< | ožujak, 2006 | > | ||||
P | U | S | Č | P | S | N |
1 | 2 | 3 | 4 | 5 | ||
6 | 7 | 8 | 9 | 10 | 11 | 12 |
13 | 14 | 15 | 16 | 17 | 18 | 19 |
20 | 21 | 22 | 23 | 24 | 25 | 26 |
27 | 28 | 29 | 30 | 31 |
Super DrIvo Kad god naš premijer seksi komad u onoj Vropi potegne neku snažnu inicijativu (ma vidi ih, odma´se oni podsmjehuju sram vas bilo, kad potegne snažnu inicijativu velim – snažnu inicijativu!) mene prođu srsi. Kako to potentno zvuči – snažna inicijativa! Kako moćno! Kako mačo muskulativno – intenzivno lobiranje! Jebate dođe mi da strgan sve sa sebe i počnen vrištat: Uzmi me odma´ tu u Bruxellskom predvorju pred svin europskin članicama, učini da vidin sve europske zvjezdice ti potentni mačo seksi snažni inicijatoru!!!! Stvarno ne znam kako se Kolinda suzdržava? Kako joj uspijeva da tog našeg snažno inicijativnog premijerskog macana ne rastrga zubima? Jer kad on krene, ej! Kad on krene po Vropi lobirati, kad on krene snažno inicirati – jebate koljena mi se od same pomisli na to tresu – kad on krene potezati čovječe! Teta Vropa pokošena pada ovaj, khm, khm.. na koljena, a o papama da ne govorim! Ne daj bože da je koji Papa u blizini - odma ga brate baci u vegetativno stanje (jebiga, pape nemaju imuniteta na taj neodoljivi seksepil). A u Rvackoj koja kupuje samo rvacko i prepoznaje samo rvacku kvalitetu i izvorno rvacko jer znamo mi šta valja – odmah se stvore redovi. To ekipa nagrne, jer čim naš prosijedi macan potegne snažnu inicijativu koja čak možebitno i ima nekih izgleda da se ostvari oni se poredaju ko će mu se prije uvući sa stražnje strane. Jer on je tako prokleto neodoljiv kad snažno inicira. Tako prokleto seksi! Grrrrrrrrrrrrrrrrrrr! Aj priznajte, nije lako odoljeti uvlačenju u taj snažno-inicijatorsko-intenzivno-lobirajući guz. Kolinda srca ti, aj podijeli s nama tajnu il´ barem šapni ka žena sa ženon – ma kako mu samo odolijevaš? Na čemu si ti, a? ;0) a na Bestseleru... Reno Lakoća pisanja Mešine Tišine Čuvajte mi Jugoslaviju! Vrućina |
Neki dan prijateljica mi šalje prve slije njena malog maćeta-pačeta, njena malog sunašca i pelenokakice s kojom joj od sada sunce i izlazi i zalazi, a nebo se vedri i oblači. Na jednoj se fotki ta mala pupasta popiškica (crnokosa na tateka, a čini mi se plavooka na mamicu, HIP-HIP HUREEEE navijamo za plave okeeee :0) tako slatko smije i sliči na svoju mamu da me raznježilo do suza (ono totalikus tipično za nas ženskinje kad nam se probude majčinski osjećaji pa uhvatimo šmrcati nad bebaćima) i natjeralo razmišljati o sljedećem – koliko i što ´pokupimo´ od svojih roditelja, a da se ne radi prvenstveno o izgledu? U našoj femili tata Taranta je taj koji je oduvijek bio sklon lijepoj riječi, lijepom izričaju za razvijanje kojeg nažalost nije imao baš previše vremena, ali za fine svadbene zdravice ili pisane posvete na čestitkama i kutijama rodijaci su uvijek znali kome se od nas treba obratiti. Mod je, s obzirom da ne podnosi smišljanje svadbenih zdravica i takovih posveta (ta mi je disciplina ravna mučenju), uvijek mislila da iako jest tatino dite, ne samo po izgledu već kako je vrijeme pokazalo i po motima a i po naravi - nije naslijedila tata Tarantinu spisateljsku crtu već samo sklonost kliještima, žicama, pokvarenim aparatima i popravljanju svega popravljivog i nepopravljivog. A onda se Mod upalila lampica: Alo, kuc-kuc, a blog?! Dvi godine bloga Mod! Gud morning Mod! Blog je pokazao da Mod osim osigurača, bojlera, čišćenja sifona, prčkanja po TVima i radio aparatima, od tata Tarante očito naslijeđuje i - riječ. Šmrc, baš dirljivo. Mama Kukumka je opet s druge strane oduvijek bila sklona slikanju, lijepoj umjetnosti za kojeg na žalost ni ona nije imala baš previše ili uopće vremena, ali za rane osnovnoškolske