< | kolovoz, 2010 | > | ||||
P | U | S | Č | P | S | N |
1 | ||||||
2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7 | 8 |
9 | 10 | 11 | 12 | 13 | 14 | 15 |
16 | 17 | 18 | 19 | 20 | 21 | 22 |
23 | 24 | 25 | 26 | 27 | 28 | 29 |
30 | 31 |
ravno do dna a pjeva nam divna i neponovljiva... |
ola Naletivši danas na televizijske vijesti za gluhonijeme, koje često pogledam s većom pažnjom nego ´obične` vijesti, doživjeh trenutno nadahnuće za jedan mali eksperiment. Pretpostavljam da ste svi već registrirali kako vijesti za gluhonijeme izgledaju, to su vijesti kao i sve druge kratke vijesti, samo sa jednom malom - ali značajnom razlikom. U donjem desnom kutu ekrana postoji jedan mali pravokutnik (ekranić unutar ekrana), u kojemu obično neka gospođa znakovnim jezikom prati i sažeto prenosi ono što se u vijestima izgovara, a ljudi oštećena sluha to ne mogu čuti. Pretpostavljam da su mnogi građani oštećena sluha silom prilika stekli vještinu djelomičnog iščitavanja sa usana, ali je znakovni jezik i gestikulacija gospođe iz malog pravokutnika – itekako dobrodošla pripomoć, pogotovo u kratkim vijestima gdje su prilozi češći, a između njih spikeri informacije iznose vrlo brzo, jednu za drugom, počesto stisnutih usana ili frfljajući si u bradu. Moje nadahnuće i eksperiment sastojao se u sljedećem: Pokušati pratiti vijesti iz zemlje i svijeta samo uz sliku, bez zvuka, promatranjem isključivo gospođina znakovnog jezika, baš onako kako to čine ljudi oštećena sluha – iako osobno znakovni jezik uopće ne poznajem. Do kakvih sam zaključaka došla koristeći samo vještinu promatranja? Velim, kako sam današnje vijesti doživjela isključivo vizualnim putem, bez truna znanja znakovnog jezika, oslanjajući se samo na slike, sporadične podnaslove i gospođinu gestikulaciju, dopustite da moja reinterpretacija današnjih događaja iz zemlje i svijeta može biti potpuni promašaj Dakle prva polovica vijesti prošla je uz sliku iz Sabora, zbog podnaslova sam uhvatila da je riječ o rebalansu proračuna, a zbog gospođine vrlo žive i neobične gestikulacije zaključila sam da se u Saboru događa nešto ludo. Naime gospođa je rukama izvodila, najbliži bi opis tomu bio - agresivne pokrete, ispunjavajući cijeli svoj minijaturni ekranić u dnu ekrana živim mahanjem, izbezumljenim podizanjem obje ruke iznad glave, vitlanjem šaka, udaranjem dlana o dlan, udaranjem šake o dlan, udaranjem šake o prsa, upiranjem i grčenjem prstiju, udaranjem prijeteći podignutog prsta u dlan, prsti su velikom brzinom sricali slova neke stranke ili imena, jedva ih hvatajući na vrijeme paralelno sa slikom, ruke su se slamale u laktovima, mali ekran je gotovo prepolovljen oštrim presijecanjem zraka vanjskim bridom dlana, odgurivanjem tijela, još jednim pokretom koji mi se učinio kao davljenje i cijelo vrijeme vrlo naglašenim grimasama lica koje bi najbolje pristajale gnjevnom čovjeku. (protumačih ovako: u Saboru je došlo do krvave šore netko je nekoga divljački opandračio torbom u genitalije ili je u najmanju ruku predsjedavajući barba Luka zbog nepoštivanja dnevnog reda i poslovnika morao intervenirati zajapurenim bacanjem predsjedavajućeg čekića u nečiju tvrdu glavu) U drugoj polovici velikom su se brzinom izmijenjivale slike iz svijeta, i dok sam neke prepoznala neke su mi ostale nejasne, rudnik, automobilska nesreća, potom neka afrička zemlja, europski birokrati isl, a gospođina gestikulacija za nijansu se smirila iako je vidljivo brzala kroz neke leteće slike, a uz prikaz neke poplave dobila tužan izraz lica, ruke su se gotovo nemoćno raširile i ramena tugaljivo opustila. (protumačih ovako: na zapadu ništa novo, a na istoku uvijek neko sranje, žalosnanammajka) Na kraju je uslijedila još vremenska prognoza na kojoj je znakovni jezik i gospođina gestikulacija poprimila potpuno drugi karakter od onog sa početka vijesti, kretnje su postale blage, jednostavne, uz minimalno odmicanje ruku od tijela, prsti su lagano sricali pojedine riječi kao da imaju vremena za svaku ponaosob, lice je postalo mirno i vedro kao ona sunašca na ekranu, s naznakom osmijeha. Sam kraj obilježen je mahanjem iz ekrana – pa sam i ja odzdravljajući mahnula u ekran (protumačih ovako: sve je vedro past će kiša) Promatranjem vijesti iz perspektive ljudi oštećena sluha, odnosno vijesti bez zvuka, dolazim do zaključka kako vijesti koje se odnose na vremensku prognozu ne zatijevaju velike niti nagle pokrete, osim toga vremenska prognoza je ljudskom oku najbezbolniji