određivanja (ne)muškosti, kroz potenciju prema suprotnom spolu, da ne bi kojim slučajem zagazili u osjetljivu, mačistima zabranjenu Red zonu (pravu mušku zonu crvenih svjetiljki). To jest, u onaj drugi nesvjesni razlog njihove dvostruko poljuljane mačo-ravnoteže. Onaj kojeg nisu sebi osvijestili.
što mačo misli...
O muškoj zgodnoći / seksipilu među mačo straight muškarcima nema ozbiljnog govora, jer bi govoriti ozbiljno o muškom seksipilu među njima djelovalo previše sumnjivo, riskiralo propitivanje njihove vlastite seksualnosti. Ozbiljno izreći nešto tako vlastitom spolu o vlastitom spolu, priznati muškarcu seksipil ("Dobar Ku_ac! Jebozovan! PreZgodan! Seksi pločice! Minobacač! Savršena guza!") u mačističkom, homofobnom društvu, značilo bi na sebe privući sva svjetla reflektora, da ne spominjem kamenje, cigle, kuke i motike (čitaj: St riva).
U mačističkom društvu nije normalno da je jednom normalnom muškarcu javno seksipilan drugi normalan muškarac. Iako je u takvom društvu najnernolmalnija upravo ta silno inhibirana normalnost.
...nije isto što mačo govori.
Cijelo vrijeme s razlogom koristim riječ "ozbiljan" (ozbiljan razgovor, ozbiljno govoriti o seksipilu), jer postoji izuzetak odnosno kontekst u kojem će muškarci ipak govoriti o seksipilu drugih muškaraca (teško ga je katkad izbjeći, jer je očit) – a to je u kontekstu šale.
Samo je dokazanim jebačima, razvikanim seks simbolima (koji od kulta seksualnosti i reflektora žive), moguć takav javan istup (ali i njima isključivo kroz šalu, da izbjegnu društvenu neugodu), jer ih štiti reputacija jebača.
Dakle, jedino će neozbiljno (kroz šalu) jebač/mačo pohvaliti drugog jebača/mačoa, jer je alat/seksipil drugog jebača/mačoa toliko očit, u prvom planu (front nude), toliko je vanprosječno erektirao, pojavom se dokazao kao jebač, da ga je nemoguće izbjeći / negirati / anulirati.
Inače jok.
Priznajmo si na jastuku nježno...
Da bi u mačističkim redovima vlastitog spola, extra-seksipilno muško dakle imalo razloga biti iznadprosječno seksi, on po hijenskim muškarčinama može biti samo "peder“ koji "njima želi (po)turiti".
I umjesto da jednostavno zaključe - Ako prepoznajem da je ovaj tip seksi, to ne mijenja ni moju niti njegovu seksualnost, već samo znači da mu priznajem i čestitam njegov seksipil.
Oni se vode onom strip Sly-ovom - Ako prepoznajem da je ovaj tip seksi, znači li to da sam i sam peder?! I potom fobično zaključuju - On je zgodan, senzualan, seksipilan i vole ga žene. Osim što nije fer da je muškarac tako zgodan i da ga vole žene, nije normalno da je zgodan čak i meni koji sam muškarac, jer ja nisam peder, ne nikako, ja nisam peder, mora da je onda peder on! Ne osjećam to ja njegovu vibru (jer ja nisam peder, čujete li!), nego to on posjeduje neke čarobne pederske moći zavođenja i sigurno mi ga želi turiti! Ubij pedera!!!
Osim razloga eliminacije konkurencije, muškarci dakle etiketu "pederstva" lijepe drugom muškarcu (bio on gay ili ne) da bi njegovim "pederlukom“ pseudoozbiljno sami sebi protumačili i opravdali njegovu seksi vibru / erotičnost, koju pored žena itekako hvataju i oni (muškarci). Ali se užasavaju vlastitih osjeta koje ne shvaćaju, pa vibru potiskuju, i na koncu osuđuju i protjeruju (s kamenom u ruci), u svemu se vodeći neosviještenim strahom od vlastitog "pederluka“, to jest strahom od vlastitog hvatanja prirodne seksi vibre svog spola.
Nailazeći na sveprisutne izljeve takvog prikrivenog i razotkrivenog mačizma, uvijek se pitam, zar će baš svaki trenutno popularan i zgodan komad prvo morati biti „prokazan“ kao homoseksualac, da se nesigurni-hetero-mačistički-muškići ne bi osjećali ugroženo od svakog zgodnog komada?