crtačke majstorije (jesen nam je stigla-nalipiti suho lišće na papir, Dan Mladosti-nacrtati nešto za druga Tita isl.) Mod je uvijek znala kome se u obitelji treba obratiti. Mod je, s obzirom da su joj uvijek u glavu tuvili da je ona pljunuti tata Taranta i pravo tatino dite sklono bijeloj tehnici, uvijek mislila da ju je majčica priroda totalno zajebala pa da nije naslijedila čak ni to – mama Kukumkinu slikarsku crtu. A onda je Mod bacila pogled na zidove pune slika i opet dobrojutro! Ljubav prema lijepome! Šmrc, opet dirljivo. I već kad sam gotovo povjerovala (uvjerena ovim neoborivim dokazima ;0) da ni jedna osobina koju posjedujemo nije izvorno naša, odnosno rođena ili stvorena u nama, već da je sve samo neki slučajni genetski ´što te dopadne buć-muć´ mama Kukumkinih i tata Tarantinih gena, sine mi sljedeće: mama Kukumka i tata Taranta ne vole filmove! Tata Tarantina sklonost riječi i mama Kukumkina sklonost slici ipak jesu u njihovoj maloj Mod stvorili i izrodili nešto potpuno drugačije od njihovih afiniteta, nešto što je logičan nastavak i nadogradnja njihovih talenata - ali ipak nešto potpuno izvorno i osebujno. Mod obožava pokretne slike, Mod obožava film! A mama Kukumka i tata Taranta ne mogu ga ni smislit, film im je dosadan, nasilan, nezanimljiv, naporan, a njihova mala Juju pak film - voli, voli, vooooooli! Samo kao za inat naše malo misto ostade i bez jedinog kina, pa Juju svoju strast (izvorno svoju, jupi!) utažuje na Tvu. Mama Kukumka i tata Taranta - hvala vam za naslijeđene gene ali i za još puno toga. Voli vas vaša Juju Mod. Pozdrav i svim friškim mama Kukumkama i tata Tarantama (pusa vinkovačkoj Jujujici od tete Mod) i svim mama Kukumkama i tata Tarantama uopće - ma gdje god bili. ;0) Šmrc, ultra dirljivo. a na Bestseleru... |
Sinoć gledam onaj glupi Cameronov Titanic, ne zato što mi se gleda nego zato jer na TVu nema ništa drugo, i razmišljam kako me trenutna situacija na ovom našem blogu podsjeća na taj brod. Ili kao što je old devil Jack Nicholson na dodjeli Oscara te godine sarkastično rekao: ´cijelu večer imam neki tonući osjećaj´. Jednom sam već rekla, nije mi namjera pljuvati u pijat iz koge jedem ali ne mogu ne razmišljati naglas, pa kom´se svidi kom´ne. Ako se nekome dade boriti protiv mojih razmišljanja nek izvoli, ja probala al´ ne mogu. Vlastite me misli ne šljive ni pet posto. Iako se neko vrijeme činilo da blog dobija na popularnosti i pozitivnom imidžu, prvo kroz ´usmenu predaju´ pa kroz sve češće spominjanje u tiskanim medijima, do finalnog dolaska na male ekrane (a i enorman rast blogerske populacije svjedoči o istom), u zadnje vrijeme primjećujem jedan suprotan trend. Blogu sa rastom korisnika raste ozloglašenost, dijelom zbog neupućenosti medija i onih koji njima drmaju (internet se ne može kontrolirati, alo!), dijelom i zbog namjernih/nenamjernih propusta administratora, a dijelom i zbog čiste statistike (ako raste broj korisnika bloga, raste i broj potencijalnih budaletina bloga). Ali i po sve češćem mišljenju blogerskih veterana (velim, kolko primjećujem) našem blogu nažalost – opada i kvaliteta. Mnogi primjećuju neku nesigurnost na blogu, neke nepravilnosti, svađe, nesporazume, nestanke, napuštanje blogova i prelaske na druge servise i slično, a što opet ne bi ni isplivalo na površinu da se ne radi o kapitalcima bloga da se tako izrazim, kapitalcima kojima se sve češće pridružuju i drugi kapitalci i to ne bez razloga. Meni je od svega navedenoga za konačan pad kvalitete bloga simptomatična jedna friška benigna ´pojava´ – pojava smajlića. Sad su mnogi zakolutali očima (i jebemese zato), ali nešto toliko benigno i kičasto kao što su smajlići samo su šlag na torti koja se odavno sprema. Smajlići su lizalica, loli-pop, guma-žvaka, ono