< | srpanj, 2011 | > | ||||
P | U | S | Č | P | S | N |
1 | 2 | 3 | ||||
4 | 5 | 6 | 7 | 8 | 9 | 10 |
11 | 12 | 13 | 14 | 15 | 16 | 17 |
18 | 19 | 20 | 21 | 22 | 23 | 24 |
25 | 26 | 27 | 28 | 29 | 30 | 31 |
kiša No teško nas je zadovoljiti, hiroviti smo više nego vrijeme, nestalniji od treperave zrake, sunce nam sija prejako, kiše padaju predugo, kada padaju vapimo sunce, kada sije žeđamo kišu, a valja umjeti sijati kišu i toćati sunce... Nije grijeh na toj kiši sprati prašinu, umiti lice. Uživati. |
Na prvoj povijesnoj superfinalnoj večeri Festivala dalmatinskih klapa u Omišu 2011, prošle su subote po prvi puta ravnopravno u istoj konkurenciji zapivale muške, ženske i mješovite klape, jedni drugima bok uz bok, kao majstorice i majstori pivači. Premoćnu pobjedu prvog superfinala, u srcu Dalmacije, zasluženo je odnila istarska klapa Pinguentum iz Buzeta (bravo momci!) pivajući baš ovu pismu. p.s. ovdje u izvedbi klape Sinj Prid didovom slikom Duško Tambača/glazba - Marin Franičević/stihovi Dide, svako primaliće, kad se vratin trudan, najden se prid tvojon slikon. I mislin na tvoju mladost koja se lomila sviton, na tvoj život pun brige i teške rabote. I čujen tvoj glas i glase svih didih i ocih ča su kroz stotine godišć davali Cesaru Cesarovo, a Bogu Božije sa teško kletvon na justin. Svako primaliće, kad se vratin trudan, najden se prid tvojon slikon. Sa puno novega otrova i u duši i u sarcu. I od tebe išćen snagu za nove daleke pute. I čujen tvoj glas i glase svih didih i ocih ča su kroz stotine godišć davali Cesaru Cesarovo, a Bogu Božije sa teškon kletvon na justin. Moja dva dida hrvu se u meni. Jedan je bija baš `vakav, sa blagoslovom na usnama, toplim dlanom na obrazu, pun nježnosti i topline, pa i slomjen od umora nikad beštimju izreć, nikad klest ni proklinjat. Drugi je bija baš takav, beštimjama i oporo prociđenon kletvom kroz stisnute usne ličija je svu svoju muku, grub ka i oni panj loze kojega je više nego vlastitu dicu cili život pazija, dariva, suzaman i znojen zaliva. Jedan blag ka ona pupa kruva koju je uz molitvu u vino umaka, drugi oštar ka oni kamen kojeg je motikom cili život po polju cipa. Jedan majstor riči, drugi malo riči a rječite geste. Jedan nemilosrdno prašta, drugi okrutno pamtija. Svaki kako je živija tako je i umra, jedan s blagoslovom na usnama, drugi sa kletvom. Jedan blag, drugi gnjevan, jedan tiho, drugi krikon. Ma oba vaik do srži poštena, oba vaik ljudi, oba težaci, oba sva za dicu svoju, oba stine moje. Didovi moji, moje grane rašeljke i drače. Dvije suprotnosti koje se tučedu, koje nemeru nikako skupa. A jopet... moja dva dida ljubu se u meni. I blagost i ljutina, i oprost i osuda, i blagoslov i beštimja, i molitva i kletva, i svitlost i tama, i noć i dan, i svetinja i prokletinja. Kad prid sobom stojin, stojin prid njihovom slikom. M.B. |
Često se po raznim portalima može naići na one duhovite rečenice, skupljene bisere dječje mudrosti, koja u svojoj naivnosti duhovito iskrivljavaju, ali i pogađaju istinu. Sigurno ste na neke od njih već naišli, a vjerujem mnogi od vas u različitim varijacijama od vlastite dječice i čuli... Što je pubertet? To je kad prestaneš biti djevojčica i slobodno se možeš šminkati. Kako se prave bebe? Prave se noću i zato žmire kad se rode. Tko je papa? On je predsjednik muškim i ženskim svećenicima. Što je droga? Moj djed se drogira. On je dijaboličar i svaki dan daje sebi drogu iz šprice. Što je aerobik? Kad trčiš uz muziku, a nisi balerina. Gdje je Amerika? Tamo su živjeli kauboji i indijanci, ali su se poubijali pa sad žive samo glumci. Za što služi