Iskustvo me naučilo da ono što se ne može objasniti samome sebi, treba govoriti drugome. Sebe možeš obmanuti nekim djelom slike koji se nametne, teško izrečivim osjećanjem, jer se skriva pred mukom saznavanja i bježi u omaglicu, u opijenost koja ne traži smisao. Drugome je neophodna tačna riječ, zato je i tražiš, osječaš da je negdje u tebi, i loviš je, nju ili njenu sjenku, prepoznaješ je na tuđem licu, u tuđem pogledu, kad počne da shvata. Slušalac je babica u teškom porođaju riječi. Ili nešto još važnije. Ako taj drugi želi da razumije.
Više je dobrih ljudi na svijetu nego zlih. Mnogo više! Samo se zli dalje čuju i teže osjećaju. Dobri ćute.
Riječi su vazduh, kakvu štetu mogu nanijeti?
Riječi su otrov, od njih počinje svako zlo.
Onda, da ćutimo!
Ne treba da ćutimo. Ima se o čemu govoriti, ne napadajući. Pomoći treba, a ne odmagati. Država je to, bolan, hiljadu briga i nevolja, imanje svoje ne možes urediti kako valja, a kamoli toliki svijet. I onda počne neko da zakera, te ne valja ovo, te ne valja ono, e čudna mi cuda! Jašta da ne valja. Pravo je čudo kako išta valja: toliki ljudi, a svako vuče na svoju stranu.
Ne voliš da budeš na smetnji, ne voliš da te ko krivo pogleda, ne voliš da ti iko ružnu riječ kaže. Kako onda misliš da živiš?
A meni se čini da je strah najveća sramota ovog svijeta, i najveće poniženje čovjekovo. Izmahnut je nad njim, kao bič, uperen u grlo, kao nož. Čovjek je opkoljen strahom, kao plamenom, potopljen njime, kao vodom. Plaši ga sudbina, plaši ga sutrašnji dan, plaši ga vladajući zakon, plaši ga moćniji čovjek, i on nije ono što bi htio biti, već ono što mora da bude. Umiljava se sudbini, moli se sutrašnjem danu, poslušno ponavlja zakon, ponizno se smiješi mrskom moćnom čovjeku, pomiren da bude nakazna tvorevina sačinjena od straha i postajanja.
Lakše je nagovoriti ljude na zlo i mržnju nego na dobro i ljubav. Zlo je privlačno, i bliže je ljudskoj prirodi. Za dobro i ljubav treba izrasti, treba se pomučiti.
Da sam drukčiji, da život nosim kao tegobu, da sam ogorčen, počeo bih da se gubim, da pijem, da mrzim, postao bih nezadovoljnik koji se okreće protiv cijelog svijeta.
A ne mogu to. Uprkos svemu, živim kao i drugi ljudi, koji su bez moga biljega, veseo i tužan zbog običnih stvari, veseo zbog dobrih ljudi koji su pomalo zli, tužan zbog zlih ljudi koji su rijetko dobri...
Hodaćemo bez razloga, radovaćemo se, bez razloga, smijaćemo se, bez razloga, s jednim jedinim razlogom, što smo živi i što se volimo. A kud ćeš veći razlog.
U početku ljubav,
u životu mržnja,
na kraju sjećanje.
* Tišina mora, J.P.Melvilla
Kubrickove Staze slave
Dina - pješčani planet
Das Boot Blade Runner
Vrućina
Leon
Posljednji Mohikanac
Open range/Divlja prostranstva
Cyrano de Bergerac
Opasne veze Tri boje: Plavo
Prije kiše
Ame agaru/Poslije kiše
Breza
Zemlja sjena Rashomon
Posljednji samuraj
Tasogare seibei/Twilight samurai
Tigar i zmaj
Ubiti pticu rugalicu
Mississippi u plamenu
Boja Purpura
12 gnjevnih ljudi
Polja smrti
U plamenu Nikaragve
13Days Cry Freedom
Pogodi tko dolazi na večeru
Momci iz Brazila
Zavjera
Bitka na Neretvi Der Untergang
V for Vendetta Hellboy 2
Entre les murs/Razred Egipat CIRQUE DU SOLEIL
Čeka se...