žuti ljepljivo što visi iznad stola i privlači naivne muhe – Doooođiteeeee, dođite mušice moje tuste!!! Sve je to logično, nemojte me krivo razumit ne cmizdrim ja sad ode za dobrim starim vremenima kad je blog ko fol bio neki ekskluzivni tajni klub (opet: jebemese zato, i ne – ovo nije post protiv smajlića!). Ionako je bilo samo pitanje vremena kada će se u ovoj općoj veleprodaji i blog takoreći prodati i kada će taj lov na profit (a o tome se ovdje radi) dovesti do srozavanja nekih ajmo reći standarda. Ah, opet te moje misli! Neće da stanu i gotovo, baš su pejn in d es! O glavo luda prestani bućkati jesi čula, nemoj da ti ja dam – štapić u uho! Ali vi kužite što hoću reći? Zadnja tehnička ´poboljšanja´ na ovom našem blogu samo su jedno obično podilaženje tinejdžerskoj populaciji koja bi trebala preplaviti ovaj naš blog i donijeti onima gorika extra zaradu. A kao žrtve extra zarade uvijek padaju najpošteniji i njihovi principi, ma šta ja govorim, pa samo pošteni i imaju principe. Nedavno sam to pitala pa evo opet ponavljam: Pošto kvadrat bloga? Pošto bložja guza? Smajlić-dva? Kapitalac-dva-tri-pet šest? Kraj filma, brod tone, Mod i dalje pluta na nekoj daščurini smišljajući novi post: MY BLOG WILL GO OOO-OOOON AND OOOOOOOOOOOOON!!! ALO IMA KOGA??? -Nema, samo mi pingvini. Djed Mraz na rubu histerije: NA SJEVERNOM POLU NEMA PINGVINAAAA!!! -Ok, Ok Djede, ohladi malo, to je samo pjesnička figura. Titanic – koji nevjerojatno glup film. Ne mogu vjerovat da smo´undak´svi na njega pali. |
U malom dalmatinskom mistu, po običaju se gleda Dnevnik... Baba: Ma ča je ovo, ma ča je ovo judi moji!? Dida: Ma ča? Baba: A nu, ovi TeVe pop dajo maloj otkaz jerbo ona ćini razvod od muža! Dida: Dobroje. Baba: Ma ča dobroje, kako mere bit dobro?! Dida: A ča bi da se pop iša razvodit od muža? Baba: Ma uni nisu normelni! Nu ča velu, da nemere više jena raspušćenica na tenlevinsiju privodit ovizin gluviziman! Dida: A nu nje! A ko jun je tira u grih? Jel´lipo mogla ostat sa mužon, on bi je i daje mlatija i niko je nikad sa posla ne bi maka. Baba: Ma evo in roge! Ma ča je ovi svit poludija?! Dida: Nije, vengo svit misto na uši - sluša na niku drugu stvar. Baba: A nu ovega, ovega Turkmenbaše-paše, a nu ga, nu ga molin te! Dida: E, ča šnjin? Baba: Da je un sa nebesiman razgovara ka je knjižurinu pisa! Dida: A je je – sikuro je. Priko nokije. Baba: I da ki otu knjižurnu pronćita – ´tomatski gre u nebo! Dida: Ito sikuro je! Gre svit od muke. Baba: I da niko u zemji nesmi nosit bradu ni zlatne zube. Dida: A i ča će in? Ki je vidija zrak zubiman žvakat. Baba: A vid´ovo! Ma ča je sad ovo!? Dida: E? Biće nešto puno pametno. Baba: U Sukošan gorika, opet niko sranje, niki se ludonja zabija ´tomobilon u kavić! Dida: Biće dobija ladnu kavu. Baba: Ma ča je ovo došlo judi moji, pa ča je ovo došlo?!? Ča je ovizin judima gospemoja? Dida: A biće su u nikoj stvari. Baba: Ma gorika jel´ti velin, gorika u Sukošan! Dida: A gorika u nikoj stvari. Baba: A vid´ove – rušu in kuće, a bidniti su gospemoja! Rušu bidnin judiman kuće! Joooooooo!!! Dida: I ja bi tija taki trokatno jadan bit. Baba: Ajme a ča je sad ovo?!? Ajme, ajme jadnatisan ma ča je sad ovo??? Dida: Kojo? Baba: Ovo - !!! Ovo - !!! oli ne vidiš!?! Ovo ča se miće, koja je oto beštija gospemoja pa ča je ovo!?! OKLEN OVO??? AAAAAAAA!!! Evo ga jopet!!! Gospemoja sakloninas!!! Ne znan ča je ma evo ga jopet - BEŠTIJE, MIĆE ŽUNTE BEŠTIJEEEE ČA SE MIĆUUUUUUU!!! Dida: Oto se tebi samo prićinja. Oto ti je od onega ´ntenjeta, oni koristu take jevtine makretinške trinkove da povećaju posićenost. Ćita sen ja otomen. Na, vazmi jeneg Gastala, nemoj me sramotit. Baba: Pa ča je ovo judi moji?!? Ovi prića sa nebensima, ovi je gluv, ovi je gljup, ovi danaska ´tomobilon u kavić, oni jučerka onu bidnu u dućan šakon opizdija… Dida: Narod je lipo totelno popizdija. |
