MODESTI BLEJZ

< rujan, 2010 >
P U S Č P S N
    1 2 3 4 5
6 7 8 9 10 11 12
13 14 15 16 17 18 19
20 21 22 23 24 25 26
27 28 29 30      

Komentari On/Off

e-mail:modestiblejz@net.hr
sadržaj ovog bloga zaštićen je Copyrightom ©!

hej!

Što se po mojoj ludoj glavi uvijek vrzma jest:
::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::
________________________

::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::


Opća deklaracija o pravima čovjeka je prvi sveobuhvatni instrument zaštite ljudskih prava, proglašen od strane jedne opće međunarodne organizacije, Ujedinjenih naroda. Proglasila ju je je na Opća skupština UN 1948. godine.

Iako je donesena ne kao ugovor, nego samo kao rezolucija koja nema nikakvu pravnu snagu, sa ciljem da osigura "zajedničko razumijevanje" ljudskih prava i sloboda koja se spominju u Povelji UN, tijekom slijedećih desetljeća doživjela je dramatičnu transformaciju. »Danas rijetki pravnici poriču da je deklaracija normativni instrument koji stvara, barem neke, pravne obveze za države članice UN.« (Buergenthal, str. 31)

Članak 1. svečano proglašava:
»Sva ljudska bića rađaju se slobodna i jednaka u dostojanstvu i pravima. Ona su obdarena razumom i savješću pa jedna prema drugima trebaju postupati u duhu bratstva.«

S tim je u vezi članak 28, koji proglašava ljudsko pravo da država i međunarodna zajednica priznaju njegova/njezina prava:

»Svatko ima pravo na društveni i međunarodni poredak u kojemu se prava i slobode utvrđene ovom Deklaracijom mogu u punoj mjeri ostvariti.«

Daljnje odredbe sadrže tzv. "katalog ljudskih prava", u kojem se:

zabranjuje ropstvo (čl. 4),
zabranjuje tortura (čl. 5.),

zabranjuje diskriminacija (čl. 2. i 7.), te uređuje
pravo na život (čl. 3.),
pravo na slobodu (čl. 3.),
pravo na osobnu sigurnosti (čl. 3.),

pravo svake osobe na pravično suđenje i zabrane samovoljnog uhićenja (čl. 9. - 12.),

pravu na zaštitu privatnosti (čl. 12.),

pravo čovjeka da se slobodno kreće unutar svoje države, da njen teritorij napusti i da se u svoju državu smije slobodno vratiti (čl. 13.),

pravo na utočište (azil) u drugim zemljama, od nepravednog progona u svojoj zemlji (čl. 14.),

pravo čovjeka da bude državljanin barem jedne zemlje i da se može odreći državljanstva (čl. 15.),

pravo punoljetnih muškaraca i žena da sklope brak i time osnuju obitelj, koja se štiti kao temeljna društvena jedinica (čl. 16.),

pravo na vlasništvo (čl. 17.), pravo na slobodu mišljenja i vjeroispovijedi (čl. 18.),

pravo na slobodu mišljenja i izražavanja, koja uključuje pravo na širenje ideja putem bilo kojeg medija (čl. 19.),

pravo na slobodu okupljanja i udruživanja (čl. 20.),

pravo na sudjelovanje u upravljanju svojom zemljom, putem izbora i pravom na pristup javnim dužnostima (čl. 21.),

pravo na socijalnu sigurnost u svrhu osiguranja temeljnog dostojanstva čovjeka (čl. 22.),

pravo čovjeka da radi i slobodno izabere zaposlenje, te da bude plaćen bez diskriminacije - jednako kao i drugi ljudi koji rade jednaki posao (čl. 23.),

pravo na sindikalno organiziranje radnika (čl. 23.),

pravo na dnevni odmor i plaćeni dopust od rada (čl. 24.),

pravo na dostojni životni standard (čl. 25.),

pravo na zaštitu materinstva i djetinjstva, koje uključuje i zaštitu izvanbračne djece (čl. 26.),

pravo na obrazovanje, koje uključuje obvezno osnovno obrazovanje, besplatno srednjoškolsko obrazovanje, te pravo na pristup visokoškolskom obrazovanju "jednako dostupno svima na osnovi uspjeha" (čl. 26.),

pravo prvenstva roditelja u izboru vrste obrazovanja za svoju djecu (čl. 26.),

pravo na pristup kulturi i znanosti (čl. 27.),

pravo na zaštitu moralnih i materijalnih interesa koji proizlaze iz kulturnog i znanstvenog stvaralaštva (čl. 27.)

pravo na društveni i međunarodni poredak u kojem se mogu ostvarivati ljudska prava (čl. 28.).

Sadržaj 30 članaka Opće deklaracije o pravima čovjeka kasnije je ugrađivan u druge međunarodne akte, uvijek uz stanovite izmjene. Najvažniji od tih akata su Međunarodni pakt o građanskim i političkim pravima i Međunarodni pakt o gospodarskim, socijalnim i kulturnim pravima - oba proglašena od Opće skupštine Ujedinjenih naroda 1966. godine; nakon dovoljnog broja ratifikacija od nacionalnih parlamenata (koji su propisali da će se prava i slobode iz tih akata poštivati u njihovim državama) oba su pakta stupila na snagu 1976.




- Lovci na krzno
- Crkva protiv golotinje – kako perverzno
- Lampedusa
- O grešnosti smijeha...
- Evo što činite svojoj djeci
- Verbalne manipulacije kao način komunikacije
- Zvijezda Smrti
- Paunovi
- Fight club
- Pocijepane zastave
- Kada tučeš tuci u glavu
- Ovisnost o tehnologiji i njene posljedice
- Gnjevna rulja, nova platforma
- Kultura ulizništva
- Čini zlo, ali nipošto o njemu ne govori
Ja mislim kao ti, ali
XXX
Tko to (po)tura Turcima?
po aboridžinima

Slijepa sljedba toboženizma
Papanstvo kao star-novo paganstvo
tri slova
Kad veliki padnu
Ime poze

da? SLUŠAONICA 1


Justin Timberlake - Say Something ft. Chris Stapleton

BBC News
World News SBS
Internet Monitor
Index.hr
Net.hr
Slobodna Dalmacija
Novosti
e-novine
H-alter
N1
Radio Gornji Grad
Tacno.net
Lupiga
Novi list
Tportal
Dnevnik.hr
Jutarnji list
24sata
Večernji list
Al Jazeera Balkan
HRT

*
DHMZ-tjedna vremenska prognoza
National Geographic
Meridijani
Booksa
Culturenet.hr
Vijenac
NikTitanik
Filmski.net
Film-mag.net
CineStar
The Pirate Bay
Eventim
ulaznice.hr
*
YouTube
Wikipedia
TV Program
Kostenlos Bilder und Fotos...
Gmail
Yahoo.mail



"Volim ljude, ali ne znam šta ću s njima.

Iskustvo me naučilo da ono što se ne može objasniti samome sebi, treba govoriti drugome. Sebe možeš obmanuti nekim djelom slike koji se nametne, teško izrečivim osjećanjem, jer se skriva pred mukom saznavanja i bježi u omaglicu, u opijenost koja ne traži smisao. Drugome je neophodna tačna riječ, zato je i tražiš, osječaš da je negdje u tebi, i loviš je, nju ili njenu sjenku, prepoznaješ je na tuđem licu, u tuđem pogledu, kad počne da shvata. Slušalac je babica u teškom porođaju riječi. Ili nešto još važnije. Ako taj drugi želi da razumije.

Više je dobrih ljudi na svijetu nego zlih. Mnogo više! Samo se zli dalje čuju i teže osjećaju. Dobri ćute.

Riječi su vazduh, kakvu štetu mogu nanijeti?
Riječi su otrov, od njih počinje svako zlo.
Onda, da ćutimo!
Ne treba da ćutimo. Ima se o čemu govoriti, ne napadajući. Pomoći treba, a ne odmagati. Država je to, bolan, hiljadu briga i nevolja, imanje svoje ne možes urediti kako valja, a kamoli toliki svijet. I onda počne neko da zakera, te ne valja ovo, te ne valja ono, e čudna mi cuda! Jašta da ne valja. Pravo je čudo kako išta valja: toliki ljudi, a svako vuče na svoju stranu.

