MODESTI BLEJZ

Tamo, k njoj HRT stremi, ne sumnjajte u to. Ona je njegov plan i program, ona je njegova programska shema, ona je njegovo vrhovno božanstvo, ona, ona i samo ona. Troznamenkasta cifra.
HRT uistinu nema nimalo morala, nimalo obraza, nimalo skrupula, nimalo ičega. Baš kao i njegovi politički bogovi koji nad njime udaraju u tam-tam i na kože bacaju oglođane košćice određujući mu sudbinu.
A ova presretna nacija ima (po ne znam koji put) čudesnu, ma neviđenu priliku da ni kriva-ni dužna svjedoči hvastanju prisavskih paunova. Hvastanju katedralom hrvatskog duha. Koja sveto potrebuje bogate milodare.
Tražite katedralu licemjera, prevaranata i koristoljubivih pijavica? HRT! Katedralu ispičutura, izjelica i neradnika na grbači osiromašenog naroda? HRT! Katedralu gamadi? Pa HRT!

Dida: Luce ti nemaš vese sa vezon. Ja ti i jopet lipo velin da i´ joške jema.
Baba: Ma gospemoja ča je vaki trndoglav! Tovar! Tovar i gotovo! Ma nima i´ jel´ti lipo velim da i´ viške nima – eno i oni Čobanić je reka da i´ nima više!
Dida: Ma kaki čoban, ne virujen ja nikakon čobanu jesi čula!? Jat´ velin da i´ jema i jema i´. Ti prija viruješ nikom čobanu na tenlevisiju vengo menezin?! Jema i´ ja ti kažen da i´– jema.
Baba: A svetiantemoj pomagaj jerbo ovi moj ni tovar - vengo tovarčina! Tovarčina i gotovo! Ma Tonko moj oli si popizdija, ma cili bili svit govoridu da i´nima i nima! Cili svit je oto reka! Da NIMA - jesi čuja sa?!? Nima viške!
Dida: Jema, jema.
Baba: Nima!
Dida: Jema.
Baba: Nima!!
Dida: Jema.
Unuka: Alo baba-alo dida! Šta ima-šta nema? Opet neka rasprava, a?
Baba: Ma pusti ćerce ovi tvoj dida i jopet popizdija! I jopet un po svomen! Na tenlevisiju reklo da u Rvacku viške nima - luda krava. Nima luda krava i gotovo! Ni-ma!
A un i jopet da – jema! Ma kako jema kad je i na tenlevisiju reklo da nima!? Ka je i oni Čoban reka i donAnđelko na misu i cili svit je reka! Nima, nima i nima!!!
Dida: Jema.