Muči me probava ovih dana, diže mi se želudac na ovaj srednjovjekovni mirakul u nastavcima oko Slobe. Dovodim se u opasnost da se ponavljam, ali ´komšije´ su nam fakat groteskni, a naši mediji čine sve da im se i mi u tom balu vampira pridružimo. Pa gde će, pa ko će, pa kako će … ma jebe me se gde će ko će kako će! Bacite već jednom mrcinu u zemlju i utabajte tog Drakulu lopatom, amen. Osmrtnice! Zapele mi nešto za oko, ne znam zašto. A baš su zanimljiva tema, otkud te osmrtnice, otkud taj običaj, koji su mu korijeni, kako se razvijao i mijenjao kroz povijest isl? Nažalost nemam pojma o ničemu od navedenog, djelomično i zato jer sam uvijek listajući novine, Slobodnu, Jutarnji isl, gotovo praznovjerno odvraćala pogled od ´osmrtnih´ stranica. Za mene je buljenje u novinske osmrtnice uvijek bila zanimacija starih žena i baba koje proučavanje crno-bijelih slija nepoznatih pokojnika opravdavaju onom poznatom rečenicom: Mogao bi biti i neko poznat. Pa ja ne želim nekoga prepoznati u osmrtnici! Jer po logici, prepoznati nekoga mi poznatoga znači da je netko mi poznat mrtav, alo! Isti slučaj i sa onim oglasnim osmrtnicama, onima koje se lijepe po gradu na zato određena mjesta, pored oglasa za stanove, kredite i go-go plesačice. Uvijek sam kraj takvih mjesta ubrzavala korak, naprosto bi mi se dizala kosa na glavi od onih ´profesionalnih proučavatelja´ koji bi pred tim sablasnim kvadratićima provodili sate, gotovo uzimajući sebi u zadaću svakome tko zastane prepričavati cijeli životni lik i djelo dotičnog pokojnika i koliko je on ili ona bio u bliskoj vezi s njim ili njom, brrrrr… No s vremenom sam skužila funkciju ´profesionalnih proučavatelja´, oni su samo na neki način preuzeli onu tradicionalnu ulogu seoske narikače i modernizirali je u nešto što je prihvatljivije gradskoj sredini. Jer bi ipak bilo neprimjereno usred grada lelekati kao da te kolju: A PRIJOOOOO, DOBRA SI MI BILAAAA, DICU DOBRU PORODILAAA, NIKOMEN ZLA UČINILAAAA.. etc, etc (sadržaj i oblik naricanja varira, ovisno o karakteru i životnoj priči pokojnika). Baš se sjećam jednog sprovoda gore u Zagori.. no da se ipak vratim na temu, dakle osmrtnice.. Bježala sam od njih ko vrag od tamjana! Ali se onda nešto desilo, ne naglo već onako neprimjetno, prišunjalo mi se s leđa ko televizijska pretplata - počela sam ih promatrati! Sad znam da je to bio prvi znak. Prvo sam stala uočavati razlike, tipa: ova osmrtnica ima polumjesec, ova ima palmu, ova ima pero, ova ima križ, pa ova ima crni obrub, ova ima modri (uz to uvijek ide teški uzdah), ova zeleni, ova zlatni, ova je ukrašenija, ova je veća, ova je manja isl. I tada me prvi put puklo ono klasično – ni u smrti nismo isti. Neš ti spoznaje, jel´da? E, ali i do toga treba doći. Zatim sam primijetila da zastajem kraj ´onih´oglasnih mjesta. Bacila bih pogled tu i tamo jer šta ja znan moga bi bit neko pozn…! E tu me pukla i sljedeća spoznaja – sad se uistinu mogu smatrati stanovnikom ovog grada. Tek kad i među mrtvima, a ne samo živima, staneš tražiti potencijalno poznate - znači da si se saživio sa tom sredinom. To je bio drugi znak. Naposljetku sam stala prelistavati novine (potpuna predaja) u potrazi za crno-bijelim slijama, čitati one kratke tekstiće, ili one ultra moderne SMS stihoklepotvorine, pa ko je sve izrazio sućut, pa koja mu/joj je godišnjica, pa sa koliko godina, pa jeli tragično ili nakon duge i teške bolesti, pa jeli slija friška ili iz 70tih (te se lako skuže, po bafama ili trajnama ala Milka Planinc), jeli neko iz grada ili sa sela (i te se lako skuže, po marami ili kapici) etc, etc. I to je bio treći i zadnji i konačni znak – da starim. E