kompjutor? On služi da mama i tata ne spavaju više zajedno. Što najradije jedeš? Volim sve, a najviše grah s dokoljenicom. Što je karakter? To je sport. Moj brat je karakterist. Iz vlastitog sjećanja čuvam zgodu kada su se dva razgolićena dječačića na plaži nadigravala svojim friško otkrivenim pišulincima, pa je jedan da bi nadjačao drugog na sveopće veselje cijele plaže pobjednički uzviknuo – Ih, a da vidiš koliki je u mog tate! Djeca doista svojom jednostavnošću oduševljavaju, no ponekad razmišljam da mi odrasli nismo sasvim fer kada njihove misli svodimo na duhovite anegdote (koje ćemo još dugo potom prepričavati drugima), percipirajući tog malog čovjeka u nastajanju samo kroz vic, kroz seriju anegdota, a koji se zapravo kroz te ali i druge misli koje valja čuti, ipak postepeno oformljuje. "Vaša djeca nisu vaša djeca. Ona su sinovi i kćeri čežnje života za samim sobom. Ona dolaze kroz vas, ali ne od vas, I premda su s vama, ne pripadaju vama. Možete im dati svoju ljubav, ali ne i svoje misli, Jer, ona imaju vlastite misli. Možete okućiti njihova tijela, ali ne njihove duše, Jer, njihove duše borave u kući od sutra, koju vi ne možete posjetiti, čak ni u svojim snima. Možete se upinjati da budete kao oni, ali ne tražite od njih da budu poput vas. Jer, život ne ide unatrag niti ostaje na prekjučer. Vi ste lukovi s kojih su vaša djeca odapeta kao žive strijele. Strijelac vidi metu na putu beskonačnosti i On vas napinje svojom snagom da bi njegove strijele poletjele brzo i daleko. Neka vaša napetost u Strijelčevoj ruci bude za sreću; Jer, kao što On ljubi strijelu koja leti, isto tako ljubi i luk koji miruje." Kahlil Gibran (Halil Džubran) Recimo Isus je po predaji volio djecu. No u to su vrijeme djeca i po zakonu smatrana manje bitnim ljudskim bićima i bila su u podređenom položaju. No Isus djecu gleda na posve nov i drugačiji način, drži do njihova dostojanstva -i kako predaja govori- daje ih odraslima za primjer: Apostoli su tražili da se roditelji i djeca udalje da bi izbjegli gužvu oko Isusa, ali on im prigovara „Pustite dječicu neka dolaze k meni; ne priječite im jer takvih je kraljevstvo Božje.“(Mk 10, 14) I dodaje: „Doista, kažem vam tko ne primi kraljevstva Božjega kao dijete, ne, u nj neće unići.“ (Mk 10, 15). Takav je stav u onom vremenu izazvao zaprepaštenje odraslih, jer je do tada u strogom patrijahalnom društvu to bio nepoznat i neviđen pristup djeci - djecu smatrati jednakim sebi, slušati ih kao ravnopravne sugovornike, pa čak i više od toga, njihovo mišljenje smatrati vrednijim jer je nepatvoreno. I to je naime bila jedna u nizu revolucija koje je taj čovjek na ovaj svijet donio (na veliku žalost i te su njegove riječi danas zloupotrebljene i krivo interpretirane kao "pravo" nametanja vjerskih dogmi djeci, umjesto upravo obratne suštine njegovih riječi - da se na neokaljanu djecu treba ugledati i dogme posve odbaciti). Nedavno sam se u jednom od prethodnih postova dotakla jednog dirljivog videa u kojemu je prikazano kako u zološkom vrtu pred očima posjetitelja jedan stari orangutan spašava ptičicu od utapljanja. Posebno mi je privukao pažnju jedan zanimljiv detalj, odnosno reakcija jednog bistrog djeteta koja je bila upravo suprotna reakcijama odraslih. Naime, dok su odrasli histerično vrištali uvjereni da orangutan sve to čini kako bi pojeo ptičicu, jedno je dijete uprkos svima jasno izreklo – „Ne, on je spašava!