dio vijesti iz zemlje i svijeta. Vijesti koje se odnose na svijet zahtijevaju ubrzavanje pokreta i spremnost na kraćenje, sažimanje odnosno cenzuru. A vijesti koje se odnose na domaću političku scenu zahtijevaju puno riječi, maksimalno ubrzavanje pokreta, spremnost na sažimanje znakova, puno mahanja, lamatanja, naglih pokreta, grčenja, znojenja, kolutanja očiju, naglašenih grimasa i pojačanog iskazivanja agresije Dakle, iz današnjih vijesti za sve nas gluhe zaključujem kako provođenjem ovog malog eksperimenta, gašenjem zvuka na tv-u - još jasnije vrišti spoznaja da se ekperiment zapravo vrši nad nama. Jer sve je dobro za neke dok onaj zamorčić iz staklenog kaveza trčkara u kotaču i besmisleno ga vrti, sve je dobro dok zamorčić čini upravo ono što se od njega očekuje i pri tom ništa ne pita, ne vidi, ne čuje, ne buni se. Ali što ako taj zamorčić isključi zvuk, siđe sa kotača i kroz staklo svog ograničenog ekrana počne širom otvorenim očima promatrati svijet oko sebe, što kad mu se konačno posloži tko mu i kako diktira stvarnost... Probajte ljudovi moji, isključite zvuk i progledajte * live long and prosper |
Binbir Gece Aj ća - gotovo je. Ne, nemojte me ni slučajno tješit, nema mi pomoći - nakačih se opako. A bila je dovoljna samo jedna epizoda, điz´s, nemrem bilivit - samo jedna epizoda Za Dona Barbaru aj još nekako, odolijevah joj prvih tjedan-dva, pa se tek onda upecah, ali ovako brzo past već nakon prve epizode - e majkumu To mi se ne desi´ već dugo. Ko pokošena - TIMBEEEEEER!!! Pa FIJU! BUM! I to na tursku sapunicu, ej! Ne na brazilsku, ne na meksičku, ne na kolumbijsku, ne na američku, ne na rusku, čak ni na hrvatsku - nego na tursku! Jao-jao, ne mogu od sramote svitu pred oči. Šta da radim, burku priko glave? Burku il škartoc, s obzirom da je Turska sekularna i napredna zemlja ´el, ako mi ne virujete eno vam kod Jimba u nastavcima pa se divite i pojite lipotom... A stvarno ne znam šta je, u čemen je stvar, il´ je to sapuničasto smeće stvarno opasno zarazno il´ ja postajem sapuničasto meka. Stavilo u opako pogođen termin navečer, nit prerano nit prekasno, taman kad se poštena žena nakon napornog dana ogleda po kauču očešat za malo romantike a kauč naravno već hrče Stavilo, a priča za popizdit. Ženskoj hitno triba 150 tisuća dolara za malog sina oboljelog od leukemije, a on će joj dat lovu uz uvjet da s njime provede jednu jedinu noć... dobrodošli vi koji ste se upravo uključili... ----------------------------------------------------------- Moderna Šeherezada. I to onako kvalitet, znaš Eksterijeri plus skupi interijeri, ništa lažnjak nego stvarno perzijski ćilim po podu, ćilim il´ nešto oderano i romantika na kvadrat, ona jadna sirota a on bogat i zgodan, pa ga kao treba uvjeravat Pu - kako igraju pokvareno! Pokvareno i gotovo. Navlakuša u startu. Vidiš odmah po facama. Ženska komad ženske, ala ovogodišnja Azerbejdžanka s Eurosonga da navuče mušku raju, a tip neki plavooko-buljooki ajmo reć´ ko islamizirani Valdec da navuče žensku raju farovi umisto očiju, uštirkano, neobrijano, ali brate to sve fercera. Evo već pronađoh da se njih dvoje i poslije i za vrijeme i za naozbilj pooženilo, proferceralo, dite dobilo... e onda znate koja to kemija isijava sa ekrana, điz´s (il´što bi Turci rekli Isa, ono ka u nas Issa´t) Šeherezada i Onur I kako onda neće onako nemilosrdno janjičarski kao i prije 500 godina blickrigom popalit sve zemlje s onu stranu Drine: prvo Tursku, pa onda Grčku, pa Bugarsku, Rumunjsku, Srbiju... u Makedoniji vele sa zadnjom epizodom na ulici nije bilo ni pasa, a sada evo došlo popalit i nas. Pokorit. Poturčit (križanac te dvije riječi... ko prvi njemu... ) Balkan šaptom pade (khm? pa baš pade?), šaptom il´ ženskim uzdahom. Mašala Samo ne znam šta s lingvistikom, domaćice ovih prostora već godinama kusaju taj sapuničasti španjolski baš oko ručka skupa sa onim zagorenim gulašom i neslanom juhom, ma kusaju ga ko materinji od španjolske matere, tu sei una muher de mi vida, mi kerida mi mariposa te kjero mućo per te io vivir Jose, Alejandro, Antonio, Juan... i tako dalje i tako bliže, pitaš prosječnu kućanicu koji joj je drugi jezik, pa normalno - espanjol porfavor! 1001 Noć A štaš sad? Ništa, zakačilo se i gotovo. Mora se gledat. Nabavit turski rječnik. Uhom vatat turcizme. I Onura, Mehmeta, Burhana, Ahmeta... 1001 noć. Takotisvega. Nije mogla koja noć manje? Ljubav i očaj, ma pričaj mi Jebiga. * Jekšemaš |