jebiga. Sad se razmišljam imaju li narančastih osmrtnica? Ono ka - Modesti Blejz RIP – pa narančasti rub. Da sve bude u tonu? A sliju onu gore desno, onu crno-bilu, na njoj san bolje ispala. Šta koji znak? Kako koji znak? Pa zna se - smajlića (he!). Da. Mislim da bi to bilo idealno. I još jedna stvar, molim, shvatiti ozbiljno - kad ja oden, neka mi se nitko ne potpisuje. Hvala lipa – to mi ne triba. O MODESTI MOJA LIPAAAAA, IMALA SI PUNO BRIGAAAA, BLOGON HARAT I MAGLU PRODAVAAAAT! OOOJ! ;) Nijedan Bošnjak nije Slobinima uputio sućut. Neki bi rekli da je to zato jer oni nisu kršćani. Neki bi rekli iz principa. Ma jok iz principa, oni bi rekli – iz Srebrenice. |
Rano jutros na vratima Pakla.. -KUC, KUC! -Ferci dušo, neko je na vratima –dovikne gospođa Vrag brišući u kuhinji ruke o pregaču –Vidi ko je, nemoj da ljudi čekaju. -Ps, ps!! Tiše Micika, čut će te!!! –iz dnevnog boravka doleti gospodin Vrag gužvajući dnevne novine – to je on Micika, garant je to on! Šta ću sad jadna mi majka! – monokl mu se u žurbi nakrivi što dodatno pojača njegov smušen i uspaničen izgled. -Ferci dušo ne budi smiješan, po čemu je on drukčiji od ostalih klijenata, ajde srećo budi hrabar – gospođa Vrag ga utješno počeška po roščićima. -Joj Micika ne znaš ti, ne znaš ti! Radije bi da me kupaju u svetoj vodici, nego njega trpit… –gospodin Vrag nesvjesno razdere tv-program – On je to garant, garant! Joooooj šta ću sad, šta ću sad!?! Aj poviri na špiju, aj pliz, pliz, pliiiiiz, aj pliz vidi jel´ to on??? Aj pliz kolačiću moj, ali tiho, tiho, tihooooo! Ps, ps, ps!!! Gospođa Vrag zavrti glavom nevjerujući, kako je dobila tako strašljivog muža nikako joj nije ulazilo u glavu, a mogla je birati između takvih divnih zločinaca! Praktički su joj se bacali pod noge, svojedobno je bila prava koka, ah mladosti, mladosti! Mladosti-ludosti! Uvidjevši da joj ne preostaje ništa drugo (na kraju krajeva, pred oltarom mu je obećala ´u zlu i u zlu´), zgrabi oklagiju i na prstima priđe špijunki na vratima, gospodin Vrag je kaskao za njom na rubu kopita. DING-DONG! IMA LI KOGA BRE??? DING-DONG!!! –neželjeni gost je očito otkrio zvono i još stane bubati šakom po vratima. -On je! –potvrdi gospođa Vrag. -AJMEEEEEEE!!! –Vrag se baci na kauč i stane se previjati kao da ga roštiljaju – Aj mu reci da nismo doma! -Ferci dušo, kako ću mu reć da nismo doma ako nismo doma –strpljivo će gospođa Vrag. -AJMEEEE!!! Znao sam, znao sam – točno sam znao!! I šta ću sad??? Šta ću sad vrag mu sriću odnija /čekaj malo pa ja sam vrag/ onda neko drugi mu sriću odnija dabo.. ovaj, daOn da!!! Šmrc, šmrc! Tako je okrutan, tako je okrutan, On je tako okrutan Micika šmrc, prema meni, šmrc! TAKO OKRUTAN!!! –pesnicom zaprijeti negdje neodređeno prema gore u smjeru lustera, te se poklopi izvezenim jastučićem stišavajući jecaje (gospođa Vrag je strašno voljela vesti, a tek goblene auuuuu..). Gospođa Vrag zakoluta očima, do sada se već trebala naviknuti na histerične napadaje svoga muža, ruku na srce oni i nisu bili tako česti - svakih tisuću-dvije godina, ali nije si mogla pomoći kad je svaki bio spektakl za sebe. -DING-DONG-DING-DONG!!! –bubala su vrata – IMA LI KOGA BRE??? KOMŠIJA BRE?!? HOĆU DA VAM KAŽEEEM!!! -Jao, jao, jao!!! –trzao se Vrag kao da mu tuku po glavi – Jao, jao već je počeo, nije ni ušao a već je počeoooo!!! -Ferci dušo –gospođa Vrag ga stane obrađivati (a kad joj nije bilo druge, još ju je čekao i ručak, pa štirkanje košulja, pa ribanje, pa peglanje, pa prozračivanje, pa potpaljivanje… toliko posla, a toliko malo vremena, ah) –ajde se smiri Micek, ajde. Ajde ko će se smiriti za svoju Miciku, ha? Ko će se smiriti za svoga kolačića, ha? Ha?? Ha?? –počne ga češkati po stomaku tepajući, to je do sada uvijek upalilo –Ajde dušo, ajde