“ Poslušajte i vi molim, uvjerite se sami... Dijete je reklo ono što je doista i vidjelo, dok su odrasli vidjeli ono što su mislili. "U njihovim malim svjetovima u kojima djeca svoju egzistenciju imaju... Ne postoji ništa što se tako točno spozna i što se tako točno osjeća kao nepravda." ...rekao je Charles Dickens. Ponovo se dakle vraćam na ono zapažanje koje sam iznijela promišljajući razloge zbog kojih recimo vjerski službenici, ali i većina stanovništva, vide golotinju sa plaže, ali ne vide svoju golotinju. I u ovom je slučaju jedno dijete, takoreći još uvijek “nezagađeno/neopterećeno” strahovima-inhibicijama-iskustvima odraslih (lišeno svih njihovih vjerskih, društvenih i drugih konotacija) pred sobom vidjelo samo ono što se uistinu događa, a ne ono što bi se po odraslima moglo dogoditi. Jer još uvijek lišen nekih okrutnih ljudskih pojmova, djetetov um u viđenom događaju nije vidio ono što bi po inhibicijama odraslih trebao vidjeti - već je vidio samo ono što su doista vidjele i prenosile njegove oči. A njegove su oči vidjele “samo” tu jasnu istinu - da stari olinjali orangutan spašava ptičicu. Stoga je i ova dirljiva zgoda, zgodan primjer naše počesto nesvjesne – uvjetovanosti. Ona je primjer što gubimo u odrastanju i što gubimo kada pojave oko sebe prestanemo promatrati otvorenih očiju, opterećeni nekim utezima i naučenim predrasudama koje nam neminovno iskrivljavaju vidike, a da sami toga počesto nismo ni svjesni. Da bi bolje i jasnije vidjeli - valja skinuti konjske zaklopce (slipce) sa očiju, jer nam zaklopci (pa bili oni društveni, vjerski, rodni, ideološki, odgojni etc.) neizbježno sužavaju pogled. Naša nam uvjetovanost diktira da ne vidimo drugačije nego onako kako smo naučeni da vidimo. A posljedice takvog (ne)gledanja mogu biti katastrofalne. Valjalo bi stoga, uz razumijevanje, ponovo naučiti progledati očima djeteta. Ali kako to učiniti? U preambuli "Povelje o pravima djeteta" (usvojena 20. studenoga 1959.) stoji rečenica koja veli: "Čovječanstvo duguje djeci najbolje što ima." A jedna od točaka "Konvencije o pravima djeteta" Ujedinjenih naroda veli slijedeće: „Djeca i mladi imaju pravo na informiranje, kao i na to da svoje mišljenje slobodno kažu i budu saslušani.“ Djeca doista imaju to pravo da budu saslušana, no da li se to njihovo pravo ostvaruje ovisi opet o sposobnosti odraslih da čuju. Stoga da bi ponovo naučili progledati očima djeteta trebali bi prvo - sami naučiti kako čuti vlastitu i svu drugu djecu. U sljedećoj priči koja me ponovo dirnula, spašen je jedan, ni manje ni više, nego - kit. Grupica aktivista naišla je na pučini na bespomoćnog kita zapetljanog u ribarske mreže, te ga uz pomoć samo jednog nožića i vlastite upornosti nakon nekoliko sati uspjela osloboditi. Presretna životinja uskoro je spektakularnim skokovima izrazila svoju neizmjernu radost (ako naravno sebi dopustite vjerovati da i ta veličanstvena bića mogu osjećati). Tek tada, slušajući oduševljene komentare u spasilačkom čamcu, jedan slatki glasić među spasiocima otkriva da je sa njima cijelo vrijeme bilo i dijete, dijete kao svjedok cijele plemenite akcije, i koje na kraju, gledajući radost jednog kita, svojoj mami ovako obznanjuje svoju jasnu spoznaju: -„Mama ja znam što ona radi!“ „Dušo, što ona radi?“ -odgovara joj mama. -„Ona nam pokazuje da je potpuno slobodna!“ „Da!“ -potvrdi mama. Poslušajte još jednom i vi molim i uvjerite se sami... |
No to bi bilo to, dosta je bilo, ovaj NFovski svakodnevni tempo je ubitačan (skidam kapu druže), od sutra se vraćam svojim sporijim esejima, svršavam dakle ovaj blic-tjedan drugim poluvremenom današnje tekme... U poljoprivrednoj emisiji otkrivam da na stočnom sajmu kravama puštaju bečki valcer, kod Stankovića gostuje važno je zvati se Nevenka, što li pitam se slušaju ovce... |