-CIIIIIIIIIK-CIIIIIJUUUUU CIJUUUUUUU-CIIIIIIIIIIIIIK CIIIIIIIIIIIIIIIK-CIIIIIIIIIIIIIIK!
..to.
Kao i svaku večer točna je u minutu. Nikad ne podcjenjuj onemoćale nagluve staričice, one nikad nisu toliko onemoćale da ti od života još uvijek ne mogu napraviti pakao, pogotovo ako su ti prve susjede.
-CIIIIIIIIIK-CIIIIIJUUUUU CIJUUUUUUU-CIIIIIIIIIIIIIK!
Cilik škripećih vrata u kasno povečerje, negdje u vukojebini Iraka neki G.I.Joe spuštajući Stars and Stripes zasalutira, a ja na uši nabijam kušin
-CIIIIIIIIIIIIIIIK-CIIIIIIIIIIIIIIK CIJUUUUUUU-CIIIIIIIIIIIIIK!
..uzaludno.
Neću se obazirati, ne, neću se obazirati, da, to je rješenje, da-da, to je rješenje, neću se obazirati: Aha, sad Opat nešto veli CIIIIIIIIIK-CIIIIIJUUUUU ma ne, sad fra Vilim nešto veli CIJUUUUUUU-CIIIIIIIIIIIIIK ma ne-ne, sad ovaj kako se zove Bernard CIIIIIIIIIIK Giu nešto CIIIIIIIIIIIIIIIK-CIIIIIIIIIIIIIIK veli AAAAAAAAAAAAA U TRI PIČ… velim JAAAAAAAAA!!!
CIIIIIIIIIK-CIIIIIJUUUUU CIJUUUUUUU-CIIIIIIIIIIIIIK
CIIIIIIIIIK-CIIIIIJUUUUU CIJUUUUUUU-CIIIIIIIIIIIIIK!!!
JEBALO TE CIJUUUUUUUUU-CIIIIII… ne, ne, ne treba se žestiti, ne treba gubiti kontrolu, samo hladnokrvno, da-da, treba smireno, da, samo smireno da, što bi fra Vilim učinio, da, što bi fra Vilim učinio?
Istraga! –trijumfalno zaklopim knjigu. I-stra-ga! Fra Vilime maj old ćep - vodi me svojom mudrošću. Dedukcija, maj old boj, dedukcija! Istraživanje, zaključivanje, pa da, otkrit ćemo mi šta to ona s tim vratima radi, riješit ćemo mi ovu tajnu ciličućih vrata, za mnom braćo!
Staklene su čaše za to najbolje, prislonim uho na točku najbližu pretpostavljenom položaju zloglasnih vrata s druge strane zida:
CIIIIIIIIIK-CIIIIIJUUUUU CIJUUUUUUU-CIIIIIIIIIIIIIK
CIIIIIIIIIIIIIIIK-CIIIIIIIIIIIIIIK!!! CIIIIIIIIIK-CIIIIIJUUUUU!!!
-Aha! Prvi zaključak je izveden, ustanovili smo gdje se točno vrata nalaze - vrata se nalaze tamo gdje smo i pretpostavili da se nalaze! U pičku materinu ovo sa čašom je živo sranje, otpade mi uho, fra Vilime jebate ludi papak šta sad?
-Samo smireno, samo smireno! CIJUUUUUUU-CIIIIIIIIIIIIIK Da-da samo smireno, samo smireno, lako je tebi reć glupane jedan fikcijski CIJUUUUUUU-CIIIIIIIIIIIIIK!!!
Nagnem se preko balkona s namjerom ćirenja kroz susjedni prozor (bez lažne skromnosti - uistinu nadahnut i genijalan istraživački pristup), likujem pobjedonosno: Fra Vilime iit jor self! CIJUUUUUUU-CIIIIIIIIIIIIIK Za dodatnu sigurnost (jer ipak um caruje) trzajem provjeravam oko pasa svezan plastični konopac za robu. Da-da, izdržat će, trebao bi izdržati, ipak je kupljen u Kineza Sve po 12 –uvjeravam se srčano prebacujući nogu preko balkonske ograde. Pitar, podijelivši sa mnom moj zarazni entuzijazam, veselo poleti u bezdan niz svih osam katova: TRES!!! –i razleti se (u izdanju Izdavačkog preduzeća ´Rad´ Beograd) u ´paramparčad´.
Uvlačim nogu sa balkonske ograde, čisto znanstveno zaključujem da profesionalni istraživački pristup u najmanju ruku zahtijeva davanje prilike i drugim, manje tjelesnim metodama.
CIIIIIIIIIK-CIIIIIJUUUUU CIJUUUUUUU-CIIIIIIIIIIIIIK!
Prišuljavanje neprijateljskim vratima zahtijeva izvjesnu vještinu, spretnost, brzinu te koordinaciju pokreta. Automatizirano stubišno svjetlo pali se u određenom ritmu i sa određenjim trajanjem, a koje pak treba uzeti kao ključne varijable u izračunu onih mračnih perioda kojima kao profesionalni ´šuljač´ težimo.
CIIIIIIIIIK-CIIIIIJUUUUU CIJUUUUUUU-CIIIIIIIIIIIIIK!
Dok u hitrom skoku prema ključanici hvatam jedan takav mračni trenutak, moj kompanjo u špiji fra Vilim, dođe do sljedeće ključne spoznaje: mrak je.