Marlboro Men Moram priznati da sam se ovog ljeta nauživala vesterna i vestern-serija više nego ikad. Eto barem da nečemu ljetni poslovično-reprizni termini posluže. Uspije se uhvatiti nešto novoga, ali i nešto staroga vrijednog gledanja. Zahvaljujući tome uspjela sam pohvatati i treću nažalost zadnju sezonu Deadwooda, genijalno-opake i opako-genijalne vestern serije koja je toliko sirova da je s razlogom prikazivana u kasnim noćnim terminima (jedan od rijetko pametnih poteza naše domaće kratkovidnice). Jer ova produkcija uistinu nije bila za dječje oči, niti za oči osjetljivijih duša koje ne podnose sirovu realističnost (krv, jezivo okrutna ubojstva i sočne psovke, svega toga u Deadwoodu bilo je na bacanje). Zapravo, mislim da je Deadwood čak i oborio neki američki tv rekord u količini izgovorenih psovki po minuti i epizodi. Ku..i, pi.de i pi.ke u ovoj seriji služe kao najnormalnije poštapalice, a kao apsurd i začin dolazi činjenica da u Deadwoodu unatoč žestokim psovkama – nevjerojatna galerija likova utemeljenih na stvarnim povijesnim ličnostima (pozitivci-negativci i svi oni između), ama svi likovi govore uzvišenim elokventnim gotovo poetskim jezikom antičkih govornika. Rijetki pozitivci su na riječima škrti, dok su silovatelji, lopovi i ubojice - iznimni životni filozofi. *ubojice filozofi A i pozitivci nisu uvijek pozitivci već znaju biti i bad guys, kao što i najmračniji likovi ponekad ispadnu good guys. Recimo takav je i jedan od nosivih likova A.Swearengen u maestralnoj interpretaciji Iana McShanea (kojeg s radošću pamtim još kao šašavog Lovejoya i jezivog Mecenu u Anno Domini). Ova serija je zapravo moderna revizija i novi neugodni, blatni, mračni pogled na razdoblje Divljeg zapada (to jest preslika Hrvatske danas) Razotkrivanje mitova na kojima počiva njegova tradicija. Drugim riječima, kao skrojena za one željne inteligentnog scenarija čiji se razvoj mora pratiti iz epizode u epizodu. Za sve željne mozganja i filozofije te detaljnog psiholoških uvida - Deadwood je vrhunska serija u rangu recimo nekoć Zapadnog krila, Mad Men ili još sirovijeg Rima, samo što je umjesto Bijele kuće, američkih 60ih ili antičkog Rima, Deadwood smješten na američki Divlji zapad. Čista jeza, a što da vam velim A ja tako volim dobre vestern priče o Divljem zapadu. I iznimno me raduje zasluženi preporod u međuvremenu potpuno zamrlog vestern žanra, sve tamo od kultne tv serije Usamljena golubica (1989.), Costnerova Plesa s vukovima (1990.) i Eastwoodovih za žanr vesterna ključnih Nepomirljivih (1992.) pa na ovamo. Iako je zlatno doba vesterna i kaubojaca zapravo prošlo (razdoblje 50ih i 60ih, redatelji John Ford i Howard Hawks; te kasniji talijanski preporod 60ih i 70ih sa špageti-vesternima Sergia Leonea), zadnje se desetljeće koliko-toliko vestern osovio na noge i ponovo nam donosi krasne tv serije i pokoji filmić (daleko od npr. danas smiješno kičaste ali ipak kultne Bonanze). Prije desetak dana moglo se pogledati i jednu od ikona vesterna, dragog Roberta Duvalla u krasnoj televizijskoj mini-seriji Broken Trail/Put Iskupljenja, gdje ustvari reprizira karakter mudrog kauboja iz Usamljene golubice i predivnog Open Rangea (sa Kevinom Costnerom). *Robert Duvall A na HRTu još uvijek traje mini-serija Mjesec Komanča (preludij Usamljenoj golubici), za koju naša blog Indijanka-vegetarijanka s pravom tvrdi da je prilično crno-bijelo postavljena, pogotovo nauštrb nama toliko dragih Indijanaca, no opet i ova serija ima nekih svojih draži, uzbuđenja, topline i ljudskosti toliko karakteristične za ovaj žanr. Vrelo sunce na opaljenim licima, valovita kosa, pijesak nošen vjetrom, marame preko lica, kaubojski šeširi, kaktusi uz put, grmlje koje se kotrlja preko pustih staza, tvrdo sedlo, revolver, puška i laso, vjerni i plemeniti konji, zavijajući vukovi u preriji, dugokosi Indijanci, usamljeni rendžeri, vječna borba dobra i zla, uvijek neka draga Klementina, nepregledne ravnice, isušena korita rijeka, bizoni i divlji pastusi, prerija u nestanku, jahanje u zalazak sunca… ah Karl May, Zane Gray i njihove priče, za sve su oni ´krivi` A i ti vesterni, ma što to ima u njima da su nam toliko dragi… u jednom starom tekstu slično se pitah: Pa je onda Charlton Heston izazvao Gregorya Pecka. Pa su se onda njih dvojica onako muški nasred prerije, kao dva bika, odmjerili. Pa se Charlton raskrečio u pozi Ben Hura, a Gregory u pozi krakate rode, ali nema veze jer su fakat bili dojmljivi. Pa su se kao dva bika zaletili jedan na drugog. Pa su se kao