Ferci, nije to tako strašno, ajde. Možeš ti to! Možeš ti to Micek Micikin! Ko je Micikin Belzebubić, ha? Ko? Ko je Micikin Sotonica, ha? Pod jastučićem se bolno grcanje malo stiša – Šmrc, šmrc, ja? Šmrc? -Tako je, tako je Micek moj! Ko je Micikin zločesti dečko, ko? Ko je prvi zloćo svijeta, ha, ko? Jastučić se pomakne još malo – Šmrc, šmrc, isto ja, šmrc? -DING-DONG-DING-DONG!!! NIKO NE SME DA VAS…!!! –zabubaju vrata još jače. -AAAAAAA!!! –bolno zajauče jastučić i ko za inat gospođi Vrag - zakopa se još dublje. U gospođi Vrag prekipi ko u ekspres loncu, vidjevši da od tepanja nema vajde odluči prekinuti ovaj cirkus – MICEK!!! –izdere se na jastučić – E SAD JE DOSTA!!! DA SI SE IZ OVIH KOPITA DIGA I OTVORIJA VRATA!!! NEMOJ ME SRAMOTIT!!! NEMOJ DA TI JA DAM JESI ČUJA!!! MENE RUČAK ČEKA A TI ME ODE ZAJEBAJEŠ!!! Jastučić prestane šmrcati istog trena, ispod čipkice polako proviri musavo, balavo i prestrašeno lice – Ti.. ti.. ti.. Micika.. kolačiću.. srčeko.. misliš da ja.. ja.. ja.. to stvarno mogu? –nervozno stane grickati vlastiti rep. -Ferci dušo ne budi smiješan, opet ti velim, ti to možeš, ti to moraš, uostalom to je pitanje kulture. Obavi to, otpravi ga - i budi miran. Ajde srećo, hrabro, to ti je posao – gospođa Vrag mu obriše rupčićem slinavi nos i popravi nakrivljenu leptir mašnu – A ja idem dovršit ručak, danas imamo fažol i suha rebarca, OK? -OK –kimne gospodin Vrag, ne pretjerano ohrabren, ali podosta prestrašen (gospođa Vrag je u ljutnji znala biti nemilosrdna, jednom mu 500 godina nije kuhala omiljeni čaj od metvice, a zašto – ne pitajte) i krene ka vratima. -DING-DONG-DING-DONG!!! JA NE PRIZNAJEM OVAJ SUD A NI SUDIJU!!! -Ovaj, do.. do.. dobro jutro –nekako uspije promucati na vlastitom pragu. -AHA! ZNAO SAM JA DA SI KOD KUĆE KOMŠIJA BRE! PA AJDE BRE DA SE UPOZNAMO, JA SAM SLOBA, MOŽEŠ DA ME ZOVEŠ I SLOBODAN… -Ovaj, ja.. ja.. ja sam Lucifer, zvani Ferci.. ovaj.. dobrodošli u susjedstvo.. i to bi bilo to -i taman kad je gospodin Vrag pomislio da se spasio i da će sad zatvoriti vrata, Sloba između njih i štoka gurne nogu – KOMŠIJA, ĆUTIM NEKI PASULJ BRE! NE BIH SMEO, ALI… Gospodinu Vragu zadrhti donja usna – Micikaaaaaaa!!! |
Snijeg se još nije ni počeo hvatat za aute i brodice, kad eto Pice na vratima -E, ajmo se grudat. -Pice čovječe, pa šta ti je to!? – ski-oprema koju je odnekud izvukao naprosto je bola u oko, Pice je na sebi nosio pravo utočište za moljce beskućnike. -Vučko – isprsi se, a na džepu jebate stvarno Vučko – Od staroga mi – nadoda ponosno. -Šta, stari ti je bija u Sarajevu?! Olimpijac?! -Ma jok, biznis. Ostalo mu pedeset neprodano. Mali broj jebiga – digne livu nogu, a ono nogavica trikvartača – Jebate Pice nemoj me gadit, izgledaš ki Jeti! Šta se nisi depilira?! -Oću kuac prije lita. Ajmo na rivu, Krke oće snjegovića. Krke je već rivom valja´ kamenčinu amo-tamo – Kupi se, kupi – zadihano dobaci čim nas ugleda i nastavi sizifijadu -Kupi se kuac tebe – prihvati Pice –Tribaš nalipit, a ne valjat, gledaj – pomete s prve šoferšajbe i na kamen nalipi šaku gnjecavog snijega, ovaj se odlipi ko omekšalo govno. Triba još – Pice mudro zaključi i počne strugat šoferšajbe redom. Krke na to sav oduševljen stane skakat po brodicama, ko skakavac na snijegu, krakovi u vodi, nezgoda se zgodi, pljas. -Jebeni harakiri – pljucne Pice zamišljeno u koncentrične valiće, pahulja mu padne na nos. -Haiku. -Pa jesan to i reka, jebeni haikuiri. -A da mu damo ruku, a? Mogli bi, jelda bi mogli? -Mala će, ne mrdaj – pogledam, s lijeva stvarno dovesla mala u kanuu. Na trenerci piše SLOV_KIA KANU TEAM, cijela ekipa već desetak dana trenira na Neretvi, bidni pobigli od zime u zimu, mislim se. Mala ´utopljenika´ dovuče do kraja, Krke se sav raširija po vodi i pluta ka