-Fra Vilime, fra brate - ma nemoj mi reć! U neku stvar samo smireno, ma šta samo smireno, kako da vidim išta kad ne vidim ništa: AAAAUUUU!!! –opizdim okom u kvaku: Aj ti lipo i tvoja dedukcija u tri p..
CIIIIIIIIIK-CIIIIIJUUUUU CIJUUUUUUU-CIIIIIIIIIIIIIK!
-Samo smireno, samo smireno! Profesionalni istražitelj u ograničenim situacijama koristi i ona osjetila koja ograničenja zaobilaze.
-U jebate šta si pametan, tvoje je oko zaobišlo kvaku ne boj se, šnjof, šnjof -u potpunom mraku, već napola osljepljena, ipak odlučim uključiti i ta zaobilazna osjetila. Ponjuškam ispod praga gdje me zapahne neugodan zadah: Jebate, Vilime - stara ima mrtvaca! Onemoćala (moj kuac onemoćala) nagluva staričica je dakle ubojica. Jebate, ovo je ka u onom filmu di ona stara potaraca cilu zločinačku ekipu, a glumi i oni pokojni Guiness. Moj kuac onemoćala fra Vilime, moj kuac!
CIIIIIIIIIK-CIIIIIJUUUUU CIJUUUUUUU-CIIIIIIIIIIIIIK!
Ubila je, ubila je stara, koga je ubila, koga već dugo nema, pa da - ubila je inkasatora! A bio je tako nesimpatičan čiča. Ubila je staroga i sada ga… umlaćuje vratima? Preša ga da joj stane u smeće? Pravi od njega čevapćiće? Šta će joj vrata za to? Stvarno fra Vilime, šta će joj za to vrata? Ajde fra Dedukcijo kad si tako pametan!
CIJUUUUUUU-CIIIIIIIIIIIIIK CIIIIIIIIIK-CIIIIIJUUUUU!
-Stolice sa gumenim čepićima na nogama jako su zahvalan alat pri nečujnom pentranju na nečiji dovratak.
-Gurnula bi ti ja gumeni čepić znaš di –promrsivši privučem stolicu vratima. Uzverem se, škiljeći kroz mutno staklo na vrhu: Ps, ps, nešto se miče!
CIIIIIIIIIK-CIIIIIJUUUUU CIJUUUUUUU-CIIIIIIIIIIIIIK!
-Fra Vilime oćemo se kladit u pivu šta se miče? Fra Vilime? Fra Vilime?!? –no svjetlo se na moju nesreću naglo upali, začuše se nečiji koraci, izgubim ravnotežu i: UTRPČKMTR JBMPSMTR!!! –čelom poljubim pod.
CIIIIIIIIIK-CIIIIIJUUUUU CIJUUUUUUU-CIIIIIIIIIIIIIK!
E jebiga! –zavrcaju mi suze. Polako opipam brzo rastuću šljivu posred tikve: Fra Vilime, nosite se i ti i tvoja jebena dedukcija u.. u.. u krastavac!
CIIIIIIIIIK-CIIIIIJUUUUU CIJUUUUUUU-CIIIIIIIIIIIIIK!
CIIIIIIIIIK-CIIIIIJUUUUU CIJUUUUUUU-CIIIIIIIIIIIIIK!
CIIIIIIIIIK-CIIIIIJUUUUU CIJUUUUUUU-CIIIIIIIIIIIIIK!
CIIIIIIIIIK-CIIIIIJUUUUU CIJUUUUUUU-CIIIIIIIIIIIIIK!
CIIIIIIIIIK-CIIIIIJUUUUU CIJUUUUUUU-CIIIIIIIIIIIIIK!
Oštri cilik mi zapara posred mozga: AAAAAAAAAAAAAA!!! NE VIŠE! NE VIŠE!! POBOGU NE VIŠEEEEE!!! -svladana potpunim očajem bacam se šakama na vrata. Bubajući ko manijak zakreštim:
TETA RUŽOOOOO, O TETA RUŽOOOOO!!!
ZAŠTOOO CIIIIIIIIIK-CIIIIIJUUUUUČETEEEE? ZAŠTO ME MUČITEEEEE?
ZAŠTOO CIIIIIIIIIK-CIIIIIJUUUUU? ZAŠTOOO CIJUUUUUUU-CIIIIIIIIIIIIIK?
ZAŠTO ZAŠTOOO OOO ZAAAAŠTOOOOOOO???
Teško jecajući spuznem na koljena vlažeći suzama šargopirasti pleteni Ružin otirač, šmrc, šmrc. Klečim šmrcajući, šmrcajući klečim prid njenim vratima ki.. ki.. ki časna prid oltarom i vapim, vapim, vaaaaapim: Salva me Domine! Salva me!
-CIIIIIII.. –kadli, odškrinuše se (jes! ovo sa časnom je upalilo): Tko je to? Molim? E? Šta? Ko? Gdje? –izviri nagluva Ruža sunce joj gluvo milo, u kućnoj cvjetastoj haljini:
-A ti si srićo.
-E. Ja sam –slinavo šmrknem, pomirena sa zvukom zadnje trublje Apocalipse, uvjerena da krećem tragovima svog nestalog inkasatorskog prethodnika: Per Dominum moriemur.
-Evo ja malo zračim, WC nema ventilaciju, malo zračim, nema ventilaciju, evo malo ja, samo malo ja zračim, zračim ja, malo zračim, zračim. Oš uć? Šta govoriš? Oš uć? Evo ja malo zračim, šta govoriš, malo zračim, oš uć?
-Ovaj, ovaj.. Ne bi, ipak ne bi, fala teta Ružo, fala ne bi.
-Molim? Šta govoriš? Oš uć? Ja malo zračim znaš, zračim malo..