dva bika dohvatili. Pa je ovaj zviznuo onoga, a ovaj mu vratio. Pa je ko´fol bio mrak, ali kako tada nije bilo tehnologije za snimati po noći, u stvari je bio dan i to ravno podne, ali su oni stavili tamni filter da izgleda kao noć, pa je ko´fol bila noć i zato se to zove Američka noć. Pa su se oni onako pošteno lemali. Pa su onako pošteno frktali. Pa je Charlton zamahnuo šakom i fino se vidi da Gregorya nije ni taknuo, ali se Gregory ipak bacio unatrag jer ga je ko´fol tako pošteno tresnuo - PAU! PAU! - pa je poletila prašina. Pa je onda on ustao i isto tako pošteno - PAU! PAU! - promašio Charltona. Pa je ovaj tresnuo i nagucao se slame, koja je tamo pobacana ko´fol da se vidi sasušena trava, ali se vidi da je to studijski nabacano, ali nema veze jer se on isto pošteno nagucao slame. Pa se Gregory krvnički bacio na njega da je sve slama frcala, a znojne im se marame slipile na razdrljena preplanula prsa. Pa su se njih dva valjali i šaketali i frktali (kao dva bika!). Pa se razbio i koji nos, koja usna i pokoji zub. Pa je potekla i lažna krv. Pa su se na kraju ko´fol i umorni i slipljeni i zašporkani i u modricama, zavaljali po onoj travi-slami jer ko´fol nisu imali više snage za šoru, ali nema veze jer je to ipak bila prava šora, ono pravo muška. Gledao ih je samo Mjesec, koji u stvarnosti nije bio Mjesec nego Sunce, ali su stavili filter da izgledao kao noć pa je to ko´fol bio Mjesec iako nije bio, ali nema veze, poetična je poanta da ih je promatrao samo Mjesec. Paola Cole je to fantastično otpjevala - Where have all the Cowboys gone? Gdje su nestale te muškarčine? Gdje su nestale te geste, te poze, ta bitnost časti? Gdje je nestala ta divna, starinska, namještena, lažna, studijska, ali ipak prvenstveno divna – srčanost starih vesterna? Gdje je nestao onaj osjećaj topline kad gledaš stare kaubojce, te nespretne, gegave, karikirane, časne muškarce Divljeg Zapada? Gdje su muda? Gdje je Shane? Gdje je BONANZAAAAAA!!! Ne zamjerite na sentimentalnosti, ali u dobrom starom vesternu Big Country (a sada i u Broken Trailu, Mjesecu Komanča etc.) na trenutak sam opet pronašla tu krasnu starinsku muževnost. James Stewart, Gregory Peck, Kirk Douglas, Montgomery Clift, Yul Brynner, Steve McQueen, Gary Cooper, John Wayne, hej John Wayne my man i mnogi, mnogi drugi – ovo je za vas: IIIIIIIIIIIIIIIIIIIHAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAA!!! *u zalazak |
*prvaci Maratona lađa 2010. 1. Gusari - Komin (lanjski pobjednici) 2. Stablina 3.mjesto dijele ekipe: Baćina i M.M.Rogotin ...nikad neizvjesniji Maraton, do zadnjeg metra trajala borba između prvih (4) ekipa, opet dvi lađe zapele na ulasku u Crnu Riku, na samom su se startu potpuno potopili lađari Plavo srce iz Zagreba, u pomoć im je priskočila ekipa Torcida-Ploče koja je ukipala dečke u svoju lađu, pomogla izvuć´ lađu iz Neretve, da bi se tegleći jedna drugu konačno ekipe zajedno pojavile na cilju u Pločama! Eh šta ti je naš Maraton, čoviku nekako svaki put zaigra srce Ljudi bilo je ludo, koncert Nene Belana taman završio, fešta još traje, krepana sam... slije i update sutra kroz jutro, crkle mi baterije, aj živili mi Update: ...jutro je, dojmovi se još nisu slegli, nezaboravan Maraton! Koliko je tijesno bilo vidi se na prvoj fotki, prve tri ekipe jedna drugoj do zadnjeg metra pušu za vratom! Joj što volim Maraton 2. nadomak cilju 3. metež na kraju, svi više-manje zadovoljni 4. još meteža 5. jedine lađarice (nisu zadnje! čast zadnjega ovoga puta dijele potopljeni i njihovi spasitelji, kao što bi naš lokalni radio-voditelj rekao: potopili se, nema veze, netko će na cilj doći u lađi a netko automobilom ;0) 6. Škovrlj uživo 7. nasmiješi se 8. fešta (ludilo!) 9. knez Domagoj grli podanike 10. treće mjesto - crvena Baćina (puna simbolika razumljiva lokalcima: od samih početaka Maratona Baćinci prvi nose crvene majice u inat, povijesno slove za crvene, crvena bakljada) 11. treće mjesto - Rogotin (ekipa Marko Markota) 12. drugo mjesto - Stablina, prilika za slikanje s Barbom 13. Predsjednik među Gusarima (kasnije je s njima i zapivao, kome bi šumilo more moje sinje...) 14. prvo mjesto - Gusari iz Komina (također i lanjski pobjednici) Eto svitu moj, vidimo se na Maratonu lađa dogodine! |