U reklami Splitske banke, koja se ovih dana može vidjeti na televiziji, hrvatska obitelj u sastavu tate, mame, sinčića i kćerkice, u koloni korača kroz park pun zaigrane djece. Dok oni bezbrižno koračaju parkom uz taktove vesele muzike, neke njihove skrivene želje (registracija i gume za tatu, nova kuhinja za mamu, električna gitara za sina, kompjuter za kćer) donose neobičan vjetar troškova koji sa tate, mame, sinčića i kćerkice otpuhuje komad po komad odjeće, dok naposlijetku cijela obitelj ne ostane ogoljena usred parka samo u donjem rublju.
No neugodno stanje njihove doslovne oderanosti do gole kože, po reklami je brzo i bez iznenađenja rješivo, jer gle – dovoljno je da gola obitelj ponovo u koloni ušeta preko pješačkog prijelaza u gotovinske kredite s fiksnom ili promjenjivom kamatnom stopom koje nudi Splitska Banka i njihova će se nestala odjeća čudesno vratiti u trenu.
Drugim riječima, Splitska banka nas ovom reklamom uvjerava da zajedno sa svojim korisnicima gradi uspjeh, tako što onim korisnicima koji su se našli u nezavidnoj situaciji - daje novac.
Ovih je dana sukladno Odluci o naknadama za poslove s građanima, Splitska banka svoje korisnike obavijestila o novim naknadama za vođenje transakcijskih računa, u kojoj sve svoje poštovane korisnike obavještava o novim mjesečnim naknadama za vođenje računa, koji će od 01. prosinca 2012. iznositi:
- tekući račun s dozvoljenim prekoračenjem 8,00 HRK
- s dozvoljenim prekoračenjem - umirovljenici 5,00 HRK
- tekući račun bez dozvoljenog prekoračenja 6,00 HRK
- bez dozvoljenog prekoračenja - umirovljenici i studenti 3,00 HRK
- žiro račun 3,00 HRK
- devizni račun 3,00 HRK*
- devizni žiro račun 3,00 HRK*
- naknada za opunomoćenika (korištenje transakcijskog računa od strane
opunomoćene osobe: tekući račun, žiro račun, devizni račun, devizni žiro račun) 2,00 HRK
*ili u protuvrijednosti u drugoj valuti, a obračun se vrši po srednjem tečaju Splitske banke na dan naplate
Drugim riječima, svim svojim korisnicima u nezavidnoj situaciji koji pored kredita imaju i bilo koji od navedenih transakcijskih računa u Splitskoj banci, Splitska će banka mjesečno od 01. prosinca 2012., suprotno tvrdnjama koje se navode u reklami Splitske banke, još više - uzimati novac.
(i tako dodatno ogoljavajući račune svojih korisnika, graditi samo vlastiti uspjeh).
I nije baš sve tako sumračno kako se čini ovih dana, kroz smijeh je granulo i sunce, iako su mi cijelo vrijeme frcale suze. E Michael, Michael, svaka ti dala...
10 najsmrtonosnijih zemalja svijeta, po YouTubeu. No ne znam za koji period (annual:godišnje; tekuće, lanjske, prosjek/zadnjih koliko?) i jesu li u računicu smrtonosnosti, osim jezivog broja stradalih, unijeli i faktor broja stanovnika. Čovjek bi na listi očekivao i poneka razvikanija ratna područja. Irak, Afganistan, Sirija, Pakistan...
Možda iduće godine?
Postoji taj neki Englez, sadhuistički lik, koji tvrdi da bi čovjek mogao, uz neke preduvjete, s lakoćom dosegnuti životni vijek od 1000 godina. Čuvši tu veselu vijest, uhvatih se za glavu. Zar nije dovoljno mukotrpno otplaćivati kredit 30 godina, a tko bi ga otplaćivao još 300?!
U tome je falinga svake potrage za besmrtnošću. Ispunjenost, odnosno kvaliteta takvog beskonačnog života. I da doživiš 969tu kao stari panj Metuzalem, visoki brojčani dobačaj ne vrijedi puno bez kvalitetnog sadržaja. Tisuću godina patnje? Tko bi normalan to želio? Samo onaj tko u tom tisućugodišnjem životu misli ne patiti i može sebi priuštiti ne patiti.
