Pregled posta

smiješno svojatanje boga

Nedavno kroz razgovor/prepisku rekoh da na trenutak zanemarimo smiješno svojatanje boga, jer to zanimljivo pitanje, koje je kroz raspravu iskrsnulo, tada nije bilo tema razmatranja. No trenutak je prošao, pa nema razloga da i ovom fenomenu ne posvetimo svu našu pažnju.

Ljudski apsurdi su ponekad zaista smiješni (pod navodnike) i zanimljivo ih je uočavati i proučavati. Recimo velik broj vjernika monoteista (ne svi, ali velik broj onih koji se takvima izjašnjavaju), koji dakle vjeruju u Jedno vrhunaravno biće/boga koje je stvorilo čovjeka i svijet, tog istog jednog Boga vrlo vole svojatati plus nacionalizirati - od jednog boga tako nesvjesno stvarajući više njih. Pa vi sad meni vjerovali ili ne, no budem i argumentirala

Vjerujem u jednoga Boga, Oca svemogućega,
stvoritelja neba i zemlja, svega vidljivoga i nevidljivoga?

Najveće monoteističke religije, kršćanstvo, judaizam i islam, svaka na svoj način propovijedaju o isključivo jednom bogu, stvoritelju neba i zemlje, ocu svih ljudi (donekle tu spada i zoroastrizam, iako je on više dualizam). Dakle, naglašavam, štuju jedinstvenog stvoritelja svih ljudi bez obzira na njihovu vjeru, spol, naciju. Pripadnik bilo koje od tih monoteističkih religija dužan se stoga, po učenjima svoje vjere, izjašnjavati i vjerovati kako postoji jedan Bog, koji je stvorio svijet, i da taj jedan bog, dakle po logici stvari, ako je jedan, mora biti i jest zajednički bog i kršćanima i muslimanima i Židovima. Stoga, bez obzira što ga oni različito nazivaju i bez obzira koliko ga različito štuju, po monoteističkom vjerovanju trebalo bi biti riječ o jednom te istom (zajedničkom) bogu koji nas je stvorio sve.

No kada govore o svojoj i o drugim religijama, lako se dade primijetiti da mnogi monoteisti nerijetko govore o muslimanskom bogu, židovskom bogu, indijanskom bogu, bogu kod pravoslavaca, nevjerničkom bogu, etc. Ne u smislu da samo žele naglasiti razliku u religijama (što bi bilo informativno u redu), već u smislu da doslovno poistovjećuju razliku u religijama sa razlikom u bogu (poistovjećuju religiju i boga) - te govore o Našem bogu i Njihovom bogu (što već ne bi bilo u redu). Ne bi bilo u redu, jer time nesvjesno poništavaju/gaze/krše vlastiti monoteizam (uskaču sebi u usta, od sebe čine lašce, od svoje vjere laž), svojatajući Svoga boga i razlikujući ga od Njihovog (po nacionalnoj ili vjerskoj osnovi). Jer ako postoji bog koji je Naš (kršćanski, muslimanski, židovski) i bog koji je Njihov (židovski, muslimanski, kršćanski), onda više nije samo jedan Bog, već su dva, tri i... koliko već tih Drugih u međureligijskim kombinacijama ima.

I to nije sve, jer oni koji razmišljaju na taj način, ne samo da poništavaju monoteizam odnosno postulate vlastite religije, već takvim našijenstvom boga, od vlastite monoteističke religije, umjesto teoretski unificirajuće i čovjekoljubive, čine isključujuću i skučenu religiju, religiju koja oko sebe -Jedine Ispravne- diže zidove da bi napala drugu/Drugoga.



Vjerujem u Našega Boga, Oca svemogućega,
stvoritelja neba i zemlja, svega vidljivoga i nevidljivoga?

Što to onda govori o kvaliteti takve vjere i vjerništvu takvih vjernika koji, unatoč učenju njihovih religija o jednom bogu, unatoč izjašnjavanju o vjerovanju u jednog boga, unatoč institucionaliziranom zaklinjanju u tog jednog boga, tog istog boga na dnevno-političkoj bazi svojataju, utaboruju (smještaju isključivo u svoj tabor), strogo nacionalno imenuju i razlikuju, i vode vječite sukobe s pripadnicima drugih monoteističkih religija/tabora (u ime Svoga boga, da im pokažu boga Njihova)?

Ne samo da je loša, loše promišljena, uopće nemišljena, nego da je nikakva.

Politeizam/mnogoboštvo recimo ne može upasti u tu zamku isključivosti, jer već u startu politeistička vjerovanja o većem broju bogova daju prostora i svakom drugom/novom bogu koji se eventualno s vremenom pojavi. Ne isključuju ga, već i njemu, tko god i čiji god on bio, slikovito daju disati u tom šarenom panteonu, u kojemu je od davnina redovito i obzirno bilo rezervirano mjesto i za takozvanog - nepoznatog boga. Pa bio Taj, nekoj drugoj i drugačijoj religiji, i Jedini (bio bez imena ili ga zvali Bog, Gospodin, Jhvh, Jehova, Elohim, Elloah, Allah, Ahura Mazda, Manitu, Aton, ili kako jednom netko duhovito reče - Zeleni čajnik)

Čak i monoteizam poznaje izuzetak od tog ljudskog apsurda monoteističkog politeizma (politeističkog monoteizma?), to bi bio bahaizam, koji naučava koncept jedinstva, odnosno da je bog jedan, ali da i sve religije potječu od istog boga. U praksi i po teoriji bi zapravo baš svaka monoteistička religija trebala biti takav izuzetak, ali teoriju ljudski apsurdi (ili apsurd čovjeka) prečesto svode samo na teoriju.


Post je objavljen 24.09.2012. u 20:00 sati.