MODESTI BLEJZ

Znate onaj gadan osjećaj kad se na svoju žalost i užas vozite u karampani od busa, u nekom otpadu prijevozničke civilizacije, za kojeg cilo vrime mislite i osjećate da će se raspast u vožnji? Znate ono kada stolice škripe, podne ploče propadaju, stropnih odavno nema, instalacije i ogoljele žice vise, šarafi za koje ne želite znati odakle su ispali po podu kondrljaju gori-doli, ona jedina preživjela svjetiljka blidozelenkasto histerično treperi i nagoni vas na povraćanje? Kada kroz rupu u podu gledate prijenosni remen kako se vrti i koturajuće kamenje na cesti? Kada onaj čekićak kraj znaka za ´razbiti staklo u slučaju emergencije´ odavno služi kao držač na nečijem kokošinjcu, a u vašem busu ostao samo njegov otisak kao blijeda uspomena na nekoć bolja vremena? Kada klima koje nema na plus 40° usijava zrak na dodatnih plus 50°? Kada gornji poklopac neće da se otvori jer je zavaren nakon šta je prošli put u vožnji otpao i na livadi ubio Matinu kozu Garu šta je davala najviše mlika? Kada kroz zamućeni prozor i ogavno šporku zavjesu koja uporno za vašim vratom mlatara i tuče vas u šiju gledate kako po cesti opadaju naplatci sa guma, a samo čekate kada će za njima i gume? Kada motor na svakom zavoju i uzbrdici stenje ka ranjena zvir iako cilo vrime vozi u prvoj jer mu je druga nedostižan pojam ka warp 9? Kada svaki trzaj kuplunga i potezanje minjača uz šoferovu beštimju osićate pod svojon guzicom nabijenon na drvenoj pretpotopnoj katrigi iz drugog svjetskog? Kada stalno nešto dimi a niste sigurni jesu li motor ili auspuh ili gume ili sve troje?
I kada još uza sve to na konačnoj nizbrdici pijani šofer umisto da prikoči i smanji brzinu - pusti sve kvragu ća, počne se smijat, pivat i derat na sav glas ´Gospemoja obuci mi bilo to mi lipo stojiiiiiiiii..,`
a onda nadoda i gasa pa neka svi skupa lipo idemo kvragu sa 180km/h jer zašto bi šofer kočija na nizbrdici kad lipo bus konačno iđe? Doduše iđe u 3Pi materine, ali zašto se tomu ne bi smijali, el'.
*smijmo se nacijo, Ona kaže da lijep osmijeh donosi spas, aha
E, znate li taj osjećaj raspadanja u vožnji? Znate.
Zašto ga sad spominjem? A šta ja znam. Biće bez razloga.
E moj Pricidniče Ivo, uzalud ti pokazuješ pravi smjer, sam si ka svjetionik u noći, ovo je sve pošlo kvragu niz brdo, za nama se debelo dimi.

A mudrije i dalekovidnije pšenične politike od pšenične politike naše Domovine nema nadaleko Prvo svu našu kvalitetnu pšenicu kolikogod da je ima, bio prinos dobar ili loš, odgovorni iz resora (kako samo ovaj u biti bezličan i isprazan izraz bombastično birokratski zvuči) prodaju u bescjenje na stranom tržištu da popune proračunske rupe i svoje džepove, da bi zatim na jesen za duplo skuplje kupovali stranu pšenicu lošije kvalitete kako bi narod imao što jesti. GENIJALNO! Zar ne.
I stvar funkcionira besprijekorno. Otkad je adezeja i Hrvatske. A to što tu i tamo seljaci otkriju da je njihova pohranjena pšenica data na čuvanje u državnim silosima - nestala, a bložemoj opet nikomu ništa. Svakomu se može desiti da s vremena na vrijeme pogubi desetke tisuća tona žita. Jer ko te pita šta je ispod žita.
Evo za primjer lani. Nestalo žito, di je nestalo, ne zna se, sve se zna, zna se... samo da je nestalo. Nema, popapala maca. Kad eto đavle nasuče se brod na neku jadransku siku, to nasukavanje brodova u nas ionako postao narodni običaj, nasuče se dakle brod za Tursku, arapske zemlje gdjeli već, kadli ono brod pun - pšenice. Di je pšenica - evo 10ak tisuća tona pšenice! Traži traži pa ćeš naći. Da se nije poslovično nasukalo ne bi je ni poslovično našlo.
I čija je glava otada pala? Tko je odgovarao? Tko je platio? Čija je funkcija, ugled i položaj nastradao? Što se otada dogodilo? Je li se išta dogodilo? Je li hrvatska pšenica prestala biti izvozni mafijaški proizvod?
Ajde, čik pogodi. Dam vam čak jedan pokušaj da probate pogodit ovu tešku zagonetku...
Dokučili ste odgovor? E, to vam je tako kad nam je Domovina u reproduktivnom organu ćaćinom i materinom

