Ponekad se bolno osjeća kako svijetu u kojem živimo fali zdrava doza dostojanstva. Dostojanstvo kao vrijedna i plemenita kategorija, dar i stečevina, kako čovjeka tako i društva.
Zašto velim da dostojanstvo može biti dar ali i stečevina? Zato jer primjećujem da se s dostojanstvom netko uistinu rađa. Vjerojatno ste i sami ponekad nailazili na vama začuđujuće dostojanstvo u premladih osoba, gotovo djece, kojima s obzirom na njihovu nezrelu dob to dostojanstvo naizgled nekako nezgrapno ne pripada, kao što i u jedno ljeto izraslim pubertetlijama njihove naglo izdužene ruke i krakate noge također nezgrapno ne pripadaju, ali ipak pripadaju. Kombinacijom tko zna kakvih faktora, ucijepljeno u budući karakter i prije životne zrelosti, ovim je pojedincima poklonjen velik dar kojeg oni sami potom kroz život dodatno oplemenjuju.
Dok pak drugi, blagoslovljeni trnovitijom ali osvježavajućom stazom samospoznaje, to dostojanstvo u sebi strpljivo grade poučeni cjeloživotnim školovanjem, iskustveno i intuitivno mijenjajući i približavajući sebe što bliže toj vrlini. Njima je dano dostojanstvo pronaći.
Dostojanstvo je kategorija koja uvelike određuje i izgrađuje nečiji karakter (ili pak karakter iznjedruje dostojanstvo), no duboko djeluje i na okolinu koja je u doticaju sa spomenutim dostojanstvom.
Sigurno ste i sami primijetili kako u društvu istinskog dostojanstva (nekoga ili nečega) osjećate smiraj, mirnoću, staloženost, vaš se glas podubljuje i postaje ozbiljniji, opušteniji ste i sigurniji, otvoreniji, gotovo pa upotpunjeniji. To je gotovo melemski utjecaj dostojanstva na ponekad nedostojanstven svijet, ono je red u kaosu, ono je smirivanje i usporavanje opasno uzbibalih elektrona. Kako znati da je dostojanstvo pravo?
Ono vas blagotvorno poučava i pruža, primjerom i djelom.
Sidney Poitier
Prilikom prvog gostovanja ovog velikog glumca u Oprah showu, dostojanstvo navedenog gosta moglo se opipati i gotovo rezati u zraku. Razgovarajući o vlastitim nevjerojatnim životnim iskustvima sažetim u knjigu Mjerilo čovjeka, S.Poitier je odisao mudrim i poučavajućim spokojem, misaonom plemenitošću koja nadahnjuje. To mi je gostovanje ostala jedna od najdražih i najinspirativnijih epizoda ovog showa.
Istinskom dostojanstvu se s poštovanjem i intuitivno uklanja, ne da bi ga se lažno slavilo i podilazilo, već da bi mu se dobroćudno oslobodio prostor za učinkovitije liječenje poremećenih odnosa.
No ovakvo istinsko dostojanstvo ne valja miješati sa nositeljima zemaljskih dostojanstveničkih titula. Dostojanstvo o kojem govorim nije prilijepljena titula već karakterna vrlina, koja se ili ima ili nema – i sigurno se ne može ni jednim zemaljskim aktom pripisati, prisvojiti, proglasiti, nalijepiti.
Jer ne valja miješati zemaljske dostojanstvenike s dostojanstvom neimenovanog pojedinca! Dok zemaljski dostojanstvenici samo nose naziv koji ih zasluženo ili nezasluženo pripada, oni ne moraju u sebi nositi i dostojanstvo čovjeka, ali opet i mogu, baš kao i bilo koji drugi titularni zemaljski nedostojanstvenik.
Sigurno vam je sada na um pao pregršt takvih takozvanih javnih domaćih dostojanstvenika, kako iz političkog, sportskog, kulturnog ili estradnog dakle javnog života, koji se uporno trse medijski samopromovirati, nametnuti svoje takozvano dostojanstvo iz kojekakvih pobuda, a koje neću i ne želim imenovati jer nisu vrijedni pažnje, ali takve javne osobe žedne i željne medijske pažnje sve su - ali sigurno nisu dostojanstvene. Naime dostojanstvo ne žeđa i ne hlapi pažnju, upravo suprotno – ono traži osamu, i nerijetko bježi u promišljanje u samoizabranoj osami.
fra Bonaventura Duda
Jer dostojanstvo je skromno, tankoćutno, dobroćudno, strpljivo. Ono nije bahato iako se nosi uspravno, ali bez umišljene lažne veličine. Dostojanstvo nije sirovo, prostačko, oholo niti nasilno. Dostojanstvo je u svom ponosu glagol trpni. Ono ne trpi lasku niti ulizivanje, a ako ih prima onda budite uvjereni da nije dostojanstvo.
Dostojanstvo je mudro i odmjereno, milostivo i pravedno, tiho ali odlučno, nadasve svjesno svijeta oko sebe. Ono je skromno iako ne i unizno. Ono je nijema i odlučna snaga koja isijava.
