Marketing
Umlatiti obiteljskog nasilnika ili ne?
dignite ruku
Ovog me petka nasilan završetak epizode 1001 Noći toliko uzrujao da sam odmah zvala frendicu koja ovu seriju gleda unaprijed preko neta. Iako sam je već davno zamolila da mi ništa ne otkriva, ovaj sam je put natjerala da mi kaže kako je u sljedećoj epizodi završila Šeherezada. Je li ju onaj obiteljski nasilnik koji joj je došao na vrata pretukao ili je Onur stigao na vrijeme da je spasi od batina.
Nasilje nad ženama me izbacuje iz takta, obiteljsko nasilje me uzrujava i u seriji, filmu, a kamoli neće i u javi. A ovih je dana još jednu hrvatsku ženu i majku, nesposobnost hrvatskog društva da se nosi sa obiteljskim nasiljem - koštala života. Kako je pokojnica bila novinarka, vijest o njenom ubojstvu odjeknula je nešto jače, jače nego što inače odjekne vijest o još jednoj premlaćenoj hrvatskoj ženi. Da pokojna nije bila novinarka, za njom se hrvatska javnost ne bi ni osvrnula. Neukusno bi bilo reći da je hrvatska javnost, i inače željna senzacija, imala sreće. Jer pokojnica je nije imala. Kao i mnoge žene do danas, nije imala ni sreće ni razumijevanja ni pomoći društva u kojem živi. Platila je tu gluhoću okoline - glavom.
Da je tomu drugačije do tragedije nikada ne bi ni došlo, društvo bi, učinkovitim mehanizmima i polugama, na vrijeme spriječilo ovakvo obiteljsko nasilje. Da je hrvatsko društvo, odnosno, sustav baždaren na nultu toleranciju prema obiteljskim nasilnicima (kao što nije), susjedi se ne bi ustručavali prijaviti svakog nasilnika, ma svaku dreku kroz tanke zidove, policija se ne bi premišljala izići na svaku intervenciju, sustav se ne bi krzmao svakog nasilnika strpati iza rešetaka, te ga drakonski kazniti i fizički odvojiti od svojih žrtava na poduži period, a žrtve nasilništva bi imale adekvatnu zaštitu te pravnu, psihološku i financijsku pomoć.
Žene se tada ne bi bojale ostaviti nasilnika, na vrijeme bi od takvog društva tražile i što je važnije - DOBILE pomoć.
Jednom sam prilikom slučajno, doslovno na ulici, upala u jednu takvu scenu obiteljskog nasilništva, sjećam se - okrenuo mi se želudac. Nepoznati stariji nasilnik je urlajući Gdje si me to dovela!!!, sipao psovke i uplakanu, šokiranu, nešto mlađu ženu jednom rukom vukao iz supermarketa, a drugom joj dijelio zvučne pljuske. Iako sam u prvi moment bila sleđena prizorom, smogla sam snage prići i glasno upitati Što se to ovdje događa?!, na što se agresivac zakrvavljenih očiju i zapjenjenih usta okrenuo meni i zaprijetio mi otvorenim dlanom - I ti ćeš dobit´!! Ne vjerujući vlastitim očima, pogledom sam potražila pomoć od mnoštva koje je prolazilo ulicom ili promatralo kroz staklo. Nitko se nije ni pomaknuo. Vidjevši da nema druge uzviknula sam da zovem policiju i posegnula za mobitelom. Nasilnik je istog trena, gotovo magijom, nestao iza prvog ugla, odvukavši svoju jadnu žrtvu za sobom u nepoznatom pravcu. Prolaznici su nastavili svojim putem kao da se ništa nije dogodilo. Gospođe u izlogu okrenule su glavu po staroj hrvatskoj navadi ´to nisu naša posla`. Ostala sam na ulici osupnuta s mobitelom u ruci i zakašnjelom reakcijom čistog gnjeva. Poslije mi je bilo žao što nisam idiota prvo prokinula koljenom u jaja, a tek onda zvala policiju. A još malo poslije mi je bilo žao i što nisam ušla u supermarket i opsovala im svima kukavičke roditelje. Nakon nekog dužeg vremena uspjela sam se smiriti i shvatiti kako se do korijenitih promjena nažalost dolazi presporo.
