Pregled posta

Adresa bloga: https://blog.dnevnik.hr/modestiblejz

Marketing

Deri buro!



Ma zašto, zašto, ZAŠTO pobogu nismo iskoristili tu jedinstvenu priliku pa je ubacili u gepek?! Ne zazivam ja, da se ne razumimo krivo, onaj naš narodski običaj pedagoških noćnih vožnji sportskih djelatnika u tuđim gepecima po metropoli, niti zazivam prevoženje svinjskih polovica, konjskih glava i sličnih edukativnih derivata, nego se onako zdravorazumski čudim našem nedostatku osjećaja za praktično, ta prilika je bila više nego povoljna. Dok se ona naginjala kroz prozor i dijelila tumorou-jestrdej-haudujudu osmijehe mi smo je da je bilo imalo pameti samo mogli utrapit ekipi - evo van je pa je nosite. Potrpat je naglavačke u nečiji gepek, zamolit ljude onako ljudski, razumili bi oni, turit vozaču ispod ruke ka šoferu busa 20kuna za kavu, samo je ljudi vozite šta dalje i negdje usput uz cestu iskipajte, skupa sa smećem, nije bitno gdje, ostavite je Janši, njemu će bit drago, a nama puno lakše.
Ali mi priliku nismo iskoristili i tko zna kada će nam se pružiti nova. A potrebno je bilo tako malo, gepek, otvori, hopla, zatvori - granica je bila na dohvat ruke, tja.
A opet gledam neki dan neka simpa crna lezba kod Oprah veli da sve ove budaletine koje nas okružuju treba potrpat u balon i poslat ih nebu pod oblake. Gledajući sve ove silne Čehe na madracima koje već poslovično naša bura razbuca sve do Visa i Jabuke, dosjetih se da mi hvalablogu imamo i jednostavnije rješenje - sve budale na madrace! Pa nek ih bura nosi. Buro nosi ih sve kvragu.

Znate onaj gadan osjećaj kad se na svoju žalost i užas vozite u karampani od busa, u nekom otpadu prijevozničke civilizacije, za kojeg cilo vrime mislite i osjećate da će se raspast u vožnji? Znate ono kada stolice škripe, podne ploče propadaju, stropnih odavno nema, instalacije i ogoljele žice vise, šarafi za koje ne želite znati odakle su ispali po podu kondrljaju gori-doli, ona jedina preživjela svjetiljka blidozelenkasto histerično treperi i nagoni vas na povraćanje? Kada kroz rupu u podu gledate prijenosni remen kako se vrti i koturajuće kamenje na cesti? Kada onaj čekićak kraj znaka za ´razbiti staklo u slučaju emergencije´ odavno služi kao držač na nečijem kokošinjcu, a u vašem busu ostao samo njegov otisak kao blijeda uspomena na nekoć bolja vremena? Kada klima koje nema na plus 40° usijava zrak na dodatnih plus 50°? Kada gornji poklopac neće da se otvori jer je zavaren nakon šta je prošli put u vožnji otpao i na livadi ubio Matinu kozu Garu šta je davala najviše mlika? Kada kroz zamućeni prozor i ogavno šporku zavjesu koja uporno za vašim vratom mlatara i tuče vas u šiju gledate kako po cesti opadaju naplatci sa guma, a samo čekate kada će za njima i gume? Kada motor na svakom zavoju i uzbrdici stenje ka ranjena zvir iako cilo vrime vozi u prvoj jer mu je druga nedostižan pojam ka warp 9? Kada svaki trzaj kuplunga i potezanje minjača uz šoferovu beštimju osićate pod svojon guzicom nabijenon na drvenoj pretpotopnoj katrigi iz drugog svjetskog? Kada stalno nešto dimi a niste sigurni jesu li motor ili auspuh ili gume ili sve troje?
I kada još uza sve to na konačnoj nizbrdici pijani šofer umisto da prikoči i smanji brzinu - pusti sve kvragu ća, počne se smijat, pivat i derat na sav glas ´Gospemoja obuci mi bilo to mi lipo stojiiiiiiiii..,`
a onda nadoda i gasa pa neka svi skupa lipo idemo kvragu sa 180km/h jer zašto bi šofer kočija na nizbrdici kad lipo bus konačno iđe? Doduše iđe u 3Pi materine, ali zašto se tomu ne bi smijali, el'.
*smijmo se nacijo, Ona kaže da lijep osmijeh donosi spas, aha blabla
E, znate li taj osjećaj raspadanja u vožnji? Znate.
Zašto ga sad spominjem? A šta ja znam. Biće bez razloga.
E moj Pricidniče Ivo, uzalud ti pokazuješ pravi smjer, sam si ka svjetionik u noći, ovo je sve pošlo kvragu niz brdo, za nama se debelo dimi.

Zato deri buro, deri sestro!

Post je objavljen 28.07.2010. u 08:58 sati.