lađari 2010. I kako već obećah, sa zorom novog dana novi post... Svi koji redovito prate ovaj blog već znaju što u ovo doba godine obavezno najavljujem, pa će tako biti i ovaj put: 14.kolovoza 2010. u 17 sati (ova subota) u Neretvi starta spektakl nad spektaklima, fešta nad feštama, ludilo nad ludilima, 13. MARATON LAĐA NA NERETVI!!! fešta na kojoj se i mrtvi dižu da bi gledali lađare ili sami uzeli veslo u ruke dobri veslači su uvijek na cijeni, a ambicioznih ekipa hvalabogu ima dovoljno da bi se baš za svakoga snažnijega otimali Start 13og maratona lađa Metković-Opuzen-Ploče, je dakle u 17h ispod metkovskog mosta, da bi otprilike dvije ure i 15 min neprekidnog veslanja kasnije (dakle posli 19h) 22,5 km nizvodno, završio na cilju u Pločama na pločanskoj rivi. Ljudi moji šta bih vam još mogla reći a da vam već prethodnih godina nisam rekla i da već i sami ne znate. 35 lađarskih ekipa, 35 lađa, u svakoj deset veslača kao jedan (plus kormilar/parićar i bubnjar), koji žestoko nesmiljenim tempom oru i pjene Neretvu i prelaze granice vlastitih snaga i izdržljivosti da bi prvi došli do cilja... kome će ove godine pripasti titula pobjednika, tko će ove godine pobijediti, tko će najbolje startat a tko najjače finiširat, tko će koga u paralelnom veslanju dviju lađi kao slučajno opandračit veslom, tko će zapet na ulasku u Crnu Riku, tko će ispod mostića proć prvi a tko drugi, tko će u konačnici nositi slavu pobjednika Maratona lađa? Milijun pitanja na koje svake godine cila Neretva u euforiji čeka odgovor, cila će se Neretva sliti na njene obale od Metkovića pa sve do Ploča, u automobilima, vlaku, barkama, trupama, na biciklama, na noge, 50 000 ljudi (a svake godine i sve više) pratiti će svoje ekipe, navijati, vikati, urlikati, bodriti svoje junake a onda konačno na pločanskoj rivi sav će se taj narod sliti čekajući svoje prvake bez obzira na misto! Ljudi moji ma šta će to biti, već se ježim, e. Zato lipo u subotu dođite u Neretvu pa ćete na svoje oči vidit ako mi ne virujete p.s.zahvaljujući našoj marchelini jedan prigodni tekstić: Maraton lađa nam stiže! |
…direktna suprotnost plemenitom mirnom dostojanstvu je naravno, danas samo naizgled sveprisutno divljaštvo. Namjerno formuliram rečenicu samo naizgled sveprisutno, jer je divljaštvo po svojoj prirodi agresivno, glasno, bučno, nametljivo, nasilno, vulgarno, fanatično, isključivo, neukusno, bez mjere, bez granica, neuviđavno, beskrupulozno, odnosno baš krojeno za mjeru neumjerenog pojedinca ili manjine koji divljom bučnom silom, agresijom, divljaštvom nadglašavaju utemeljene argumente mirne većine te prikrivaju vlastiti nedostatak valjanih argumenata. Divljaštvo je dakle upravo po mjeri ne toliko današnjeg vremena, koliko u zadnjem stoljeću razbuktalih medija, kojima ono služi kao pogonsko gorivo, fluid, droga, koju opet po svojoj medijskoj prirodi nakon halapljivog gutanja dalje rasparčavaju i nameću društvu, tako da se ono čini prisutnije u njemu nego ikad. Iako uopće ne treba sumnjati da je divljaštva oduvijek bilo u apsolutno svim povijesnim razdobljima. Samo valja imati na umu da prije 20.st. nije postojalo tv medija koje bi nam ga u najbržem mogućem roku servirale za doručak, ručak i večeru (do pojave tv ekrana rasparčavanje divljaštva bio je ograničeni ´privilegij` državnih i crkvenih govornica). Hamburger, vila, TV Ovaj privid sveprisutnosti odnosno razbuktavanja divljaštva je dakle direktna posljedica instant-konzumerizma današnjeg svijeta, kako konzumerizma hrane ili materijalnih bogatstava tako i informacija. Cilj današnjeg konzumerističkog društva, kakvo doista jesmo, je - imati sve odmah. Hamburger, vilu s bazenom i direktan prijenos s mjesta nesreće. Slika čovjekovog hedonističkog divljaštva u punoj punini. Današnji datum čak i simbolično donosi godišnjicu jednog neizrecivog divljaštva (Hirošima i Nagasaki) koje je moderno doba iznjedrilo, divljaštvo koje svojom grozotom prelazi u barbarstvo, primitivizam, sve odreda prepoznatljive atribute čovječje divljine (dok recimo, kao usporedbu, prava zemaljska divljina jednog kalaharijskog buša donosi blagu ćud i pitome ´primitivne´ ljude). No ne valja se zavaravati ili tražiti alibi u tome kako je divljaštvo nusproizvod modernih medija ili obrnuto, ma nikako. Divljaštvo je oduvijek tu, s nama, prati nas od početaka civilizacije pa i prije nje, ono je u prahistoriji bilo obrambeni refleks, refleks koji se hrani strahom, da bi razvojem civilizacije, pravila i zakona postalo suvišno, otklonjeno sa strane - ali nikad odbačeno. Bacio sam radio kroz prozor Koliko često nam se danas otima sa usana onaj izraz prepoznavanja: Ma ti si divljak! U nekim pojavama i osobama divljaštvo i dan danas pliva