Ne voliš da budeš na smetnji, ne voliš da te ko krivo pogleda, ne voliš da ti iko ružnu riječ kaže. Kako onda misliš da živiš?

A meni se čini da je strah najveća sramota ovog svijeta, i najveće poniženje čovjekovo. Izmahnut je nad njim, kao bič, uperen u grlo, kao nož. Čovjek je opkoljen strahom, kao plamenom, potopljen njime, kao vodom. Plaši ga sudbina, plaši ga sutrašnji dan, plaši ga vladajući zakon, plaši ga moćniji čovjek, i on nije ono što bi htio biti, već ono što mora da bude. Umiljava se sudbini, moli se sutrašnjem danu, poslušno ponavlja zakon, ponizno se smiješi mrskom moćnom čovjeku, pomiren da bude nakazna tvorevina sačinjena od straha i postajanja.

Lakše je nagovoriti ljude na zlo i mržnju nego na dobro i ljubav. Zlo je privlačno, i bliže je ljudskoj prirodi. Za dobro i ljubav treba izrasti, treba se pomučiti.

Da sam drukčiji, da život nosim kao tegobu, da sam ogorčen, počeo bih da se gubim, da pijem, da mrzim, postao bih nezadovoljnik koji se okreće protiv cijelog svijeta.
A ne mogu to. Uprkos svemu, živim kao i drugi ljudi, koji su bez moga biljega, veseo i tužan zbog običnih stvari, veseo zbog dobrih ljudi koji su pomalo zli, tužan zbog zlih ljudi koji su rijetko dobri...

Hodaćemo bez razloga, radovaćemo se, bez razloga, smijaćemo se, bez razloga, s jednim jedinim razlogom, što smo živi i što se volimo. A kud ćeš veći razlog.

U početku ljubav,
u životu mržnja,
na kraju sjećanje.

Ljubav je ipak jača od svega.
"


SLUŠAONICA 2


Kristina Train - Dark Black

I. Fanatizam – smak ljudskog uma
II. Grijeh šutnje

- Obdukcija divljaštva
- O projekciji projektora
- Da, to je spin
- Yodin poučak
- Egzibicionisti
- Rasizam i svi njegovi preračuni

A. Perspektiva obrata
B. Jedan metak

Knjižno-filmski kutak:
Što se zadnje pogledalo?
Što se zadnje pogledalo?
Što se zadnje pogledalo?
Što se zadnje pogledalo?

Što se zadnje pogledalo?

Što se zadnje pogledalo?


SERIJE





Manhunt: Unabomber

GoT

The Handmaid's Tale

American Gods

Legion

Stranger Things

The Young Pope

Black Sails

Sherlock

The Man in the High Castle

SS-GB

Westworld

Horace and Pete

The Crown

Lethal Weapon

Designated Survivor

Taboo

Grantchester

The Big Bang Theory





FILMOVI




Tajna broja sedam / What Happened To Monday

Geostorm

Blade Runner 2049.

Victoria i Abdul

War for the Planet of the Apes (2017)

Spider-Man: Homecoming (2017)

Unbroken (2014)

Čuvari galaksije Vol. 2

Viceroy's House

Valerian and the City of a Thousand Planets / Valerian i grad tisuću planeta

Dunkirk

Denial (2016)

Saving Mr. Banks / Kako je spašen gospodin Banks

Wonder Woman (2017)

The Boss Baby

Patriots Day

The Mummy

The Space Between Us (2017)

Kongens nei / The King’s Choice (2016)

King Arthur: Legend of the Sword

The Exception (2016)

To Walk Invisible: The Bronte Sisters

Colossal (2016)

A United Kingdom (2016)

Beauty and the Beast (2017)

Kong: Otok lubanja

Logan

Hidden Figures

Jackie (2016)

Underworld: Blood Wars (2016)

Assassin's Creed

Elvis & Nixon

Loving (2016)

Lion / Lav (2016)

The Invisible Woman

Tang shan da di zhen / Aftershock

Sve ili ništa / Hell or High Water - Comancheria

Greben spašenih / Hacksaw Ridge

Dolazak / Arrival

The Great Wall (2016)

Putnici / Passengers

Deepwater Horizon

The Girl on the Train / Djevojka u vlaku

The Hateful Eight

The Accountant

Rogue One: A Star Wars

Dom gospođice Peregrine za čudnovatu djecu

Ben-Hur (2016)

Inferno

Sully (2016)

Jason Bourne (2016)

Fantastic Beasts and Where to Find Them

Doctor Strange

The Nice Guys

Star Trek Beyond (2016)

Legenda o Tarzanu

Warcraft

Independence Day: Resurgence (Dan nezavisnosti 2)

Captain America: Civil War

Me Before You

Locke

The Huntsman: Winter’s War

The Divergent 1, 2, 3...

Batman v Superman: Dawn of Justice

London Has Fallen


Igre gladi: Šojka rugalica 1./The Hunger Games: Mockingjay – Part 1

Gone girl

Birdman

Interstellar

St.Vincent

U šumi / Into the woods

The Judge / Sudac

Trance

Welcome to the Punch

Against the Sun

The Secret Life of Walter Mitty / Tajni život Waltera Mittya

Čuvari galaksije

Kako izdresirati zmaja 2

Planet majmuna: Revolucija

Godzilla
Još jedan film o Godzilli u kojemu Godzillu jedva da vidite. Holivudski tupež. 4/10

Noah
Inače volim Russella Crowea kao glumca, ali nema tog glumca koji bi glumeći biblijskog Nou koji u arci spašava čovječanstvo mogao spasiti i ovaj film. Najnoviji film Darrena Aronofskya je ukratko rečeno - dosadno pretenciozno smeće. Poštedi me blože biblijskih spektakala (sa porukom pride)! Kamo sreće da sam uštedila i na karti. 4/10

Hobit: Smaugova pustoš / The Hobbit: The Desolation of Smaug
Trilogija Hobit ne posustaje ni u drugom nastavku. Odlično. Nema se tu što reći. Tata spektakla. 9/10

Igre gladi: Plamen / The Hunger Games: Catching Fire
Igre gladi ne posustaju pod krinkom distopije šamarati ni u drugom nastavku, koliko će ih još biti ne znam. Jako dobro. 8/10

Rush/Utrka života
Po istinitim događajima. Nabrijana sportsko-psihološka drama (biografija) o rivalstvu svjetskih prvaka Nikija Laude i Jamesa Hunta, karakterno potpuno suprotnih velikana trka F1. Izuzetno napeto i dojmljivo. Soundtrack - miljenik Oscarovaca plodni skladatelj Hans Zimmer, uobičajeno na visini zadatka. Film za muškarce koji vole automobile, kojeg evo vrlo dobro prihvaćaju i žene. 8/10

Gravity/Gravitacija
Vizualno i scenaristički prekrasan film-drama, pisan da bude mali - ali opet veći od života (od svemira). Dakle, inteligentno prilazi s "nečasnim" namjerama. Kojim? Vidjet ćemo... Priča s porukom (neki bi rekli tipično američki patetičnom, što i jest, ali ok, u ovom slučaju /svemiru - patetika štima) koja puca na Oscara. Ženska uloga (odlična Sandra Bullock) pisana da puca na Oskara. Muška uloga (oscarovac Clooney) za sporednu ulogu također. Na učestale trenutke napeto, stresno, užasavajuće, jezivo, nategnuto, dirljivo, ali opet i lijepo. Prvi 3D film koji, po meni, u potpunosti opravdava nošenje naočala na projekciji. 9/10

Olympus Has Fallen
Začuđujuće ok akcijski film (kvalitetna šora i rasturačina Bijele kuće), na tragu Willisovog ciklusa Umri muški, s tim da ovaj put muški umire Gerard Butler. Totalno pretjerivanje, naravno, ali to se očekuje, neuništiva junačina veća od života. Cijepljeno od baš potpune patetike Misije: Bijela kuća, Olimpova filma blizanca ove ljetne sezone. It`s ok. 7/10

