< | listopad, 2010 | > | ||||
P | U | S | Č | P | S | N |
1 | 2 | 3 | ||||
4 | 5 | 6 | 7 | 8 | 9 | 10 |
11 | 12 | 13 | 14 | 15 | 16 | 17 |
18 | 19 | 20 | 21 | 22 | 23 | 24 |
25 | 26 | 27 | 28 | 29 | 30 | 31 |
Papan nam dakle dolazi vidjeti kako se u Hrvatskoj živi... a šta da ti kažem moj Benedikte, živi se Ova će ti pjesma reći sve... Bon Jovi - Living on a prayer/Živjeti na molitvi Živ ti nama dakle pape bio, neka tebe, gostoljubiv smo mi narod i radujemo se svakom dragom gostu od srca, ali pjesmu posvećujem hrvatskim građanima ...koji će tvoj boravak financirati. Ajde moj Jon Bon Jovi, raspali... |
baletani Ne znam jeste li pratili ovu zlokobnu grotesku u Saboru ovih dana, napose sinoć, iako se zbog vašeg duševnog zdravlja nadam da niste. Ekipi na vlasti su spale zadnje maske, gori im pod petama, računi i DrIvo došli na naplatu, rasula se stega, pa bura svima naočigled raznosi pre-prljavo donje rublje. A to baš i nije higijenski ugodan prizor. Doista je zdravije ištekati sve aparate i ako vrijeme dozvoljava odlunjati krivudavim stazicama u prirodu, no ako to priroda ili orkanska buretina ne dozvoljavaju, nije loše za one čvršćih živaca malo baciti oko na aktualna događanja čisto zbog vlastite informiranosti. Ali se molim informirajte kvalitetno i u manjim količinama, budite mudri u tom pogledu, do sada ste vjerujem shvatili da veće doze državnog cirkusa mogu biti fatalne za pojedine ljudske organe. Kako koje i kako kod koga Njegujte svoj smisao za humor, humor je jedini lijek i jedino vam on može biti od neke pomoći. Ako za Jacka Bauera i HDZ u ovoj zadnjoj sezoni 24 nema spasa, vi svoju dozu protuotrova za otrovnu glupost nosite svuda sa sobom u vidu - zajebancije. Mene recimo ludo zabavljaju rečenične konstrukcije saborskih velmoža o lažima, lažovima i onima koji lažu da lažu kako netko laže. To mi je vrh. Kad lažov filozofira o laži. Pazite, stoljeća hrvatske književnosti u deset tomova su Pi-čk-dim za ove konstrukcije. Ali ne zaostaju ni hvalospjevi o privremenim vođama u prolazu i to iz usta upravo ovih istih lažozofa. Nenadjebivo. Lažni hvalospjevi, nabrajanje lažnih dostignuća i postignuća, protokolarnih i slučajnih susreta, očešavanja o nekoga u nekom toaletu i slične lažne hagiografije. Smrtno-ozbiljno nabrajanje najobičnijih besmislica sa ciljem paunisanja i dizanja cijene nekoga tko nije ni kokoš, a kamoli svraka. A sve po drevnom narodskom receptu - hvalite me usta moja. Ili po još jednostavnijoj – a nu me, nu me, u me nova torbica. Neprocjenjivo. I onda kao vrhunac večeri, polupijani Šeki. Milinje, trenutak kada zasuzi svako oko Dežurni stručnjak za Zna se – pravo, odnosno zloupotrebu i izigravanje (izrigavanje?) istog. A Šeki je sinoć u obrani neobranjivog - nadmašio samog sebe i kolegu Hebija. Da vam pojasnim, ovo je u američkim sitcomima onaj moment kada se studijski nasnimljena publika fanatično cereka, navija i plješće. Jer nije mala stvar izvući iz džepa Ustavni sud i njime kao Prljavi Harry magnumom 44. - prijetiti ukidanjem višestranačja. Znate, tu morate biti blago (ne)svjesni da se pozivate na neke malo veće i ozloglašenije uzore, a kažu da nije preporučljivo povlačiti mačka za rep. Kolko mi je Ustav poznat, Ustavni sud ne bi trebao biti ničija osobna prćija niti stranačko oružje, jer postoji tamo neka utopijska sitnica za naivce zvana trodioba vlasti i tako to (ali što mi znamo o tome, recimo žrtvovano jaganjce Polančec sigurno bi znao reći više). A ako već prijetimo drugoj stranci njenim ukidanjem, sjetimo se tko je još preferirao jednopartijski sistem… …jeste se sjetili? Pa kralj Aco poblogu A na što ste vi mislili da ja mislim? Zaista, zaista. Još je prije sto godina u Kraljevini Jugoslaviji drčni diktator Aco lupio šakom o stol i zagrmio - Ukidam stranke! Između Nas i naroda više neće da bude posrednika! -ovo ˝Nas˝ to on sebe persira, jelte ˝Mi˝, vidite vi to, između njih i naroda bez posrednika. A onda bez posrednika opandrači taj narod pendrekom i oktroiranim ustavom. No da. Zašto bi između Njih i naroda bilo tampona da ublažavaju udarce. U kojem se ono crtiću gegao onaj polupijani zločesti kralj Makso i njegov vjerni pomoćnik dvorska luda Šeki koji su uvijek slijepo lovili svoje neprijatelje? Ma jesu li to bili Bipsići? Mislim da su bili Bipsići, iako u ovakvim emergentnim situacijama zamišljati Bipsiće nije dovoljno. Osobno se koristim jednom drevnom b(l)udističkom tehnikom vizualizacije ovo neka ostane između nas, jer je vrlo učinkovito, a ne bih da se pročuje. Naime, vizualiziram – ružičaste baletne tute. B(l)og ih blagoslovija Oni o ustavu, replici, povredi poslovnika - a ja ružičaste haljinice, baletne šlapice i uske trikoiće, Labuđe jezero i umiruće tičurine. Neudobni suspenderi, suspenzeri, susp... ma kvragu - ono što steže jaja. Barba Luka, Ne-Govorim-Istinu Hebi, Super Hik – štanga, pirueta, razgrčka. Baletna super-tortura. Ljekovito za živce - spas za želudac. Oooooommmmmmmmmm! Battemant iliti po naški Betmen i Attitude I za kraj jedan mali savjet, zapravo upozorenje. Večeras ne izlazite iz kuća. Nacionalnoj kratkovidnici gori pod guzicom pa su opet pustili Hloverku sa lanca dakle hajka je u tijeku, zakon o HRTu je na tapetu, treba ljudima mazati oči. Jedva čekam vidjeti tu cirkusku tv-predstavu večeras. Koga li će Hlo u bjesnilu ugrist, a kome će uniznički okrenut repicu i sjest u krilo. Cijepite se ljudi na vrijeme. Cijepite se strpljenjem. Bjesnilo hara. p.s. no dobro brate alexxl, već te čujem, netko će se cepat i seksom vrlo ugodn(ij)a alternativa... |
...tako je pretpostavljam, 90ih, na prvoj crti bojišnice, negdje na nekoj ledenoj čuki ili u paklenom rovu, ostrašćeno pjevao ovaj razvojačeni branitelj koji je danas u Solinu, poludjelo i oboružan bombama, na benzinskoj pumpi izgubio glavu. Tada je, u jeku domovinskog rata, pod paskom Domovine, bacao bombe i gonio onu bandu misleći da brani i spašava svoju zemlju - da bi ga danas ta ista Domovina smaknula, jer se okrenuo protiv nje same i počeo bacati bombe na nju, na Nju koju je bombama branio i za koju se nekoć borio. Paradoks? Samo naizgled. Ovog je čovjeka po njegovom shvaćanju Domovina izdala. Nije mu pružila ono što je obećala. Nije mu pružila ništa. Nije postala pravedna, prosperitetna i napredna zemlja kakvom ju je zamišljao kada se za nju kao mlad čovjek srcem išao boriti. (P)Ostala je zapravo sve suprotno od toga - rasprodana, popljačkana, tuđa zemlja bez prava, a još manje pravde. U kojoj je on, branitelj Domovine, ostao kratkih rukava, sirotinja i bijeda, nitko i ništa. Što se to sve čovjeku treba dogoditi, kakva sve dugogodišnja, svakodnevna, trpljenja, poniženja i muke, da se u njemu dogodi takav lom, da se u njemu nešto prelomi i on s bombom u ruci govoreći ´mrš´ u pi-materinu!