Amy Winehouse - "Tears Dry On Their Own" Bilo je vidljivo već tada. Nakon beogradskog debakla naslutila sam da mediji od nje sada očekuju samo da umre kako bi stvorili novu Janis Joplin. Okrutno, da. No okrutnost, prevrtljivost, lešinarenje je odlika ovog novog-novog doba. Naslovnice će brzo pokopati jučerašnjih 90ak sa današnjom jednom, poznatijom. Suze se suše same od sebe... |
...a još sinoć su tvrdili da je riječ o muslimanskim terorističkim fanaticima. Manijak za sebe tvrdi da je "kršćanin i konzervativac" |
Naravno pozdravljam uhićenje, no parafrazirajući pero primjećujem da poneki vidljivo iscrpljen muškarac jedino razdrljenom košuljicom može okajati svoje grozno demagoške riječi. Serbia's Tadic Says He's `Very Proud' of Hadzic Arrest ...poput trešnjice na vrh slasnog kupa, kao usputno nabaciti još i Bin Ladena, tc-tc, ništa od razdrljivanja |
Bal vampira se nastavlja, doista ne znam kako više ovaj izluđeni narod uspijeva funkcionirati u ovoj krležijanskoj zemlji lažljivaca, kradljivaca, prokletnika i ubojica... POVOD: Skandalozno: Gospićki liječnici se fizički obračunali nad umirućim djetetom REAKCIJA: 'Zbog jednog manjeg incidenta ruši se ugled našeg 'Schwarzwalda' "Dok Fabriczy govori o njihovim dobročinstvima, Leone priča da je točno da su svi Glembajevi varalice i ubojice kako je rekla stara Barboczyjeva. Fabriczy je bio začuđen tim njegovim stavom." Što je dakle ministar zdravstva Darko Milinović rekao: "Mnogi je nazivaju Klinika Schwarzwald, a onda jedan takav mali incident... a..a..a... naruši ugled te bolnice." Ministre, taj kako ga vi nazivate "mali incident" - odvijao se nad umirućim djetetom, a "ugled" vaše bivše bolnice je tom smrću i vašim ministrovanjem dovoljno narušen i bez vašeg laprdanja o Schwarzwaldu, te prozirnih i promašenih pokušaja skidanja odgovornosti sa struke, sebe i ministarstva kojem ste na čelu. Svoje crnošumske fantazije, odnosno fantazmagorije, ostavite sebi za doma... Da ste razuman čovjek, a dali ste nam sve razloge smatrati da niste, ne bi vam ni na kraj pameti bilo davati izjave ovakvog tipa (osim jedino poželjne neopozive ostavke), jer iole razuman čovjek osjeća da je više nego gnjusno prodavati političku demagogiju nad truplom jednog nedužnog djeteta. |
Prije otprilike godinicu, godinicu-ipo dana pisala sam o mrtvim kapitalima ovog našeg malog mista, nabacujući u hodu neke ideje kako poboljšati kvalitetu življenja u njemu, a bez neke pretjerane euforije da će itko na odgovornim gradskim pozicijama išta od tih ideja i čuti, te usvojiti. Autocesta ni ove godine nije došla do Ploča, a kad će ne zna se, no u zadnje vrijeme, kako su primijetili i moji angažirani sugrađani kolege po blogu, pa tako i ja, nešto se ipak i napravilo. Najkritičniji problem i rak-rana našeg malešnog grada, a to je sveopća nezaposlenost (preslika situacije u zemlji), nažalost nije smanjena, ali neki mali kozmetički zahvati u našem mistu svjedoče da je netko ipak čuo (pročitao) naše sugestije i krenuo u njihovu realizaciju – što je dobro. Svaki iskorak u tom smjeru, bez obzira na stranačku pripadnost - pozdravljam! Grad i dobro građana trebali bi biti prioritet svake gradske vlasti, a na tome se može i treba raditi slušajući glas građana, međusobno surađujući u pozitivnoj namjeri. Sve se može kad se hoće Vrlo me ugodno iznenadilo, kad sam jedno jutro vidjela realiziranu vlastitu sugestiju o postavljanju autobusnih nadstrešnica na gradskim i školskim bus stajalištima, o tome je sliku i vijest donijela i Lijepa Naša, vjerujem da mi neće zamjeriti što preuzimam fotografiju s njenih stranica