Ljubav / Amour
Drama, drametina, naddrametina. Film čija se projekcija nerijetko i napušta. Michael Haneke, kao jedan od naj filmskih (kant)autora ovog stoljeća, opet nemilosrdno, do kosti. 10

Star Trek: Into Darkness
Treker sam, ali ovo je scenarij koji mi baš nije imao nekog smisla. Lik Khana u Star Treku ima preveliku reputaciju da bi ga se ovako potraćilo. U redu, sam Khan je mračan i zgodan, dečki također, i oni logični i oni nelogični, a ni akcija ne staje, ali sama akcija bez logike? Ma Star Trek može bolje. I ići gdje nijedan čovjek išao nije. Samo kad bi ekipa u Hollywoodu umjesto profita na pameti imala muda u gaćama. 6/10

Elysium
O nesvijetloj distopiji, a zapravo stvarnosti, planeta Zemlja, na kojem postoji većinska sirotinja koja se bori da preživi i manjinska privilegirana kasta nedodirljivih bogataša koji žive visoko, visoko gore iznad Zemlje na svemirskoj stanici. Goruće pitanje sukoba (preslika SADa danas) - zdravstvo (dostupno svima). Bitka za preživljavanje je neizbježna. Rekla bih da je poruka subverzivna, ali budući je izrečena neskriveno, jasno i glasno - o subverziji nema riječi. 7/10

Bitka za Pacifik / Pacific Rim
Besramna i profita gladna kombinacija Godzille, Transformersa i iritantnih Power Rangersa za kojima luduju djeca i Japanci. Više je no očito da je autorima na umu dodatna zarada u prodaji / podvali akcijskih figurica maloj djeci. No u redu, kad se to tako prihvati, to je solidan dječje-akcijski zabavnjak za razbiti dosadnu večer. 7/10

Misija: Bijela kuća - White House Down
Ubi me ta gadljiva američka patriotska patetika. Toliko je klišeizirano da ispada kao da se netko fakat zajebava. Inače može proći kao solidni akcić kojemu je cilj bio izreklamirati Tatumove bicepse. Sve žen(s)ke sad uzdahnušsmo - aaaaaah. 7/10

Red 2
Stara ekipa opet praši, simpa, ali ništa više od toga. Prvi dio originalniji. Osrednji akcić. 6/10

Specijalne agentice / The Heat
Simpa i na trenutke smiješno, američki humor vulgaris, ženski buddy-buddy policijski film, šprdanje na vlastiti račun i račun žanra. Ali ništa više od toga. 6/10

Gru na supertajnom zadatku / Despicable Me 2
Ma ni sjena prvog filma. Niti smiješno niti zabavno. Naporno. Cilj izvući još više love roditeljima klinaca. 5/10

Usamljeni jahač
Genijalna satira, posveta žanru, komedija, originalan scenarij, glumci (vanserijski Johnny Depp). Jedan od rijetko inteligentnih i zabavnih filmova ljetne sezone 2013. 9/10

The Impossible / Nemoguće
Snimljeno po istinitoj priči o katastrofalnom tsunamiju u Indijskom oceanu koji je 2004. pokosio ljetovališta u Tajlandu i usmrtio tisuće ljudi. Nevjerojatno potresna priča, zastrašujući specijalni efekti i vrhunska angažiranost vrhunskih glumaca (Naomi Watts i Ewan McGregor, plus djeca), kao i neočekivana elementarna katastrofa udaraju nemilosrdno i direktno u želudac. Kolizija stvarnosti (činjenice da je film snimljen po istinitom događaju) i filma, te jasno naznačena krhkost pretanke granice između rajske idile i pakla na zemlji (uvodna i završna scena leta avionom), stvaraju nadrealne, a zapravo hiperrealistične slike. Same pohvale. Snažan mali-veliki europski film. 9/10

Zabranjena ljubav/Upside Down
Film koji bi bio samo jedan u nizu limunadnih ljubića za tinejdžere da nije impresivne vizualnosti i originalne scenarističke SF premise o dva dijametralno različita (naopačka), ali međuovisna svijeta suprotnih gravitacija. Iako je scenaristička ideja o distopijskom strogo razdvojenom svijetu/ovima (Gornjem bogatom i Donjem siromašnom) neuvijenom simbolikom namjerno otvorila prostor za ozbiljniju dramu koja propituje današnje neoliberalističko-korporativno-totalitarno društvo i sve veći svjetski jaz između bogatih i siromašnih, scenarij tu premisu ipak koristi samo kao impresivne kulise, ne upuštajući se do kraja u poozbiljivanje, ostajući na razini bajkovitog spektakla (zbog ciljanja na tinejdžersku publiku). U pamćenju ostaje ideja, simpatičnost glumaca i raskoš efekata, film stvoren za gledanje na velikom platnu. 7/10

Jadnici
Ok, volim Hugoa i mjuzikl Les, ali filmom nisam impresionirana. Korektno, ali ništa više od toga. 6/10

Django Unchained/Odbjegli Django
Tarantino u svom elementu, na svoj jedinstven način opet propituje novo povijesno razdoblje, ovaj put neslavnu američku robovlasničku prošlost, u maniri špageti vesterna. Nije njegov najbolji film, kao da je neuobičajeno nenadahnuto odradio scenaristički rasplet, ali film je ipak klasa za sebe, barem jedna njegova tarantinovski urnebesna scena opet ulazi u filmsku antologiju (čitaj: problem KKKa s kukuljicama). 7/10

Hobit-Neočekivano putovanje
Odlično, tek prvi dio trilogije, ali tri sata koja se ne osjete i nisu dosadna ni na tren, upravo suprotno, razina LOTRa na malo neozbiljniji i zabavniji način, na kraju samo izgarate od nestrpljenja i razočaranja što treba čekati godinu dana do sljedećeg nastavka. Jackson je i dalje majstor mašte. Vizualno spektakularno. Svijet Međuzemlja i dalje fascinantan. 9/10





Što se zadnje pročitalo?




KNJIGE


Lee Child, serijal o Jacku Reacheru

Rat i mir, Tolstoj

Savez kapetana Vorpatrila, Lois McMaster Bujold
Ledene opekline, Lois McMaster Bujold

Pero Kvesić (babl), Pudli lete na jug

Ha Joon Chang, 23 stvari koje vam nisu rekli o kapitalizmu

Witold Gombrowicz, Posmrtna autobiografija

O koristi i štetnosti historije za život, Friedrich Nietzsche

Katherine Jenkins, Pouke redovnika za kojega sam se udala

Godina opasnog sanjanja, Žižek Slavoj

Khaled Hosseini, Gonič zmajeva

Časni trgovci, Philippa Gregory

Vedrana Rudan, Ljubav na posljednji pogled

Europski duh, Viktor Žmegač

Susan Sontag, Istovremeno - eseji i govori

C. J. Sansom, Otkrivenje

Anđeli u tami, Eduard Pranger

G.R.R.Martin, Ples zmajeva - 1. i 2. dio: Pjesma leda i vatre - knjiga peta

Reinhold Messner, Gola planina

Pedeset nijansi sive - Ovo knjiga 2012.?! Sto nijansi treša. Bljuv.

Tragovima Odiseja, Jasen Boko

Kurosawin nemir svijeta, Branko Sbutega

Andrej Nikolaidis, Sin i Homo Sucker: Poetika Apokalipse

Čovjekovo traganje za smislom, Viktor E.Frankl

1941.: Godina koja se vraća, Slavko Goldstein

Shusaku Endo, Šutnja

Noć, Elie Wiesel

Kundera, Nepodnošljiva lakoća postojanja

Knjiga mrtvih filozofa, Simon Critchley

Milan Kundera, Identitet

Kradljivica knjiga, Zusak

Gustav Mahler-biografija

Raznoliki stavovi - Život Lenarda Cohena

Povijest opere, Michael Raeburn

Amos OZ, Pantera u podrumu

Čiji je jezik?, Mate Kapović - jednom o tome i sama pisah u postu naslovljenom Jezični puritanizam.

