Muči me probava ovih dana, diže mi se želudac na ovaj srednjovjekovni mirakul u nastavcima oko Slobe. Dovodim se u opasnost da se ponavljam, ali ´komšije´ su nam fakat groteskni, a naši mediji čine sve da im se i mi u tom balu vampira pridružimo. Pa gde će, pa ko će, pa kako će … ma jebe me se gde će ko će kako će! Bacite već jednom mrcinu u zemlju i utabajte tog Drakulu lopatom, amen. Osmrtnice! Zapele mi nešto za oko, ne znam zašto. A baš su zanimljiva tema, otkud te osmrtnice, otkud taj običaj, koji su mu korijeni, kako se razvijao i mijenjao kroz povijest isl?
Nažalost nemam pojma o ničemu od navedenog, djelomično i zato jer sam uvijek listajući novine,Slobodnu, Jutarnji isl, gotovo praznovjerno odvraćala pogled od ´osmrtnih´ stranica. Za mene je buljenje u novinske osmrtnice uvijek bila zanimacija starih žena i baba koje proučavanje crno-bijelih slija nepoznatih pokojnika opravdavaju onom poznatom rečenicom: Mogao bi biti i neko poznat.
Pa ja ne želim nekoga prepoznati u osmrtnici! Jer po logici, prepoznati nekoga mi poznatoga znači da je netko mi poznat mrtav, alo!
Isti slučaj i sa onim oglasnim osmrtnicama, onima koje se lijepe po gradu na zato određena mjesta, pored oglasa za stanove, kredite i go-go plesačice. Uvijek sam kraj takvih mjesta ubrzavala korak, naprosto bi mi se dizala kosa na glavi od onih ´profesionalnih proučavatelja´ koji bi pred tim sablasnim kvadratićima provodili sate, gotovo uzimajući sebi u zadaću svakome tko zastane prepričavati cijeli životni lik i djelo dotičnog pokojnika i koliko je on ili ona bio u bliskoj vezi s njim ili njom, brrrrr…
No s vremenom sam skužila funkciju ´profesionalnih proučavatelja´, oni su samo na neki način preuzeli onu tradicionalnu ulogu seoske narikače i modernizirali je u nešto što je prihvatljivije gradskoj sredini. Jer bi ipak bilo neprimjereno usred grada lelekati kao da te kolju: A PRIJOOOOO, DOBRA SI MI BILAAAA, DICU DOBRU PORODILAAA, NIKOMEN ZLA UČINILAAAA.. etc, etc (sadržaj i oblik naricanja varira, ovisno o karakteru i životnoj priči pokojnika). Baš se sjećam jednog sprovoda gore u Zagori.. no da se ipak vratim na temu, dakle osmrtnice..
Bježala sam od njih ko vrag od tamjana! Ali se onda nešto desilo, ne naglo već onako neprimjetno, prišunjalo mi se s leđa ko televizijska pretplata - počela sam ih promatrati! Sad znam da je to bio prvi znak.
Prvo sam stala uočavati razlike, tipa: ova osmrtnica ima polumjesec, ova ima palmu, ova ima pero, ova ima križ, pa ova ima crni obrub, ova ima modri (uz to uvijek ide teški uzdah), ova zeleni, ova zlatni, ova je ukrašenija, ova je veća, ova je manja isl.
I tada me prvi put puklo ono klasično – ni u smrti nismo isti. Neš ti spoznaje, jel´da? E, ali i do toga treba doći.
Zatim sam primijetila da zastajem kraj ´onih´oglasnih mjesta. Bacila bih pogled tu i tamo jer šta ja znan moga bi bit neko pozn…! E tu me pukla i sljedeća spoznaja – sad se uistinu mogu smatrati stanovnikom ovog grada. Tek kad i među mrtvima, a ne samo živima, staneš tražiti potencijalno poznate - znači da si se saživio sa tom sredinom. To je bio drugi znak.
Naposljetku sam stala prelistavati novine (potpuna predaja) u potrazi za crno-bijelim slijama, čitati one kratke tekstiće, ili one ultra moderne SMS stihoklepotvorine, pa ko je sve izrazio sućut, pa koja mu/joj je godišnjica, pa sa koliko godina, pa jeli tragično ili nakon duge i teške bolesti, pa jeli slija friška ili iz 70tih (te se lako skuže, po bafama ili trajnama ala Milka Planinc), jeli neko iz grada ili sa sela (i te se lako skuže, po marami ili kapici) etc, etc.
I to je bio treći i zadnji i konačni znak – da starim. E jebiga. Sad se razmišljam imaju li narančastih osmrtnica? Ono ka - Modesti Blejz RIP – pa narančasti rub. Da sve bude u tonu? A sliju onu gore desno, onu crno-bilu, na njoj san bolje ispala. Šta koji znak? Kako koji znak? Pa zna se - smajlića (he!). Da. Mislim da bi to bilo idealno. I još jedna stvar, molim, shvatiti ozbiljno - kad ja oden, neka mi se nitko ne potpisuje. Hvala lipa – to mi ne triba.
O MODESTI MOJA LIPAAAAA, IMALA SI PUNO BRIGAAAA, BLOGON HARAT I MAGLU PRODAVAAAAT! OOOJ! ;)
Nijedan Bošnjak nije Slobinima uputio sućut. Neki bi rekli da je to zato jer oni nisu kršćani. Neki bi rekli iz principa. Ma jok iz principa, oni bi rekli – iz Srebrenice.