na samoj površini, ono je njihova slika i prilika, ono je njihova karakterna osobina koja ih u potpunosti definira. Dovoljno se osvrnuti oko sebe i niz takvih zapravo nametnutih primjera iskače samo od sebe. Divljačke osob(in)e u političkom, gospodarskom, sportskom, estradnom životu koje se na(d)meću svojom glasnoćom, vulgarnošću, skandalima... bacanjem u prazno riječi, predmeta, osuda... opskurne pojave koje se za medijsku pažnju, pažnju javnosti (kojom se hrane), ne otimaju vrijednim postignućima već divljačkim ponašanjem. To su sve one umišljene veličine koje ne kontroliraju svoj ego, svi oni sportski djelatnici koji svojim djelovanjem i životnim profilom više odgovaraju mafijaškim šefovima te svakim svojim postupkom gaze sve postulate sporta i onoga što bi u svojoj plemenitosti sport trebao biti; takozvani poduzetnici za koje zapravo nitko ne zna čime se bave ali se redovito osmjehuju sa naslovnica svih žutih tiskovina programatski nižući skandale, supruge i sudske tužbe, sve u cilju samopromocije; političari koji pohlepom i bezobraznošću, neprimjerenim ponašanjem, riječnikom i izgledom u potpunosti urušavaju funkciju svojih pozicija etc, etc… lako ih je prepoznati. Namjerno divljake ne želim imenovati, naime - u startu je pogrešno dohranjivati glad divljaka za samopromocijom, takve valja izgladnjivati ignoriranjem do potpunog nestanka. Jer za takve je odsustvo iz medija jednako smrti. Divljake valja ako ne zatrti onda što više utišati počevši taj proces na usnama dobrih ljudi. Nastaviti ga izostankom interesa, te isključenjem ne tv aparata - već sebe iz takve ponude viđenja svijeta. Divljaštvo - kukavičluk Divljaštvo također nije ni spolna, ni obrazovna, ni materijalna, niti statusna kategorija iako zagađuje svaku od njih. Divljaci nisu ograničeni ničim od navedenoga, iako bi po logici obrazovanje trebalo ograničavati divljaštvo - ono ga ponekad, što je neshvatljiv apsurd, čak i pojačava. Akademici, umjetnici i pisci, takozvana intelektualna elita, visokopismeni članovi kulturnih udruga koji se neshvatljivo divljački prepucavaju, gađaju kako uglađenim riječima tako i stolcima u neviđeno vulgarnim srazovima svojih napuhanih taština; naizgled galantni i obrazovani diplomate, govornici više svjetskih jezika, svjetski putnici koji javno nekome izgledom imponiraju dok privatno švercaju alkohol, pronevjeruju, kockaju ili divljački premlaćuju supruge; saborski zastupnici koji vulgarnim riječnikom napadaju svoje političke oponente i neistomišljenike; vjerski djelatnici koji zadrtošću propagiraju isključivost… sve odreda visokoobrazovani divljaci. Ne treba biti u zabludi da je netko divljak ako psuje. Ako netko u razgovoru koristi psovke to ga ne pečatira divljakom, iskonski divljak je divljak djelom, učinkom i posljedicama svojeg djelovanja, a ne riječima koje mogu biti savršeno uglađene a iskazivati neviđeno divljaštvo. Ti divljaci su na istoj razini divljaštva kao i divljaštvo vašeg prvog susjeda koji buši gume na automobilu koje mu je slučajno prepriječilo put, na istoj razini divljaštva bezobrazne babe koja doktoru upada preko reda, na istoj razini divljaštva divljih graditelja, na istoj razini divljaštva lokalnih dužnosnika, na istoj razini navijača, na istoj razini kokoša u autobusu, kazalištu ili kinu koje neobzirno divlje kokodaču i drugima kvare doživljaj, na istoj razini divljaštva kojekakvih divljakuša koje se kroz medije vulgarno nadmeću svojim osvajačkim trofejima, silikonima, intimnim detaljima, graktanjem i glupostima, na istoj razini divljaštva kojekakvih anonimnih pijanih kreatura koji agresivnom drekom o domoljublju okrivljuju druge za sve svoje životne promašaje i frustracije, divljačkom agresijom i bukom tako prikrivajući vlastitu nemoć da se uhvate u koštac sa životom... A ponekad je dovoljno pred divljaka stati i mirnog dostojanstva izreći - ja te se ne bojim. Postaviti sebe i svoj stav kao branu divljaštvu, iskazati građansku hrabrost, obraniti elementarnu kulturu. Ponekad je dovoljno samo stati pred recimo jednog takvog saborskog divljaka koji stol do vašeg vulgarno i glasno nadograđuje svoju prethodno iznesenu teoriju o madracima, pred njega stati i nijemo ga ozbiljnog lica gledati u oči. Neće mu biti svejedno, štoviše, biti će mu neugodno (provjereno u praksi). Jer divljaštvo je u svojoj biti kukavičluk, nemoć, iskaz ograničenosti, nekontrolirani ispad žuči, bijede i jada, krik vlastite nemoći. A ponekad je ipak potrebna noć iza rešetaka i udar po džepu. Ako si divljak onda divljaj, ali znaj da će te skupo koštati i uostalom divljaj tamo gdje nećeš drugom skakati po glavi. ´Ja sam domoljub!!!´ - kajgod, ti si divljak. A kad se napiješ onda si samo pijani divljak. |
