Marketing
BACI BOMBU, GONI BANDU!
...tako je pretpostavljam, 90ih, na prvoj crti bojišnice, negdje na nekoj ledenoj čuki ili u paklenom rovu, ostrašćeno pjevao ovaj razvojačeni branitelj koji je danas u Solinu, poludjelo i oboružan bombama, na benzinskoj pumpi izgubio glavu.
Tada je, u jeku domovinskog rata, pod paskom Domovine, bacao bombe i gonio onu bandu misleći da brani i spašava svoju zemlju - da bi ga danas ta ista Domovina smaknula, jer se okrenuo protiv nje same i počeo bacati bombe na nju, na Nju koju je bombama branio i za koju se nekoć borio.
Paradoks? Samo naizgled.
Ovog je čovjeka po njegovom shvaćanju Domovina izdala. Nije mu pružila ono što je obećala. Nije mu pružila ništa. Nije postala pravedna, prosperitetna i napredna zemlja kakvom ju je zamišljao kada se za nju kao mlad čovjek srcem išao boriti. (P)Ostala je zapravo sve suprotno od toga - rasprodana, popljačkana, tuđa zemlja bez prava, a još manje pravde. U kojoj je on, branitelj Domovine, ostao kratkih rukava, sirotinja i bijeda, nitko i ništa.
Što se to sve čovjeku treba dogoditi, kakva sve dugogodišnja, svakodnevna, trpljenja, poniženja i muke, da se u njemu dogodi takav lom, da se u njemu nešto prelomi i on s bombom u ruci govoreći ´mrš´ u pi-materinu!´ krene u ubilački i samoubilački pohod, pritom svjesno žrtvujući svoj život, a počesto i živote mnogih nevinih?
Devedesetih je ovaj razvojačeni branitelj branio svoju voljenu Domovinu od jedne bande, ali dok je on Domovinu branio od bande koju je gonio, nije gledao što mu druga banda radi iza leđa – a od te druge bande voljenu Domovinu nije mogao obraniti.
A danas je taj razvojačeni branitelj bacio bombu i na tu drugu bandu – domaću bandu pretvorbe i privatizacije, strančarstva i tajkunizacije. On je tu bandu vidio u jednoj cisterni za prijevoz nafte i jednoj benzinskoj postaji.
Danas je ovaj duboko razočarani, očajni i izluđeni čovjek, u činu očaja, činu potpunog duševnog rastrojstva, bacio bombu na tu postaju i tu bandu koja ga je opljačkala i izigrala, koja mu je ukrala prošlost, sadašnjost i budućnost. Bacio je bombu na tu bandu koja ga je prevarila, ne razmišljajući kako će pri tome najvjerojatnije ubiti još jednog sebi sličnog jadnika iz policije, vatrogasaca ili hitne, koji iz istog očaja nosi glavu u torbi za nekih pišljivih dvije-tri tisuće kuna.
I ovaj iz policije će ga opravdano upucati prije nego ovaj raznese i sebe i njega, ali tragedija leži u činjenici da su i jedan i drugi žrtve. Žrtve one bande lopovske koja nam već dva desetljeća ispija mozak na slamku. A u ime koga oni gube glave, u ime koga su je gubili i u ime koga je gube i danas!?
Da se ne lažemo, naša voljena Domovina je danas tonuća i utapljajuća država u strmogljavljujućoj spirali gospodarske krize. Za to nam nisu krivi ni četnici ni marsovci ni jebena Lady Gaga ni Obama ni sjebani svijet koji se iz krize već izvukao, već su za to krivi domaći nesposobnjakovići, lažljivci, poltroni i lopovi na vlasti, a koji su to – Zna se. Ne zna se jedino koji je deblji i ugojeniji od Zna se kojega.
Ali da su nas doveli u nezavidnu situaciju - to su znali izvesti. Ovoj državi gospodo, najjednostavnije rečeno, slijedi - bankrot. Da, to je ona riječ koju naši političari izbjegavaju izgovoriti jer im i sam zvuk te riječi izaziva sraćku, a koja će se i bez njih bez ikakvih problema ostvariti i utiho. Bankrot!
Za koji mjesec, pola godine, godinu – Argentina, kolaps, ona Kutlina (a danas Šukerova) bicikla prestaje pedalirati, a onda adio, gudbaj maj lov gudbaj, baj-baj, kud koji mili moji... a štakori su već počeli napuštati ovaj brod. I u pravu su oni koji tvrde da mi nismo kao Grčka. Mi nismo Grčka utoliko što se Europa za nama neće ni osvrnuti kada potonemo. Jebe se proračunatoj Europi za jednu Hrvatsku! Mi Europi ne predstavljamo nikakav gubitak, zbog nas im se neće zatrest gaće, nas nema potrebe spašavati, mi smo toliko jadni da smo njihovoj ekonomiji nebitni, kao komarac na slonici.
A dok se njima i našoj političkoj vrhuški za kolaps ove države živo jebe, kao slonici za komarca, dotle će ova država sve češće producirati nezadovoljne, očajne, izluđene građane spremne na doslovno – sve, jer izgubiti nemaju više ništa. Što on, taj hrvatski očajnik sa bombom, ima izgubiti ako ništa više nema? Što njemu predstavlja dignuti u zrak i sebe i benzinsku crpku i pola grada? Što je njemu svetinja ako su mu sve svetinje kojima su mu 90ih ispirali mozak i pumpali uši - zgazili sve do jedne? Što njemu više predstavlja zapovjednik, psihijatar ili pop? Što je njemu život ili smrt, ako ne živi kao čovjek? Što je njemu ubiti sebe ili drugoga?