U literaturi si to mogu priuštiti samo vječno mladoliki vampiri koji ne stare, a u reali, ostarjeli bogatuni (realni vampiri) koji ne žele odapet papke pa lijegaju sa mladim djevcima/djevama žedni njihove mladosti. Blog križarica vegetarijanstva imala je običaj prenositi pamfletiće baš o takvim živućim mumijama, slaveći njihovu ispravnu prehranu i visoku dob koju su, navodno, zahvaljujući takvoj prehrani dosegli. Prije nego je počela brisati komentare, podcrtala sam ovaj raskorak između životnog trajanja i njegova sadržaja, baš pod jednim takvim tekstom o mumificiranom faraonu ovog doba, multimilijunašu Murdochu:
...sve ok, čičica si je nešto zacrtao, a svoj abrahamovski kapric si u svojoj poznoj dobi može i priuštiti (bez sumnje ostvarivši svoj izuzetan materijalni status preko grbače drugoga), ali.. ali.. ali.. ne bih bila ja da se opet ne zapitam - ta zašto bi se upiranje ka dugovječnosti trebalo tretirati kao vrlina? po čemu je doživjeti 86, 95, 101, 120, odnosno duboku starost, vrlina?
shvaćam da je cilj ovog teksta podcrtati bitnost zdrave prehrane (slažem se), no kao argument se navodi Murdochova dugovječnost koja bi trebala biti "nagrada" vjernim sljedbenicima takvog prehrambenog nauka. no zašto bi dugovječnost bila nagrada? zašto je to trijumf i nad kim? prirodom?
(ostatkom nedugovječnog ljudskog roda, smrtnom rajom?)
pitam se zašto je u očima ovog svijeta 100godišnji starčić "bitniji" od 80godišnjeg - samo na osnovu dosegnute životne brojke, a ne životnog sadržaja? ta tko zna kakva je moguća sranja neki metuzalem radio u životu, pa je opet doživio tu metuzalemsku dob - dob koju sada slavimo, a ne njega...
Prekidam komentar, sjetih se jedne zgode. U čekaonici intenzivne njege, kako to već obično biva, čekajući vijesti o svojima, zabrinuta rodbina međusobno je ćaskala i dijelila iskustva. Na upit gospođe „Pa koliko vam baka ima godina?“, upitani gospodin druge obitelji s ponosom je odgovorio na vrlo zanimljiv način „Jednu manje sto!“ Gospođa je na to pomalo zbunjeno zatreptala i za njim ponovila „Jednu manje sto? Mislite 99...“, ne izgovorivši do kraja ono što je na njenom licu bilo vidljivo da je pomislila „...pa zašto onda to tako i ne kažete?“
Odgovor na njeno neizgovoreno pitanje leži upravo u onom nadimanju dok je čovjek izgovarao „jedna manje STO“, u kojem je ono sto bilo još posebno naglašeno. O čemu je riječ? Sto je naime okrugla, zvučna, hvalevrijedna cifra (u ljudskim očima koje iznad svega cijene imati količinu, natjecanje, nadigravanje), ona je podvig kojem se teži. Imati sto kao imati merdžu u garaži. Brojka koja bi nekomu trebala biti dokaz nečega (posebnosti-vrijednosti). Dok je devedeset devet tek brojčica, ni po čem` upečatljiva, jedna od stotinu, pardon, devedeset i devet drugih, beznačajnih prije nje. Tek sto vrijedi! Sto čini čudo od bake, fenomen! Broj 100, u očima koje cijene količinu, baku čini posebnom, pažnje vrijednom, hvale vrijednom, slavnom, izuzetnom, za točno stotku posebnijom od drugih, onom o kojoj se priča. A skupa s njom i o njima. Pa ćemo se stotki verbalno prikačiti i godinu-dvije prije roka, očešati se o njenu ćakulonsku potenciju, da nam ne bi slučajno ta skoro pa dosegnuta slava i hvala bakine stotke uz pomoć smrti utekla. A sad nastavak komentara...
Primjećujem dakle upravo to, kako u ovoj civilizaciji koja je opsjednuta besmrtnošću i eliksirima mladosti - "slavimo" te starčiće kao dosegnute brojke, a ne kao ljude. pa priređujemo javno rođendansko slavlje nekoj japanskoj starici koja je recimo uspjela dobaciti 119, ili nekom južnoafričkom djedici koji je dobacio samo 114... javno slavimo njihovu dob kao izuzetan poduhvat, iako je za taj poduhvat zaslužna isključivo majka priroda? razmišljam kako bi oni za svoju dugovječnost bili zaslužni jedino onda kad bi je od rođenja imali kao životni projekt, predan rad, kojemu su podredili apsolutno sve u životu. tek onda bi to bio zaista njihov divljenja vrijedan "poduhvat"...