Ovo je svijet totalno obrnutih vrijednosti, u pi.ku materinu obrnutih! Karikaturalno crtaš – na te dignu vjersku hajku, a iživljavaš se na ljudima ko na stoci – i nikom ništa. Bushu smeće jedno, gadiš mi se toliko da mi se do gadljivosti gadiš! Da sam tip osobe koji pali zastave, sad bi me vidio navr´ Bijele Kuće sa kanistrom u ruci ja ti kažem, ali budi sretan da nisam, budi sretan da nisam, jesi čuo! Poslala bi ja tebe u Abu Ghraib kravuboju, na tretman uljepšavanja! Poslala bi ja tebe tamo na elektro kure! Poslala bi ja tebe tamo na opuštajući vikend! Poslala bi ja tebe da tamo otkrivaš američku demokraciju!
Budi sretan da nisam ti, jer da jesam poslala bih ja tebe tamo, ja ti kažem! Ali nisam ti i budi sretan radi toga!
Znaš šta Bushu, kiptim, kiptim, znaš šta, toliko kiptim da ću ti sad nešto reć! Sad ću ti nešto reć, sad ću te proklet, sad ću na tebe bacit fetu (Fetu? Fetu čega? Marmelade? Margarina? Ne-ne, ma ne kaže se feta, ne to ne može biti, ma kako se ono kaže? Fatu? Naftu? Futu? Tutu? Ma nije bitno, može i tutu)! Dakle bacam na tebe tutu i svaki pravi Rvat u domovini i diljem svijeta od sada ima zadaću da na tebe baci tutu! Evo je:

