Rujan u nama bujno ruji i skoro će kraju, a osjetila nam ćute puninu - puninu života, rujne zrelosti i ljepote. Dok naše srce treperi i pjeva, čini se da ćuti drhtaje prirode tankoćutnije nego u ostatku godine. Kao da trpljenje a samim time i strpljenje je veće, i spokoj, i blagost i smiraj. Bablje ljeto grije naša suncu okrenuta lica, dok isprekidane linije ptičjih seoba prate puteve odlazećeg doba preko čistog neba.
U svakom treptaju lista, nakošenoj zraci sunca i sjeni koja se odužuje i za nama lijeno puže, u svakom zrnu grožđa, tog sazrelog božanskog ploda, okovano buja minijaturna i dragocjena uspomena na toplo ljeto.
Kapi sjećanja jutrom se poljima rose obilno i velikodušno, umivajući lice bujne rujne prirode, zazivajući svjetlucanjem žarko sunce i namreškano slano more. Svaki grozd postaje bogatstvo i bajka, a svaki gubavi panj dragi starac, dida naš koji priča opojne barokne priče. Jematva će. Pijmo ljepotu, opijajmo se prirodom. Dragocjena je i leži pred nama, a zauzvrat ne traži lasku kao što je išće pokvaren čovjek, ona uvijek nudi sve, a ne traži ništa.
Jematva - berba zrelih plodova trudbeničke muke, vrijednih ruku pogrubjelih od rada, a opet omekšalih od brige, nježnih, prenježnih u svojoj strepnji i maru. Ta ovdje zrije i bere se - ljubav, ljubav prema prirodi, čovjeku, bogu i bogočovjeku. U svakom zrnu zrije ljubav, ljubav majke prirode, ljubav trudbenika, ljubav vrijednih ruku koje su nad čedom svoga truda drhtale od umora i strepnje. Zrije ljubav koju ćutim u svakoj travci koja se ovih dana povija pod blagim povjetarcem, ona miluje moj pogled, obogaćuje moje horizonte... blage i meke, nježne nijanse toplih linija i boja.
Vino ruji, pčelica mi na uho medno bruji...
...razdragano, nezgrapno, stihoklepim tragom mudrog pjesnika koji je prije toliko tisućljeća pjevao:
Pijuckajmo
Deder, nemojmo mi više / S krikom, vikom kao Skite /
Uz čašu se zabavljati, / Piti, nego pijuckajmo, Pjesme krasne pripjevajmo!
Pijuckajmo dakle, hranimo dušu, učinimo čak i više, učinimo anakreontski - pojimo se. Pojimo se ljepotom i dobrotom, ta što je iznad ovog bogatstva prirode, ama ništa osim neba. Pojimo se poučeni njenom plemenitošću.
I pojmo o tome, berimo plodove svoga rada, žanjimo bogomdano, sijmo tankoćutnu zahvalnost, dok naša priroda, naša antika Dalmacija, naš kraj i dom, naš intimni svemir, iz dubine svoga bića treperi. Zar više od zrna vedrine, grozda toplih i blagih riječi, plemenitog bukea ljudskog razgovora treba.
Hrabro! Pred nama je zima. Teško je, znam. No biti nam je.
Budimo onda hrabro, zakročimo u novo doba što nam dolazi vedra čela, napojeni mirnom snagom i spokojem prirode.
p.s. a neki će se, bogovima olimpskim hvala, pojiti - i božanskim nektarom, pa nek im bude, mudri su Živili!