´ krene u ubilački i samoubilački pohod, pritom svjesno žrtvujući svoj život, a počesto i živote mnogih nevinih? Devedesetih je ovaj razvojačeni branitelj branio svoju voljenu Domovinu od jedne bande, ali dok je on Domovinu branio od bande koju je gonio, nije gledao što mu druga banda radi iza leđa – a od te druge bande voljenu Domovinu nije mogao obraniti. A danas je taj razvojačeni branitelj bacio bombu i na tu drugu bandu – domaću bandu pretvorbe i privatizacije, strančarstva i tajkunizacije. On je tu bandu vidio u jednoj cisterni za prijevoz nafte i jednoj benzinskoj postaji. Danas je ovaj duboko razočarani, očajni i izluđeni čovjek, u činu očaja, činu potpunog duševnog rastrojstva, bacio bombu na tu postaju i tu bandu koja ga je opljačkala i izigrala, koja mu je ukrala prošlost, sadašnjost i budućnost. Bacio je bombu na tu bandu koja ga je prevarila, ne razmišljajući kako će pri tome najvjerojatnije ubiti još jednog sebi sličnog jadnika iz policije, vatrogasaca ili hitne, koji iz istog očaja nosi glavu u torbi za nekih pišljivih dvije-tri tisuće kuna. I ovaj iz policije će ga opravdano upucati prije nego ovaj raznese i sebe i njega, ali tragedija leži u činjenici da su i jedan i drugi žrtve. Žrtve one bande lopovske koja nam već dva desetljeća ispija mozak na slamku. A u ime koga oni gube glave, u ime koga su je gubili i u ime koga je gube i danas!? Da se ne lažemo, naša voljena Domovina je danas tonuća i utapljajuća država u strmogljavljujućoj spirali gospodarske krize. Za to nam nisu krivi ni četnici ni marsovci ni jebena Lady Gaga ni Obama ni sjebani svijet koji se iz krize već izvukao, već su za to krivi domaći nesposobnjakovići, lažljivci, poltroni i lopovi na vlasti, a koji su to – Zna se. Ne zna se jedino koji je deblji i ugojeniji od Zna se kojega. Ali da su nas doveli u nezavidnu situaciju - to su znali izvesti. Ovoj državi gospodo, najjednostavnije rečeno, slijedi - bankrot. Da, to je ona riječ koju naši političari izbjegavaju izgovoriti jer im i sam zvuk te riječi izaziva sraćku, a koja će se i bez njih bez ikakvih problema ostvariti i utiho. Bankrot! Za koji mjesec, pola godine, godinu – Argentina, kolaps, ona Kutlina (a danas Šukerova) bicikla prestaje pedalirati, a onda adio, gudbaj maj lov gudbaj, baj-baj, kud koji mili moji... a štakori su već počeli napuštati ovaj brod. I u pravu su oni koji tvrde da mi nismo kao Grčka. Mi nismo Grčka utoliko što se Europa za nama neće ni osvrnuti kada potonemo. Jebe se proračunatoj Europi za jednu Hrvatsku! Mi Europi ne predstavljamo nikakav gubitak, zbog nas im se neće zatrest gaće, nas nema potrebe spašavati, mi smo toliko jadni da smo njihovoj ekonomiji nebitni, kao komarac na slonici. A dok se njima i našoj političkoj vrhuški za kolaps ove države živo jebe, kao slonici za komarca, dotle će ova država sve češće producirati nezadovoljne, očajne, izluđene građane spremne na doslovno – sve, jer izgubiti nemaju više ništa. Što on, taj hrvatski očajnik sa bombom, ima izgubiti ako ništa više nema? Što njemu predstavlja dignuti u zrak i sebe i benzinsku crpku i pola grada? Što je njemu svetinja ako su mu sve svetinje kojima su mu 90ih ispirali mozak i pumpali uši - zgazili sve do jedne? Što njemu više predstavlja zapovjednik, psihijatar ili pop? Što je njemu život ili smrt, ako ne živi kao čovjek? Što je njemu ubiti sebe ili drugoga? Bomba preko izvora ili preko Tifona, danas mu je isti ku_ac! I zato budimo svjesni da će ovakvih tragičnih priča i bombaša biti sve više i sve češće, jer ih je ova država odgojila, ova ih je država tapšala po ramenima i potkurivala dok joj je bacanje bombi odgovaralo. Kad za bacanjem bombi više nije bilo potrebe - odbacila ih je kao stare krpe, zaboravljajući pri tom da su ostale one bombe pod krevetom i kosturi u ormaru. Da-da, za dom spremni, ma kako da ne, hau jes no. Domovina bi se ubuduće trebala zamisliti i promisliti, kad već upućuje takve pozive, koje su zapravo njihove posljedice - i za što su sve doista spremni oni kojima su obećanja ostala neispunjena. Modestin zabavnik igrajmo se: ...i ne mislite da me sve ovo skupa zabavlja, sve je ovo skupa sjebano do bola, no što preostaje normalnom čovjeku da u svojoj tuzi ne popizdi do kraja? |
Vesni Parun Na dan kada odlaze pjesnici na taj dan nebo plače, ali i slavi. Na taj dan sa pjesnicima odlazi i najranjiviji komadić čovječanstva, dio njegove duše i savjesti, dio koji nam je jednog davnog jutra od nebesa posuđen na samo jedan kratak životni vijek... na jedan kratak i krhak život čovjeka, kojemu je nebo povjerilo nezahvalnu zadaću da nas sve skupa pokuša oplemeniti. Duboko vjerujem da je taj dio besmrtan, da mu je dodijeljen i udijeljen taj dar, i da se sada ponovo ujedinjuje sa vječnošću i stapa sa zvijezdama. Nebo svoje miljenike uvijek uzima sebi natrag... Ne mogu biti poetična koliko velika Vesna to zaslužuje, pa ću radije prepustiti Pjesniku da svojoj zemljakinji pjeva kako dolikuje, Arsene izvoli... |
Jedan od rijetko pametnih poteza hrvatskog zdravstva zadnjih godina je projekt - ranog otkrivanja raka debelog i tankog crijeva kod hrvatskog stanovništva. U tu se svrhu na adrese hrvatskih kućanstava ciklički, ovisno o godištima, šalju već spremni kartončići i posudice za da prostite laboratorijske uzorke. Ili rečeno pučki narodski vulgaris - naša država vrši inspekciju čak i naših govana! Što je u ovom slučaju pohvalno, jer da je takvih savjesnih projekata više, umrlih od ove opake bolesti koja posebno pogađa muško stanovništvo - bilo bi manje. No kako i ovo dolazi od države u koju je naš narod naučio sumnjati, čak i uzimanje uzoraka stolice među svitom izaziva skepsu, pa se mnogi nažalost ne odazivaju svojim uzorkom. Mnogi namjerno uskraćuju svoj komadićak miomirisnog obola državi, misleći u sebi: E ne dam toj gamadi čak ni govno!; Ne shvaćaju naši ozlojeđeni ljudi da bi im, da prostite, to govno u ovom slučaju moglo spasit glavu Ljudi moji, ja ću vama opet narodski vulgaris, ka čovik čovjeku, da se bolje razumimo: Ljudi moji, ako vam se pružila prilika da serete po državi – onda tu priliku iskoristite i serite od srca! Činite to obilato. Činite to zbog svoga zdravlja. Nemojte to shvaćati kao obvezu koju odrađujete za državu – budite svjesni građani i to odradite zbog sebe i zbog svoga zdravlja! Dakle isključivo zbog vašega zdravlja - po državi je u ovom slučaju zdravo srati! Samo ministarstvo to od vas traži i tvrdi, praktički vam besplatno daje 007 James Bondovsku dozvolu za sranje - ta zašto mu onda ne bi izašli u susret? Od nas se traži stolica, stolicu im dajmo! Bogovi Pretvorbe i Privatizacije znaju da su je itekako zaslužili. Šta je? U tekstu nije riječ o stolici na koju ste danas mislili? Slušajte, ne mogu se pačat u ono što ne znam, a doista ne znam jesu li DrIvi našli stolicu i kakva mu je - tvrda ili meka Pričekajmo tjedan dana ispiranja mozgova i crijeva (nekima je to jedno te isto) i živopisne izvještaje onih koji se sada tamo (pa i u kloaki zvanoj Sabor) koprcaju… …što, velite da je sve ovo skupa degutantno? Potpuno se slažem.................................................... |