Ivana Simić Bodrožić, Hotel Zagorje; mučno svjedočanstvo mučnog vremena.

Stvoriteljeva karta, Emilio Calderon; kada se strastveni povjesničar baci u pisanje romana, umjesto romana dobijemo besmisleno i zamarajuće nabrajanje povijesnih trivia.

Kate Quinn - Ljubavnica Rima: antički ljubić na tragu Gladijatora isto evidentno napisan za filmsku ekranizaciju.

Ken Follett - Stupovi Zemlje; srednjovjekovni ep o gradnji katedrale napisan za filmsku ekranizaciju.

Sofijin svijet - Jostein Gaarder; roman o povijesti filozofije.

Stieg Larsson - trilogija Millenium; skandinavska legenda.

Svatko umire sam, Hans Fallada - drama Njemačke II.svj.rata.

Deadline-knjiga o jednoj ljubavi i previše smrti, Roberta Valdeca, vrlo živopisno opisuje njegov novinarski i ljubavni put po ratištima svijeta, od Afganistana do Bagdada pred američku invaziju na Sadamov režim, životno, krvavo i do bola napeto!

Nevjernica-Moj život, roman a zapravo životna priča Ayaan Hirsi Ali, knjiga je koja se ne ispušta iz ruku. Poučna, bolna i detaljna odiseja nama nepoznatom kulturom afričkog i bliskoistočnog islama, ispričana iz prve ruke, ruke jedne potlačene muslimanske žene, presjek jednog društva i kulture koja egzistira paralelno sa našom i koja autodestruktivno vrši nasilje nad ženama i djecom, kulture koja je toliko različita od zapadne da nam zvuči kao srednjovjekovna bajka. Hrabra Ali iskreno iznosi surove detalje i ne skriva ništa, zbog svojeg političkog djelovanja, ali nadasve nešutnje na nju je bačena fatva, život spašava bijegom prvo u Nizozemsku potom u SAD, gdje i danas živi.

Čudo u Poskokovoj dragi, Ante Tomića je roman za ispišat se od smijeha! Nešto genijalno duhovito, toliko da vas tjera da se čitajući grcate od smijeha dok vas ukućani gledaju u čudu jer im ništa nije jasno smijeh Vrlo pitak i taman ne predug romančić da ga progutate u jednom danu, jer kad ga uzmete u ruke ne ispuštate do zadnje strane, provjereno thumbup Kao stvoreno za odličnu filmsku komediju.

Snovi mojega oca, Barack Obama; ne mogu se oteti dojmu kako je ova knjiga zapravo politički pamflet namijenjen skupljanju bodova među crnačkom zajednicom SADa. Obama ju je pisao prije svog ozbiljnijeg političkog angažmana, a bi li se uopće mogao upustiti u politiku da nešto ovako nije prije napisao, veliko je pitanje. U knjizi se spisateljski vješto bavi svojim afričkim naslijeđem (i dubokim kompleksima afroameričke zajednice), repovima svojega neprisutnog oca (nevjerojatan lik nevjerojatnog životnog puta) i vječitom potragom za vlastitim identitetom, prva polovica knjige govori o bijeloj strani obitelji, druga o onoj kompleksnijoj - afričkoj. Nalazim veliku sličnost sa nedavno pročitanom knjigom D.Mengestua (osvrt dva reda niže), iščitava se ista međukulturna izgubljenost, problematika identiteta i pripadnosti.. ne baš vedro štivo, ponekad baš bremenito.

Koliba, razvikani bestseler William P. Younga, po meni spada u onu vrstu new ageovske coelhovske literature koja natrpana univerzalnim porukama puca visoko, ali literarno malo daje. Poruke su naravno lijepe, ali nije to Dostojevski. Proizvod na kakav već poslovično padaju Ameri, ali me brine što ih sve više slijedi i ostatak svijeta.
Poučak: razvikanost nije garancija kvalitete.

Egzil, Enza Betizze je uz Matvejevićev Mediteranski brevijar jedna od onih minucioznih knjiga koje bih preporučila pročitati svakom Dalmatincu koji drži do sebe i svoga kraja.

Lijepe stvari što se nebom gnijezde, Dinaw Mengestu; život između dvaju svjetova, između dvaju kontinenata, Amerika i Afrika te bolna izgubljenost između dvije kulture, sivo i tegobno.

Noćni let, Antoine de Saint-Exupery. Predivno! Ova je knjiga čista poezija, roman koji pjeva misteriju pionira avijacije, čista poezija koja mi je napojila dušu!

Mirjana Krizmanić, Tkanje života, zgodan self-priručnik, kojeg ne privedoh kraju, meni je to dosadno, self-priručnici nisu moj đir.

Otok, Victorie Hinslop

Ovo nije zemlja za starce Cormac McCarthya, još jedna filmska uspješnica koju još nisam pogledala no knjiga je pročitana i samo mogu reći da mi je nakon Ceste i ove knjige McCarthy prirastao srcu. Zreo promišljeni pisac koji ima što poručiti, koji -sad je to očito- ima određeni uvid i kojeg je užitak čitati.

U divljini, Jona Krakauera

Cesta, odličan postapokaliptični roman Cormac McCarthya koji govori o ljudskosti, snimljen i film sa Viggo Mortisenom, biti će to više nego dobro.

O nasilju - Slavoja Žižeka; da nije povremenih duhovitih referenci na neke pojmove opće kulture bilo bi potpuno nerazumljivo, jer to je Žižek – kad čitate Žižeka mozak vam cvrlji. Moćno.

Harry Potter and the Deathly Hallows, J.K.Rowlingsove.

Sto godina samoće, Gabriel Garcia Marqueza, su jedan tako naporan roman, tako ubitačno naporan roman da mi je ne jednom došlo tu prokletu knjižurinu bacit u zid nut A opet, od svega što sam od Marqueza pročitala, ovo mi je do sada njegovo najpitkije štivo. Čitajući knjigu naprosto klizite, plutate, lebdite, gutate stranicu za stranicom, bez ikakva zastoja. Nelogično? Besmisleno? Ludo? Genijalno? Upravo tako, ili riječima stare Ursule: Ovo je kuća luđaka, kuća luđaka! Sto godina samoće su mirakul, cirkus, latinoameričko prikazanje ili sveto prikazanje Latinske Amerike. To je kao da gledate Kusturicu, čitate leteće tuke, leteće mladenke, leteće pope, zlatne ribice, žive mrtvace, pukovnike, generale, banane, svece i sotone - kaleidoskop bunovnog ludila. Tisuće Aurelijana i Hose Arkadija, tisuće odvratnih, prokletih, svetih Buendija koje ciklički iz generacije u generaciju srljaju u suđenu im propast, a vi više ne znate ni tko je kome otac, djed, mater, tetka, sin, brat, ćaća, mater, baba, dida, čukundida… Uspon Makonda, pad Makonda. Čitate i šizite, šizite jer čitate, a kad konačno pročitate kunete se sebi – nikad više, i kad konačno pročitate dičite se – pročitala sam!

Meša Selimović, Tvrđava. I kako već jednom rekoh, Meša je genij. Nije lak, nije za svakog probavljiv, zahtjeva punu koncentraciju, ali kao utjeha evo – Tvrđava je donekle pitkija od Derviša i smrti. Njegova pitkija verzija, ili se to samo čini, ali u svakom slučaju još jedno – pisano remek-djelo. Što je to u Meši, da mu se kolko god bio težak i zahtjevan - otkad ga otkrih, uvijek i nanovo vraćam? Jer Meša kad ruje po duši ruje po duši cijelog svijeta. Pa čak i kad dođe do zamora pri probavljanju ove ili bilo koje njegove teške knjige, ta ista knjiga zove natrag, gotovo kao droga ili ovisnost, da je se čita i čita i čita. To je gotovo kao mazohizam. A šta da vam kažem, to se ne može opisati - to se treba čitati.