Vrlo se jednostavno, znate, rugati i zgražati nad kojekakvim suludim fanatičnim muslimanskim imamima istoka, koji sa egipatskih (nedavni slučaj), somalskih, saudijsko-arabijskih, iranskih i drugih propovijedaonica, izgovaraju budalaštine o koristi mlaćenja žena i metodama batinanja, i koji citatima iz Kuraana časnog, potkrepljuju svoje poduke o dozvoljenim i nedozvoljenim udarcima, o neželjenosti modrica na ženskom licu, ali željenosti pedagoških batinanja po ostatku ženskog tijela. Vrlo se lako zgroziti nad primitivizmom tuđeg društva i kulture, a oči zatvoriti pred takvim ponašanjem u vlastitom okruženju. Možda se u nas nasilništvo nad ženama više ne propovijeda sa javnih tribina, možda se ne skriva pod burkama, ali se ono i dalje skriva pod zatamnjenim naočalama, i zbiva, ne daleko od - već tik uz zatvorene oči javnosti.
U fenomenalnom životopisu Nevjernica, somalske spisateljice Ay.Hir.Ali (kojeg možete doslovno nabaviti na svakom kiosku), navedena je jedna minijaturna sličica iz afričkog muslimanskog društva u kojemu susjedstvo očekuje od muškarca da barem jednom tjedno namlati ženu kako bi ona bila poslušna. Kako se našao jedan koji je prema voljenoj supruzi bio premeka srca, susjedstvo ga je stalo smatrati nemuslimanom pa je zbog spašavanja časti sa ženom dogovorio malu prevaru, jednom tjedno zatvorili bi se u sobu, on bi mlatio jastuke a ona glumila urlike. Poslije toga susjedi su ga ponovo počeli smatrati pravim muškarcem i sve je vraćeno u normalu. Zapravo kroz cijelu knjigu se kroz grč i mučninu iščitava jedna (ne)skrivena maligna kultura nasilja nad ženama, ali se može iščitati i razumljivo (nakon mučnih iskustava) spisateljičino pomalo nekritičko oduševljenje prosvjetiteljskim tekovinama zapadne civilizacije (u kojoj je bijegom naposlijetku našla utočište). Nadasve se može iščitati oduševljenje zapadnjačkom slobodom ljudske misli i stečenih ljudskih, muških i pogotovo ženskih, prava.
Ženska prava, da, moram priznati da nakon ove knjige taj pojam izgovaram sa još više poštovanja, ako je to moguće.
U jednom našem selu dalmatinske zagore još se uvik kao kroz šalu priča ´Kako je baba Stana još kao cura izborila svoje pravo´. Ali to zapravo i nije šaljiva priča, nego gorka zbilja naše tradicije i (ne)kulture. Naime kad se u ono davno vrime baba Stana, koja je tada bila mlada i neobično krupna i jaka cura, ali kao sirota, bez majke i braće koja bi je čuvala (pa se učila kroz život čuvat sama), udala u drugo selo, bio je običaj da mladoženja svoju mladu ´dovede u red` i pokaže joj ko´ je muško u kući (op.a. sve sličnosti namjerne). Pa je tako i dida Stipe, Stanin muž, iako duplo manji od nje ili baš zbog toga, jednom tjedno vraćajući se dobrano potkuren iz birtije, odlučio svoju mladu ženu dovodit u red da mu se selo i birtijaški podrugljivci ne bi rugali. Iako prvi put baba Stana možda zbog šoka ili zbog muke nije ništa rekla, drugi put se po priči desilo sljedeće. Kad je dida Stipe pripit sija za večeru i priko stola krenuo rukom na Stanu, ona je ispod postelje (gdje ju je to jutro bila sakrila) izvukla sikiru i svom je snagom pred Stipom zabila u stol. A onda se onako krupna, mlada i snažna, bez riječi podbočila šakama o stol, nadvila nad sikiru, stol i njega i tiho mu izgovorila: Stipe ne čini me činit ludost (op.a. u prijevodu: ne tjeraj me da te ubijem! sličan prizor u Spielbergovom fenomenalnom filmu Boja Purpura). Kažu da posli toga dida Stipe više nikad nije zaša´ u birtiju.