jer s njom dijelim jednaku radost. Naši školarci više ne moraju kisnuti čekajući školski autobus, kao ni drugi putnici. Također je u vrlo kratkom roku i uz početne poteškoće realizirana i ona ideja o postavljanju informativnih panoa/karti na ulazu i izlazu iz grada, pa iako imam sitnih zamjerki na njihovu nedovoljnu vidljivost kao i na materijal od kojih su napravljeni, sa devizom da poklonjenom konju ne valja gledati u zube - pozdravljam i ovu realizaciju. Čudesno je vidjeti nekoć ideju sada materijaliziranu pred sobom. Kako još donosi budni kolega Srza također je konačno uređen i onaj južni ulaz u grad kod našeg malog kružnog toka, iako za sada zjapi bez sadržaja, ali je svakako oku ugodniji prizor nego prijašnji kamenjar i odlagalište usputnog otpada (za usporedbu stanja prije i poslije također koristim svoje, kao i njegove fotografije). Ona pješačka staza od toka prema Lidlu sve do Jadranovog igrališta, toliko potrebna zbog sigurnosti djece koja onuda idu na trening ili utakmice, nije izgrađena i ne znam imaju li je u planu uopće graditi. *prije............................... *poslije Sjeverni ulaz u grad od strane Splita je dobio rasvjetu koja još nije stavljena u funkciju, ali bude, ne sumnjam. Dječje igralište kraj crkve se nadopunilo novom opremom za dječju igru. A ono malo brdašce pored Hotela Bebić, to jest jedna zgodna divljina u srcu grada o kojoj sam govorila da bi se uz malo mašte dala urediti u mali vidikovac sa stazicama i klupicama - dobilo je asfaltiranu šetnicu, klupice, dobija javnu rasvjetu i koševe za smeće Doduše, moja sugestija da bi se na njemu dala urediti i kapelica/mali spomenik (naglasak na mali) posvećen moliškim Hrvatima koji su većinom odlazili iz ovih krajeva, skulpturom fra A.Kačića-Miošića ili neretvanskog lađara okrenutog ka moru na vrhu brdašca, u svjetlu recentnih događaja poprima sasvim novo značenje Za sada bih stoga bila zadovoljna da se samo posadi kakav borić ili još bolje – koštela, zbog dobrodošlog ljetnog hlada. Konačno je otvorena i Gradska knjižnica. I radi punom parom! Na dostupnom mjestu u lijepim prostorima, u vrlo kratkom roku postala je centar kulturnih manifestacija i okupljanja naše djece, bravo za vrijedne i angažirane djelatnike! Na našem Sportskom centu "Močvara" otvoreni su uređeni teniski tereni za koje se nadam da će jednog dana izroditi nekog novog Ivaniševića koji će pokoriti Wimbeldon. Na padini iznad dječjeg vrtića naša vridna braniteljska udruga (koja redovito poduzima raznorazne ekološke i humanitarne akcije, bravo dečki!) uredila je divljinu, popilala borove na koje su mnogi bili alergični i posadila masline i cvijeće, samo se nadam da uklanjanjem visoke vegetacije neće biti aktivirano klizište koje je bolna točka te lokacije. Po autentičnom svjedočenju jednog neutralnog promatrača sa mjesta događaja (da ne bi ispalo da vam muljam), sezonski je otvorena i pozornica ljetnog kina našeg Učilišta, doduše ne u ulozi kina (nažalost) već za nastupe bendova, kao i za rijetke, ali željno očekivane, gostujuće predstave profesionalnih glumačkih trupa, koje su uvijek dupkom ispunjene jer su naši sugrađani željni kulture (iako je ruku na srce, ponekad baš i ne kuže). No sve je to sezonski i sve je to periodično, više usputno nego ustaljeno. Sama pozornica ljetnog kina nije posve prikladna za ovakva događanja, zbog lošeg ozvučenja, blizine frekventne prometnice (doslovno joj prolazi pod nosom) i samih zgrada. Ono što se nije maklo dalje od prethodnog stanja zapuštenosti je ono bogomdano pristanište i vojni kompleks u Baćini koji vape za bezobrazno luksuznom marinom (ovih dana čitam o jednoj takvoj u Crnoj Gori), no za takvo stanje krivca valja tražiti ne isključivo na lokalnoj razini - neriješeni vlasnički odnosi kao i nedostatak državne vizije i strategije hrvatskom su gospodarstvu uzeli i previše danka. Gradska plaža i dalje nije za kupanje, provjere kvalitete mora redovito upozoravaju na zagađenost, to je bojim se veći problem koji se bez pročišćivaća i kolektora koji bi sveukupne otpadne vode iz zaljeva odvozio na pučinu, neće moći tako skoro riješiti. Poslovni prostori niz glavnu gradsku ulicu i dalje zjape prazni, kao i Dom Kulture koji samo periodično, par puta godišnje, svjedoči proplamsajima iste. Pločanski kazališni amateri su se pokrenuli, no nadam se da nisu nakon jedine, predug niz godina očekivane, predstave - stali. One nedovršene predizborne stepenice za Prišnicu (o kojima sam vam pričala da izgledaju kao da ih je projektirao Mladen Grdović u svom najveselijem izdanju) i dalje stoje nedovršene, osim što su dobile ukras u vidu plakata podrške našim generalima. *prije........................ *poslije Od jednostavnog turističkog vodiča i karte Ploča sa užom okolicom za turiste, za sada, koliko mi je poznato, nema ništa. Kao ni od uređenja izviđačkih staza i vidikovaca po brdima koja okružuju grad. No ispravite me ako griješim. Po Izvidnici i Višnjici se u zadnje vrijeme nisam verala zbog zmija. Bidne bi beštije pocrkale da me vide, a ja sam ipak ljubitelj flore i faune, nemam ih srca plašiti. Oko naših divnih Baćinskih jezera nešto poduzimaju samo pojedinci kojima je u interesu urediti okoliš zbog vlastitog bavljenja turizmom, ostalo je nažalost i dalje zaraslo i zapuštano. Cijeli naš kraj vapi za biciklističkim stazama! Održavanje parkova u samom gradu i dalje funkcionira besprijekorno, dečki redovito kose travu, pilaju drva, tjeraju vjeverice i ne daju nam spavat, na tom planu sve štima. I ne, don Petar još uvijek nije ugodio svoja zvona, ni on nije pretjerani poklonik dubokog sna Dobri ljudi dobre volje, živili! |
Da, slažem se. Strašno. Usporedba suvišna. Jedan od endemično rijetkih trenutaka u kojima komentiram modu, no i dalje smatram da je posao najbolje prepustiti profesionalcima, kolikogod mi antipatični i sami bili. |
Ma nije on gol, nego je postigao gol. Joj što ste lakovjerni Ali kakav je to tek gol, eeeeej... gledam i gledam, ali i dalje ne kužim, kako je to zaimenožje uspio izvesti. Kao iluzija koja izmiče oku, čini se nestvarnim. Ma momče Sherbatove svaki ti dao... klub naravno. A više je nego zanimljivo kako je u relativno kratkom periodu, sa ovih naizgled brutalnih prostora, jedna za drugom došlo nekoliko glazbenih internet-senzacija, koje predvode novi trend inovativnih obrada i oduševljavaju nas i svijet... Perpetuum Jazzile - Africa, 2CELLOS (Šulić & Hauser) - Welcome To The Jungle, Viva Vox Choir - Du hast Gle ti to, bermudski trokut Zagreb(Ljubljana)-Sarajevo-Beograd iznjedrio je i nešto dobro. Izgleda da je paralelno s narodnjacima i turbo-folku unatoč, provukavši se između nogu, ipak uspjela stasati i jedna nova neopterećena generacija odrasla na kvalitetnoj glazbi... kao iluzija koja izmiče oku, čini se nestvarnim... Ima nade. |
Dakle ljudi i ovo me oduševljava! "Du hast" - Rammstein performed by Viva Vox Choir, Serbia, Belgrade, Zemun A cappella live performance at DOB, May 2011. Arr Boris Balunovic Nakon naših zapadnih susjeda Slovenaca i njihove nezaboravne acapella obrade Totove legendarne Afrike, evo i naših istočnih susjeda sa svojim glazbenim biserom, doduše malo žešćeg sjaja... Bravo komšije, svaka čast! Ma zakon! |