Star Wars: The Rise of Skywalker (2019)
Čitati...
serijal SPQR, John Maddox Robertsa L.M.Bujold - ciklus Vorkosigan Frank Herbert - ciklus DUNE (Muad`Dib!) Brian Herbert - Kuća Atreides, Harkonnen, Corrino ali Butlerijanski džihad mu je shit Douglas Adams, Vodič kroz galaksiju za autostopere
skandinavska trilogija Millenium J.K.Rowling - ciklus Harry Potter L.R.King - Pčelareva naučnica, ciklus Sherlock Holmes Gospodar prstenova - J.R.R. Tolkien
George R.R.Martin - Pjesme leda i vatre (Igra prijestolja) Lee Child - Jack Reacher Novels Modesty Blaze
Sting
Dulce Pontes - Cancao Du Mar Stefanovski & Tadić - Krushevo Lajko Felix - Szeretni/To love Dead Can Dance Joan Osborne - Relish Pat Metheny - Secret Story Peter Gabriel - Solsbury Hill Dire Straits - On Every Street TBF - tuto kompleto David Bowie Chris Rea - Looking for the summer Rolling Stones - Almost hear you sigh
Mutiny on the Bounty - Vangelis Piano i Prospero`s books - Michael Nyman
Amelie - Yann Tiersen Braveheart - James Horner Posljednje Kristovo iskušenje - Peter Gabriel Jesus of Nazareth (Zefirellijev) - Maurice Jarre Gladijator i Posljednji samuraj - Hans Zimmer
Postoji taj neki Englez, sadhuistički lik, koji tvrdi da bi čovjek mogao, uz neke preduvjete, s lakoćom dosegnuti životni vijek od 1000 godina. Čuvši tu veselu vijest, uhvatih se za glavu. Zar nije dovoljno mukotrpno otplaćivati kredit 30 godina, a tko bi ga otplaćivao još 300?!
U tome je falinga svake potrage za besmrtnošću. Ispunjenost, odnosno kvaliteta takvog beskonačnog života. I da doživiš 969tu kao stari panj Metuzalem, visoki brojčani dobačaj ne vrijedi puno bez kvalitetnog sadržaja. Tisuću godina patnje? Tko bi normalan to želio? Samo onaj tko u tom tisućugodišnjem životu misli ne patiti i može sebi priuštiti ne patiti.
U literaturi si to mogu priuštiti samo vječno mladoliki vampiri koji ne stare, a u reali, ostarjeli bogatuni (realni vampiri) koji ne žele odapet papke pa lijegaju sa mladim djevcima/djevama žedni njihove mladosti. Blog križarica vegetarijanstva imala je običaj prenositi pamfletiće baš o takvim živućim mumijama, slaveći njihovu ispravnu prehranu i visoku dob koju su, navodno, zahvaljujući takvoj prehrani dosegli. Prije nego je počela brisati komentare, podcrtala sam ovaj raskorak između životnog trajanja i njegova sadržaja, baš pod jednim takvim tekstom o mumificiranom faraonu ovog doba, multimilijunašu Murdochu:
...sve ok, čičica si je nešto zacrtao, a svoj abrahamovski kapric si u svojoj poznoj dobi može i priuštiti (bez sumnje ostvarivši svoj izuzetan materijalni status preko grbače drugoga), ali.. ali.. ali.. ne bih bila ja da se opet ne zapitam - ta zašto bi se upiranje ka dugovječnosti trebalo tretirati kao vrlina? po čemu je doživjeti 86, 95, 101, 120, odnosno duboku starost, vrlina?
shvaćam da je cilj ovog teksta podcrtati bitnost zdrave prehrane (slažem se), no kao argument se navodi Murdochova dugovječnost koja bi trebala biti "nagrada" vjernim sljedbenicima takvog prehrambenog nauka. no zašto bi dugovječnost bila nagrada? zašto je to trijumf i nad kim? prirodom?