Jedna druga priča govori o Maloj Mari, koja jadna nije imala tu sriću da bude krupna i jaka, već je cili život bila slabašna i boležljiva, a još uz to i toliko nesritna da je udaju za pijanca koji bi je svako malo pijano namlatija, pogotovo kad bi se ona svojim slabašnim tijelom bacala pod njegove udarce da zaštiti dicu. I tko zna do kakvog bi zlosretnog kraja to dovelo da Malu Maru jednog dana nije došla savjetovat njena lukava stara tetka, baš nekako u ovo doba godine kad se tuku orasi. Ona je Maloj Mari rekla ovako: Ćerce, jesi vidila kako u našem selu tuku oni stari oras porid Gospe (op.a.crkva posvećena Djevici Mariji), oni ča je višji od Gospina križa? E tako i ti lipo ćerce onu noć kad oni tvoj dođe iza sela pijan, ti njega ka´ i oras! I Mala je Mara vidjevši da je vrag odnija šalu, učinila kako joj je rekla stara tetka, nabavila je motku od tri-četiri metra kojim su ljudi u selu tukli visoke orahe i tu noć sačekala pijanoga muža u zasjedi. Kad je ovaj teturajući zašao u dvor, ona ga je sa tarace i rastojanja od tri-četiri metra (koliko joj je dužina motke dopuštala) stala mlatiti po glavi, leđima i rebrima, a da joj ovaj nije mogao ništa. Posli se pričalo da ga je tako gologuzoga gonila po selu, priko ogradica i polja, vičući da cilo selo čuje: Mlati orase, mene više nećeš! Vele da ga je pribila kao vola u kupusu.
Ove vam se anegdotalne zgode mogu učiniti smiješnima, ali one su zapravo ogledalo naše stvarnosti, sufražetstvo na balkanski, dinaridski, surov način.
Zapadnjačke, europske, a pogotovo naše žene koje dolaze iz još uvijek pretežno patrijahalnog društva, teškom su se mukom u 19. i 20. st. izborile za neka svoja prava koja bi sama po sebi danas trebala biti razumljiva. Trebala bi biti razumljiva, ali kao da ih danas zaboravljamo ili ih uopće nikada nismo ni uzeli za ozbiljno. Zar je ´biti ne prebijen´ pravo oko kojeg se i danas u uređenim društvima trebaju lomiti koplja? Zar to pitanje već nismo prevazišli? Očito nismo. U društvu u kojemu zakon ne uspijeva učinkovito sprečavati i sankcionirati obiteljsko nasilje očito se koplja lome i to društvo po logici onda - ni nije uređeno.
Što u tom slučaju preostaje? Ako društvo žrtvama ne garantira pravovremeno sankcioniranje obiteljskih nasilnika, jasno je da se žrtve moraju obraniti same. Samoobrana postaje tada njihovo pravo. Jer će se ili obraniti - ili pokoriti, te na koncu izgubiti glavu. Naivno bi bilo misliti da postoji neka treća opcija. Ovdje se doslovno radi o životu i smrti i umanjivanje problema samo je po sebi neukusno, da ne kažem zlokobno i opasno.