super Toliko je sve otišlo kvragu da mislite kako bi samo čudo ili superjunak mogli pomoći? Ma jok, varate se, otpišite tu ideju sa superjunakom, nema šamse da uspije. Ponavljam se, ali da je kojim slučajem Superman stvarno među nama, njegov bi život bio živi pakao. Na stranu što bi svaki trenutak njegova vremena bio posvećen krpanju ove sjebane civilizacije, što bi mu dan bio prekratak da pospašava svaku nevinu žrtvu, što bi ga mučio osjećaj krivnje jer ne može stići spasiti sve pa bi ozbiljno psihički obolio i posjećivao psihijatra, što uopće ne bi imao slobodnog vremena za sebe (unatoč svojoj super snazi, super brzini i super sposobnosti vraćanja zemaljske kugle unazad) – njegov bi život bio pakao jer bi ga točno polovica čovječanstva mrzila do super jaja, a lako moguće da bi ga mrzilo čak i više od polovice. Ne govorim ništa aproksimativno, u mene su podaci znanstveno točni i teorijski potkrepljivi. Jer razmislimo, da se recimo i nađe neka treba koja bi trpila takvog super savršenog tipa, tipa koji iritantno zna sve o svemu i može sve i svašta, da se nađe neka koja bi ga ono što se kaže skućila, natjerala ga da, uz dužno poštovanje i razumijevanje prema njegovom plemenitom humanitarnom spasilačkom poslu - redovito dolazi kući na barem jedan obrok dnevno, da joj pomaže u obavljanju kućanskih poslova, da joj donosi namirnice iz dućana, da pomaže u odgoju djece, dogodilo bi se što...? Dogodilo bi se da druge žene ovog svijeta tu činjenicu ne bi propustile nabijati svojim nesavršenim muževima na nos, u svakom mogućem i nemogućem trenutku, i kada treba i kada ne treba: -Nisi usisao kuću a lijepo sam ti rekla, ako Superman može svojoj ženi usisavati kuću i još uz to sanirati poplave u Bangladešu, zašto ne bi i ti mogao barem usisati kuću!? Ne tražim od tebe da saniraš poplavu u Bangladešu! -Nisi iznio smeće, zašto nisi iznio smeće, rekla sam ti da izneseš smeće, ako Superman može prije ručka odletiti u Čile i spasiti 33 rudara, a poslije ručka ženi iznijeti smeće iz kuće - zašto ti svojoj ženi ne možeš iznijeti smeće iz kuće?!? -Nisi se sjetio naše godišnjice braka!!! Ako Superman može letiti do Jupitera godinu dana i opet se na vrijeme vratiti svojoj ženi čestitati godišnjicu braka, zašto si ti našu godišnjicu zaboravio?!? Buhahahahaaaaaaa!!! Ti mene ne voliš!!! Drugim riječima, taj bi super čovjek točno polovici ovog čovječanstva, to jest muškarcima, blago rečeno – počeo izlaziti na nos, iritirati im živce i jetru. Iz svakog bi se kućanstva čula uvijek ista litanija: ´Superman ovo, Superman ono, ako može Superman zašto ne bi mogao i ti…´ Muškarci ovog planeta bi dakle s razlogom doslovno i preneseno zamrzili Supermana sve do njegovih čeličnih super – jaja. Što je razumljivo, jer bi se u svakom pogledu, pa i tom, osjećali inferiornije i nesposobnije od tog hebenog Supermana. U svojoj muškosti, pred tim bi se Supermanom osjećali fakat - ugroženo. A njihove bolje polovice bi se potrudile da im to jasno daju do znanja, ama svaki put kada im nešto ne bi bilo po volji. Zamrzili bi oni njega zbog njegovih super jaja i zbog osjećaja vlastite nemoći, pred Supermanovim super moćima. Mučio bi ih osjećaj manje vrijednosti. Kužite? I što bi se onda dogodilo? Čovječanstvo inače ne trpi super face, povijest je pokazala da na Zemlji super face koje žele činiti dobro prolaze – loše. Od Isusa do Ghandija, za mirotvorce nije bilo razumijevanja ni sriće (osim svemoćnog Brucea Willisa, koji je opće prihvaćen među ženama i muškarcima, ali on je ionako najjači čovjek u svemiru jer je nesavršen, ćelav i nosi prljavu potkošuljicu sa Uzijem, to se zna). Prema tome ni Superman ne bi prošao ništa bolje. Dala bih se okladiti da bi vrlo brzo grupica isfrustriranih muškaraca, uz pomoć grupice isfrustriranih ljubomornih sponzoruša koje se nisu uspjele dočepati Supermana - organiziralo olovnu sačekušu i kriptonitsko ćebovanje. Namamili bi Supermana u zamku i prebili Jol-Era u njemu, unatoč svim njegovim dobrim djelima. Sličnu bi stvar doživljavali i vampiri da ih kojim slučajem ima, već sam jednom govorila o tome kako i zašto normalni muškarci iz čistog mira počnu s kolcem naganjati ovoga sa najvećim, a upravo ovo ´kako i zašto´ pobija svaku mogućnost postojanja kojekakvih romantičnih Edwarda i Billova u stvarnom životu. No u slučaju da Superman doista ima ženu, ali ostvarenu ženu koja nema razumijevanja za njegove rizične eskapade, koja nije spremna trpjeti njegove česte izostanke, produženo radno vrijeme, volonterski rad, izostanak redovite plaće i redovitog – super seksa… ne bih isključila mogućnost da bi ga čak i njegova vlastita žena jednog dana iščekala i zatukla kriptonitskom oklagijom, zbog neispunjavanja bračnih zavjeta: -Obećao si mi u dobru i u zlu Supermane, u-TRES-do-TRES-bru-i-TRES-u-zlu-TRES!!! -potvrđujući svaku riječ novim udarcem po njegovoj super glavi A kad kojim slučajem Superman ne bi imao ženu, onda bi ga isto mrzili jer bi za mušku populaciju to bio najbolji (i pored nošenja tajica nakonkretniji) dokaz da je Superman fakat - peder, a za žensku bi populaciju to bio novi izvor frustracija, jer nikako ne može uloviti takvog - super frajera (dokaz superiornosti? opet tajice). Što u konačnici još jednom daje zeleno svjetlo za super-linčovanje. Kako god da okreneš, i da postoji - Superman na ovom planetu ne bi mogao opstati. Nije lako imati muda od čelika Ali ne očajavajte, ima još nade. Što će nam superjunak kad trenutno imamo cara i to kakvog cara nad carevima... 1001 Noć Evala djede Burhane, evala, svaka ti je na mjestu! |