Ovo će biti jedan mali subjektivni popis klapskih pisama od kojih se osobno ježim, popis bez posebnog reda osim onog po mom sudu - vrha vrhova - kojega sam kao što vidite već stavila na vrh:
Testamentum barba Ljube Stipišića Delmate u izvedbi Vokalista Salone (tenor Špiro Jurić). Šta barba Ljubo napiše to je u vičnost. A Testamentum je meni više od pisme, to je filozofija i zen, to je ona mikelanđelovska ruka uprta u nebo koja dotiče božju ispruženu ruku, to je... to.

Ali takvih pisama od kojih mi se našušure sve dlačice po rukaman i krenu trnci niz kičmu, falablogu u našoj dalmatinskoj klapskoj pismi ima - napretek. Ajmo ih navest par:

Cvijet čežnje - opet piva Špiro, mila majko lipote!
Kod Lepanta sunce moje - znam da znate šta je Lepant i ča se tamo zbilo, učila se povijest, jel´ tako...

*Dalmatino povišću pritrujena
...opet barba Ljubina, ovaj put himna dalmatinske klapske pisme, u izvedbi legendarne klape odnosno okteta DC Vranjic sa legendom Joškom Prijićem prvin (specifičnim gotovo nazalnim tenorom) i Špirinim ćaćom kao drugim. Ovi vični mladići iz DCa su legende klapskog pivanja!

Sutra će te ponit - u izvedbi klape Cambi
Loza u škripu

...onda ove Vicine koje su klape preuzele, ali koja god klapa da ih piva one su Vicine i ja u njima uvik čujem samo nenadmašenoga velikoga njega:
Pismo ćali
Zvona moga grada
Bodulska balada

...a onda su tu i one otpivane toplo i široko, kako su nekad pivale sve naše klape, sve do današnje komercijalizacije i kako je ja nazivam - robotizacije, di se piva tehnički savršeno, točno, presavršeno, ali bez duše... e ove su nekoć pivane sa dušom:

Sušna zikva na škoju - u izvedbi stare klape Maestral (poslušajte tu toplinu i mekoću glasova, nema toga više, ne čujen to danas ni u jednoj klapi)
Kapetane moj - u izvedbi klape Trogir
Jute san se zajubija - legendarna dalmatinska pisma kojoj čak ni Bregović nije odolija pokrast je za film ´Kraljica Margot´ ako se sićate.

*Pismo moja hrli tamo/Oj ti dušo moje duše

...a tu spadaju i pisme drugih legendi klapskog pivanja (uz klape DC, Filip Dević, klapu Lučica, Jedinstvo, Split, Sinj, Maestral, Kamen, Trogir etc.) - pisme klape Šibenik, njenog drugog tenora Bubice, matere i ćaće, alfe i omege, počela i kraja, današnje Masline:

Nemoj šiti stara majko (Svilen sarafan)
Zaludu me svitovala mati
Klapo moja
Omili mi u selu divojka
Zlata jemaš, dare primaš

Iz BiH je inače krenula inicijativa da se prije odigravanja finalne utakmice Svjetskog nogometnog prvenstva održi minuta šutnje za 15. godišnjicu genocida, masakra, zločina protiv čovječnosti - koji se odigrao na današnji dan u Srebrenici.
Kako u finalu kao jedna od finalistica igra upravo i Nizozemska, čiji je kontigent UNa u Srebrenici tako tragično podbacio, gesta bi bila i više nego simbolična.

Inicijativa nije prošla.

Iako smatram da bi ta katarzična minuta bila mali ali veliki iskorak u iskupljenju savjesti svijeta, donekle i shvaćam gluhoću svjetskih organizacija (među koje spada i najbezazlenija FIFA), jer kad bi morali odšutjeti minutu za svaki zločin protiv čovječnosti koji se na ovom planetu odigrao - čovječanstvo bi zauvijek ostalo nijemo.