U svojoj naravi je toplo, iako se takva postojanost nekome nenaviklom na snagu karaktera - može činiti zastrašujućom. Najljepši primjer ovakvog dostojanstva pruža Isus u trenutku kada ga pred židovskim svećenicima jedan ponižava i udara, a on mu gledajući ga u lice odgovara pitanjem: Zašto me udaraš, ako ti ništa nisam učinio?
Dostojanstvo i snažan duh često se nalaze jedno drugom u pratnji, no to nije pravilo koje nema izuzetka. Ove vrline ne vežu jedna drugu niti jedna drugoj robuju.
Dostojanstvo nije uštogljeno. Ne treba miješati hladnoću izričaja, ozbiljnost lica i posvemašnju ukočenost posture sa dostojanstvom. Ovo posebno treba imati u vidu kod danas sveprisutnog političkog glumljenja dostojanstva. Uspravljeni i ukočeni govornici, naizgled pametno izrečeni sklopovi rečenica, visokoumni izrazi i strane riječi nisu automatska garancija dostojanstva. Oni dostojanstvu mogu biti vrijedna pratnja no dostojanstvo njih niti zahtijeva niti ih uvijek prati. Dostojanstvo se može glumiti, ali ne i odglumiti. Odglumljeno dostojanstvo je lako prozreti, jer ono nema dubinu, samo hladnu i lažnu fasadu, te osjetljivu taštinu. Pravo dostojanstvo nije tašto.
bauštelac Frane
Dostojanstvo osim toga nije obrazovna, materijalna ili statusna kategorija. Nekoć davno me svojim dostojanstvom oduševio jedan skroman, pristojan i tih čovjek, ´najobičniji` građevinac, čovjek sa završenom osnovnom školom ali velikom kulturom življenja i manira. Uvijek samozatajno tih i uviđavan, korektan i pravedan prema svima, marljivo i pošteno obavljajući svoj težak posao donoseći skroman kruh svojoj obitelji, donosio je i stabilnost te staloženost na često burnim gradilištima na kojima je radio među kolegama sklonim pokojoj čašici više. Kada bi nadglednik bio nečim nezadovoljan šjor Frane je (kako ga je uvijek s poštovanjem oslovljavao) svojim dostojanstvom i vrijednim rukama garantirao ispravak, a Franina tiha riječ je bila zakon koju su doista svaki put ispoštovali kako nadglednik, tako i alkoholom ponekad zabludjeli a sada posramljeni i na rad potaknuti kolege. Na jedan radni dan njihove bi umorne duše onu zatupljujuću čašicu alkohola zamijenile ispijanjem okrepljujuće čašice šjor Franinog dostojanstva, iskupljujući tako i sebe kroz njega.
I kraljevskim, akademskim ili bogataškim glavama može manjkati dostojanstva kao što ga kod anonimnog bangladeškog seljaka može biti u izobilju. Isus je bio drvodjelja, Mandela zatvorenik ali i kao zatvorenik - gospodin Mandela, alexxlova bolnička čistačica sa partvišem koja nije dopustila glavnoj sestri da je ponižava (pamtim brajo), Frane bauštelac, no svi bez obzira na status - dostojanstveni.
Dostojanstvo se nadasve ne hvasta niti hvali. Dostojanstvo se ne može samoproglasiti, ono se jedino može u drugoga prepoznati, kao što ga i drugi eventualno mogu prepoznati u vama, no nikako ga ne možemo javno sami prepoznavati u sebi, jer javno samoproglašavanje automatski zatire samu bit dostojanstva, ali niti intimno samoproglašavanje nije lišeno opasnosti ega. Njemu možemo samo intimno unutar sebe težiti, samoizgradnjom, samoprijegorom i samokritikom, uz vječno ufanje da ga nećemo pomiješati sa vlastitim egoizmom i narcizmom.
...poskupljuje kruh
No što kada nam dostojanstvo gaze, kada se za vlastito dostojanstvo a time i dostojanstvo svoga svijeta moramo izboriti? I moramo li se izboriti za ono što je već u nama ali nam je zapravo negirano (dakle ne oduzeto, kao što se običaj verbalno izraziti, jer nam je ono što je već ukorijenjeno u nama nemoguće oduzeti ili iščupati, ali je moguće od drugoga ignorirati, ponižavati, omalovažavati, izlagati ruglu).
Postoji li dužnost prema istinskom dostojanstvu, dužnost njegove obrane ili dostojanstvo svojom prirodom zahtijeva nenasilje?
Pogotovo u današnjem svijetu. Zahtijeva kako obranu tako i nenasilje, dokle god je moguće nenasiljem.
Zastrašujuće teška zadaća. Dostojna istinski dostojanstvenih sretnika, ali ujedno i prokletih, jer teško je zamisliti da u ovakvom svijetu isključivo nenasilno dostojanstvo može opstati, ono je maltene i povijesno osuđeno na propast.
No iako naizgled osuđeno - dostojanstva još uvijek ima. Vjerovali ili ne, čak i više nego vidimo, čak i bliže nego mislimo, u malim gestama ´običnih malih` ljudi koji nas okružuju, uporno i nepokolebljivo, nevidljivo ali prisutno, no ono je po svojoj prirodi neagresivno, tiše i nenametljivije od svoje suprotnosti koja se glasnoćom i neumjerenošću u ovakvom svijetu vulgarno nameće te samo naizgled prevladava, samo naizgled vjerujte, no o tome u sljedećem postu…