Ponekad se bolno osjeća kako svijetu u kojem živimo fali zdrava doza dostojanstva. Dostojanstvo kao vrijedna i plemenita kategorija, dar i stečevina, kako čovjeka tako i društva. Zašto velim da dostojanstvo može biti dar ali i stečevina? Zato jer primjećujem da se s dostojanstvom netko uistinu rađa. Vjerojatno ste i sami ponekad nailazili na vama začuđujuće dostojanstvo u premladih osoba, gotovo djece, kojima s obzirom na njihovu nezrelu dob to dostojanstvo naizgled nekako nezgrapno ne pripada, kao što i u jedno ljeto izraslim pubertetlijama njihove naglo izdužene ruke i krakate noge također nezgrapno ne pripadaju, ali ipak pripadaju. Kombinacijom tko zna kakvih faktora, ucijepljeno u budući karakter i prije životne zrelosti, ovim je pojedincima poklonjen velik dar kojeg oni sami potom kroz život dodatno oplemenjuju. Dok pak drugi, blagoslovljeni trnovitijom ali osvježavajućom stazom samospoznaje, to dostojanstvo u sebi strpljivo grade poučeni cjeloživotnim školovanjem, iskustveno i intuitivno mijenjajući i približavajući sebe što bliže toj vrlini. Njima je dano dostojanstvo pronaći. Dostojanstvo je kategorija koja uvelike određuje i izgrađuje nečiji karakter (ili pak karakter iznjedruje dostojanstvo), no duboko djeluje i na okolinu koja je u doticaju sa spomenutim dostojanstvom. Sigurno ste i sami primijetili kako u društvu istinskog dostojanstva (nekoga ili nečega) osjećate smiraj, mirnoću, staloženost, vaš se glas podubljuje i postaje ozbiljniji, opušteniji ste i sigurniji, otvoreniji, gotovo pa upotpunjeniji. To je gotovo melemski utjecaj dostojanstva na ponekad nedostojanstven svijet, ono je red u kaosu, ono je smirivanje i usporavanje opasno uzbibalih elektrona. Kako znati da je dostojanstvo pravo? Ono vas blagotvorno poučava i pruža, primjerom i djelom. Sidney Poitier Prilikom prvog gostovanja ovog velikog glumca u Oprah showu, dostojanstvo navedenog gosta moglo se opipati i gotovo rezati u zraku. Razgovarajući o vlastitim nevjerojatnim životnim iskustvima sažetim u knjigu Mjerilo čovjeka, S.Poitier je odisao mudrim i poučavajućim spokojem, misaonom plemenitošću koja nadahnjuje. To mi je gostovanje ostala jedna od najdražih i najinspirativnijih epizoda ovog showa. Istinskom dostojanstvu se s poštovanjem i intuitivno uklanja, ne da bi ga se lažno slavilo i podilazilo, već da bi mu se dobroćudno oslobodio prostor za učinkovitije liječenje poremećenih odnosa. No ovakvo istinsko dostojanstvo ne valja miješati sa nositeljima zemaljskih dostojanstveničkih titula. Dostojanstvo o kojem govorim nije prilijepljena titula već karakterna vrlina, koja se ili ima ili nema – i sigurno se ne može ni jednim zemaljskim aktom pripisati, prisvojiti, proglasiti, nalijepiti. Jer ne valja miješati zemaljske dostojanstvenike s dostojanstvom neimenovanog pojedinca! Dok zemaljski dostojanstvenici samo nose naziv koji ih zasluženo ili nezasluženo pripada, oni ne moraju u sebi nositi i dostojanstvo čovjeka, ali opet i mogu, baš kao i bilo koji drugi titularni zemaljski nedostojanstvenik. Sigurno vam je sada na um pao pregršt takvih takozvanih javnih domaćih dostojanstvenika, kako iz političkog, sportskog, kulturnog ili estradnog dakle javnog života, koji se uporno trse medijski samopromovirati, nametnuti svoje takozvano dostojanstvo iz kojekakvih pobuda, a koje neću i ne želim imenovati jer nisu vrijedni pažnje, ali takve javne osobe žedne i željne medijske pažnje sve su - ali sigurno nisu dostojanstvene. Naime dostojanstvo ne žeđa i ne hlapi pažnju, upravo suprotno – ono traži osamu, i nerijetko bježi u promišljanje u samoizabranoj osami. fra Bonaventura Duda Jer dostojanstvo je skromno, tankoćutno, dobroćudno, strpljivo. Ono nije bahato iako se nosi uspravno, ali bez umišljene lažne veličine. Dostojanstvo nije sirovo, prostačko, oholo niti nasilno. Dostojanstvo je u svom ponosu glagol trpni. Ono ne trpi lasku niti ulizivanje, a ako ih prima onda budite uvjereni da nije dostojanstvo. Dostojanstvo je mudro i odmjereno, milostivo i pravedno, tiho ali odlučno, nadasve svjesno svijeta oko sebe. Ono je skromno iako ne i unizno. Ono je nijema i odlučna snaga koja isijava. U svojoj naravi je toplo, iako se takva postojanost nekome nenaviklom na snagu karaktera - može