(ostatkom nedugovječnog ljudskog roda, smrtnom rajom?)
pitam se zašto je u očima ovog svijeta 100godišnji starčić "bitniji" od 80godišnjeg - samo na osnovu dosegnute životne brojke, a ne životnog sadržaja? ta tko zna kakva je moguća sranja neki metuzalem radio u životu, pa je opet doživio tu metuzalemsku dob - dob koju sada slavimo, a ne njega...
Prekidam komentar, sjetih se jedne zgode. U čekaonici intenzivne njege, kako to već obično biva, čekajući vijesti o svojima, zabrinuta rodbina međusobno je ćaskala i dijelila iskustva. Na upit gospođe „Pa koliko vam baka ima godina?“, upitani gospodin druge obitelji s ponosom je odgovorio na vrlo zanimljiv način „Jednu manje sto!“ Gospođa je na to pomalo zbunjeno zatreptala i za njim ponovila „Jednu manje sto? Mislite 99...“, ne izgovorivši do kraja ono što je na njenom licu bilo vidljivo da je pomislila „...pa zašto onda to tako i ne kažete?“
Odgovor na njeno neizgovoreno pitanje leži upravo u onom nadimanju dok je čovjek izgovarao „jedna manje STO“, u kojem je ono sto bilo još posebno naglašeno. O čemu je riječ? Sto je naime okrugla, zvučna, hvalevrijedna cifra (u ljudskim očima koje iznad svega cijene imati količinu, natjecanje, nadigravanje), ona je podvig kojem se teži. Imati sto kao imati merdžu u garaži. Brojka koja bi nekomu trebala biti dokaz nečega (posebnosti-vrijednosti). Dok je devedeset devet tek brojčica, ni po čem` upečatljiva, jedna od stotinu, pardon, devedeset i devet drugih, beznačajnih prije nje. Tek sto vrijedi! Sto čini čudo od bake, fenomen! Broj 100, u očima koje cijene količinu, baku čini posebnom, pažnje vrijednom, hvale vrijednom, slavnom, izuzetnom, za točno stotku posebnijom od drugih, onom o kojoj se priča. A skupa s njom i o njima. Pa ćemo se stotki verbalno prikačiti i godinu-dvije prije roka, očešati se o njenu ćakulonsku potenciju, da nam ne bi slučajno ta skoro pa dosegnuta slava i hvala bakine stotke uz pomoć smrti utekla. A sad nastavak komentara...
Primjećujem dakle upravo to, kako u ovoj civilizaciji koja je opsjednuta besmrtnošću i eliksirima mladosti - "slavimo" te starčiće kao dosegnute brojke, a ne kao ljude. pa priređujemo javno rođendansko slavlje nekoj japanskoj starici koja je recimo uspjela dobaciti 119, ili nekom južnoafričkom djedici koji je dobacio samo 114... javno slavimo njihovu dob kao izuzetan poduhvat, iako je za taj poduhvat zaslužna isključivo majka priroda? razmišljam kako bi oni za svoju dugovječnost bili zaslužni jedino onda kad bi je od rođenja imali kao životni projekt, predan rad, kojemu su podredili apsolutno sve u životu. tek onda bi to bio zaista njihov divljenja vrijedan "poduhvat"...