Bushu govance jedno kapitalističko imperijalističko terorističko – jebala te luda krava, ševio te mrtvi labud! Pu!

Noćne vožnje su bile posebno uzbudljive, jer je i izazov bio veći. Mislim da smo tada tim nedužnim vozačima iza - sličili na sove, onako neprirodno buljavi, musavi od banana i razrogačeni u njihova duga svjetla. Pa bi se ko fol igrali skrivača, njihovi farovi su bili neprijatelji koji nas proganjaju (kao neke švabe na motociklu, a mi ko fol partizani), pa mi hop dole pod sic-pa hop gore izbeljit se vozaču, pa opet hop pod sic-pa opet hop gore uperit mu roge i tako.. unedogled.
Mislim da se već tada pokazala moja neobična sposobnost – sposobnost da autu vidim lice. Ne da vidim lice u autu (ej, nisam Clark Kent), nego autovo lice.
Što? Niste primijetili da auta imaju lica? Kako niste? Niste skužili da fićek ima simpatično zubato lice (osim ako nema registraciju, onda je bez-zuban, he!). Pa svi vam auti imaju lice! Gledajte, svjetla su oči, registracija zubi, a poneki imaju i nos (iako ne baš svi), to vam je onaj znak u sredini (zvijezda, trokut i slično). Ja vam sve to vidim, a što reći - imam moćnu sposobnost! Netko leti, netko sipa iz šupljeg u prazno, netko bljuje vatru, netko samo bljuje, a ja vidim automobilska lica. Doduše imam ja i drugih moći, ja vidim: u autima face, u ljudima beštije, u Saboru budale, ali ko smi sve reć. To je top secret. Eh da, i još vidim da Mjesec ima zatečen izraz (kao da kaže: Oh! Što je to?!).
No da se vratim na automobile, jer oni kao što imaju lica tako imaju i karaktere. I to nevjerojatno različite. Pa pogledajte ih samo. Ima tu i buljavaca i ćoravaca, i onih sa kosim očima i onih sa krivim, i onih tužnih i onih izazivajućih i onih šašavih, ali i onih praznog pogleda (to su vam ovi novi sa modrim farovima) koji su mi najmanje dragi. A tek osmijesi! Ovisi gdje su tablice, dole-gore, lijevo-desno ili baš u sredini, pa onda dobijemo lica i kisela i vesela i prepredena i lukava i zavodnička i iskrena i opaka i otvorena i zatvorena i budalasta i munjena, pa čak i krezuba.
Meni su osobno najdraža ona iskrena i munjena, a na vrhu simpatičnosti mi je onaj prvi Golf, ona stara kanta koju se još uvijek može naći po naši cestama a lice mu je kao malo blentavo, a tu je kao što rekoh i Fićo, pa slijedi Stojadin koji je ka malo kisel. Nekako su mi ovi novi automobili manje bliski, em što se u njih ne kužim, em što imam dojam da gube na onoj.. a kako drugačije reći – ljudskosti.
Osvrnite se malo i pogledajte ta lica, pa mi recite da nisu simpa. Ah da, pa vi možda uopće ne vidite ta lica? Možda sam ja samo malo onako.. ka skrenula? Hm moguće, ali..

Dječja Krusada iliti Dječji Križarski Rat, (Njemačka i Francuska) 1212.
Neki se beskrupulozni srednjovjekovni gad sjetio da bi Kristov grob mogli osloboditi samo nevini, pa je fino isprao mozak 10, 11, 12, 13godišnjim dječacima i djevojčicama, uvalio im zastave, koplja, mačeve i poslao ih u rat: Idite dječice, za slavu božju! Djeca, okupljena u tri velike vojske (riječ je o cifri od tridesetak tisuća) iako apsolutno nevina - nisu ni došla do Svete Zemlje. Velika većina je pomrla od gladi, drugi dio je zarobljen u primorskim gradovima i prodan u roblje (desetogodišnje, pa čak i osmogodišnje djevojčice u bordele), treći dio je lažno ukrcan na brodove za Svetu Zemlju a u stvari otpremljen u Afriku arapskim trgovcima robljem. Samo se mali broj dječice vratio kućama, a kad su ih pitali što ih je navelo na taj pothvat djeca ni sama sebi nisu mogla objasniti tu zaluđenost.
Eto dokaza da je fanatika spremnih na manipulaciju masama - bilo i uvijek će ih biti.

Nogometni Rat (El Salvador protiv Hondurasa) 14-30.srpnja, 1969.
Napetost zbog nogometne utakmice nacionalnih momčadi, ali i gospodarske nejednakosti dviju zemalja, eskalirala je u rat (ma fakat je Ćiro tamo bio). Prvo su nakon utakmice salvadorski imigranti izbačeni iz Hondurasa, da bi zatim krenule borbe. U 16 dana ubijeno je nekih 2000 ljudi (ali ne i Ćiro).

Rat Psa Lutalice (Grčka protiv Bugarske) 1925.
Pas jednog grčkog vojnika zalutao je preko granice u Makedoniji (a da nije ponio putovnicu, a je bija blesav), a kad je vojnik za njim potrčao bugarski su ga vojnici lipo izrešetali (vojnika bolan, ne znam šta je bilo sa pasom). Grčke su trupe na to napale Bugarsku. Poginulo je preko 50 ljudi, a onda je morala intervenirati i Liga Naroda da zaustavi krvoproliće.

Svinjski Rat (i ja mislim da je svinjski) između Austro-Ugarske i Srbije 1906-09.
Srbiji je bilo zabranjeno prodavati svoje svinje Austro-Ugarskoj (a?!?). Srbi su se željeli otarasiti Austro-Ugarskog trgovačkog monopola pa su započeli trgovati sa Francuzima, mijenjajući svoje svinje za njihovu robu. Na to je Austro-Ugarska blago rečeno popizdila i natjerala Srbe da za svoje svinje traže novo tržište (a gdje su ga našli?).