Sjećam se kako sam davno, još kao cura, svako popodne u isti sat na povratku s posla gledala isti prizor. Muškarca koji je, pred vratima agencije u kojoj je radila, dočekivao svoju suprugu i onda je naizgled zagrlio oko ramena i pratio doma. Kolegica je na moju primjedbu reagirala kako je njoj to strašno romantično, ali meni nešto u toj slici od početka nije štimalo, no tada nisam mogla definirati što. U startu mi se nije svidio on, izraz njegova lica, način na koji bi ju obgrlio oko vrata, a najviše mi nije štimalo ženino ukočeno držanje i njen izraz lica. Nije tu bilo ni traga romantike. Prizor je u meni samo izazivao potrebu da nasred ulice stanem pred taj zagrljeni par i ženi kažem: Bježi!, a njemu: Ako imate potrebu nekoga voditi na povodcu - nabavite psa! Tek sa prizorima zatvorenika iz Abu Ghraiba koji su se vrtili po tv-u sve mi je sjelo na svoje mjesto, ugledavši one maltretirane jadnike pokrivenih glava i zgrčenih ramena koje su njihovi mučitelji-čuvari istim grčevitim zahvatom oko šije pritiskali na zemlju - prepoznala sam govore tijela u slici koja me do tada strašno mučila. On je bio mučitelj koji je potčinjavao svoju žrtvu, žena je doslovno bila njegov zatvorenik. On ju je zatočio u kavez terora i straha, iz kojeg ona posve paralizirana nije znala ili nije mogla pobjeći. I tko zna je li od tada izvukla živu glavu.
Nitko me neće uvjeriti da je A.Magaš trebala mirno čekati da je muž udavi ili joj slomi vrat, i da bi mi, kao uplašene žene, na njenom mjestu bile skrušene i pokorne. Vjerojatno bi se za vlastiti život borile jednakom očajničkom instiktivnom silinom, vođene željom za preživljavanjem. Žalosno je da je do takve kulminacije i tragičnog kraja došlo i da se situacija nije s lakšim posljedicama riješila prije, no tragedija se dogodila i nosi svoje posljedice. Stoga u ovakvim situacijama ne mogu ne reći, zapravo dužnost mi je reći:
Drage žene ne trpite nasilne budale! A pogotovo ih ne trpite u ime djece. Baš onda kada iz straha odlučujete s nasilnikom ostati u ime djece - vlastitoj djeci činite najveće zlo. Time sebe i njih osuđujete na vječno začarano kolo mržnje, straha i nasilništva, u kojem će ostati zarobljeni cijeli život. Maknite se od nasilnika što dalje, po mogućnosti prije eskalacije nasilja. Bježite glavom bez obzira. Spasite sebe i svoje ptiće na vrijeme, ne sramite se tražiti pomoć, od sto vrata jedna će se otvoriti. Izbjegavajte nasilje, nemojte mu pribjegavati ako je to moguće, no kada se radi o glavi – spašavajte svoju i svoje djece, bilo kako, ali se spasite.
Vrlo se jednostavno, znate, rugati i zgražati nad kojekakvim suludim fanatičnim muslimanskim imamima istoka, koji sa egipatskih (nedavni slučaj), somalskih, saudijsko-arabijskih, iranskih i drugih propovijedaonica, izgovaraju budalaštine o koristi mlaćenja žena i metodama batinanja, i koji citatima iz Kuraana časnog, potkrepljuju svoje poduke o dozvoljenim i nedozvoljenim udarcima, o neželjenosti modrica na ženskom licu, ali željenosti pedagoških batinanja po ostatku ženskog tijela. Vrlo se lako zgroziti nad primitivizmom tuđeg društva i kulture, a oči zatvoriti pred takvim ponašanjem u vlastitom okruženju. Možda se u nas nasilništvo nad ženama više ne propovijeda sa javnih tribina, možda se ne skriva pod burkama, ali se ono i dalje skriva pod zatamnjenim naočalama, i zbiva, ne daleko od - već tik uz zatvorene oči javnosti.