Bomba preko izvora ili preko Tifona, danas mu je isti ku_ac!
Devedesetih je ovaj razvojačeni branitelj branio svoju voljenu Domovinu od jedne bande, ali dok je on Domovinu branio od bande koju je gonio, nije gledao što mu druga banda radi iza leđa – a od te druge bande voljenu Domovinu nije mogao obraniti.
A danas je taj razvojačeni branitelj bacio bombu i na tu drugu bandu – domaću bandu pretvorbe i privatizacije, strančarstva i tajkunizacije. On je tu bandu vidio u jednoj cisterni za prijevoz nafte i jednoj benzinskoj postaji.
Danas je ovaj duboko razočarani, očajni i izluđeni čovjek, u činu očaja, činu potpunog duševnog rastrojstva, bacio bombu na tu postaju i tu bandu koja ga je opljačkala i izigrala, koja mu je ukrala prošlost, sadašnjost i budućnost. Bacio je bombu na tu bandu koja ga je prevarila, ne razmišljajući kako će pri tome najvjerojatnije ubiti još jednog sebi sličnog jadnika iz policije, vatrogasaca ili hitne, koji iz istog očaja nosi glavu u torbi za nekih pišljivih dvije-tri tisuće kuna.
I ovaj iz policije će ga opravdano upucati prije nego ovaj raznese i sebe i njega, ali tragedija leži u činjenici da su i jedan i drugi žrtve. Žrtve one bande lopovske koja nam već dva desetljeća ispija mozak na slamku. A u ime koga oni gube glave, u ime koga su je gubili i u ime koga je gube i danas!?
Da se ne lažemo, naša voljena Domovina je danas tonuća i utapljajuća država u strmogljavljujućoj spirali gospodarske krize. Za to nam nisu krivi ni četnici ni marsovci ni jebena Lady Gaga ni Obama ni sjebani svijet koji se iz krize već izvukao, već su za to krivi domaći nesposobnjakovići, lažljivci, poltroni i lopovi na vlasti, a koji su to – Zna se. Ne zna se jedino koji je deblji i ugojeniji od Zna se kojega.
Ali da su nas doveli u nezavidnu situaciju - to su znali izvesti. Ovoj državi gospodo, najjednostavnije rečeno, slijedi - bankrot. Da, to je ona riječ koju naši političari izbjegavaju izgovoriti jer im i sam zvuk te riječi izaziva sraćku, a koja će se i bez njih bez ikakvih problema ostvariti i utiho. Bankrot!
Za koji mjesec, pola godine, godinu – Argentina, kolaps, ona Kutlina (a danas Šukerova) bicikla prestaje pedalirati, a onda adio, gudbaj maj lov gudbaj, baj-baj, kud koji mili moji... a štakori su već počeli napuštati ovaj brod. I u pravu su oni koji tvrde da mi nismo kao Grčka. Mi nismo Grčka utoliko što se Europa za nama neće ni osvrnuti kada potonemo. Jebe se proračunatoj Europi za jednu Hrvatsku! Mi Europi ne predstavljamo nikakav gubitak, zbog nas im se neće zatrest gaće, nas nema potrebe spašavati, mi smo toliko jadni da smo njihovoj ekonomiji nebitni, kao komarac na slonici.
A dok se njima i našoj političkoj vrhuški za kolaps ove države živo jebe, kao slonici za komarca, dotle će ova država sve češće producirati nezadovoljne, očajne, izluđene građane spremne na doslovno – sve, jer izgubiti nemaju više ništa. Što on, taj hrvatski očajnik sa bombom, ima izgubiti ako ništa više nema? Što njemu predstavlja dignuti u zrak i sebe i benzinsku crpku i pola grada? Što je njemu svetinja ako su mu sve svetinje kojima su mu 90ih ispirali mozak i pumpali uši - zgazili sve do jedne? Što njemu više predstavlja zapovjednik, psihijatar ili pop? Što je njemu život ili smrt, ako ne živi kao čovjek? Što je njemu ubiti sebe ili drugoga?
Bomba preko izvora ili preko Tifona, danas mu je isti ku_ac!
I zato budimo svjesni da će ovakvih tragičnih priča i bombaša biti sve više i sve češće, jer ih je ova država odgojila, ova ih je država tapšala po ramenima i potkurivala dok joj je bacanje bombi odgovaralo. Kad za bacanjem bombi više nije bilo potrebe - odbacila ih je kao stare krpe, zaboravljajući pri tom da su ostale one bombe pod krevetom i kosturi u ormaru.
Da-da, za dom spremni, ma kako da ne, hau jes no. Domovina bi se ubuduće trebala zamisliti i promisliti, kad već upućuje takve pozive, koje su zapravo njihove posljedice - i za što su sve doista spremni oni kojima su obećanja ostala neispunjena.
Modestin zabavnik
igrajmo se:
...i ne mislite da me sve ovo skupa zabavlja, sve je ovo skupa sjebano do bola, no što preostaje normalnom čovjeku da u svojoj tuzi ne popizdi do kraja?
Post je objavljen 26.10.2010. u 17:10 sati.