Primijetiti konstantno glorificiranje vampirske dugovječnosti je lako, škicnem tu i tamo emisiju omiljenog doktora američke nacije, koja se otprilike svodi na samo dvije teme: pošto-poto smršaviti i pošto-poto ostati što dulje (izgledati) mladolik. Sa ekrana se kao must nameće lov na dug vijek ispravnom prehranom i zatezanjem kože, odnosno - postulati ljepote i mladosti. U svrhu prisile, bez skrupula se barata nametnutim osjećajem krivnje, čudaštva, neodgovornosti prema vlastitom zdravlju, ako se zadanih postulata kojim slučajem ne držite. Ta se industrija mladolike-dugovječnosti recimo ne libi pred očima milijunskog auditorija ni krvnički zabadati injekcije botoxa u nadlanice oduševljenih dobrovoljki iz publike i sa njihove kože kemijskim preparatima derati staračke pjege - dok veći dio svijeta dotle muči pothranjenost i visoki izgledi da neće doživjeti ni zrelost, a kamoli starost. No ovaj se tip emisija i propovjednika prehrambene-mladolike-dugovječnosti ionako ne obraća većem dijelu svijeta, jel` tako, već samo onom koji si to može priuštiti, pa bi televizično natezanje kožice zbog toga bilo - ic ok?
Pretilost je bizarno-konkretan zdravstveni problem zapadnog društva i svrha zdravstvenog savjetovanja u takvim slučajevima nije upitna (osim ako se to savjetovanje ne pretvori u recimo ovo ili ovo, dakle bolesno normiranje kakav bi netko trebao biti, odnosno - klasičan lov na vještice). Pretilost ugrožava tvoje zdravlje, ako želiš živjeti zdravije nemoj biti pretio, ako pak ne želiš - tvoj izbor. Starenje također nije nešto čemu ćemo se radovati, jer donosi vidljivo smanjenje naših fizičkih, a često i mentalnih sposobnosti, dakle nije nešto što prihvaćamo s oduševljenjem, ali je neizbježno. Normalno da je biti u naponu snage, na vrhuncu svojih mogućnosti, čovjeku draže od zrelije faze života kada tijelo više ne može pratiti misao. No bolest je bolest, a starenje je starenje. Starenje je nažalost često popraćeno bolešću, no nije zbog toga i sam proces starenja bolest. Liječimo bolest, ne starost. Stariti se može i zdravo. Stoga sam itekako sklona preispitati onaj pristup prirodnom procesu starenja kao prema bolesti, odnosno, nečemu lošem protiv čega se valja pošto-poto svim sredstvima boriti. Starost ugrožava tvoj život – moraš se pomladiti?
Da, život nam ugrožava zločesta i nimalo fer teta smrt, ali ne znam kako bi je to točno trebali preveslati kozmetičkim rejuvenateingom. Kako bi to trebali ne ostarjeti?
To još uvijek ne možemo. Pa budući da ne možemo, društvo opsjednuto ljepotom prilagođava i mutira pitanje, mijenja ga u zapovjed. Starost ugrožava tvoj (društveni) život, ako ne želiš (društveno) umrijeti - moraš ne izgledati staro! Pa po tom društvu, ako već ne možemo neumrijeti, ako ne možemo od smrti pobjeći, onda je barem, zbog tog društva koje ne voli gledati stare, naborane i neopeglane face, što više odgodimo šminkom (skalpelom, neurotoksinom). Lažno se uvjeravajući da smo zaustavili ili reversali (obrnuli) proces starenja, davši priliku našim strahovima da se smrti rugaju u facu - njanja-njanja-njanjaaaa, još me nisi uhvatila! U korijenu ljudskog lova na stotku, ili onu tisućicu s početka teksta, leži potreba preveslavanja smrti, jer bojazan da iza nje ne postoji više ništa - previše užasava.
*Nip/Tuck, Christian shows Kimber what perfect 10 actually is
I Tesla je, kažu, ozbiljno planirao doživjeti visoku 140tu, ali ga je u tom, inače savršenom planu, neplanski omeo njujorški taksi. Nespremni na umiranje (rijetki su spremni) žele dugovječnost/besmrtnost, ali kakvu dugovječnost?