U fenomenalnom životopisu Nevjernica, somalske spisateljice Ay.Hir.Ali (kojeg možete doslovno nabaviti na svakom kiosku), navedena je jedna minijaturna sličica iz afričkog muslimanskog društva u kojemu susjedstvo očekuje od muškarca da barem jednom tjedno namlati ženu kako bi ona bila poslušna. Kako se našao jedan koji je prema voljenoj supruzi bio premeka srca, susjedstvo ga je stalo smatrati nemuslimanom pa je zbog spašavanja časti sa ženom dogovorio malu prevaru, jednom tjedno zatvorili bi se u sobu, on bi mlatio jastuke a ona glumila urlike. Poslije toga susjedi su ga ponovo počeli smatrati pravim muškarcem i sve je vraćeno u normalu. Zapravo kroz cijelu knjigu se kroz grč i mučninu iščitava jedna (ne)skrivena maligna kultura nasilja nad ženama, ali se može iščitati i razumljivo (nakon mučnih iskustava) spisateljičino pomalo nekritičko oduševljenje prosvjetiteljskim tekovinama zapadne civilizacije (u kojoj je bijegom naposlijetku našla utočište). Nadasve se može iščitati oduševljenje zapadnjačkom slobodom ljudske misli i stečenih ljudskih, muških i pogotovo ženskih, prava.
Ženska prava, da, moram priznati da nakon ove knjige taj pojam izgovaram sa još više poštovanja, ako je to moguće.
U jednom našem selu dalmatinske zagore još se uvik kao kroz šalu priča ´Kako je baba Stana još kao cura izborila svoje pravo´. Ali to zapravo i nije šaljiva priča, nego gorka zbilja naše tradicije i (ne)kulture. Naime kad se u ono davno vrime baba Stana, koja je tada bila mlada i neobično krupna i jaka cura, ali kao sirota, bez majke i braće koja bi je čuvala (pa se učila kroz život čuvat sama), udala u drugo selo, bio je običaj da mladoženja svoju mladu ´dovede u red` i pokaže joj ko´ je muško u kući (op.a. sve sličnosti namjerne). Pa je tako i dida Stipe, Stanin muž, iako duplo manji od nje ili baš zbog toga, jednom tjedno vraćajući se dobrano potkuren iz birtije, odlučio svoju mladu ženu dovodit u red da mu se selo i birtijaški podrugljivci ne bi rugali. Iako prvi put baba Stana možda zbog šoka ili zbog muke nije ništa rekla, drugi put se po priči desilo sljedeće. Kad je dida Stipe pripit sija za večeru i priko stola krenuo rukom na Stanu, ona je ispod postelje (gdje ju je to jutro bila sakrila) izvukla sikiru i svom je snagom pred Stipom zabila u stol. A onda se onako krupna, mlada i snažna, bez riječi podbočila šakama o stol, nadvila nad sikiru, stol i njega i tiho mu izgovorila: Stipe ne čini me činit ludost (op.a. u prijevodu: ne tjeraj me da te ubijem! sličan prizor u Spielbergovom fenomenalnom filmu Boja Purpura). Kažu da posli toga dida Stipe više nikad nije zaša´ u birtiju.
Jedna druga priča govori o Maloj Mari, koja jadna nije imala tu sriću da bude krupna i jaka, već je cili život bila slabašna i boležljiva, a još uz to i toliko nesritna da je udaju za pijanca koji bi je svako malo pijano namlatija, pogotovo kad bi se ona svojim slabašnim tijelom bacala pod njegove udarce da zaštiti dicu. I tko zna do kakvog bi zlosretnog kraja to dovelo da Malu Maru jednog dana nije došla savjetovat njena lukava stara tetka, baš nekako u ovo doba godine kad se tuku orasi. Ona je Maloj Mari rekla ovako: Ćerce, jesi vidila kako u našem selu tuku oni stari oras porid Gospe (op.a.crkva posvećena Djevici Mariji), oni ča je višji od Gospina križa? E tako i ti lipo ćerce onu noć kad oni tvoj dođe iza sela pijan, ti njega ka´ i oras! I Mala je Mara vidjevši da je vrag odnija šalu, učinila kako joj je rekla stara tetka, nabavila je motku od tri-četiri metra kojim su ljudi u selu tukli visoke orahe i tu noć sačekala pijanoga muža u zasjedi. Kad je ovaj teturajući zašao u dvor, ona ga je sa tarace i rastojanja od tri-četiri metra (koliko joj je dužina motke dopuštala) stala mlatiti po glavi, leđima i rebrima, a da joj ovaj nije mogao ništa. Posli se pričalo da ga je tako gologuzoga gonila po selu, priko ogradica i polja, vičući da cilo selo čuje: Mlati orase, mene više nećeš! Vele da ga je pribila kao vola u kupusu.