Primijetiti konstantno glorificiranje vampirske dugovječnosti je lako, škicnem tu i tamo emisiju omiljenog doktora američke nacije, koja se otprilike svodi na samo dvije teme: pošto-poto smršaviti i pošto-poto ostati što dulje (izgledati) mladolik. Sa ekrana se kao must nameće lov na dug vijek ispravnom prehranom i zatezanjem kože, odnosno - postulati ljepote i mladosti. U svrhu prisile, bez skrupula se barata nametnutim osjećajem krivnje, čudaštva, neodgovornosti prema vlastitom zdravlju, ako se zadanih postulata kojim slučajem ne držite. Ta se industrija mladolike-dugovječnosti recimo ne libi pred očima milijunskog auditorija ni krvnički zabadati injekcije botoxa u nadlanice oduševljenih dobrovoljki iz publike i sa njihove kože kemijskim preparatima derati staračke pjege - dok veći dio svijeta dotle muči pothranjenost i visoki izgledi da neće doživjeti ni zrelost, a kamoli starost. No ovaj se tip emisija i propovjednika prehrambene-mladolike-dugovječnosti ionako ne obraća većem dijelu svijeta, jel` tako, već samo onom koji si to može priuštiti, pa bi televizično natezanje kožice zbog toga bilo - ic ok?
Pretilost je bizarno-konkretan zdravstveni problem zapadnog društva i svrha zdravstvenog savjetovanja u takvim slučajevima nije upitna (osim ako se to savjetovanje ne pretvori u recimo ovo ili ovo, dakle bolesno normiranje kakav bi netko trebao biti, odnosno - klasičan lov na vještice). Pretilost ugrožava tvoje zdravlje, ako želiš živjeti zdravije nemoj biti pretio, ako pak ne želiš - tvoj izbor. Starenje također nije nešto čemu ćemo se radovati, jer donosi vidljivo smanjenje naših fizičkih, a često i mentalnih sposobnosti, dakle nije nešto što prihvaćamo s oduševljenjem, ali je neizbježno. Normalno da je biti u naponu snage, na vrhuncu svojih mogućnosti, čovjeku draže od zrelije faze života kada tijelo više ne može pratiti misao. No bolest je bolest, a starenje je starenje. Starenje je nažalost često popraćeno bolešću, no nije zbog toga i sam proces starenja bolest. Liječimo bolest, ne starost. Stariti se može i zdravo. Stoga sam itekako sklona preispitati onaj pristup prirodnom procesu starenja kao prema bolesti, odnosno, nečemu lošem protiv čega se valja pošto-poto svim sredstvima boriti. Starost ugrožava tvoj život – moraš se pomladiti?
Da, život nam ugrožava zločesta i nimalo fer teta smrt, ali ne znam kako bi je to točno trebali preveslati kozmetičkim rejuvenateingom. Kako bi to trebali ne ostarjeti?
To još uvijek ne možemo. Pa budući da ne možemo, društvo opsjednuto ljepotom prilagođava i mutira pitanje, mijenja ga u zapovjed. Starost ugrožava tvoj (društveni) život, ako ne želiš (društveno) umrijeti - moraš ne izgledati staro! Pa po tom društvu, ako već ne možemo neumrijeti, ako ne možemo od smrti pobjeći, onda je barem, zbog tog društva koje ne voli gledati stare, naborane i neopeglane face, što više odgodimo šminkom (skalpelom, neurotoksinom). Lažno se uvjeravajući da smo zaustavili ili reversali (obrnuli) proces starenja, davši priliku našim strahovima da se smrti rugaju u facu - njanja-njanja-njanjaaaa, još me nisi uhvatila! U korijenu ljudskog lova na stotku, ili onu tisućicu s početka teksta, leži potreba preveslavanja smrti, jer bojazan da iza nje ne postoji više ništa - previše užasava.
*Nip/Tuck, Christian shows Kimber what perfect 10 actually is
I Tesla je, kažu, ozbiljno planirao doživjeti visoku 140tu, ali ga je u tom, inače savršenom planu, neplanski omeo njujorški taksi. Nespremni na umiranje (rijetki su spremni) žele dugovječnost/besmrtnost, ali kakvu dugovječnost?