Vampirsku, onu u kojoj će biti vječno lijepi i mladi, bogoliki, nadmoćni – savršeni (sišući tuđu krv, snagu, godine, život, resurse...). Savršenstvo, najveća cifra, perfect 10(0)(0), ideal kojem se teži, o kojem je tako lijepo maštati! No kako je besmrtno vampirstvo u stvarnosti nemoguće, jer prirodni proces starenja ne šljivi ljudske želje, onda ćemo svim sredstvima - glumiti ljepotu i mladost, nadmoć (sišući tuđu krv, snagu, godine, život, resurse...). U glumi nestarosti je, ako već ne lijek, onda ključ društvene prihvaćenosti i uspjeha!
Biti lijep i mlad. Po svaku cijenu (u pravilu visoku!), sve ne bi li ubirali plodove toliko željene formule lijepe dugovječnosti. Ako treba koristiti i najbizarnije tretmane, nož, skalpel, sjekiricu, crijevo koje usisiva masti, programiranje frekvencija misli na vječnu mladost, upijanje esencije Sunca i Mjeseca, šamaranje lica, grudi i stražnjice (dođi da te išamaram), kojekakve čudotvorne kupke, Shivine fontane, valjanje u čokoladi, magarećem mlijeku, slavujevom izmetu, pčelinjem otrovu, životinjskim i humano posteljicama, algama Mrtvog mora, blatu sa Balatona, mirisnim solima, smrdljivim govancima, medu, soku, urinu, safirnim, bisernim, platinastim listićima i ser-umima od zlata. Žvakati koru i gomolje, jesti crve, pentrati se za prepeličjim jajima, sjediti na drveću ili piramidi leševa/robova, glumiti yogije, mackati se kremicama, proučavati filozofiju i prehrambene navike Japanaca ili srkati kefir navodno izmuzen po uputama dugovječnih starčića sa Kavkaza. Lunjati mistično-nomadskim putevima u potrazi za fontanom vječne mladosti, prakticirati tajne tibetanske vježbe za vitalnost, slijediti navodne drevne metode drevnih Aboridžina (?!), Bušmana, Indijaca, Indijanaca, Egipćana, bilo koga i bilo čega dovoljno egzotičnog što će djelovati mistično i, kao takvo, posve nelogički, u očitom posjedu svake Tajne, pa tako i tajne izvora mladosti (iako su žitelji drevnih plemena, životareći u najvećem siromaštvu, dobacivali jedva do 50, ako i toliko).
Šminka predvodi narod
Obično se sva racionalizacija šamana dugovječnosti (kao i njihovih mušterija), koji skupo naplaćuju takve ljekovito-čudotvorne kure, svodi na dva pseudopitanja:
1. Ako to pomaže nečijem zdravlju, što u tome ima loše?
Doista, ništa. Ako to pomaže nečijem zdravlju. No pokušajmo razgovarati bez te podvale da su bore nezdrave i simbol nezdravlja. Zamjena istrošenog staračkog kuka pomaže narušenom zdravlju i poboljšava narušenu kvalitetu življenja. S tim da povod za ugradnju umjetnog kuka nije uklapanje u društvo, već ozbiljno narušeno zdravstveno stanje. Ovdje ne govorimo o rekonstrukcijskim zahvatima poslije nesreća ili bolesti, već o peglanju bora. Pomažu li i estetske kozmetičke korekcije znakova starenja (aka botoxiranje bora) narušenoj kvaliteti življenja? To pak ovisi o nečijem poimanju kvalitete življenja.
I u tom grmu leži zec. Što tko danas drži kvalitetnim životom? Kakav sadržaj netko drži kvalitetnim? Bore čine život nekvalitetnim, a nedostatak bora se poima kao kvalitet (vrlina)? Doista, netko ne može živjeti bez kruha kojeg nema, netko bez slobode, netko bez kulturnih sadržaja, a netko navikao na slavu, ljepotu, bazen i poslugu ne može disati bez slave, ljepote, bazena i posluge. No odgovorimo li iskreno pomaže li botoxiranje bora zdravlju, to jest produljivanju života, odgovor će biti - ne. A sad jednako odgovorimo pomaže li poboljšanju kvalitete življenja?