Ove vam se anegdotalne zgode mogu učiniti smiješnima, ali one su zapravo ogledalo naše stvarnosti, sufražetstvo na balkanski, dinaridski, surov način.
Zapadnjačke, europske, a pogotovo naše žene koje dolaze iz još uvijek pretežno patrijahalnog društva, teškom su se mukom u 19. i 20. st. izborile za neka svoja prava koja bi sama po sebi danas trebala biti razumljiva. Trebala bi biti razumljiva, ali kao da ih danas zaboravljamo ili ih uopće nikada nismo ni uzeli za ozbiljno. Zar je ´biti ne prebijen´ pravo oko kojeg se i danas u uređenim društvima trebaju lomiti koplja? Zar to pitanje već nismo prevazišli? Očito nismo. U društvu u kojemu zakon ne uspijeva učinkovito sprečavati i sankcionirati obiteljsko nasilje očito se koplja lome i to društvo po logici onda - ni nije uređeno.
Što u tom slučaju preostaje? Ako društvo žrtvama ne garantira pravovremeno sankcioniranje obiteljskih nasilnika, jasno je da se žrtve moraju obraniti same. Samoobrana postaje tada njihovo pravo. Jer će se ili obraniti - ili pokoriti, te na koncu izgubiti glavu. Naivno bi bilo misliti da postoji neka treća opcija. Ovdje se doslovno radi o životu i smrti i umanjivanje problema samo je po sebi neukusno, da ne kažem zlokobno i opasno.
Sjećam se kako sam davno, još kao cura, svako popodne u isti sat na povratku s posla gledala isti prizor. Muškarca koji je, pred vratima agencije u kojoj je radila, dočekivao svoju suprugu i onda je naizgled zagrlio oko ramena i pratio doma. Kolegica je na moju primjedbu reagirala kako je njoj to strašno romantično, ali meni nešto u toj slici od početka nije štimalo, no tada nisam mogla definirati što. U startu mi se nije svidio on, izraz njegova lica, način na koji bi ju obgrlio oko vrata, a najviše mi nije štimalo ženino ukočeno držanje i njen izraz lica. Nije tu bilo ni traga romantike. Prizor je u meni samo izazivao potrebu da nasred ulice stanem pred taj zagrljeni par i ženi kažem: Bježi!, a njemu: Ako imate potrebu nekoga voditi na povodcu - nabavite psa! Tek sa prizorima zatvorenika iz Abu Ghraiba koji su se vrtili po tv-u sve mi je sjelo na svoje mjesto, ugledavši one maltretirane jadnike pokrivenih glava i zgrčenih ramena koje su njihovi mučitelji-čuvari istim grčevitim zahvatom oko šije pritiskali na zemlju - prepoznala sam govore tijela u slici koja me do tada strašno mučila. On je bio mučitelj koji je potčinjavao svoju žrtvu, žena je doslovno bila njegov zatvorenik. On ju je zatočio u kavez terora i straha, iz kojeg ona posve paralizirana nije znala ili nije mogla pobjeći. I tko zna je li od tada izvukla živu glavu.