Ipak, previše je vapaja upućeno prema nebu da se na njih baš svaki put oglušimo...

Navijam da u finalu Svjetskog nogometnog prvenstva pobijedi sport, da u sportskom duhu pobijedi onaj tko je bolji, te da tekma bude zanimljiva i puna golova baš kao što je bila ona za treće mjesto (iako je u njoj moje miljenče izgubilo, ali nema veze, utakmica je bila super, a to je ono što volim)

U finalu favorita nemam, pa ću navijati naizmjenično, za onog tko se iskrenije i sa srcem bori, a i kako mi šune, odbrojavajući minute do kraja. A onda lipo svatko kući svojoj, bilo je i vrime, brate dodijalo...

Ali što poštena žena ne može nać jednu sliju ogoljenog Nijemca, pa ljudi moji (s ogoljenim švabicama već je lakše).
I kako onda sudit u takvim uvjetima, kako donijet nepristranu odluku?!
Kako samo ovi kvazi latinosi nemaju nikakvih skrupula skidat maje, pogle samo onog skvarcanog Ronalda - otvoriš paštetu, slupaš auto, kupiš dite - eto njega skida maju, ma brate dosadan si više
Ajmo Švabe, pokorilo se Europu a nemere se skinut dres, skidaj to odmah, jesi me čuja! Na vidjelo prsa junačka!

Obavještavamo stanovnike našeg grada (Ploče) i okolnih mjesta da je u tijeku potpisivanje peticije za IZMJEŠTANJE TRAFOSTANICE ( 110 kV ) I DALEKOVODA (110 kV) iz urbanog dijela našeg grada.

Udruga GRAĐANI ZA GRAD PLOČE pokrenula je potpisivanje peticije jer smo uvjereni da se za pitanje koje je od životne važnosti za naš grad treba pitati građane za mišljenje. Stoga vas pozivamo da potpišete ovu peticiju i putem referenduma nedvosmisleno poručite što mislite o ideji da se trafostanica i dalekovodi izgrade na previđenoj lokaciji u urbanom dijelu našeg grada.

PETICIJU MOŽETE POTPISATI U SUBOTU 10. SRPNJA 2010 OD 8:00 DO 12:00 SATI NA TRŽNICI I ISPRED ROBNE KUĆE (KONZUM) U PLOČAMA, TE ISPRED TRGOVINE STUDENAC U STABLINI.

PREDSJEDNIK UDRUGE GRAĐANI ZA GRAD PLOČE
Ivica Popovac

Koji im je vrag? To je pitanje koje mi je uvijek zadavalo glavobolje. Čemu služi taj primitivni nogometaški običaj?

Kažu da je netko izračunao kako jedan prosječno nadaren nogometaš u prosječno gledljivoj utakmici može istrčati oko 12 kilometara, ali ne znam jesu li izmjerili koliko litara takav prosječno nadaren nogometaš može u toj utakmici i ispljucati. Po onome čemu gotovo svaki dan nevoljko svjedočimo gledajući tekme na Svjetskom prvenstvu – ispljucana litraža ne bi bila mala.

A onda mi s druge strane na pamet recimo pada jedan prosječan maratonac, koji u cugu istrči koliko ono kilometara od Maratona do Atene – oko 42klika? Dakle moderni Filipid obliven znojem trči 42 kilometra u cugu, pa opet ni na jednom maratonu nisam vidjela ni jednog maratonca kako naokolo pljucka i hračka.
Taj iscijeđeni maratonac kao prvo nema taj običaj (maratonu je pljucanje nepoznata disciplina), a kao drugo on i kad bi htio pljucati – više nema što. On jadan u tijelu nema višak tekućine da bi se njome razbacivao, upravo suprotno – njega treba svako malo nadolivati zbog dehidracije (zbog toga uz stazu maratona svakih par kilometara stoje oni stolovi s napitcima).
Također mi na pamet pada i jedna naša prosječna sezonska sobarica, koja u cugu obigra 30ak soba, dva-tri hotelska kata, perući i glancajući tuđe da prostite izlučevine u znoju lica svog, te se izmrcvarena na kraju radnog dana lipsajući vraća doma proklinjući u sebi i Arf i Domestos i sezonu i turiste, pa opet ni ona – ta poštena radna žena, nema taj običaj hračkanja i pljuckanja zemlje po kojoj satrana hoda.

