…direktna suprotnost plemenitom mirnom dostojanstvu je naravno, danas samo naizgled sveprisutno divljaštvo. Namjerno formuliram rečenicu samo naizgled sveprisutno, jer je divljaštvo po svojoj prirodi agresivno, glasno, bučno, nametljivo, nasilno, vulgarno, fanatično, isključivo, neukusno, bez mjere, bez granica, neuviđavno, beskrupulozno, odnosno baš krojeno za mjeru neumjerenog pojedinca ili manjine koji divljom bučnom silom, agresijom, divljaštvom nadglašavaju utemeljene argumente mirne većine te prikrivaju vlastiti nedostatak valjanih argumenata.
Divljaštvo je dakle upravo po mjeri ne toliko današnjeg vremena, koliko u zadnjem stoljeću razbuktalih medija, kojima ono služi kao pogonsko gorivo, fluid, droga, koju opet po svojoj medijskoj prirodi nakon halapljivog gutanja dalje rasparčavaju i nameću društvu, tako da se ono čini prisutnije u njemu nego ikad. Iako uopće ne treba sumnjati da je divljaštva oduvijek bilo u apsolutno svim povijesnim razdobljima. Samo valja imati na umu da prije 20.st. nije postojalo tv medija koje bi nam ga u najbržem mogućem roku servirale za doručak, ručak i večeru (do pojave tv ekrana rasparčavanje divljaštva bio je ograničeni ´privilegij` državnih i crkvenih govornica).
Hamburger, vila, TV
Ovaj privid sveprisutnosti odnosno razbuktavanja divljaštva je dakle direktna posljedica instant-konzumerizma današnjeg svijeta, kako konzumerizma hrane ili materijalnih bogatstava tako i informacija. Cilj današnjeg konzumerističkog društva, kakvo doista jesmo, je - imati sve odmah. Hamburger, vilu s bazenom i direktan prijenos s mjesta nesreće. Slika čovjekovog hedonističkog divljaštva u punoj punini.
Današnji datum čak i simbolično donosi godišnjicu jednog neizrecivog divljaštva (Hirošima i Nagasaki) koje je moderno doba iznjedrilo, divljaštvo koje svojom grozotom prelazi u barbarstvo, primitivizam, sve odreda prepoznatljive atribute čovječje divljine (dok recimo, kao usporedbu, prava zemaljska divljina jednog kalaharijskog buša donosi blagu ćud i pitome ´primitivne´ ljude).
No ne valja se zavaravati ili tražiti alibi u tome kako je divljaštvo nusproizvod modernih medija ili obrnuto, ma nikako. Divljaštvo je oduvijek tu, s nama, prati nas od početaka civilizacije pa i prije nje, ono je u prahistoriji bilo obrambeni refleks, refleks koji se hrani strahom, da bi razvojem civilizacije, pravila i zakona postalo suvišno, otklonjeno sa strane - ali nikad odbačeno.
Bacio sam radio kroz prozor
Koliko često nam se danas otima sa usana onaj izraz prepoznavanja: Ma ti si divljak!
U nekim pojavama i osobama divljaštvo i dan danas pliva na samoj površini, ono je njihova slika i prilika, ono je njihova karakterna osobina koja ih u potpunosti definira. Dovoljno se osvrnuti oko sebe i niz takvih zapravo nametnutih primjera iskače samo od sebe. Divljačke osob(in)e u političkom, gospodarskom, sportskom, estradnom životu koje se na(d)meću svojom glasnoćom, vulgarnošću, skandalima... bacanjem u prazno riječi, predmeta, osuda... opskurne pojave koje se za medijsku pažnju, pažnju javnosti (kojom se hrane), ne otimaju vrijednim postignućima već divljačkim ponašanjem.
To su sve one umišljene veličine koje ne kontroliraju svoj ego, svi oni sportski djelatnici koji svojim djelovanjem i životnim profilom više odgovaraju mafijaškim šefovima te svakim svojim postupkom gaze sve postulate sporta i onoga što bi u svojoj plemenitosti sport trebao biti; takozvani poduzetnici za koje zapravo nitko ne zna čime se bave ali se redovito osmjehuju sa naslovnica svih žutih tiskovina programatski nižući skandale, supruge i sudske tužbe, sve u cilju samopromocije; političari koji pohlepom i bezobraznošću, neprimjerenim ponašanjem, riječnikom i izgledom u potpunosti urušavaju funkciju svojih pozicija etc, etc… lako ih je prepoznati.