Učiteljičin miljenik Cijela je ova nedjelja bila bljuzgava i kišna, nije se moglo nosom van kuće, pljuštala je ove nedjelje čak i krupa, a opet… a opet kvaka je u tome što kišu volim, volim na možda različit način od vedrog sunčanog dana, ali volim od dna peta do vrha tjemena - i volim na svoj način. Ponekad bih, čini mi se, najsretnija bila da skačem po lokvama i šljapkam, štrapam i prskam kao malo prase, kao Gene Kelly na Singing In The Rain… tko zna, možda sam rođena kad je kišilo, ali kišu volim. Ne smeta mi čak ni kad pljušti, daždi, sastavlja nebo sa zemljom, ništa to meni ne smeta, jer kišu volim promatrati i slušati, mirisati i opipati, u njoj znam guštati. Volim i kad sipi, a volim i kad tuče, sijeva, grmi i puca – ničeg se ne bojim, dapače, u tome uživam. Na tutnjavu se priljepim uz staklo i gledam nebo kako bijesni, gledam vodopad kapi kako siječe zrak, u stanju sam promatrati dugo, dugo i daleko… nenadmašna predstava prirode u meni izaziva samo radoznalost i ushit, opijenost. Ograničenje, hm da, možda nas doista taj vodeni nebeski zid fizički ograničava i zatvara u kuću, no u kiši ograničenje ne doživljavam, jer s druge strane ona otvara druge horizonte, daruje trenutke introspekcije, odmora i posvećenosti sebi. Kada kiša kiši - daruje nam naše male osobne oaze samoće, barem ja to tako doživljavam. A najljepše je kada kiši na neradan dan. Kada kiši na neradan dan, eh, tada možeš biti beg! Tada možeš sebi utanačiti satnicu – ljenčarenja. Robu nema smisla prati - ta kako je osušiti, ručak – na ovakav bogomdan dan može i nešto smućkano, ustajati se iz postelje nema potrebe - kiša je, a po kiši gosti ne dolaze, skidati pidžamu – ma koja suvišna gnjavaža. Baš fino, baš gušt. I daljinac pri ruci i kakva knjigica. Jer neradnim kišnim danima, kao krpa zakrpi, baš fino pašu - stari klasici. Ne znam jeste li to primijetili, tu skladnost kišnih dana sa filmskim klasicima starog Hollywooda? Klasici onu kišnu izoliranost upotpune lijepim osjećajem elegancije. Zgodni muškarci u balonerima i šeširima, dame u Coco Chanel sakoićima, suknjama do koljena, štiklicama i najlonkama na crtu, glomazni automobili i američki sleng, ej. Nema veće radosti u kišnom danu od kakvog dobrog starog klasika na tv-u kojeg smo gledali još kao klinci, a ostao nam je u lijepom sjećanju. Takva je bila ova nedjelja, kiša i klasik par excellance, Teacher´s Pet/Učiteljičin miljenik, crno-bijeli film iz 1958. sa slavnim Clarkom Gableom i Doris Day u glavnim ulogama... kakav filmić, kakav prekrasan filmić. ...James Gannon, okorjeli urednik novina, vjeruje da je jedini način učenja iskustvo, iskustvo i iskustvo. Ujedno ima vrlo nisko mišljenje o fakultetskom poimanju novinarstva, tako da nije zadovoljan kada mu pretpostavljeni naređuje da pomogne fakultetskoj profesorici Erici Stone... Teacher´s Pet 1.dio (tko voli nek´izvoli) Priča o muško-ženskim odnosima, novinarstvu, što bi i kakvo novinarstvo trebalo biti, upakirana u vrlo simpatičnu, dragu i na trenutke urnebesno duhovitu ljubavnu pričicu. Inteligentan scenarij, pitak i tečan, uman i promišljen, svjež i poučan do dana današnjeg. Najljepši je dar kada te neki stari film kojeg ste nekoć gledali i voljeli ugodno iznenadi svojom svježinom i aktualnošću, što je ujedno i najveći kompliment njegovim stvaraocima. Najljepši je dar kada s radošću nanovo otkrijete uvijek zreli evergreen kvalitet. A kad poslije toga uslijedi još i mala razgaljujuća pričica iz Globalnog sijela, o tati hrvatskom prvaku u brzinskom mijenjanju pelena. Bravo tata! Uz demonstraciju naravno, te aktivno sudjelovanje mladog voditelja sa svojim bebaćom. Nježnost i dobrota, milinje, radost i ljepota. Toliko božjeg dara, sve u jednom prekrasno bljuzgavom kišnom danu. Živili! p.s. ma da, naravno da sam opet odgledala i kultne Ratnike podzemlja, kad onaj s bocama počne zazivati Waaarriooooors... brrrrrrr, jeza, bude se traume cijele jedne generacije |
Cranach L.Stariji, Adam i Eva, 1528., ulje na drvu, Galerija degli Uffizi, Firenca Adam i Eva, na hrvatski (opla! Im.Shack zabranio fotku?! da vidimo TinyPic...) ...Prvo je Adam bija sam, puno se dosađiva, radija pizdarije, preprodava pornografiju, ćirija po grmovima u beštije, uznemirava nojeve i žirafe, pa mu je Bog reka: Slušaj Adame, radiš mi pizdarije, tebi triba žena! Uzet ću ti rebro pa ću ti je napravit! Ona će biti tvoja desna ruka! Tako je i bilo. Bog Adamu stvori ženu i nazove je Eva. Prvo šta je Adam rekao Evi je bilo: Ja sam tvoj Adam i nemaj drugih Adama osim mene! A Eva je na to Adamu sramežljivo rekla: Hi-hi! I zaista tako bijaše - kud je Adam okom ona je za njim hi-hi skokom, i tako su se oni plodili i množili i bilo im je lijepo… -Pst, pst, baba! Ovaj, mislim da si nešto pobrkala… -Ćerce, samo ti slušaj i nemoj me prikidat, zna baba sveto pismo ka sveto pismo, jesi čula?! …dakle di sam stala, aha… onda su se Adam i Eva plodili i množili. Adam je kući dovlačio puno, puno, preko puno blaga. Množija je i spizu, i telefunkene, i satove, i Bukovce, i Picasovce, i dionice, i svakojake slične pizdarije. Množilo se i plodilo njijovo bogatstvo sve pred očiman presritne Eve. Adam je na to opet rekao Evi: Ja sam tvoj Adam, sa mnom ti je lipo i nemaj drugih Adama osim mene! A Eva je na sve to opet zadovoljno rekla: Ja san Adame tvoja desna ruka, kud ti okom ja ću skokom, hi-hi! -Baba, šta je onda sa njima bilo? …e slušaj, di san stala, aha… toliko in je lipo i berićetno bilo da je Eva od sriće počesto zaplakala, a Adam se počeja od te silne spize i bogatstva opasno debljat, kasno dolazit kući i puno sa pajdašima slušat operu. Eva mu je onda jednog dana zabrinuto i u suzaman rekla: Adame srićo, ne bi smija ist´ toliko pečenoga, mene brine tvoj kolesterol, triba bi malo poć na dijetu da te ne strefi infrakt – jer ako te strefi infrakt, a di sam onda ja jadna!? Ku´ ću onda ja nesritnjica – sa ovolikon dičurlijon oko sebe?! Na, evo ti jabuka! -A baba, jeli Adam poija tu jabuku? …đavla je on poija! Adam je jabuku volija vidit samo u zubiman odojčića il´ kakvog janjčića, pa kad mu je Eva u suzaman počela branit pečeno - njemu se pravo zgadija i život i jabuka i to šta mu je ona stalno zvocala da triba iznit smeće iz kuće. Iznesi smeće, iznesi smeće –zvocala je Eva Adamu dan i noć, noć i dan. Vidiš ćerce, to ti je među njiman bila jabuka razdora! -A? …e, jabuka razdora, di san ono stala, aha, slušaj… kako su Adam i Eva imali puno dičurlije oko sebe, oto smeće se u kući gomilalo i gomilalo. Di je velika familija, puno je i smeća. A kako je Adam sve više u kuću donosija, tako je i smeće raslo i raslo, jer di jednom uniđe - mora i izać, a iz njijove kuće nije izlazilo. Pa je to smeće počelo i smrdit, pa je Eva počela plakat, pa su dica počela kmečat, a Adam nije tija iznit smeće iz kuće, nije tija i gotovo - jer je više volija bit vani sa svojim pajdašima u operu. -I onda? …i onda je jednog dana Adam iznenadno rekao Evi: Slušaj stara, ja sam tvoj Adam i nemaj drugih Adama osim mene - ali meni ode previše smrdi, odo ja. Kad počistiš kuću ti me zovi pa ću ti se vratit. -Jadna Eva! A baba, jeli Eva puno plakala za svojim