MODESTI BLEJZ

Znate onaj gadan osjećaj kad se na svoju žalost i užas vozite u karampani od busa, u nekom otpadu prijevozničke civilizacije, za kojeg cilo vrime mislite i osjećate da će se raspast u vožnji? Znate ono kada stolice škripe, podne ploče propadaju, stropnih odavno nema, instalacije i ogoljele žice vise, šarafi za koje ne želite znati odakle su ispali po podu kondrljaju gori-doli, ona jedina preživjela svjetiljka blidozelenkasto histerično treperi i nagoni vas na povraćanje? Kada kroz rupu u podu gledate prijenosni remen kako se vrti i koturajuće kamenje na cesti? Kada onaj čekićak kraj znaka za ´razbiti staklo u slučaju emergencije´ odavno služi kao držač na nečijem kokošinjcu, a u vašem busu ostao samo njegov otisak kao blijeda uspomena na nekoć bolja vremena? Kada klima koje nema na plus 40° usijava zrak na dodatnih plus 50°? Kada gornji poklopac neće da se otvori jer je zavaren nakon šta je prošli put u vožnji otpao i na livadi ubio Matinu kozu Garu šta je davala najviše mlika? Kada kroz zamućeni prozor i ogavno šporku zavjesu koja uporno za vašim vratom mlatara i tuče vas u šiju gledate kako po cesti opadaju naplatci sa guma, a samo čekate kada će za njima i gume? Kada motor na svakom zavoju i uzbrdici stenje ka ranjena zvir iako cilo vrime vozi u prvoj jer mu je druga nedostižan pojam ka warp 9? Kada svaki trzaj kuplunga i potezanje minjača uz šoferovu beštimju osićate pod svojon guzicom nabijenon na drvenoj pretpotopnoj katrigi iz drugog svjetskog? Kada stalno nešto dimi a niste sigurni jesu li motor ili auspuh ili gume ili sve troje?
I kada još uza sve to na konačnoj nizbrdici pijani šofer umisto da prikoči i smanji brzinu - pusti sve kvragu ća, počne se smijat, pivat i derat na sav glas ´Gospemoja obuci mi bilo to mi lipo stojiiiiiiiii..,`
a onda nadoda i gasa pa neka svi skupa lipo idemo kvragu sa 180km/h jer zašto bi šofer kočija na nizbrdici kad lipo bus konačno iđe? Doduše iđe u 3Pi materine, ali zašto se tomu ne bi smijali, el'.
*smijmo se nacijo, Ona kaže da lijep osmijeh donosi spas, aha
E, znate li taj osjećaj raspadanja u vožnji? Znate.
Zašto ga sad spominjem? A šta ja znam. Biće bez razloga.
E moj Pricidniče Ivo, uzalud ti pokazuješ pravi smjer, sam si ka svjetionik u noći, ovo je sve pošlo kvragu niz brdo, za nama se debelo dimi.