Mrtvački ples, ples smrti, povorka mrtvaca, ples mrtvaca (franc. danse macabre, njem. Totentanz), kasno-srednjovjekovna alegorija i ikonografsko-umjetnički obrazac prikaza nazočnosti smrti te prolaznosti života, bez obzira na nečiji status u životu. Prikazi povorke smrti ujedinjuju sve staleže, a nastali su kao ilustracija pjesništva o prolaznosti života, koje se širilo Europom, poglavito nakon epidemije crne smrti (bubonska kuga 1346). U povorci su obično prikazani papa, kardinal i kralj, koje u nizu slijede obični ljudi kao što je krčmar, golo dijete, prosjak, djevojka, vojnik i posljednji lik u koloni, trgovac, koji će pokušati potkupiti smrt, nudeći joj zlato i sve bogatstvo koje je stekao za života. Ali se ona ne može potkupiti - smrt nema milosti i dolazi po svakoga. Likovi nas trebaju podsjećati na krhkost ljudskog života i ispraznost lažnih zemaljskih veličina, u univerzalnosti smrti svi smo isti - bez obzira na položaj u životu, Ples smrti sve izjednačava. Postoje dva tipa plesa mrtvaca. Stariji, »francuski« tip, prikazuje kolo u kojemu mrtvaci plešu s ljudima, likovi su okupljeni u parovima, a svaki par ilustrira stihove koji opisuju razgovor između mrtvaca i žive osobe. Drugi, »baselski« tip, prikazuje u parovima poredane likove u povorci koja se kreće prema otvorenu grobu. Mrtvaci se prikazuju kao raspadajući leševi ili kosturi. U Europi postoje 72 očuvana prikaza plesa mrtvaca u zidnom slikarstvu, a najviše ih ima u alpskome krugu (sjev. Italija, Švicarska, Bavarska). Najstariji je poznati takav prikaz izveden oko 1424. u kosturnici Aux Saints Innocents u središtu Pariza, uništen u XVIII. st. U Hrvatskoj su očuvana dva fresko-prikaza plesa mrtvaca, preciznije rečeno - u Istri, u grobljanskoj crkvi sv. Marije na Škrilinah kraj Berma (djelo radionice Vincenta iz Kastva iz 1474.), i u Sv. Trojstvu u Hrastovlju. Iako se ti prikazi formalno povezuju s »baselskim« tipom, najvjerojatnije se naslanjaju na neki stariji predložak talijanskog prostora, od kojih jedini poznati i sačuvani primjer ima Oratorio dei Disciplini (iz 1489) u Clusoneu kraj Bergama. Na beramskoj fresci, pred povorkom stupa kostur-gajdaš, udarajući ritam plesu kojim Smrt odvodi u grob crkvene dostojanstvenike, svjetovne vladare i niže staleže, među njima i bermskoga krčmara, vojnika, dijete, prosjaka, te trgovca, koji je neuspješno pokušava podmititi. Kraj je i ovom danu. Srebreničke majke i nakon 16 godina pokapaju i oplakuju svoje mrtve, savijene nad grobnim humcima majke oplakuju svoje mile a pokojne, a u ušima još uvijek svježe i presvježe odzvanja „korektnost“ netom oslobođenog Šljivančanina koji se u Haagu srdačno izljubio i izgrlio, kao brat sa bratom, kao brat sa pobratimom, „herojem, a ne zločincem“. Oh da, živi nad mrtvima i dalje plešu svoj pijani ples ludila. Ne osjećaju se krivima, ne, oni se ne osjećaju krivima, jer ovdje već i vrapci na grani znaju da kod nas „živ-živ, nitko nije kriv“. A tko je onda kriv, rekla bi naša stara majka - krivi su Marsovci, Marsovci su dakle krivi. Nitko ne želi preuzeti krivicu na sebe, nitko se ne osjeća krivim, nitko se ne želi osjećati krivim. "Ne osjećam krivicu što sam oslobodio ubojice obitelji Zec". Ne sudi, jer će ti se suditi... ma ne sudi, pa će ti se suditi, suče. Nitko ne želi preuzeti odgovornost za nahuškane pse rata, nitko ne želi preuzeti odgovornost za oslobođene zvijeri puštene sa lanca, nitko ne želi preuzeti odgovornost za plaćenike, "profesionalce", za višedesetljetno besramno koketiranje sa fašizmom, za pometanje zločina pod tepih, za krvoloke koji su ubijali i klali, nitko ne želi preuzeti odgovornost za vlastito i njihovo zvjerstvo... ne, nitko nije kriv đ/g/enerale/i. Samo što... samo što... naši vrapci odavna više sliče lešinarima, tim ptičurinama smti, odavna su naši vrapci zloguki gavranovi, skeletu slične prikaze koje sa oderanih grana primjereno svom izgledu i istini vrište „kriv-kriv, nitko nije živ!