Adamom? …đavla je jadna i đavla je plakala! Sila je to nečista, od nje i zmija biži. Čim je Adam priko vrata, ona jedva dočekala! Lipo je posila onu dičurliju oko sebe i rekla im ovako: Dico, ćaća van je linguz koji vas je napustija! Napustija je i vas nejake u cvitu pretilosti i mene nesritnjicu u cvitu ocvalosti – e sad san van ja i ćaća i mater! Ako oćete kao i do sada na istom nivou nastavit ist´, pit´ i lipo živit – moraćete umisto ćaće dovlačit i spizu, i telefunkene, i satove, i Bukovce, i Picasovce, i dionice, i svakojake slične pizdarije u kuću! Jebemese kako ćete i od koga ukrast, ali oću da je kuća ka i do sada puna! I tako je i bilo, brojna dica Adamova i Evina - su nastavila obiteljski zanat. -Čekaj baba, a smeće? Ko je iznija smeće iz kuće? …đavla ga je ko iznija! Eva je sve to sa dicon podmela pod tepih, a smrad se širija od nemila do nedraga, da to više ni Bog nije moga trpit! -I šta je onda Svevišnji učinija ako nije moga trpit? -E vidiš ćerce, neće on šporkavat ruke s vakima, zato je Bog velik – on je namin da´ slobodu izbora i lipo nam reka: Izgoni ih rajo! |
pomozi Stipe U šestom sam mjesecu sa zebnjom javljala o novom ludom poduhvatu naših neretvanskih lađara koji je, na zajedničku sreću i ponos, tada završio uspjehom – lađari su u našoj neretvanskoj lađi za 36 sati neprekidnog mukotrpnog veslanja po olujnom moru uspjeli preveslati Jadran! Naši su neretvanski dečki u krhkoj lađici uspjeli spojiti dvije obale Jadranskog mora i tragovima svojih pradjedova doveslati u susret njihovim potomcima, potomcima koji danas nastanjuju talijanski pokrajinu Molisse – doveslali su u susret našim dragim moliškim Hrvatima. S lađarima, u pratnji, tada je išao i naš proslavljeni alpinist, reporter i ljudina barba Stipe Božić, koji je uz pomoć kolege kamermana zabilježio ovu nevjerojatnu pustolovinu. Bilo je stoga samo pitanje vremena kada će se od tog silno uzbudljivog materijala i nevjerojatne priče - složiti nova pustolovna reportaža našeg barba Božića. Taj je trenutak, na radost cijelog neretvanskog kraja, napokon došao! Sutra, 15.10.2010. (PETAK), HRT-ov Znanstveno-obrazovni program održati će: Promociju novog filma Stipe Božića ˝TRAGOM PRADJEDOVA – LAĐOM PREKO JADRANA.˝ Prikazivanje filma održati će se u Hrvatskoj kulturnoj zakladi – Hrvatsko slovo (Nacionalna Sveučilišna Knjižnica), na adresi Hrvatske bratske zajednice br.4 U Zagrebu, 15. listopada 2010. (petak) s početkom u 18.00h Prisustvovati će i predstavnici Udruge lađara Neretve, kao i dio lađara koji su sudjelovali u ovom pothvatu. Dakle, čuli ste – sutra (petak, 6 popodne – NSK, Zagreb), premijerno prikazivanje HRT-ovog dokumentarnog filma ˝Tragom pradjedova – lađom preko Jadrana˝, autora Stipe Božića. Vjerujem da će HRT dokumentarac s vremenom prikazati i na telki, pa se radujem i tome danu. No ukoliko imate volje i vremena, sada znate adresu i vrijeme promocije - otiđite pogledati film, pa mi javite kakvi su dojmovi, nisam u prilici otići sama pa vas pozivam da, ako vas zanima, svojim prisustvom uveličate događaj i pogledate film umjesto mene. Unaprijed vam puno hvala i veliki pozdravi, živili! |
fotografija preuzeta sa stranica www.rogotin.hr Namjerno sam pričekala desetak dana s ovom vjesticom, jer ljudi imaju taj čudnovati običaj da neke stvari slave i obilježavaju samo na prigodne datume, a ostatak dana u godini ih nepravedno zanemaruju i zaboravljaju, pritisnuti svakodnevnim obvezama i brigama, što je opet razumljivo ali teško i opravdanje. Htjela sam da poruka Dana ružičaste vrpce, posvećenog pružanju skrbi ženama oboljelim od raka dojke i njihovim obiteljima - odjekne u našim umovima i druge dane, zapravo sve dane u godini, jer takav povod to zaslužuje. U našem malom mistu, pretprošlo subotnje jutro, vrijedna udruga „Vita“ za solidarnost među sugrađanima-žene liječene od karcinoma dojke, organizirala je specijalni dan za sve naše sugrađane! Vrijedne su žene organizirale masovno okupljanje ispred crkve Kraljice neba i zemlje te sudjelovanje u stvaranju milenijske fotografije koju je ovjekovječio već svima poznat fotograf - Šime Strikoman. Iako je bio iznimno vruć dan, svi smo kao svjesni sudionici pokazali iznimno strpljenje i razumijevanje, te s radošću sudjelovali u formiranju ogromne ružičaste vrpce u znak solidarnosti sa oboljelim ženama i njihovim obiteljima. U ovoj prekrasnoj ljudskoj vrpci sudjelovalo je i mlado i staro, od onih najmanjih u dječjim kolicima do onih starijih i nepokretnih u invalidskim kolicima - i svi jednako razdragani i ponosni na svoj mali obol cjelokupnoj akciji osvještavanja naših sugrađana. Sudjelovale su i žene i pojedini hrabri muškarci (na tome sam im posebno zahvalna), jer moramo biti svjesni da i muškarci oboljevaju od ove opake bolesti, iako doduše u puno manjem broju nego žene. Dečki jeste čuli?! Za kraj bih stoga još jednom apelirala na drage žene i muškarce - vodite računa o svojem zdravlju! Budite svjesni reakcija svoga tijela, odlazite redovito na kontrole, te kontrolirajte sami sebe, to barem nije teško. Prije, tokom ili nakon tuširanja prstima prođite područje vaših prsa i pazuha, nježno ispipajte tkivo u potrazi za kakvim čvorićima i ako naiđete na nešto što vam budi sumnju - otiđite svome liječniku. Može se raditi o najobičnijoj lojnoj žlijezdi, u najvećem broju slučajeva riječ je o nečemu sasvim bezazlenom - ali zapamtite, uvijek je bolje na vrijeme spriječiti i ako treba liječiti! Ako je na vrijeme - dobro je! Toliko za sad od mene, veliki vam pozdrav! |
ravnopravnost Svijet je obletila video-vijestica kako je onaj nogometaš podragao sutkinju da prostite po sisi. On nju okrznuo ona mu se nasmiješila i eto vijesti koja da prostite - dospijeva u Dnevnik. A meni je živo-krivo što ne izvještavaju iz ženskih liga, jer me fakat zanima desi li se recimo i ženskim nogometašicama da okrznu suca da prostite po - pišonji. Svijetu, ukratko rečeno, fali - sportske ravnopravnosti. U svakom pogledu, preneseno i doslovno, jer to definitivno nije fer da se sisonje i pišonje glade selektivno u zasebnim kategorijama Da bih recimo saznala tko je koga pogladio kod žena - prisiljena sam promijeniti program, prebacit se na proučavanje ženske lige, pratiti sasvim drugo natjecanje, ufurat se u neki sasvim drugi film, a to je takvo traćenje vremena. A rješenje je tako jednostavno i genijalno, evo divim se sama sebi kako mi takve stvari uporno padaju na pamet Ta zašto svijet sporta sebi ne bi olakšao posao, ušparao lovu, začinio kompeticiju - i spojio ženske i muške kategorije? Zašto komplicirat natjecanja sa dvostrukim trkama i utakmicama kad sve možemo potrpat u jednu? I