da je uvježbava – J-j-j-jebate umalo san se u-u-u-utopija, i bija bi se utopija znaš, ma-ma-ma-ma me s-s-s-spasilo! -Spasilo te, spasilo, u po metra dubine. I šta sad čekaš? Oš usta na usta? –pljucne Pice. -Ja-ja-ja-ja bi da me ma-ma-ma-mala.. -Bogati! I ja bi, aj izlazi – Krke drhtureći išljapka iz plićaka, s nosa mu se stane formirat siga – On-on-on-ona je me-me-me-me-ne spa-spa-spa-si-la! Ni-ni-ni-ni-ko dr-dr-dr-dru-gi! Pice tek sad popizdi – Kako moš bit tako nezahvalan!?! Jesi tija snjegovića, jesi ga tija?! Pice oću snjegovića, oću snjegovića, oću snjegovića cilo si me jutro davija i sad ka smo ti došli napravit jebenog snjegovića ti okolo zajebavaš! Aj u kuac! Radi ga sam! –tresne grudom o rivu i uvrijeđeno otpiči pod palmu. -E jebiga sad –počešen se iza uha – uvridija si Vučka. -K-k-k-ko ga je-je-je-jebe! –dovikne mu isto tako uvrijeđeni Krke – ne-ne-neka radi svak svo-svo-svoga! – i otpiči pod drugu palmu. A dečki, dečki, nikad vas opametit, mislim se ja, ko će dat snijega za dva snjegovića? Uto između dva zaveslaja SLOV_KIA KANU TEAM dobaci jedno – Ahoj! Ja-ja-ja s-s-s-san s-s-s-se za-za-za-zajubija – promuca Krke i zašprinta prema mostiću. -Krke ti si lud! –skoči i Pice, a tamo nas dočeka nevjerojatan prizor, mokri se Krke naglavačke objesio nad Crnom Rikom ko drniški pršut - PANJIČKA JUHUUUU IH LIBEEE DIIIIH!!! Pice samo pljucne - Tc, a je glup, sve ona razumi francuski. Pahulje stanu padat još gušće. Bijeli se bijeli i naše malo misto. |
Trijumfalno sjedam za kompić, kokoš je u rerni, krumpiri oguljeni, femili na misi, napokon sama bože fala ti, pa računam vrijeme je za novi post iden štogoda napisat, pun mi je kuac svega. Taman da ću počet kad Pice nalega na zvono -E, imaš vrimena? -Šta je Pice, šta ovako rano? -Nešto mi kompić šteka e, aj oš mi pogledat? -Ma daj Pice jebate taman san sila sredit blog… -Ma jebi to blog, blog ovo-blog ono, odjebi, meni je imrđansi jebate ne mogu na igrice, aj ne seri nego daj mi pogledaj! Minutu kasnije i tri kata niže za Picinim kompićem, –Igrice jeli? –velim dok me s ekrana pozdravljaju XXX silikonke -Pice jebate, kompić ti je pun sranja, imaš ti ikakvu zaštitu? -Ne koristin zaštitu. -Tu mać informejšn, tu mać men! –zakolutam očima –Dan i noć visiš na netu i nemaš ništa? Ni Nortona, Kaspersky, McAfee? Barem AdAware ili SpyBoot jebate? Ništa? –Ništa. -A ništa onda, spržit ću ti AntiVir pa ćemo vidit šta je. Ostavim Picu da bleji u silikonke, za soundtrack mu instalirah AntiVir pa nek vrišti (Pice? vrišti? brrrrr..), blog me čeka jebate moran napisat novi pos.. -E, srićo? Mogu te zamolit..? –na stubištu izviri kričavo zelena kućna haljina. -E teta Ružo? ŽURIN, ŽURIN, MORAN NA BLOG –da ću joj objasnit, –Na glog? Može to čekat? Srićo nestalo m´kumpira, aj oš mi donit? Kuaca ću joj gluvoj objasnit, a taman san ugurala ključ u bravu, blizu jebiga. Silazim u podrum, ne radi svjetlo, gacan između drva, probužanih gumetina i masnih krpa –A samo san tila na svoj blog –mrsim, trpam proklijale krumpire u roza najlonsku vrećicu. Nadam se da su to proklijali krumpiri. -Krumpiri! –sine mi, jebate zagoriće mi krumpiri, zagoriće mi kokoš! -NA TETA RUŽO! –dobacin joj vrićicu u trku, jebate ove će me stepenice satrat.. -Jebate ove će me stepenice satrat! –Pice propenta iza mene. -Pice, koji je kuac sad?! Žurin na blog, daj.. -Ma kuac ti i tvoj blog! Meni je imrđansi jebate, na liftu crka štakor pa smrdi ki kuga, ne mogu se već danima spuštat jebate! Maka bi ga, al´ me strah da me ne strefi struja! Aj oš pogledat? -A mene struja neće strefit jeli? -Tebi papuče imaju gumu, aj oš pogledat? Da se on ne može SPUŠTAT, ma molim te, a ja se mogu penjat!? -Ti si ono Pice, tri kata NIŽE od mene jeli? -Aj ne seri nego pogledaj! -A tila san na