Vampirsku, onu u kojoj će biti vječno lijepi i mladi, bogoliki, nadmoćni – savršeni (sišući tuđu krv, snagu, godine, život, resurse...). Savršenstvo, najveća cifra, perfect 10(0)(0), ideal kojem se teži, o kojem je tako lijepo maštati! No kako je besmrtno vampirstvo u stvarnosti nemoguće, jer prirodni proces starenja ne šljivi ljudske želje, onda ćemo svim sredstvima - glumiti ljepotu i mladost, nadmoć (sišući tuđu krv, snagu, godine, život, resurse...). U glumi nestarosti je, ako već ne lijek, onda ključ društvene prihvaćenosti i uspjeha!
Biti lijep i mlad. Po svaku cijenu (u pravilu visoku!), sve ne bi li ubirali plodove toliko željene formule lijepe dugovječnosti. Ako treba koristiti i najbizarnije tretmane, nož, skalpel, sjekiricu, crijevo koje usisiva masti, programiranje frekvencija misli na vječnu mladost, upijanje esencije Sunca i Mjeseca, šamaranje lica, grudi i stražnjice (dođi da te išamaram), kojekakve čudotvorne kupke, Shivine fontane, valjanje u čokoladi, magarećem mlijeku, slavujevom izmetu, pčelinjem otrovu, životinjskim i humano posteljicama, algama Mrtvog mora, blatu sa Balatona, mirisnim solima, smrdljivim govancima, medu, soku, urinu, safirnim, bisernim, platinastim listićima i ser-umima od zlata. Žvakati koru i gomolje, jesti crve, pentrati se za prepeličjim jajima, sjediti na drveću ili piramidi leševa/robova, glumiti yogije, mackati se kremicama, proučavati filozofiju i prehrambene navike Japanaca ili srkati kefir navodno izmuzen po uputama dugovječnih starčića sa Kavkaza. Lunjati mistično-nomadskim putevima u potrazi za fontanom vječne mladosti, prakticirati tajne tibetanske vježbe za vitalnost, slijediti navodne drevne metode drevnih Aboridžina (?!), Bušmana, Indijaca, Indijanaca, Egipćana, bilo koga i bilo čega dovoljno egzotičnog što će djelovati mistično i, kao takvo, posve nelogički, u očitom posjedu svake Tajne, pa tako i tajne izvora mladosti (iako su žitelji drevnih plemena, životareći u najvećem siromaštvu, dobacivali jedva do 50, ako i toliko).
Šminka predvodi narod
Obično se sva racionalizacija šamana dugovječnosti (kao i njihovih mušterija), koji skupo naplaćuju takve ljekovito-čudotvorne kure, svodi na dva pseudopitanja:
1. Ako to pomaže nečijem zdravlju, što u tome ima loše?
Doista, ništa. Ako to pomaže nečijem zdravlju. No pokušajmo razgovarati bez te podvale da su bore nezdrave i simbol nezdravlja. Zamjena istrošenog staračkog kuka pomaže narušenom zdravlju i poboljšava narušenu kvalitetu življenja. S tim da povod za ugradnju umjetnog kuka nije uklapanje u društvo, već ozbiljno narušeno zdravstveno stanje. Ovdje ne govorimo o rekonstrukcijskim zahvatima poslije nesreća ili bolesti, već o peglanju bora. Pomažu li i estetske kozmetičke korekcije znakova starenja (aka botoxiranje bora) narušenoj kvaliteti življenja? To pak ovisi o nečijem poimanju kvalitete življenja.
I u tom grmu leži zec. Što tko danas drži kvalitetnim životom? Kakav sadržaj netko drži kvalitetnim? Bore čine život nekvalitetnim, a nedostatak bora se poima kao kvalitet (vrlina)? Doista, netko ne može živjeti bez kruha kojeg nema, netko bez slobode, netko bez kulturnih sadržaja, a netko navikao na slavu, ljepotu, bazen i poslugu ne može disati bez slave, ljepote, bazena i posluge. No odgovorimo li iskreno pomaže li botoxiranje bora zdravlju, to jest produljivanju života, odgovor će biti - ne. A sad jednako odgovorimo pomaže li poboljšanju kvalitete življenja?