No numero uno i dalje je stari Dosti, Braća Karamazovi. E to je bio žrvanj. Jao. Dvotjedna patnja. Ali ova priča o Bogu, čovjeku, bogočovjeku - ga je vrijedna.

Za dušu i tilo
*
Tišina mora, J.P.Melvilla
Kubrickove Staze slave
Dina - pješčani planet
Das Boot
Blade Runner
Vrućina
Leon
Posljednji Mohikanac
Open range/Divlja prostranstva
Cyrano de Bergerac
Opasne veze
Tri boje: Plavo
Prije kiše
Ame agaru/Poslije kiše
Breza
Zemlja sjena
Rashomon
Posljednji samuraj
Tasogare seibei/Twilight samurai
Tigar i zmaj
Ubiti pticu rugalicu
Mississippi u plamenu
Boja Purpura
12 gnjevnih ljudi
Polja smrti
U plamenu Nikaragve
13Days
Cry Freedom
Pogodi tko dolazi na večeru
Momci iz Brazila
Zavjera
Bitka na Neretvi
Der Untergang
V for Vendetta
Hellboy 2
Entre les murs/Razred
Egipat
CIRQUE DU SOLEIL

Čeka se...


Star Wars: The Rise of Skywalker (2019)

Čitati...

serijal SPQR, John Maddox Robertsa
L.M.Bujold - ciklus Vorkosigan
Frank Herbert - ciklus DUNE (Muad`Dib!)
Brian Herbert - Kuća Atreides, Harkonnen, Corrino
ali Butlerijanski džihad mu je shit
Douglas Adams, Vodič kroz galaksiju za autostopere
skandinavska trilogija Millenium
J.K.Rowling - ciklus Harry Potter
L.R.King - Pčelareva naučnica, ciklus Sherlock Holmes
Gospodar prstenova - J.R.R. Tolkien
George R.R.Martin - Pjesme leda i vatre (Igra prijestolja)
Lee Child - Jack Reacher Novels
Modesty Blaze

Want to Get Sorted?I'm
a Gryffindor!


Slušati...

Sting
Dulce Pontes - Cancao Du Mar
Stefanovski & Tadić - Krushevo
Lajko Felix - Szeretni/To love
Dead Can Dance
Joan Osborne - Relish
Pat Metheny - Secret Story
Peter Gabriel - Solsbury Hill
Dire Straits - On Every Street
TBF - tuto kompleto
David Bowie
Chris Rea - Looking for the summer
Rolling Stones - Almost hear you sigh

Modesti Blejz on Facebook

SOUNDTRACKS

Mutiny on the Bounty - Vangelis
Piano i Prospero`s books - Michael Nyman
Amelie - Yann Tiersen
Braveheart - James Horner
Posljednje Kristovo iskušenje - Peter Gabriel
Jesus of Nazareth (Zefirellijev) - Maurice Jarre
Gladijator i Posljednji samuraj - Hans Zimmer




komad mjeseca
Kit Harington (aka Jon Snow)



sadržaj ovog bloga zaštićen je Copyrightom ©

29.09.2010., srijeda

Bahatlije


evo vam ga na!
Gospođa se raspomamila. Raspojasala. Bahato se rita. Paradira urbi et orbi. Umišljeno diže nos. Ne dopušta korektiv. Sujeta joj ne priznaje mjeru. U nekom svom nedokučivom svemiru, u kojem sama svojim izmaštanim podanicima bez obrazno diktira uvjete, sebi je umislila da je najpametnija i najljepša. Nema veze što taj njen svemir nema veze sa realnošću i osiromašenom javom, da nekorektno kažem i pojavom. Jer gospođina obijest ne poznaje granice. Njoj se najvažnije pokazati. Isticati. Paunisati. Poletiti biti najsućutnija od svih. U tome biti prva. Biti uslikana, biti uočena. Biti najpametnija. Biti najglasnija. Biti svakom loncu poklopac. Biti najelegantnija od svih. Biti naj, iznad svih, u svemu, pod svaku cijenu. Pa ta cijena bio i obraz. Umjesto obraza ionako se nosi opanak. I kakav neukusno prenaglašen i nadasve vulgarno ispolitiziran modni dodatak na reveru. Ova pokondirena tikva je, blago rečeno, izgubila svaki kontakt sa svijetom oko sebe. A bahatosti joj ne manjka.
Jer bahatlije se po običaju licemjerno bahate. Jezici se bruse. Smišljaju se banalne doskočice. A karavane prolaze, odnoseći pod paradnom rukom položenom na srce i takujin - ostatke popljačkanih ostataka. Za sobom ostavljaju trag pustoši, pretjerano širok koliko je pretjerano uska njihova pohlepna duša.
Gospođo - bahatlije ne podnosim, bahatost ne trpim. Kostimići, broševi, govori, parade, ceremonije, eventi, ne impresioniraju me niti malo. Za razliku od vas, ne smatram ih sadržajem - samo kičastom fasadom. A kako mi, osim fasade, praznog celofana, ne možete ponuditi baš ništa pametno, mislim da bi bahaćenja bilo dosta. Kupite svoj nakit i prnje madam! Vaše isprazne riječi već smo odavno pročitali. Možda toga niste svjesni, ali ljudima je prisjelo. Ljudima je prisjela gorka stvarnost o kojoj vi nemate pojma, ljudima je prisjela nesposobnost kakvu utjelovljujete, ljudima su prisjele prazne priče, ljudima ste prisjeli - vi.

Predsjednice Vlade RH, gđo Jadranka Kosor zvana Jaco, budući da jednako kao i vaš prethodnik i mentor nemate obzira prema nama, ja ga uskraćujem vama. Niste ga zaslužili. Pitate se tko ide a tko ostaje, razmišljate koga sljedećeg od vaše bande žrtvovati za očuvanje vlastite pozicije. Čekate upute, štoviše otišli ste unizno po njih u bijeli svijet. Pitanja su vam suvišna. Zamarate nas glupostima. Uzmite si i svoga Luku i svoga Šukija i svoga Šekija i svoga Božidara i sve svoje vrtne patuljke i da ne zaboravim Ginekologa i veterinara i kurca i palca. Nek´ vas vrag nosi sve. Gonite se svi skupa u 3Pi materine.

Bez štovanja, vaša...

Modesti Blejz
- 01:00 - Reci da se čuje (40) - Isprintaj - #

27.09.2010., ponedjeljak

Umlatiti obiteljskog nasilnika ili ne?


dignite ruku

Ovog me petka nasilan završetak epizode 1001 Noći toliko uzrujao da sam odmah zvala frendicu koja ovu seriju gleda unaprijed preko neta. Iako sam je već davno zamolila da mi ništa ne otkriva, ovaj sam je put natjerala da mi kaže kako je u sljedećoj epizodi završila Šeherezada. Je li ju onaj obiteljski nasilnik koji joj je došao na vrata pretukao ili je Onur stigao na vrijeme da je spasi od batina.
Nasilje nad ženama me izbacuje iz takta, obiteljsko nasilje me uzrujava i u seriji, filmu, a kamoli neće i u javi. A ovih je dana još jednu hrvatsku ženu i majku, nesposobnost hrvatskog društva da se nosi sa obiteljskim nasiljem - koštala života. Kako je pokojnica bila novinarka, vijest o njenom ubojstvu odjeknula je nešto jače, jače nego što inače odjekne vijest o još jednoj premlaćenoj hrvatskoj ženi. Da pokojna nije bila novinarka, za njom se hrvatska javnost ne bi ni osvrnula. Neukusno bi bilo reći da je hrvatska javnost, i inače željna senzacija, imala sreće. Jer pokojnica je nije imala. Kao i mnoge žene do danas, nije imala ni sreće ni razumijevanja ni pomoći društva u kojem živi. Platila je tu gluhoću okoline - glavom.
Da je tomu drugačije do tragedije nikada ne bi ni došlo, društvo bi, učinkovitim mehanizmima i polugama, na vrijeme spriječilo ovakvo obiteljsko nasilje. Da je hrvatsko društvo, odnosno, sustav baždaren na nultu toleranciju prema obiteljskim nasilnicima (kao što nije), susjedi se ne bi ustručavali prijaviti svakog nasilnika, ma svaku dreku kroz tanke zidove, policija se ne bi premišljala izići na svaku intervenciju, sustav se ne bi krzmao svakog nasilnika strpati iza rešetaka, te ga drakonski kazniti i fizički odvojiti od svojih žrtava na poduži period, a žrtve nasilništva bi imale adekvatnu zaštitu te pravnu, psihološku i financijsku pomoć.
Žene se tada ne bi bojale ostaviti nasilnika, na vrijeme bi od takvog društva tražile i što je važnije - DOBILE pomoć.