činiti zastrašujućom. Najljepši primjer ovakvog dostojanstva pruža Isus u trenutku kada ga pred židovskim svećenicima jedan ponižava i udara, a on mu gledajući ga u lice odgovara pitanjem: Zašto me udaraš, ako ti ništa nisam učinio? Dostojanstvo i snažan duh često se nalaze jedno drugom u pratnji, no to nije pravilo koje nema izuzetka. Ove vrline ne vežu jedna drugu niti jedna drugoj robuju. Dostojanstvo nije uštogljeno. Ne treba miješati hladnoću izričaja, ozbiljnost lica i posvemašnju ukočenost posture sa dostojanstvom. Ovo posebno treba imati u vidu kod danas sveprisutnog političkog glumljenja dostojanstva. Uspravljeni i ukočeni govornici, naizgled pametno izrečeni sklopovi rečenica, visokoumni izrazi i strane riječi nisu automatska garancija dostojanstva. Oni dostojanstvu mogu biti vrijedna pratnja no dostojanstvo njih niti zahtijeva niti ih uvijek prati. Dostojanstvo se može glumiti, ali ne i odglumiti. Odglumljeno dostojanstvo je lako prozreti, jer ono nema dubinu, samo hladnu i lažnu fasadu, te osjetljivu taštinu. Pravo dostojanstvo nije tašto. bauštelac Frane Dostojanstvo osim toga nije obrazovna, materijalna ili statusna kategorija. Nekoć davno me svojim dostojanstvom oduševio jedan skroman, pristojan i tih čovjek, ´najobičniji` građevinac, čovjek sa završenom osnovnom školom ali velikom kulturom življenja i manira. Uvijek samozatajno tih i uviđavan, korektan i pravedan prema svima, marljivo i pošteno obavljajući svoj težak posao donoseći skroman kruh svojoj obitelji, donosio je i stabilnost te staloženost na često burnim gradilištima na kojima je radio među kolegama sklonim pokojoj čašici više. Kada bi nadglednik bio nečim nezadovoljan šjor Frane je (kako ga je uvijek s poštovanjem oslovljavao) svojim dostojanstvom i vrijednim rukama garantirao ispravak, a Franina tiha riječ je bila zakon koju su doista svaki put ispoštovali kako nadglednik, tako i alkoholom ponekad zabludjeli a sada posramljeni i na rad potaknuti kolege. Na jedan radni dan njihove bi umorne duše onu zatupljujuću čašicu alkohola zamijenile ispijanjem okrepljujuće čašice šjor Franinog dostojanstva, iskupljujući tako i sebe kroz njega. I kraljevskim, akademskim ili bogataškim glavama može manjkati dostojanstva kao što ga kod anonimnog bangladeškog seljaka može biti u izobilju. Isus je bio drvodjelja, Mandela zatvorenik ali i kao zatvorenik - gospodin Mandela, alexxlova bolnička čistačica sa partvišem koja nije dopustila glavnoj sestri da je ponižava (pamtim brajo), Frane bauštelac, no svi bez obzira na status - dostojanstveni. Dostojanstvo se nadasve ne hvasta niti hvali. Dostojanstvo se ne može samoproglasiti, ono se jedino može u drugoga prepoznati, kao što ga i drugi eventualno mogu prepoznati u vama, no nikako ga ne možemo javno sami prepoznavati u sebi, jer javno samoproglašavanje automatski zatire samu bit dostojanstva, ali niti intimno samoproglašavanje nije lišeno opasnosti ega. Njemu možemo samo intimno unutar sebe težiti, samoizgradnjom, samoprijegorom i samokritikom, uz vječno ufanje da ga nećemo pomiješati sa vlastitim egoizmom i narcizmom. ...poskupljuje kruh No što kada nam dostojanstvo gaze, kada se za vlastito dostojanstvo a time i dostojanstvo svoga svijeta moramo izboriti? I moramo li se izboriti za ono što je već u nama ali nam je zapravo negirano (dakle ne oduzeto, kao što se običaj verbalno izraziti, jer nam je ono što je već ukorijenjeno u nama nemoguće oduzeti ili iščupati, ali je moguće od drugoga ignorirati, ponižavati, omalovažavati, izlagati ruglu). Postoji li dužnost prema istinskom dostojanstvu, dužnost njegove obrane ili dostojanstvo svojom prirodom zahtijeva nenasilje? Pogotovo u današnjem svijetu. Zahtijeva kako obranu tako i nenasilje, dokle god je moguće nenasiljem. Zastrašujuće teška zadaća. Dostojna istinski dostojanstvenih sretnika, ali ujedno i prokletih, jer teško je zamisliti da u ovakvom svijetu isključivo nenasilno dostojanstvo može opstati, ono je maltene i povijesno osuđeno na propast. No iako naizgled osuđeno - dostojanstva još uvijek ima. Vjerovali ili ne, čak i više nego vidimo, čak i bliže nego mislimo, u malim gestama ´običnih malih` ljudi koji nas okružuju, uporno i nepokolebljivo, nevidljivo ali prisutno, no ono je po svojoj prirodi neagresivno, tiše i nenametljivije od svoje suprotnosti koja se glasnoćom i neumjerenošću u ovakvom svijetu vulgarno nameće te samo naizgled prevladava, samo naizgled vjerujte, no o tome u sljedećem postu… |