Nitko me neće uvjeriti da je A.Magaš trebala mirno čekati da je muž udavi ili joj slomi vrat, i da bi mi, kao uplašene žene, na njenom mjestu bile skrušene i pokorne. Vjerojatno bi se za vlastiti život borile jednakom očajničkom instiktivnom silinom, vođene željom za preživljavanjem. Žalosno je da je do takve kulminacije i tragičnog kraja došlo i da se situacija nije s lakšim posljedicama riješila prije, no tragedija se dogodila i nosi svoje posljedice. Stoga u ovakvim situacijama ne mogu ne reći, zapravo dužnost mi je reći:
Drage žene ne trpite nasilne budale! A pogotovo ih ne trpite u ime djece. Baš onda kada iz straha odlučujete s nasilnikom ostati u ime djece - vlastitoj djeci činite najveće zlo. Time sebe i njih osuđujete na vječno začarano kolo mržnje, straha i nasilništva, u kojem će ostati zarobljeni cijeli život. Maknite se od nasilnika što dalje, po mogućnosti prije eskalacije nasilja. Bježite glavom bez obzira. Spasite sebe i svoje ptiće na vrijeme, ne sramite se tražiti pomoć, od sto vrata jedna će se otvoriti. Izbjegavajte nasilje, nemojte mu pribjegavati ako je to moguće, no kada se radi o glavi – spašavajte svoju i svoje djece, bilo kako, ali se spasite.
No ipak ne mogu pobjeći od toga da bi ovaj postupak zapravo bio princip ´oko za oko`. A time smo opet na početku i pitanju uljuđenog i neuljuđenog društva. Odgovarati nasiljem na nasilje, postoji li i može li ikada postojati opravdanje za taj izbor? Ne znam. Doista ne znam. Teško mi se zamisli u toj situaciji, moj karakter jednostavno ne dopušta tu soluciju, ali da mi se desi takav napad - obranila bih se! Bez krzmanja. Obranila bih se, a potom otišla. Zauvijek.
Najidealnije bi bilo, da se možemo osloniti na sustav koji u zbilji funkcionira i uspijeva na vrijeme preduhitriti niske osvetničke strasti. Na sustav koji na vrijeme sprečava tragedije. Na sustav koji od žrtava ne stvara vigilante, osvetnike, dvostruke žrtve šepavih zakona. Na sustav koji na koncu konca - ne gomila pokojnice. No mi ne živimo u idealnom društvu.
A kad takav sustav ne funkcionira, kad se tijela gomilaju, koliko god se ovo pitanje iz naslova činilo neukusno, oprostite mi, ali mrtve žene mi daju pravo da ga postavim - je li opravdano dići ruku na obiteljskog nasilnika ili ne?
Spoiler: Tako se i onaj uljuđeni dio mene nadao da će jadna Šeherazada izbjeći batine, da će njen voljeni Onur kao u bajci doći na vrijeme i smjestiti nasilnika iza rešetaka sekularne Turske, no onaj cinično-realni dio mene se nakostriješio čuvši za zlu Šeherezadinu sudbinu i sa zadovoljstvom povlađuje konzervativnom mačističkom Onuru koji je (po riječima prijateljice) pošteno natamburao nasilnika, tako da mu više nikada neće pasti na pamet dići ruku na ženu. Onaj cinični dio mene nasilniku priziva Ponoćni ekspres. Priznajem, uživam u toj pomisli da je ovaj namlatio divljaka koji mlati žene. Uživam! Kao što bih uživala da je onom nasilniku s početka priče netko veći od njega udijelio pljusku-dvije preko ćunke, kakve je on nesebično dijelio svojoj žrtvi. Možda sam samo svjesna nepravde majke prirode koja je muškarcima udijelila fizičku premoć, ili time hranim svoju žensku osvetoljubivost pod krinkom pravde, u svakom slučaju nisam bez mana. Žena sam.
* za radnice KAMENSKOG!
Post je objavljen 27.09.2010. u 02:02 sati.