Jednom sam prilikom slučajno, doslovno na ulici, upala u jednu takvu scenu obiteljskog nasilništva, sjećam se - okrenuo mi se želudac. Nepoznati stariji nasilnik je urlajući Gdje si me to dovela!!!, sipao psovke i uplakanu, šokiranu, nešto mlađu ženu jednom rukom vukao iz supermarketa, a drugom joj dijelio zvučne pljuske. Iako sam u prvi moment bila sleđena prizorom, smogla sam snage prići i glasno upitati Što se to ovdje događa?!, na što se agresivac zakrvavljenih očiju i zapjenjenih usta okrenuo meni i zaprijetio mi otvorenim dlanom - I ti ćeš dobit´!! Ne vjerujući vlastitim očima, pogledom sam potražila pomoć od mnoštva koje je prolazilo ulicom ili promatralo kroz staklo. Nitko se nije ni pomaknuo. Vidjevši da nema druge uzviknula sam da zovem policiju i posegnula za mobitelom. Nasilnik je istog trena, gotovo magijom, nestao iza prvog ugla, odvukavši svoju jadnu žrtvu za sobom u nepoznatom pravcu. Prolaznici su nastavili svojim putem kao da se ništa nije dogodilo. Gospođe u izlogu okrenule su glavu po staroj hrvatskoj navadi ´to nisu naša posla`. Ostala sam na ulici osupnuta s mobitelom u ruci i zakašnjelom reakcijom čistog gnjeva. Poslije mi je bilo žao što nisam idiota prvo prokinula koljenom u jaja, a tek onda zvala policiju. A još malo poslije mi je bilo žao i što nisam ušla u supermarket i opsovala im svima kukavičke roditelje. Nakon nekog dužeg vremena uspjela sam se smiriti i shvatiti kako se do korijenitih promjena nažalost dolazi presporo.

Vrlo se jednostavno, znate, rugati i zgražati nad kojekakvim suludim fanatičnim muslimanskim imamima istoka, koji sa egipatskih (nedavni slučaj), somalskih, saudijsko-arabijskih, iranskih i drugih propovijedaonica, izgovaraju budalaštine o koristi mlaćenja žena i metodama batinanja, i koji citatima iz Kuraana časnog, potkrepljuju svoje poduke o dozvoljenim i nedozvoljenim udarcima, o neželjenosti modrica na ženskom licu, ali željenosti pedagoških batinanja po ostatku ženskog tijela. Vrlo se lako zgroziti nad primitivizmom tuđeg društva i kulture, a oči zatvoriti pred takvim ponašanjem u vlastitom okruženju. Možda se u nas nasilništvo nad ženama više ne propovijeda sa javnih tribina, možda se ne skriva pod burkama, ali se ono i dalje skriva pod zatamnjenim naočalama, i zbiva, ne daleko od - već tik uz zatvorene oči javnosti.

U fenomenalnom životopisu Nevjernica, somalske spisateljice Ay.Hir.Ali (kojeg možete doslovno nabaviti na svakom kiosku), navedena je jedna minijaturna sličica iz afričkog muslimanskog društva u kojemu susjedstvo očekuje od muškarca da barem jednom tjedno namlati ženu kako bi ona bila poslušna. Kako se našao jedan koji je prema voljenoj supruzi bio premeka srca, susjedstvo ga je stalo smatrati nemuslimanom pa je zbog spašavanja časti sa ženom dogovorio malu prevaru, jednom tjedno zatvorili bi se u sobu, on bi mlatio jastuke a ona glumila urlike. Poslije toga susjedi su ga ponovo počeli smatrati pravim muškarcem i sve je vraćeno u normalu. Zapravo kroz cijelu knjigu se kroz grč i mučninu iščitava jedna (ne)skrivena maligna kultura nasilja nad ženama, ali se može iščitati i razumljivo (nakon mučnih iskustava) spisateljičino pomalo nekritičko oduševljenje prosvjetiteljskim tekovinama zapadne civilizacije (u kojoj je bijegom naposlijetku našla utočište). Nadasve se može iščitati oduševljenje zapadnjačkom slobodom ljudske misli i stečenih ljudskih, muških i pogotovo ženskih, prava.

Ženska prava, da, moram priznati da nakon ove knjige taj pojam izgovaram sa još više poštovanja, ako je to moguće.

U jednom našem selu dalmatinske zagore još se uvik kao kroz šalu priča ´Kako je baba Stana još kao cura izborila svoje pravo´. Ali to zapravo i nije šaljiva priča, nego gorka zbilja naše tradicije i (ne)kulture. Naime kad se u ono davno vrime baba Stana, koja je tada bila mlada i neobično krupna i jaka cura, ali kao sirota, bez majke i braće koja bi je čuvala (pa se učila kroz život čuvat sama), udala u drugo selo, bio je običaj da mladoženja svoju mladu ´dovede u red` i pokaže joj ko´ je muško u kući (op.a. sve sličnosti namjerne). Pa je tako i dida Stipe, Stanin muž, iako duplo manji od nje ili baš zbog toga, jednom tjedno vraćajući se dobrano potkuren iz birtije, odlučio svoju mladu ženu dovodit u red da mu se selo i birtijaški podrugljivci ne bi rugali. Iako prvi put baba Stana možda zbog šoka ili zbog muke nije ništa rekla, drugi put se po priči desilo sljedeće. Kad je dida Stipe pripit sija za večeru i priko stola krenuo rukom na Stanu, ona je ispod postelje (gdje ju je to jutro bila sakrila) izvukla sikiru i svom je snagom pred Stipom zabila u stol. A onda se onako krupna, mlada i snažna, bez riječi podbočila šakama o stol, nadvila nad sikiru, stol i njega i tiho mu izgovorila: Stipe ne čini me činit ludost (op.a. u prijevodu: ne tjeraj me da te ubijem! sličan prizor u Spielbergovom fenomenalnom filmu Boja Purpura). Kažu da posli toga dida Stipe više nikad nije zaša´ u birtiju.
Jedna druga priča govori o Maloj Mari, koja jadna nije imala tu sriću da bude krupna i jaka, već je cili život bila slabašna i boležljiva, a još uz to i toliko nesritna da je udaju za pijanca koji bi je svako malo pijano namlatija, pogotovo kad bi se ona svojim slabašnim tijelom bacala pod njegove udarce da zaštiti dicu. I tko zna do kakvog bi zlosretnog kraja to dovelo da Malu Maru jednog dana nije došla savjetovat njena lukava stara tetka, baš nekako u ovo doba godine kad se tuku orasi. Ona je Maloj Mari rekla ovako: Ćerce, jesi vidila kako u našem selu tuku oni stari oras porid Gospe (op.a.crkva posvećena Djevici Mariji), oni ča je višji od Gospina križa? E tako i ti lipo ćerce onu noć kad oni tvoj dođe iza sela pijan, ti njega ka´ i oras! I Mala je Mara vidjevši da je vrag odnija šalu, učinila kako joj je rekla stara tetka, nabavila je motku od tri-četiri metra kojim su ljudi u selu tukli visoke orahe i tu noć sačekala pijanoga muža u zasjedi. Kad je ovaj teturajući zašao u dvor, ona ga je sa tarace i rastojanja od tri-četiri metra (koliko joj je dužina motke dopuštala) stala mlatiti po glavi, leđima i rebrima, a da joj ovaj nije mogao ništa. Posli se pričalo da ga je tako gologuzoga gonila po selu, priko ogradica i polja, vičući da cilo selo čuje: Mlati orase, mene više nećeš! Vele da ga je pribila kao vola u kupusu.
Ove vam se anegdotalne zgode mogu učiniti smiješnima, ali one su zapravo ogledalo naše stvarnosti, sufražetstvo na balkanski, dinaridski, surov način.