pojedinačno i ekipno! Recimo miješani hokej na ledu – ludilo! Biciklizam, tenis, Formula 1, miješana odbojka i još uz to – na pijesku, grrrrrrrrrrr! Miješana košarka i sva ona zapletena, oznojena, zadihana tijelaaaaaaaaaaaaaa…! Hu! Ta današnji je sport došao do zida kojeg fakat više ne može probit. Gledajte, rezultati koji su se mogli postić´ su se postigli, rekordi koji su se ljudski mogli oborit´ su se oborili - i šta sada ljudskom rodu preostaje nego tehničke kerefeke, šta sada preostaje nego varanje majke prirode kojekakvim steroidima, kremama, flasterima, svemirskim plivačkim odijelima, samomislećim patikama, inteligentnim materijalima, samonavodećim kuglama, kopljima i diskovima? Ne preostaje fakat ništa. I kako onda napraviti iskorak? Kako u sportu otići dalje? Kako ga ponovo učiniti zanimljivim? Pipanje! Pipanje sportaša i sportašica i pipanje sportaša i sudaca! Od pipanja se čovjek osjeća željeno i dobro! Od pipanja sportaš daje bolje rezultate, s pipanjem se sudac osjeća prihvaćeno, pipanje je poticajno i ljekovito. Pipanje i još pipanja je ono što svijetu sporta treba. Pipanje je u svijetu sporta nepravedno diskriminirano! Pogledajte kroz koje muke prolaze Onur i Šeherezada, a i mi skupa s njima, jer se hebemumater još uvijek nisu pošteno ispipali!?! Kako pipanje vratiti na prave grane? Pa sportskom revolucijom! Miješanjem muških i ženskih sportaša. DOLE SPORTSKO RODNA SEGREGACIJA – GORE KEKSUALNA MJEŠANCIJA! Na samu pomisao takve olimpijske utopije rastu mi zazubice, grrrrr… zamislite samo - pipajuća mješovita Olimpijada! Mogućnosti su naprosto nebrojene. Zamislite samo atletski stadion, uf-uf, već mi znoj na čelu izbija, dakle atletski stadion, a ono tamo… miješani bacači i bacačice kugle i kladiva, uf-uf-uf! A na drugoj strani, joj, na drugoj strani… miješano 110 na prepone ili štafeta 4x100! AUUUUUUUU!!! Ono dečki kamen-stamen, svaki mišić nauljeno sjaji, svaka tetiva napeto puca, a curke takotisvega… takotisvega… bombe!!! Pa se po stadionu igraju lovice A tek miješana gimnastika Hu! Noćas se moje čelo žari noćas se moje vjeđe pote… a tek.. a tek… MIJEŠANO HRVANJE, JUDO, GRČKO-RIMSKI STIL! Leleleleleleleeeeee! Dizanje u benču! A tek, a tek… miješani vaterpolo!!! Pa miješane reprezentacije u sinkroniziranom plivanju… AU-AU-AU-AUUU!!! A tek nogomet! Huhu-HU! MIJEŠANI NO-GO-MET! Ajooooooj, drži te me, dr-ži-te-me! …srce moje kucaj tiše… E to bi vrijedilo gledat! Već zamišljam.. eno ih.. poredani na travnjaku, intonacija himne, ruke na prsima, bicepsi, tricepsi, košarice dvojke, trojke, zašto ne i četvorke, pa opet nabildane pločice, pa opet jedna trojka, pa Beckham… recimo živi zid, žena-muškarac-muškarac-žena, cure štite ono gore a muškarci ono dole, junak do junaka, od jajnika do jaja - kajgana je prava! Oči mi se od milinja rose… gospodine Blather, a vama? Ajde Slavene takotisvega, budi muško pa učini povijesni iskorak, razbij uske okvire, okani se predrasuda i ubilježi svoje ime u anale svjetskog sporta - ojunači se i pozovi u reprezentaciju i koju žensku reprezentativku! Misliš da kakva kršna ženska ne bi mogla nositi Modrića u zubima? Ajde, ajde, otvorite horizonte u svojoj glavi. Zamislite samo na golu - Blanku Vlašić (nisam rekla da je zamišljate golu šporkaćuni jedni, nego na golu aka na vratnicama gola kao vratarku) ej! Ho-bo-tni-ca! Bog zna da ja već odavno zamišljam one muške gimnastičare na ženskoj gredi Šta, mislite da je to neostvarivo? Evo glave ako Janica u svoje vrime ne bi satrala pola muške skijaške konkurencije - žmirećki! I uostalom, uostalom… ajde priznajte ljudovi moji, zar to naprosto ne bi bilo luuuuudo zabavno? |
A.Nobel Ovo je znate - Nobelov tjedan. Tjedan u kojem se objavljuju Nobelove nagrade za ovu 2010. godinu, u 6 uobičajenih kategorija. Za književnost, fiziku, kemiju, medicinu, ekonomiju i mir. Ovo bi dakle ujedno trebao biti tjedan kulminacije ljudskog znanja, plemenitosti i vrline na globalnoj razini, ajmo reći nobleštine (al´ nikako boleštine moliću lijepo) barem onako na simboličnoj, ako već ne i stvarnoj. Ovo je tjedan kada se svo ljudsko, čovječe, civilizacijsko stremljenje ka napretku – valorizira, i odaje mu se dužno priznanje i počast. Ovo je tjedan kada čovjek kao vrsta, s ponosom, pod nebom, iznosi razloge svoga postojanja. Veće nagrade iznad Nobelove - ljudski pojedinac na ovom svijetu ne može dobiti (mislim po prestižu, ne i novčano). Nagrade će se svečano dodijeliti tek na svečanostima u Stockholmu i Oslu 10. prosinca, na dan smrti A.Nobela, a vjerujem da ste barem jednom na televiziji vidjeli tu iznimnu ceremoniju i pompu, gdje u društvu okrunjenih glava laureati vrlo elegantno i dostojanstveno, u frakovima i krinolinama (ne bi bilo dobro da se recimo pomiješaju, iako bi bilo vrlo zanimljivo) primaju nagrade i zahvalnost čovječanstva. Ma što je bolje od toga? A sad.. što mislite, tko će ove godine dobiti - Nobelovu nagradu za mir? Haha, s neba pa u rebra! Ajde, ajde, znam da je ova kategorija ona koja ljude najviše zanima i intrigira, što uopće nije čudno jer je ova kategorija i najkontroverznija i najosporavanija. Mene priznajem kopka, svake godine u ovo doba stanem pa kao znatiželjno djetešce iščekujem da se otvore ona vrata i neki ustreptali čiča okupljenim novinarima pročita ime novog dobitnika s neurednog papira. Sjetite se samo koje su sve čudnovate face zadnjih nekoliko desetljeća pokupile ovaj vrijedni trofej. Od zaslužnog Dunanta do nezaslužnog Obame, a između njih od jedne svetice Majke Tereze do grešnika Yassera Arafata. O živote. Jasno vam je zašto onda toliko strke oko Nobela za mir, eventualno mu po zanimanju javnosti konkurira još ona kategorija za književnost, ali to bi bilo to, one druge kategorije rijetko koga izvan struke interesiraju ili im zapnu za uho. Što je zapravo šteta, ali ni ja se pretjerano u fiziku, kemiju, ekonomiju isl. ne kužim Dakle Nobel za mir. Dobili su ga i oni koji su ga krvavo zaslužili, ali i oni koji su ga krvavih ruku primili. Apsurd modernog doba. Apsurd vrlo prikladan osobnosti samog Alfreda Nobela, mecene i pokretača ove nagrade, koji je ovako pučki gledano također bio vrlo neobičan lik. Čovjek je prvo iz plemenitih pobuda izmislio dinamit jer je smatrao da će ga ljudski rod koristiti u plemenite svrhe (izgradnja, tuneli, olakšavanje velikih građevinskih poduhvata isl.), ali kada je skužio da je pokvareni ljudski rod njegov izum iskoristio u najgore ubilačke svrhe – u tipu se nešto prelomilo, proradila mu je savjest i odlučio je iz nastalog zla učiniti nešto dobro. Od silnog bogatstva -koje je stekao zahvaljujući krvožednosti ljudske rase- odlučio je vizionarski potaknuti tu istu rasu na suprotne porive, na želju za napretkom, izumima, mirom i blagostanjem. Odlučio je za sobom ostaviti testament koji nadilazi materijalno i prelazi u duhovno, testament po kojem će ga svi pamtiti. Najjednostavnije rečeno - čovjek je ovom čovječanstvu u nasljeđe ostavio vjeru da onim najboljim u sebi možemo stvoriti bolje sutra. Faca od čovjeka, nema šta. Raspravu je li to dobri stari Alfred učinio zbog pranja nečiste savjesti, stjecanja vječne slave ili istinskih plemenitih pobuda - prepuštam filozofima. Ovakav naivni idealist kakav već jesam, uvijek volim u čovjeku gledati ono najbolje, pa neka onda budu plemenite pobude. Živio Alfrede! |