Namjerno divljake ne želim imenovati, naime - u startu je pogrešno dohranjivati glad divljaka za samopromocijom, takve valja izgladnjivati ignoriranjem do potpunog nestanka. Jer za takve je odsustvo iz medija jednako smrti. Divljake valja ako ne zatrti onda što više utišati počevši taj proces na usnama dobrih ljudi. Nastaviti ga izostankom interesa, te isključenjem ne tv aparata - već sebe iz takve ponude viđenja svijeta.
Divljaštvo - kukavičluk
Divljaštvo također nije ni spolna, ni obrazovna, ni materijalna, niti statusna kategorija iako zagađuje svaku od njih. Divljaci nisu ograničeni ničim od navedenoga, iako bi po logici obrazovanje trebalo ograničavati divljaštvo - ono ga ponekad, što je neshvatljiv apsurd, čak i pojačava.
Akademici, umjetnici i pisci, takozvana intelektualna elita, visokopismeni članovi kulturnih udruga koji se neshvatljivo divljački prepucavaju, gađaju kako uglađenim riječima tako i stolcima u neviđeno vulgarnim srazovima svojih napuhanih taština; naizgled galantni i obrazovani diplomate, govornici više svjetskih jezika, svjetski putnici koji javno nekome izgledom imponiraju dok privatno švercaju alkohol, pronevjeruju, kockaju ili divljački premlaćuju supruge; saborski zastupnici koji vulgarnim riječnikom napadaju svoje političke oponente i neistomišljenike; vjerski djelatnici koji zadrtošću propagiraju isključivost… sve odreda visokoobrazovani divljaci.
Ne treba biti u zabludi da je netko divljak ako psuje. Ako netko u razgovoru koristi psovke to ga ne pečatira divljakom, iskonski divljak je divljak djelom, učinkom i posljedicama svojeg djelovanja, a ne riječima koje mogu biti savršeno uglađene a iskazivati neviđeno divljaštvo.
Ti divljaci su na istoj razini divljaštva kao i divljaštvo vašeg prvog susjeda koji buši gume na automobilu koje mu je slučajno prepriječilo put, na istoj razini divljaštva bezobrazne babe koja doktoru upada preko reda, na istoj razini divljaštva divljih graditelja, na istoj razini divljaštva lokalnih dužnosnika, na istoj razini navijača, na istoj razini kokoša u autobusu, kazalištu ili kinu koje neobzirno divlje kokodaču i drugima kvare doživljaj, na istoj razini divljaštva kojekakvih divljakuša koje se kroz medije vulgarno nadmeću svojim osvajačkim trofejima, silikonima, intimnim detaljima, graktanjem i glupostima, na istoj razini divljaštva kojekakvih anonimnih pijanih kreatura koji agresivnom drekom o domoljublju okrivljuju druge za sve svoje životne promašaje i frustracije, divljačkom agresijom i bukom tako prikrivajući vlastitu nemoć da se uhvate u koštac sa životom...
A ponekad je dovoljno pred divljaka stati i mirnog dostojanstva izreći - ja te se ne bojim. Postaviti sebe i svoj stav kao branu divljaštvu, iskazati građansku hrabrost, obraniti elementarnu kulturu. Ponekad je dovoljno samo stati pred recimo jednog takvog saborskog divljaka koji stol do vašeg vulgarno i glasno nadograđuje svoju prethodno iznesenu teoriju o madracima, pred njega stati i nijemo ga ozbiljnog lica gledati u oči. Neće mu biti svejedno, štoviše, biti će mu neugodno (provjereno u praksi).
Jer divljaštvo je u svojoj biti kukavičluk, nemoć, iskaz ograničenosti, nekontrolirani ispad žuči, bijede i jada, krik vlastite nemoći.
A ponekad je ipak potrebna noć iza rešetaka i udar po džepu. Ako si divljak onda divljaj, ali znaj da će te skupo koštati i uostalom divljaj tamo gdje nećeš drugom skakati po glavi.
´Ja sam domoljub!!!´ - kajgod, ti si divljak. A kad se napiješ onda si samo pijani divljak.