Što nam to onda zapravo govori o pljucajućim nogometašima kojima je pljucanje postalo gotovo pa - tik?

Pa pod prvo nam govori da ne cijene zemlju po kojoj hodaju-trče-hračkaju, a koja im osigurava kruh svagdašnji i manekenske žene,
pod drugo da se očito ne znoje dovoljno,
pod treće da očito ne trče dovoljno,
pod četvrto da nisu dovoljno iscijeđeni što znači da nisu dovoljno angažirani,
pod peto to opet znači da su debelo preplaćeni za posao koji očito ne čine onako kako spada - čim imaju višak tekućine za razbacivanje.

Vidite koliko se zanimljivih zaključaka može izvući iz samo jednog hračka. Iz jedne gadljive, nepotrebne i suvišne navade. Sve u svemu Jaco, to ti je kao i žvakanje žvake u službenim situacijama - nekultura. Kulturu ili imaš ili je nemaš. Đaba sve parade i svi simbolični apeli FIFAe za smanjenje rasizma - kad nogometaš koji je na početku tekme taj poziv pročitao - poslije toga doslovno popljuje svoju riječ. A da tekme umjesto uzaludnih ciljeva počnu s nekim prizemnijim, recimo apelom protiv hračkanja?

No opet s druge strane ne bih tila grišit dušu i optuživat ljude za nepostojeći grih, sve razmišljam kako sam u biti to serijsko pljuckanje po nogometnom terenu – ja krivo shvatila
Što ako ti nogometaši zapravo ne pljuckaju iz obijesti i nekulture nego to oni u stvari cilo vrime - zalivaju travu? I stadionska trava treba konstantu vlagu, natapanje, navodnavanje - pa nogometaši možda na ovaj način čine dobro djelo, javno iskazujući svoje inklinacije ka vrtlarstvu, promičući pred očima primitivnog svita - ljubav prema prirodi. Ako je ovo doista slučaj - samo čekam trenutak kada će jedan od tih travoljubaca odvažno otkopčat šlic odnosno slandrat mudante pa krenut u obilnije zalivanje. Neka svit uči i stiče vrtlarske navike.

A opet postoji i još jedna solucija. Možda nogometaši svojim hračkanjem zapravo samo podmazuju teren za bolje proklizavanje, kako sebe tako i lopte. Jer priznajte, nije svejedno kad se onako u šesnaestercu potrbuške bacaju preglumljavajući faule, da li je podloga po kojoj se bacaju tvrda i suha - ili je podloga vlažna, klizava i gnjecava Za bolje proklizavanje i bolju glumu triba teren dobro i natopit. Dakle u ovom bi slučaju hračkanje i pljuckanje zapravo bila medicinska prevencija od ozbiljnijih ozljeda.

Naime zbog priliva turista koji putuju za Trpanj i povećanja prometa u sezoni - naš domaći trajekt, dobra stara Pelješčanka, postaje premala za sve te putujuće mase željne Pelješca (a preko njega i Korčule)...

Zato nam ljeti u pomoć stiže jedan veći i prikladniji igrač, ma pravi ljepotan i gospodin kojemu gužva ne predstavlja problem, možete li pogoditi tko je taj...

Pa naravno! To je naš Vladimir Nazor - dobro nam došao Učitelju!
Naše malo misto voli ovoga bijelokosog starčića, ta i naša osnovna škola nosi upravo njegovo ime - Osnovna škola Vladimira Nazora (dok srednja škola nosi ime još jedne časne starine, čija je mama bila upravo iz naše Baćine - Srednja škola fra Andrije Kačića-Miošića).

Tik ispod gradskog dječjeg vrtića preuređuje se naš Sportski centar Močvara.
Do sada zapuštani i neiskorišteni tereni se ravnaju, nasipavaju i transformiraju u buduće teniske terene na kojima bi jednog dana, a tko to zna, baš iz ovog smišnog vrtića ponad njih - mogao izniknuti i zaigrati kakav novi Ivanišević Stoga pogledajmo priču iz pločanskog pješčanika...

Aha, a tko nam to stiže, još jedan zaigrani mališan...

p.s. još ću se (ne)ozbiljno ufurat u ovu fotografsku spiku