Pob(l)ogu što se to ovdje događa, kakva se to nesretna konstelacija zvijezda nadvila nad ovim Blogom da se zadnjih mjeseci događa kulminacija, štoviše erupcija zlobe i besmisla, a glupost nadvladava dobrodušnost i razum? Što se to pobogu od jutros izdešavalo, od jutros kad sam s guštom i neopterećeno postavila dragog Đorđija da ženski rod ovog servisa malo uživa i napase oči, što se to dogodilo da sada ponovo, u relativno kratkom periodu, nanovo moram opetovati svoj poziv na razum i dostojanstvo? Čini se da moram, osjećaj dužnosti mi to nalaže, dužnosti prema istini. Naime, večeras po Blogu čitam uznemirujuće vijesti, našu zajedničku blogersku kolegicu annabelle za kaznu se sa jedne liste premjestilo na drugu listu, činjenično - manje čitanu listu. Samo premještanje po listama nije sporno, od samih početaka ovog servisa uredništvo je sebi pridržavalo pravo uređivanja blogerskih lista i ni jedna lista nije sramna niti manje vrijedna od drugih. No sporno je kada se to čini za kaznu, dakle u penaltivne svrhe, na osnovu lažnih i netočnih informacija koje se uredništvu, izgledno je, zlonamjerno i obilato plasiraju. Ovdje dakle uopće nije riječ o listama, već o nečem puno ozbiljnijem. Nadam se, iz svih civilizacijskih razloga, da je ova odluka kratkotrajna i da će uredništvo shvatiti da se radi o ishitrenoj i nedovoljno promišljenoj odluci. No ako i tomu ne bude tako, osjećam potrebu reći par riječi... Vjerujem da je većina blogera zapravo jako zbunjena i neupućena onim što se na blogu u zadnje vrijeme događa. Iako je teško pohvatati konce svih zapletenih niti prepirki, svađa, razmirica i mišljenja, sa malo truda, otvorenog uma i čistog srca – ispravnom i mudrom čovjeku nije problem sagledati istinu. Metod za to je zapravo jednostavan. Činjenica je da u poplavi riječi - riječ gubi smisao. Stoga osobno zanemarujem slatkorječivost i promatram ljudske postupke, po njima procjenjujem čovjeka. Napose pozorno pratim za kim ostaje širok trag destrukcije, a tko je nastoji izbjeći. Da, smatram da uredništvo o ovom slučaju nema točne informacije i da je apsolutno pogriješilo. Iz slijeda događaja zaključujem kako se uredništvo pojilo na - krivim i subjektivnim izvorima. Neshvatljivo je kako uređivači ovog servisa uopće sebi mogu dopustiti krive procjene. Neshvatljivo je da su to učinili pod pritiskom glasnije većine i da su između dvije sukobljene strane izabrali kazniti ne krivca već onu malobrojniju, nezaštićeniju – slabiju. Umjesto da slabiju stranu, što je jedini ispravan postupak - zaštite. Zar od sada i na Blog servisu pobjeđuje snaga čopora koji, kao na kakvoj ulici, cipelari usamljenog pojedinca? Da se pravno izrazim, samo je ova činjenica razlog za opravdanu sumnju u ispravnost uredničke odluke. Cenzura nije alat kojim se smije baratati olako, povodljivo i neodgovorno. Biti cenzor, uloga je koja zahtijeva potpunu širinu obrazovanja i duha ili nažalost (s)pada na potpunu zatvorenost, neznanje i gluhoću – nešto između toga, nekakav hibrid, poništava svaki smisao započimanja cenzure. Brzopotezan, lakovjeran i pristran cenzor ne može biti cenzor. Ako se već servis odlučio za korektivnu cenzuru, onda to mora iznad svega činiti – pravično, nepristrano i neosobno. U ovom slučaju, pravda je izostala. Jer kako rekoh, repovi čudnovatih i meni neshvatljivih verbalnih sukoba na ovom se Blogu vuku već mjesecima, a ako je uredništvo odlučilo tome stati na kraj - trebalo je prvo dobro preispitati genezu i sve aktere tih sukoba, ne oslanjati se isključivo na subjektivne dojave i tužibabanja, poslušati glas šire i iskusnije blogerske zajednice, dugoročno jako dobro otvoriti oči i uši te napose – promatrati s razumijevanjem. Štoviše, moralno je i jedino ispravno, prezira vrijedna dojavljivanja i tužibabe - u potpunosti odbaciti već u startu. Na odluku uredništva ne smije utjecati ama baš – nitko. Osim razuma i činjenica dobivenih čitanjem s razumijevanjem. Ne sumnjam da je mudrim ljudima jasno kako onima koji javno i anonimno šire objede – uopće ne treba vjerovati. U takvim situacijama moj stav je znan, manipulatore-tračere-´dobronamjerne´ dojavljivače smatram gnjusobama nevrijednim egzistencije u mom svemiru. O njihovim satelitima nemam ništa bolje mišljenje. Za tužibabe uho treba biti gluho! Svaki pokušaj diskreditacije drugoga, kod mene nailazi na zid, kamo sreće da jednakom odlučnošću to isto čini i uredništvo. No čini se da je ono odabralo liniju manjeg otpora, ponekad je izgleda lakše ukloniti bukača, onoga koji uporno viče istinu i ne pristaje na šutnju, nego se uhvatiti u koštac sa samom srži problema i pravim ´problematičarima`, unatoč visokim vezama koje eventualno imaju. Ako si zviždač, dakle - nahebao si (ali imajte na umu - ovih je dana i jedna zviždačica, gospođa Balenović, napokon izborila sudsku pobjedu). Kolikogod se blogerska kolegica nekima možda činila naporna, iritantna i umišljena, ili pak pametna, duhovita i opširna, morate biti svjesni da je njen zapravo jedini grijeh taj što nije pristala šutjeti o verbalnom maltretiranju koje joj se događa, i što nije stoički i strpljivo prešla preko uvreda kao mnogi drugi debljih i jačih živaca (među ostalima i ja), što se odlučila suprotstaviti onima koji je kinje i što to čini vrlo elokventno i uspješno, na jetru onih koji je prozivaju. Ako vam do sada nije bilo jasno - annabelle je trenutna zviždačica Blog.hr-a. Samo zbog toga i isključivo zbog toga – ona je kažnjena, uz vrlo nesuvisla i cinična opravdanja onih odgovornih za njeno uklanjanje. Tko su oni i tko je admin odgovoran za kontroliranje sadržaja ovog servisa – ne znam, čak me i ne zanima. Molim vas, ni u jednom trenutku ne miješajte svoje osobne simpatije ili antipatije prema nekomu sa nepravdama koje se toj osobi događaju! Jedno nema veze s drugim. Jer ono što se sada događa njoj, sutra bi moglo i vama i meni, bez obzira na našu omiljenost ili omraženost, popularnost ili čitanost. Ne zavaravajte se stoga da vas se