Zapadnjačke, europske, a pogotovo naše žene koje dolaze iz još uvijek pretežno patrijahalnog društva, teškom su se mukom u 19. i 20. st. izborile za neka svoja prava koja bi sama po sebi danas trebala biti razumljiva. Trebala bi biti razumljiva, ali kao da ih danas zaboravljamo ili ih uopće nikada nismo ni uzeli za ozbiljno. Zar je ´biti ne prebijen´ pravo oko kojeg se i danas u uređenim društvima trebaju lomiti koplja? Zar to pitanje već nismo prevazišli? Očito nismo. U društvu u kojemu zakon ne uspijeva učinkovito sprečavati i sankcionirati obiteljsko nasilje očito se koplja lome i to društvo po logici onda - ni nije uređeno.

Što u tom slučaju preostaje? Ako društvo žrtvama ne garantira pravovremeno sankcioniranje obiteljskih nasilnika, jasno je da se žrtve moraju obraniti same. Samoobrana postaje tada njihovo pravo. Jer će se ili obraniti - ili pokoriti, te na koncu izgubiti glavu. Naivno bi bilo misliti da postoji neka treća opcija. Ovdje se doslovno radi o životu i smrti i umanjivanje problema samo je po sebi neukusno, da ne kažem zlokobno i opasno.

Sjećam se kako sam davno, još kao cura, svako popodne u isti sat na povratku s posla gledala isti prizor. Muškarca koji je, pred vratima agencije u kojoj je radila, dočekivao svoju suprugu i onda je naizgled zagrlio oko ramena i pratio doma. Kolegica je na moju primjedbu reagirala kako je njoj to strašno romantično, ali meni nešto u toj slici od početka nije štimalo, no tada nisam mogla definirati što. U startu mi se nije svidio on, izraz njegova lica, način na koji bi ju obgrlio oko vrata, a najviše mi nije štimalo ženino ukočeno držanje i njen izraz lica. Nije tu bilo ni traga romantike. Prizor je u meni samo izazivao potrebu da nasred ulice stanem pred taj zagrljeni par i ženi kažem: Bježi!, a njemu: Ako imate potrebu nekoga voditi na povodcu - nabavite psa! Tek sa prizorima zatvorenika iz Abu Ghraiba koji su se vrtili po tv-u sve mi je sjelo na svoje mjesto, ugledavši one maltretirane jadnike pokrivenih glava i zgrčenih ramena koje su njihovi mučitelji-čuvari istim grčevitim zahvatom oko šije pritiskali na zemlju - prepoznala sam govore tijela u slici koja me do tada strašno mučila. On je bio mučitelj koji je potčinjavao svoju žrtvu, žena je doslovno bila njegov zatvorenik. On ju je zatočio u kavez terora i straha, iz kojeg ona posve paralizirana nije znala ili nije mogla pobjeći. I tko zna je li od tada izvukla živu glavu.

Nitko me neće uvjeriti da je A.Magaš trebala mirno čekati da je muž udavi ili joj slomi vrat, i da bi mi, kao uplašene žene, na njenom mjestu bile skrušene i pokorne. Vjerojatno bi se za vlastiti život borile jednakom očajničkom instiktivnom silinom, vođene željom za preživljavanjem. Žalosno je da je do takve kulminacije i tragičnog kraja došlo i da se situacija nije s lakšim posljedicama riješila prije, no tragedija se dogodila i nosi svoje posljedice. Stoga u ovakvim situacijama ne mogu ne reći, zapravo dužnost mi je reći:

Drage žene ne trpite nasilne budale! A pogotovo ih ne trpite u ime djece. Baš onda kada iz straha odlučujete s nasilnikom ostati u ime djece - vlastitoj djeci činite najveće zlo. Time sebe i njih osuđujete na vječno začarano kolo mržnje, straha i nasilništva, u kojem će ostati zarobljeni cijeli život. Maknite se od nasilnika što dalje, po mogućnosti prije eskalacije nasilja. Bježite glavom bez obzira. Spasite sebe i svoje ptiće na vrijeme, ne sramite se tražiti pomoć, od sto vrata jedna će se otvoriti. Izbjegavajte nasilje, nemojte mu pribjegavati ako je to moguće, no kada se radi o glavi – spašavajte svoju i svoje djece, bilo kako, ali se spasite.

No ipak ne mogu pobjeći od toga da bi ovaj postupak zapravo bio princip ´oko za oko`. A time smo opet na početku i pitanju uljuđenog i neuljuđenog društva. Odgovarati nasiljem na nasilje, postoji li i može li ikada postojati opravdanje za taj izbor? Ne znam. Doista ne znam. Teško mi se zamisli u toj situaciji, moj karakter jednostavno ne dopušta tu soluciju, ali da mi se desi takav napad - obranila bih se! Bez krzmanja. Obranila bih se, a potom otišla. Zauvijek.

Najidealnije bi bilo, da se možemo osloniti na sustav koji u zbilji funkcionira i uspijeva na vrijeme preduhitriti niske osvetničke strasti. Na sustav koji na vrijeme sprečava tragedije. Na sustav koji od žrtava ne stvara vigilante, osvetnike, dvostruke žrtve šepavih zakona. Na sustav koji na koncu konca - ne gomila pokojnice. No mi ne živimo u idealnom društvu.

A kad takav sustav ne funkcionira, kad se tijela gomilaju, koliko god se ovo pitanje iz naslova činilo neukusno, oprostite mi, ali mrtve žene mi daju pravo da ga postavim - je li opravdano dići ruku na obiteljskog nasilnika ili ne?
Spoiler: Tako se i onaj uljuđeni dio mene nadao da će jadna Šeherazada izbjeći batine, da će njen voljeni Onur kao u bajci doći na vrijeme i smjestiti nasilnika iza rešetaka sekularne Turske, no onaj cinično-realni dio mene se nakostriješio čuvši za zlu Šeherezadinu sudbinu i sa zadovoljstvom povlađuje konzervativnom mačističkom Onuru koji je (po riječima prijateljice) pošteno natamburao nasilnika, tako da mu više nikada neće pasti na pamet dići ruku na ženu. Onaj cinični dio mene nasilniku priziva Ponoćni ekspres. Priznajem, uživam u toj pomisli da je ovaj namlatio divljaka koji mlati žene. Uživam! Kao što bih uživala da je onom nasilniku s početka priče netko veći od njega udijelio pljusku-dvije preko ćunke, kakve je on nesebično dijelio svojoj žrtvi. Možda sam samo svjesna nepravde majke prirode koja je muškarcima udijelila fizičku premoć, ili time hranim svoju žensku osvetoljubivost pod krinkom pravde, u svakom slučaju nisam bez mana. Žena sam.