blog. -Ma odjebi ti i taj tvoj blog više! Na, dok si gore promini i sijalicu, biće je štakor napravija kratki spoj pa je zato mrak. -E, srićo? Minjaš sijalicu, moš i meni… –na stubištu opet izviri kričavo zelena kućna haljina. -TETA RUŽO ZAUZETA JE, mora mi maknit ŠTAKORA! –zaarlauče Pice. -Mora ti taknit aligatora? -ŠTAKORA TETA RUŽO, ŠTA-KO-RAAA!!! -Teta Ružo iman posla, moran pisat BLOOOOG! –jebate cijelo stubište mora slušat o Picinom aligatoru, šta je previše – previše je! -Bloooog? A šta je to? -Pa kako bi van rekla, jeste možda sinoć gledali onaj film Underworld? E pa blog, vidite blog, to van je nešto slič.. -Jesan, Doru san gledala, gledala san Doru, pobidila Severina! Jes´ vidla, a?! Severina, a?! -Dobra! Dobra!! Ko je nebi jeba! –jedva dočeka Pice. -Šta veliš, ko je ne bi gleda? Jesan, jesan gledala san! Gledala san Doru, Doru san gledala! - ..blog ko Underworld, no da, blog. -uvidim da je najbolje pomiriti se sa situacijom - Teta Ružo di je ta sijalica da je uštekamo, ajmo ća. Femili će danas jest zagorenu kokoš. |
U malom dalmatinskom mistu, sezona je lova, Dida priteže opasač s municijom a u ruci kuburetinu… Dida: Luce, jes pon´la vabilicu? Baba: Jesan, jesan. Dida: Jes obula čizmet´ne? Baba: Jesan, dabome da jesan. Dida: Jes navukla kamuvlažu? Baba: Jesan i to jesan. Dida: Jes met´la patku na glanvu? Baba: Jesan, viš´ isam da jesan. Dida: E dobroje unda, meremo krenit! Ti samon čini nako kako san ti ja reka jesi čula?! Baba: Jesan, jesan… a ča sin min ono bija reka? Dida: Luce ne zajebaji! Jesan ti reka vako – upadamo s boka jerbo niprijatelj nikada ne spanva, jesi čula! S boka! Ti sen unda prva bacaš, ja za tebon! Ti unda glanvu doli, patku gori! Ti unda vabiš, ja pucan! Drugarice jasno?! Baba: Jasnjo drunže konmandante! Dida: Za mnom! Minutu kasnije… Dida: Ps, ps, evo nas, tute smon. Ps, ps, Luce sa nako kako san ti reka, aj – glanvu doli i bancaj se! Baba: Dobroje, aj iđen, i dobra kob! Dida: I teb´ drugarce! Baba: IAAAAA-AAAA-IAAAAA!!! PIJU-PIJU-PIJU!! PI-PI-PI-TU-TU-TU!!! MU-MU-MUUUU!!! Dida: Jes l´je Luce, jes l´ je?! Baba: Jesan Tonko moj jesan! Evon je – Milka – jel´oto ta?!? Dida: Ma nije ota Luce, nije ota! Slideću! Baba: Evon je – Zdenka venliki Zdenci – jel´oto ta?!? Dida: Ma nije ni ota Luce, nije ni ota! Prinbac´se na penrad! Baba: Aha! Evon je – Puris Pazin – jel´oto ta?!? Dida: Je Luce, je! Oto je ta! Bancaj se doli Luce – pucan!!! BUM!!! Dobroje Luce sa se prinbac´na suhvomesnato! Baba: Evon je – Gavrilovićka – jel´oto ta?!? Dida: Je Luce, je! I ota je ta! Bancaj se doli Luce – pucan!!! BUM!!! Prodavačica histerično: Upomoć, upomoć!!! Luđak, luđak, luuuuđak!!! Pljačka, pljačka, oružana pljačka!!! Pljačkaju nam dućaaaan!!! Dida: Dije pljaćka, koja pljaćka, kaka pljaćka??? Ko to pljaćka da ga sataren! Prodavačica: Evo van pare, evo van sve, samo me nemojte upucat barba! Nemojte me upucaaaat!! Dida: Slunšaj mala, jes´ ti monžrebitno – neka perad? Prodavačica: A??? Dida: Jes´ ti monžrebitno, ono kako bi reka – tuka? To te pitan jelme razumiš, a? Baba: Pucaj Tonko a ča čekaš! Dašta je neg tuka! Dida: Ćenkaj Luce ne vaja se naglit! A jes ti mala monžrebitno - kranva? Prodavačica: Ba.. ba.. barba ne morate odma vriđat! Dida: A jel´ tenbi monžrebitno ime - Šana? Prodavačica: Ma ka.. ka.. kakva Šana barba, ja se zoven Mare! Dida: E pa ča se unda javnljaš? Ne pucan tebe vengo Šanu! Prodavačica: Kakva Šana barba, ma jeste vi ludi, pa nije salama - Šana! Dida: Aj mala borati, pa u temen ije vrag! Ča ti misliš da je Šana znala diće!?! Ča je ona znala diće ka je bila - luda! Ča je ona znala diće uskoćit, oćel´ hop u panrizer oli hop u panšćetu oli monžrebitno hop u - krenovku!?! I zanto, bancaj se doli hop, jerbo – pucan!!! Niman milosti!!! |