ovaj razvoj događaja ne tiče, ovo je situacija koja zahtijeva iskorak, ništa manje od toga. Na kraju se vrlo lako može desiti gospodo da dođu i po vas, a nitko na ovom servisu neće preostati da vas spasi. Ali ja ne želim apelirati na vaš strah, već na vaš osjećaj za ispravno. Ne znam koliko moj glas ikome znači, ne gajim iluzije da znači ikome išta, ali ovo se ne smije prešutjeti, ovo su situacije gospodo u kojima si karakterno, narodski rečeno - ili čovjek ili pizda. Što sam od to dvoje fizički? Oboje! Veteranka sam bloga, ženskog roda (i zato pi_ka), ovdje sam preko šest dugih godina, autorica i potpisnica bezbroj tekstova i bezbroj Blog.hr naslovnica, blogeri su i došli i prošli, kao i stari pa novi vlasnici i urednici. Ali modestiblejz.blog.hr je svo ovo vrijeme ustrajao i ostajao. Slutim da sam ovdje dulje čak i od trenutnih urednika to jest admina, a od novih vlasnika znam da jesam; velim da samo slutim, jer uočavam u onima koji kontroliraju sadržaje ovog servisa izvjesno pomanjkanje suzdržane mudrosti, mudrosti koju donosi samo blogerska praksa i iskustvo, no ne mogu biti sigurna, jer sa uredništvom nemam nikakve veze, niti sam ih ikada imala. Predaleko sam od centra događanja i fiktivne moći. Ne uzmite mi za zlo ili kao bahaćenje kad kažem da se osjećam zrelija i pametnija, u svakom slučaju iskusnija nego prije šest godina i nije mi namjera pametovati, već s pravom propitati i ukazati, sa pozicije promatrača. Pitam se, dakle, nakon 6 dugih kvalitetnih godina, hoće li i mome blogu nasilno i bez argumentiranog objašnjenja doći kraj? Koja je cijena ostanka? Šutnja? Okretanje glave od nasilništva i nepravde? Ovdje na blogu -Modesti Blejz- sam: bila i ostala vedra duha, iskrenih i otvorenih namjera, počesto britka i preduga jezika, ali nadasve sa željom biti korektna. Zlonamjernima nisam ostala dužna, ali takvih je bilo spomena nevrijedan minimum, u nepreglednom moru krasnih blogera s kojima do dana današnjeg dijelim veselje i zdrav duh. Ne izazivam sukobe, ne tražim kavgu (ali ni ne bježim od sukoba ako mi ga tko silom nameće i iz tko zna kakvih zlih motiva traži), ne lažem i ne mažem, u globalu sam pozitivna pojava. Oni koji mi probaju dokazati suprotno, prvo će morati vlastite krinke zbaciti do kraja. Svojim pisanjem na ovom blogu držim da sam dokazala kako se u moju riječ može pouzdati. Stoga, ako moj glas na ovome servisu išta znači, znajte da ga dižem protiv maltretiranja, protiv nepravde, protiv nekritičke cenzure. Preko ovih stvari moralan i normalan čovjek ne može preći. Možda sam ja totalni naivac i ne znam ni pola stvari koje su se izdešavale, možda ne vidim stablo od šume, ali šumu vjerujte mi vrlo jasno sagledavam, imam dovoljno utakmica u nogama, i u ovom mi se trenutku šuma čini vrlo ružnim mjestom. Blogerska kolegica je, kakva god njena narav bila i sviđala vam se ona ili ne sviđala, u ovom slučaju - žrtva jednog ženskog čopora, ogovaračkog blog kružoka kojemu se zamjerila jer naprosto nije popustila, ona je žrtva a ne napadač. Nije ona ta koja je zaslužila uklanjanje, kako ne podržavam nekritičku cenzuru reći ću da ju u ovom slučaju nitko nije zaslužio, ali u ovom slučaju - ponajmanje ju je zaslužila kolegica. Jedan na jedan, licem u lice, to je u redu, pošteno se bori i izbori... ali čoporativno na jednog, nepošteno, iza leđa, iz čiste netrpeljivosti, ne! To nije u redu. Ni ja neću šutjeti. Vi činite po svom nahođenju, ali ja biram biti čovjek. To je stav Modesti Blejz. (ukoliko se posljedice cenzure i nepravde uklone, potrebe za ovim postom naravno više neće biti i automatski ću ga izbrisati) |
moj Đorđi George Clooney je izjavio da će prije dozvoliti da mu hladnim rukama rade pregled prostate uživo na televiziji, nego što će otvoriti svoj profil na Facebooku. Eto zašto volim ovog čovjeka - jer ima mozak i muda. Da ne spominjem britak smisao za humor i šarm... ...no dobro, dobro, ok-ok (već čujem talasanje naših muškinjosa) priznajem da ne odmaže ni vila u Toscani sa bazenom |
barba Luka u tarašu Red je učinit dobro djelo, pa rekoh ajde ženo savjetuj ljude, ´ko će ako nećeš ti, nemoj dopustit da ih varaju. Ka´ žena iz Neretve, ka čovik čoviku, lipo vam velim, još ne kupujte mandarine, osim šta je bezobrazno skupo - to je zeleno, ljuto i kiselo! Ovo pogotovo govorim materama koje bi tile obradovat dicu prvom mandarinom, nemojte drage majke uzalud bacat pare - budite strpljive, sačekajte još barem misec dana. Ove prve mandarine su nezdrave, otrov i kiselina. Evo, pogledajte samo barba Lukinu facu gorika, govori sto jezika * a Jacinu facu uopće nemojte gledat, ona jezike poslovično masakrira, samo obratite pažnju na to tko je oko nje kiselina će vam sama nadoć... Znam da bi me naši neretvanski uzgajivači mandarina, plantažeri, prekupci i trgovci, Konzumi i konzumeri, Jambo i bratija, sada najrađe stavili u top, ali ne mogu premučat istinu i svojoj blog raji tajit informacije. Da mi recimo sutra moj blogerski brat alexxl prigovori kako su mu neretvanske mandarine natirale suze na oči, pa to moje srdašce ne bi izdržalo, ja bi svisnula od muke, ej! Pa ´ko bi drugi dan od sramote ljudima prid oči! Osjećala bih se osobno odgovornom za tu podvalu, iako mandarinu gledam samo na polici u dućanu Zato ljudi moji, budite strpljivi, čekajte još barem misec dana da ta zelena mandarina požuti - ali na drvetu! Jer ovo što van sada serviraju po supermarketima to je zeleno, nedozrelo, kiselo i ljuto ko´ Hillary Clinton kad ide pritit Ahmadinedidžadu. Ovo vam se bere zeleno, prodaje nedozrelo, jede kiselo i ljuto - a ´žuti se´ u hladnjačama. Žućenje mandarina je kemijski proces kojim mandarine preko noći u posebnim komorama požute da bi sutra bile spremne na prodaju. Dakle mandarine se kemijski tretiraju da im se promijeni boja. Svaka sličnost sa nekim drugim komorama je jebeno jezivo realna. Posve isti tretman prolaze i banane, a da ste jednom vidjeli kako se u komorama žute banane ne bi ih više nikada stavili u usta, ali hebiga, daleko od očiju - daleka briga... Najlipše i najslađe mandarine dolaze tek oko Nove godine, kad se onako same od sebe lipo na stablu ponarančaste, potrebe za tretmanom tada nema, a u njima se skupi sama slast. Ali zov zarade je jači, hebiga... ili kako bi Barba vjerovatno rekao: Ko bi se na njima obogatija da ih čekaju da prirodno sazriju na stablu, ´el?! Za banane pojma nemam kad im je u onim dalekim južnim krajevima prirodno vrime, valjda su i one jadne zaboravile zakone prirode od silnih tretmana i svjetskih putovanja. Dakle zelene mandarine - ne, a ovakve, kasne, narančaste na stablu - da. Ok? Upozoreni ste, pa se sad ravnajte. Živili! |