* za radnice KAMENSKOG!
- 02:02 - Reci da se čuje (22) - Isprintaj - #

24.09.2010., petak

Jematva



Rujan u nama bujno ruji i skoro će kraju, a osjetila nam ćute puninu - puninu života, rujne zrelosti i ljepote. Dok naše srce treperi i pjeva, čini se da ćuti drhtaje prirode tankoćutnije nego u ostatku godine. Kao da trpljenje a samim time i strpljenje je veće, i spokoj, i blagost i smiraj. Bablje ljeto grije naša suncu okrenuta lica, dok isprekidane linije ptičjih seoba prate puteve odlazećeg doba preko čistog neba.
U svakom treptaju lista, nakošenoj zraci sunca i sjeni koja se odužuje i za nama lijeno puže, u svakom zrnu grožđa, tog sazrelog božanskog ploda, okovano buja minijaturna i dragocjena uspomena na toplo ljeto.
Kapi sjećanja jutrom se poljima rose obilno i velikodušno, umivajući lice bujne rujne prirode, zazivajući svjetlucanjem žarko sunce i namreškano slano more. Svaki grozd postaje bogatstvo i bajka, a svaki gubavi panj dragi starac, dida naš koji priča opojne barokne priče. Jematva će. Pijmo ljepotu, opijajmo se prirodom. Dragocjena je i leži pred nama, a zauzvrat ne traži lasku kao što je išće pokvaren čovjek, ona uvijek nudi sve, a ne traži ništa.
Jematva - berba zrelih plodova trudbeničke muke, vrijednih ruku pogrubjelih od rada, a opet omekšalih od brige, nježnih, prenježnih u svojoj strepnji i maru. Ta ovdje zrije i bere se - ljubav, ljubav prema prirodi, čovjeku, bogu i bogočovjeku. U svakom zrnu zrije ljubav, ljubav majke prirode, ljubav trudbenika, ljubav vrijednih ruku koje su nad čedom svoga truda drhtale od umora i strepnje. Zrije ljubav koju ćutim u svakoj travci koja se ovih dana povija pod blagim povjetarcem, ona miluje moj pogled, obogaćuje moje horizonte... blage i meke, nježne nijanse toplih linija i boja.

Vino ruji, pčelica mi na uho medno bruji...

...razdragano, nezgrapno, stihoklepim tragom mudrog pjesnika koji je prije toliko tisućljeća pjevao:

Pijuckajmo

Deder, nemojmo mi više / S krikom, vikom kao Skite /
Uz čašu se zabavljati, / Piti, nego pijuckajmo, Pjesme krasne pripjevajmo!


Pijuckajmo dakle, hranimo dušu, učinimo čak i više, učinimo anakreontski - pojimo se. Pojimo se ljepotom i dobrotom, ta što je iznad ovog bogatstva prirode, ama ništa osim neba. Pojimo se poučeni njenom plemenitošću.
I pojmo o tome, berimo plodove svoga rada, žanjimo bogomdano, sijmo tankoćutnu zahvalnost, dok naša priroda, naša antika Dalmacija, naš kraj i dom, naš intimni svemir, iz dubine svoga bića treperi. Zar više od zrna vedrine, grozda toplih i blagih riječi, plemenitog bukea ljudskog razgovora treba.

Hrabro! Pred nama je zima. Teško je, znam. No biti nam je.
Budimo onda hrabro, zakročimo u novo doba što nam dolazi vedra čela, napojeni mirnom snagom i spokojem prirode.

p.s. a neki će se, bogovima olimpskim hvala, pojiti - i božanskim nektarom, pa nek im bude, mudri su party Živili!
- 09:30 - Reci da se čuje (20) - Isprintaj - #

01.09.2010., srijeda

Životna radost


x factor, stephen hunter

Iznad svega me raduje u čovjeka vidjeti vedar i bistar duh. Onu životnu radost koja pobjeđuje unatoč, odnosno bolje je reći - u prkos, u inat svim teškoćama koje nas okružuju. Ta vedrina kao vrlina u nekim osobama postojano gori kao tiha i topla vatra, koja s vremena na vrijeme veselo proplamsa i zapucketa kakvom novom idejom, ostvarenjem, ludorijom, sebi i svojoj okolini na veselje.
O tu postojanu i jarku vatru svi se rado čak i nesvjesno hrlimo ogrijati tražeći kao ozebli u svojim strahovima, brigama i frustracijama - malo topla sunca. A tek kada ta vatra veselo proplamsa i počne u krug bacati svoje nepredvidljive i šašave iskre, kao da i svakog od nas pojedinačno jedna od tih veselih hopsajućih žeravica dobaci, dotakne, i zapali nam srce u jednakom gotovo lančanom žaru životne radosti.
Mislim da je to Ivana Brlić-Mažuranić u prenesenom značenju najslikovitije opisala u svojoj bajci Šuma Striborova i prizoru razigranih vragolastih Domaćih koji tužnoj bakici-majci pred očima iskaču iz ognjišta, nožicama joj rastepaju pepeo, prevrću lonce, prave nered - ali iznad svega joj donose ljekovitu radost.
A doista za radost života nije potrebno puno, osujetiti učmalost, samo tu i tamo koja mala gesta, ludorija, nadahnuta vrckavost, sitna dobronamjerna nepodopština, minijaturni Elvis Presley koji kukovima drma na haubi vašeg automobila, preokrenuti šuplji lonac na glavi vašeg snjegovića, izmaknut i neuobičajen pogled na uobičajeno - i svijet poprima vedrije boje, otežali zrak se pročisti i lakše se diše, a rješenja postaju vidljiva, kolikogod prije izmicala spoznaji.

Jedan od takvih više nego dobrodošlih Domaćih Malik Tintilinića je i naš - poznati konceptualni umjetnik Siniša Labrović, koji me po ne znam koji put svojom genijalnošću naveo na osmijeh i okrijepio moj duh dobrim raspoloženjem. Prkoseći svojom životnom radošću svim apsurdima naše stvarnosti kojih je bolno svjestan, umjesto da im se savladan i pobijeđen pokori, on ih naprotiv uzima kao materijal i oblikuje u pobjedu ljudskog duha! Naime, na Glavnom kolodvoru 10. rujna već u ranim jutarnjim satima počet će se postavljati boksački ring u kojem će se u 18 sati održati boksački dvoboj. U njemu umjetnik Siniša Labrović na boks meč izaziva - ministra kulture Božu Biškupića! yes thumbup smijeh

Dok jedan običan hrvatski čovjek, stisnut brigama i obvezama, strahom za vlastitu egzistenciju, na svoju nevolju sleže ramenima, povlači se u zidove svoga doma, tiho nezadovoljan gunđa sebi u bradu, te se na koncu pomiruje sa svojom zlom sudbinom - dotle jedan na prvi pogled izgladnjeli, žgoljavi i zapuštani umjetnik preuzima inicijativu te jedinim načinom na koji on zna, u svojoj neozbiljnosti posve ozbiljan, uzrok svoje zle sudbine izaziva na megdan!

Vedar i bistar duh dakle nije ograničen granicama tijela. Neproporcionalno velika životna radost može prebivati i u najmanjem biću, baš kao u maloj mušici koja u kasno bablje ljeto, u nagovještaj rujne jeseni, pod lusterom žustro i veselo pleše osmice. Sve se može postići kada se hoće i za otkrivanje životne radosti u sebi nikada nije kasno. Nikada nije kasno ostvariti svoj san. Život treba živjeti punim plućima, hrabro zanemarujući glasove koji vas prozivaju ludima. Ta pogledajte, ovaj put narod ne predvodi predsjednik, niti premijer, niti general, već - Umjetnik. Osoba čiji posao nije voditi, nalagati niti zapovijedati, već biti čovjekoljub, društveni kroničar, savijest i svjedok vremena. I predvodi ga ne u nasilju, kojega onaj boksački ring kao zadnja arena đentlmenske borbe samo simbolički ocrtava, već u obrani ljudskog digniteta, u iznimnoj bistrini i vedrini duha. Baš kako treba i biti.

Takvim osobama velike riječi i ceremonije nisu potrebne niti ih traže. No zato prema njima osjećam jednu blagu i tihu vrstu zahvalnosti, prema tim Ljudima koji su u stvari čuvari vedra duha i zdrava pogleda na svijet. U njima je pohranjen neprocjenjiv dar kojega je vjerojatno mudro nebo s namjerom usadilo i darovalo čovječanstvu kako bi očuvalo jednu zdravu ravnotežu u ovom prečesto okrutnom svijetu. Oni su kako je to naša Ivana davno napisala – Domaći, Božja braća. Stoga njegujmo bistar vedar duh i cijenimo ga širenjem životne radosti.
Živili ljudi moji! party
- 14:50 - Reci da se čuje (33) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>