Šamani brzo repliciraju - „Ali pomaže psihičkom zdravlju, pa dakle i kvaliteti življenja“ (a zapravo održavanju iluzije slave i ljepote), što je uvod u njihovu sljedeću racionalizaciju:
2. Ako će se netko osjećati bolje jer izgleda bolje, zašto ne?
(primijetiti kako smo sa konja konkretnog poboljšanja zdravlja u trenu sjahali na magarca subjektivne iluzije poboljšanja zdravlja)
Doista, zašto ne, tko voli nek˙ izvoli, ako će osjećati da se osjeća bolje. Ali onda treba reći da to osjećanje nema veze sa zaustavljanjem procesa starenja, koji i dalje neometano teče, već sa uklapanjem/ukalupljivanjem/robovanjem društvenim trendovima (zahtjevima) koji doista, dakle - da, velikim dijelom diktiraju - poimanje kvalitete življenja (diktati ljepote, ženstvenosti, muškosti, uspješnosti, ostvarenosti, sreće = materijalizam, posjedovanje, konzumerizam aka bazen i posluga, etc.). Težiti mladolikosti dakle samo po sebi ne bi bilo nešto pretjerano loše, da se ne primjećuje kako se ona (čak i kad je umjetna) doživljava vrlinom, a bore i staračke pjege manom. Estetski zahvati peglanja godina dakle pomažu, ali ne zdravlju ili kvaliteti življenja, već lažnoj slici sebe u društvu koje takvu sliku traži/očekuje/nagrađuje, jer je na osnovu izgleda ocjenjuje kvalitetnom/vrlinom (Dorianova slika nije slika na platnu, već je on slika, a skrivena slika na platnu je pravi Dorian).
Čime se ponovo sve vraća na pitanje kvalitete življenja. Što je određuje? Tko? Kakve i čije vrijednosti? Estetika čega?
Po diktatu društvenih trendova, mladosti i ljepote. A mnogi će pred trendovima pokleknuti ili ih jedva dočekavši objeručke prigrliti, objašnjavajući sebi (a kao usput i nama) da je to -ic ok-, "normalno" jer je rašireno, popularno, in, jer praksa potvrđuje njihov izbor, praksa govori da u životu bolje prolaze mladi, bogati i lijepi. Pa tako sljedbenici diktata uzimaju popularizirani produkt izvrnutih vrijednosti (čitaj: Kardashians) kao argument za daljnje prakticiranje izvrnutih vrijednosti (čitaj: be like Kardashians!). Bore čine život nekvalitetnim, a nedostatak bora se poima kao kvalitet (vrlina). Iako, dakako, (ic) uopće nije ok, ne zato što praksa ne potvrđuje da u životu bolje prolaze mladi, bogati i lijepi, već baš zato što praksa itekako vrišti/potvrđuje takve društvene vrijednosti, koje umjesto sadržaja traže šminku/celofan, umjesto sadržaja preferiraju izgled (nešto je popularno jer je popularno, netko je slavan zbog slavnosti). Dakle baš zato što praksa promovira ispraznost kao vrlinu i kvalitetu življenja.
Što bi na tu komercijalizaciju i falsifikat njihova načina života najvjerojatnije rekli prozvani Aboridžini? Po njima, koji su kao od majke rođeni na goloj zemlji, pod golim nebom, tisućama godina živjeli od lova i sakupljanja, pravili kolibe od kore drveta, svirali na primitivnim drvenim glazbalima, uz otvorenu vatru potomcima pripovijedali bajke i s koljena na koljeno prenosili drevna vjerovanja, svo to kozmetičko bježanje od starosti i smrti - pizdarija je ab origine.
Oni ionako vjeruju da se nakon smrti duša vraća na zemlju u obliku neke životinje. A što bi ih onda bilo briga za bore.
I tako su Gabrielea provukli ispod kobilice (od godinu i šest mjeseci, uz vrlo vjerojatan oprost), jer je u aferi Vatikangate otkrio pomno čuvanu javnu tajnu da Stolica Sveta ipak nije nepogrešiva. Netko bi sad rekao -Vau, napredak!- jer su zadnjeg G-a, za to isto, na lomači pročistili od grijeha. Njemu, grešno i nepopravljivo neposlušnom, recimo nije pomogla "isključiva i duboka ljubav prema crkvi Isusa i prema Papi". U prijevodu - nije se dovoljno duboko pokorio SS-i, da bi izvukao živu glavu. Za razliku od ovog infiltriranog.
SLUŠAONICA 1
I'm 
ali baš doslovno utjelovljenje onog najofucanijeg stereotipa ženskih maštarija o idealnom komadu „lepom kao greh“, stereotipa s kojim se tako zabavno šprdati (gle ovog, čak mu i brk seksi). 