Šamani brzo repliciraju - „Ali pomaže psihičkom zdravlju, pa dakle i kvaliteti življenja“ (a zapravo održavanju iluzije slave i ljepote), što je uvod u njihovu sljedeću racionalizaciju:
2. Ako će se netko osjećati bolje jer izgleda bolje, zašto ne?
(primijetiti kako smo sa konja konkretnog poboljšanja zdravlja u trenu sjahali na magarca subjektivne iluzije poboljšanja zdravlja)
Doista, zašto ne, tko voli nek˙ izvoli, ako će osjećati da se osjeća bolje. Ali onda treba reći da to osjećanje nema veze sa zaustavljanjem procesa starenja, koji i dalje neometano teče, već sa uklapanjem/ukalupljivanjem/robovanjem društvenim trendovima (zahtjevima) koji doista, dakle - da, velikim dijelom diktiraju - poimanje kvalitete življenja (diktati ljepote, ženstvenosti, muškosti, uspješnosti, ostvarenosti, sreće = materijalizam, posjedovanje, konzumerizam aka bazen i posluga, etc.). Težiti mladolikosti dakle samo po sebi ne bi bilo nešto pretjerano loše, da se ne primjećuje kako se ona (čak i kad je umjetna) doživljava vrlinom, a bore i staračke pjege manom. Estetski zahvati peglanja godina dakle pomažu, ali ne zdravlju ili kvaliteti življenja, već lažnoj slici sebe u društvu koje takvu sliku traži/očekuje/nagrađuje, jer je na osnovu izgleda ocjenjuje kvalitetnom/vrlinom (Dorianova slika nije slika na platnu, već je on slika, a skrivena slika na platnu je pravi Dorian).
Čime se ponovo sve vraća na pitanje kvalitete življenja. Što je određuje? Tko? Kakve i čije vrijednosti? Estetika čega?
Po diktatu društvenih trendova, mladosti i ljepote. A mnogi će pred trendovima pokleknuti ili ih jedva dočekavši objeručke prigrliti, objašnjavajući sebi (a kao usput i nama) da je to -ic ok-, "normalno" jer je rašireno, popularno, in, jer praksa potvrđuje njihov izbor, praksa govori da u životu bolje prolaze mladi, bogati i lijepi. Pa tako sljedbenici diktata uzimaju popularizirani produkt izvrnutih vrijednosti (čitaj: Kardashians) kao argument za daljnje prakticiranje izvrnutih vrijednosti (čitaj: be like Kardashians!). Bore čine život nekvalitetnim, a nedostatak bora se poima kao kvalitet (vrlina). Iako, dakako, (ic) uopće nije ok, ne zato što praksa ne potvrđuje da u životu bolje prolaze mladi, bogati i lijepi, već baš zato što praksa itekako vrišti/potvrđuje takve društvene vrijednosti, koje umjesto sadržaja traže šminku/celofan, umjesto sadržaja preferiraju izgled (nešto je popularno jer je popularno, netko je slavan zbog slavnosti). Dakle baš zato što praksa promovira ispraznost kao vrlinu i kvalitetu življenja.
Što bi na tu komercijalizaciju i falsifikat njihova načina života najvjerojatnije rekli prozvani Aboridžini? Po njima, koji su kao od majke rođeni na goloj zemlji, pod golim nebom, tisućama godina živjeli od lova i sakupljanja, pravili kolibe od kore drveta, svirali na primitivnim drvenim glazbalima, uz otvorenu vatru potomcima pripovijedali bajke i s koljena na koljeno prenosili drevna vjerovanja, svo to kozmetičko bježanje od starosti i smrti - pizdarija je ab origine.
Oni ionako vjeruju da se nakon smrti duša vraća na zemlju u obliku neke životinje. A što bi ih onda bilo briga za bore.
SLUŠAONICA 1
I'm 