“. A tko će reći majci? Tko će majci reći? Tko će joj reći da joj je pseto rata uzelo dijete. Tko će joj reći da je zlo, koje je na nečiji poticaj izmililo i u nečiju korist ignorirano i u nečiju korist tolerirano i glorificirano, s jezivom lakoćom lakomo progutalo njeno mlado. Ovih dana jednim uhom hvatam rečenicu - Tako sam ponosna našom policijom u slučaju male A. Nisam imala srca priupitati - ponos čime? Što su napravili da bi bili na ponos? Spektakl, koji ne služi ničemu, paradu nemoći? Ponos čime? Još uvijek nepronađenom žrtvom? Traljavošću ophođenja sa zločincem, tipičnim nesankcioniranim psom rata? Nisam imala srca, ne, lažem, nisam imala hrabrosti, to je istina, nisam imala hrabrosti urušiti tu lažnu nadu, tu slijepu vjeru u slijepu pravdu, to naivno samozavaravanje funkcioniranjem sustava, dok makabristički ples živih i mrtvih - mrtvih i živih, pjano, pijano, pijanije, divlje, ludo, traje i traje i traje... Traljavo, nemušto, interesno, neukusno hodočašćenje ucviljenim majkama koje zlu sudbinu svog djeteta još uvijek samo naslućuju, ali je u slijepoj nadi slijepo odbacuju, jer nikakva dokaza za nju još uvijek nemaju, neukusno u svakom pogledu pa i ovom, mojem, i zato ne usuđujem se, ne usuđujem se čak ni verbalno hodočastiti dalje, nemam pravo, pokapati nemrtve koji su mrtvi i nežive koji su živi, mi nemamo to pravo, nitko suštinski nema to pravo, lešinari smo, prokleti smo... Nosim i držim u svom krilu bolno ratno sjećanje Bombardera s Kvarnera, to jest pokojnog V.Bebića, sjećanje dakle tuđe, njegovo, čovječje... Teško, bremenito i plemenito sjećanje o skromnim roditeljima, stisnutima u se` kao dva ranjena ptića u gnijezdu, stisnutima pred crnom viješću koju im je i sam potpuno zgrčen nosio, o smrti njihova sina jedinca... Sjećam se uzajamne boli, sjećam se neizmjerne tuge, sjećam se suza jednog čovjeka, sjećam se njegove prispodobe o ta dva stisnuta ranjiva uzdrhtala i slomljena ptića, čije je gnijezdo najednom ostalo pusto... Zašto ove žene ovdje same plešu? Zašto je tuga u njihovim očima? One plešu sa svojim nestalima One plešu sa mrtvima One plešu sa onima koji su nevidljivi Njihova tjeskoba je neizreciva One plešu sa svojim očevima One plešu sa svojim sinovima One plešu sa svojim muževima One plešu same One plešu same... O da, lako je na smrt huškati i u smrt otjerati tuđe dijete, lako se za takvo junaštvo kititi herojstvom, ali biti heroj i roditeljima reći da im je jedino dijete mrtvo... ne mogu pobjeći mislima koje me proganjaju, kad bi ovim najcrnjim završetkom ratovi započinjali... ne bi nikada ni počinjali... Jer kukavice smo, da, kukavice smo, a rijetki su sposobni biti autentični heroji koji quangelovski nezgrapno, u svojoj ogoljeloj jednostavnosti možda i grubo, ali do srži pošteno, oči u oči, izgovaraju - Majko, tvoje dijete je mrtvo. Hej gospodine... Posijao si gorku žetvu Možeš li zamisliti svoju vlastitu majku Kako pleše sa svojim nevidljivim sinom. A vi... vi najobičnije ljudske zvijeri, vi krvoločni psi rata, vi bijesna paščadi (vi profesionaci), s gađenjem vam prizivam lik, ljubite se i grlite se, i ne osjećajte krivicu ni za što, perite svoje krvave ruke, perite uzaludno sebe, ta Marsovci su krivi, a dotle, a dotle... majke i dalje plešu same. One plešu same. |