Pregled posta

Koji im je vrag? To je pitanje koje mi je uvijek zadavalo glavobolje. Čemu služi taj primitivni nogometaški običaj?

Kažu da je netko izračunao kako jedan prosječno nadaren nogometaš u prosječno gledljivoj utakmici može istrčati oko 12 kilometara, ali ne znam jesu li izmjerili koliko litara takav prosječno nadaren nogometaš može u toj utakmici i ispljucati. Po onome čemu gotovo svaki dan nevoljko svjedočimo gledajući tekme na Svjetskom prvenstvu – ispljucana litraža ne bi bila mala.

A onda mi s druge strane na pamet recimo pada jedan prosječan maratonac, koji u cugu istrči koliko ono kilometara od Maratona do Atene – oko 42klika? Dakle moderni Filipid obliven znojem trči 42 kilometra u cugu, pa opet ni na jednom maratonu nisam vidjela ni jednog maratonca kako naokolo pljucka i hračka.
Taj iscijeđeni maratonac kao prvo nema taj običaj (maratonu je pljucanje nepoznata disciplina), a kao drugo on i kad bi htio pljucati – više nema što. On jadan u tijelu nema višak tekućine da bi se njome razbacivao, upravo suprotno – njega treba svako malo nadolivati zbog dehidracije (zbog toga uz stazu maratona svakih par kilometara stoje oni stolovi s napitcima).
Također mi na pamet pada i jedna naša prosječna sezonska sobarica, koja u cugu obigra 30ak soba, dva-tri hotelska kata, perući i glancajući tuđe da prostite izlučevine u znoju lica svog, te se izmrcvarena na kraju radnog dana lipsajući vraća doma proklinjući u sebi i Arf i Domestos i sezonu i turiste, pa opet ni ona – ta poštena radna žena, nema taj običaj hračkanja i pljuckanja zemlje po kojoj satrana hoda.

Što nam to onda zapravo govori o pljucajućim nogometašima kojima je pljucanje postalo gotovo pa - tik?

Pa pod prvo nam govori da ne cijene zemlju po kojoj hodaju-trče-hračkaju, a koja im osigurava kruh svagdašnji i manekenske žene,
pod drugo da se očito ne znoje dovoljno,
pod treće da očito ne trče dovoljno,
pod četvrto da nisu dovoljno iscijeđeni što znači da nisu dovoljno angažirani,
pod peto to opet znači da su debelo preplaćeni za posao koji očito ne čine onako kako spada - čim imaju višak tekućine za razbacivanje.

Vidite koliko se zanimljivih zaključaka može izvući iz samo jednog hračka. Iz jedne gadljive, nepotrebne i suvišne navade. Sve u svemu Jaco, to ti je kao i žvakanje žvake u službenim situacijama - nekultura. Kulturu ili imaš ili je nemaš. Đaba sve parade i svi simbolični apeli FIFAe za smanjenje rasizma - kad nogometaš koji je na početku tekme taj poziv pročitao - poslije toga doslovno popljuje svoju riječ. A da tekme umjesto uzaludnih ciljeva počnu s nekim prizemnijim, recimo apelom protiv hračkanja?

No opet s druge strane ne bih tila grišit dušu i optuživat ljude za nepostojeći grih, sve razmišljam kako sam u biti to serijsko pljuckanje po nogometnom terenu – ja krivo shvatila
Što ako ti nogometaši zapravo ne pljuckaju iz obijesti i nekulture nego to oni u stvari cilo vrime - zalivaju travu? I stadionska trava treba konstantu vlagu, natapanje, navodnavanje - pa nogometaši možda na ovaj način čine dobro djelo, javno iskazujući svoje inklinacije ka vrtlarstvu, promičući pred očima primitivnog svita - ljubav prema prirodi. Ako je ovo doista slučaj - samo čekam trenutak kada će jedan od tih travoljubaca odvažno otkopčat šlic odnosno slandrat mudante pa krenut u obilnije zalivanje. Neka svit uči i stiče vrtlarske navike.

A opet postoji i još jedna solucija. Možda nogometaši svojim hračkanjem zapravo samo podmazuju teren za bolje proklizavanje, kako sebe tako i lopte. Jer priznajte, nije svejedno kad se onako u šesnaestercu potrbuške bacaju preglumljavajući faule, da li je podloga po kojoj se bacaju tvrda i suha - ili je podloga vlažna, klizava i gnjecava Za bolje proklizavanje i bolju glumu triba teren dobro i natopit. Dakle u ovom bi slučaju hračkanje i pljuckanje zapravo bila medicinska prevencija od ozbiljnijih ozljeda.