Rat Žene Koja Je Pobjegla (Afrika protiv Velike Britanije) 1879.
Umblana, žena Sitlaya poglavice Zulua, pobjegla je od (očito ljupkog) muža i sakrila se na britanski teritorij. Pristojni Zului su je ipak pristojno našli i nepristojno ubili. Na to su pristojni Britanci proglasili rat jer su nepristojni Zului prešli na njihov teritorij (a da se prije toga nisu najavili na čaj, sram ih bilo kad su nekulturni). I onda su fino pristojni Britanci bidne Zulue nepristojno satrali sa zemljom.

Rat Jenkinsovog Uha (Velika Britanija protiv Španjolske) 1739-43.
Rat je objavljen kad se kapetan Robert Jenkins pojavio pred Parlamentom držeći u ruci ostatke svog uha (opet Tyson?! u jebate!). Tvrdio je da su mu ga odrezali Španjolci (ma kakvi Španjolci čovječe! Tyson! Tyson, lipo ti velim!) jer se iskrcao u Zapadne Indije, koje su oni smatrali isključivo svojim trgovačkim kolonijama. Rat Jenkinsovog Uha trajao je 4 godine, ali bez pobjednika. Na kraju je završio dogovorom (valjda su mu uho - prilipili).

..i za kraj apsolutni pobjednici u gluposti, ravnopravno dijele prvo mjesto, pripremite se:

Rat Kriket Meča, između Engleske i Zanzibara, 1896.
Provokacija je bila sljedeća: Admiral Sir Henry Rawson (zvan Biserko) naredio je britanskoj floti uplovljavanje u zanzibarsku luku, tako da bi njegovi oficiri i mornari mogli pogledati kriket meč koji se tamo trebao odigrati. No (pazi sad) tolika koncentracija ratnih brodova blago rečeno je uzbunila Seyid Khalid bin Bargasha (neblago rečeno: totalno je popizdija), zanzibarskog sultana. On je automatski objavio rat, poslavši svoj jedini bojni brod na Britance (en ti ćunca). Na to je britanska flota bombardirala sultanovu palaču srušivši je do temelja, te ubila i ranila 500 sultanovih vojnika. Kad je zatim sultanov jedini brod otvorio vatru iz brončanog topa kojim je zadnji put pucano u 17.om stoljeću, britanski su topovi i njega potopili. Rezultat svega: Zanzibar se predao, a sultan je pobjegao u njemački konzulat tražeći azil. Rat je trajao rekordnih 37 minuta i 23 sekunde. Bio je to najkraći rat u povijesti svijeta!

i Rat Hrastovog Sića (da-da, dobro ste pročitali – sića) u Italiji, 1325-37.
Ovaj je upravo nevjerojatno glupi rat počeo zbog ukradenog sića. Grupica vojnika iz Modene napala je Bolognu da ukradu smeđi hrastov sić (naglasak na smeđi!), pri tom pobivši tisuće građana. Bologna se posramljena krenula osvetiti i povratiti kako izgubljeni sić (šmrc) tako i svoj ponos. Gradovi su ratovali 12 godina, uz tisuće žrtava, da bi na kraju pobijedila Modena (što će reći da ovi iz Bologne nikad nisu dobili svoj sić natrag. Jebiga! a bija je hrastov).

I ne puštamo je, nosimo ideju u kutu usana kao dio poljupca, kao nešto najslađe i najtajnije, nosimo je sa sobom u privatnoj tajanstvenosti dok je puštamo da raste. Tako naočigled svih, ta gledajte je, ona je osmijeh, nosim je u kutu usana, nosim je vidljivo i javno, a opet toliko slatko nevidljivo onima koji ne znaju gdje tražiti ili prepoznati.
Potreba za pisanjem tada postane prevelika, preteška, toliko teška da je se moramo osloboditi, gotovo kao uteg na prsima kojeg treba otresti. Moramo govoriti, moramo je prenijeti, moramo podijeliti. Moramo pisati, pisati, pisati! Neka papir trpi taj teret, neka preuzme taj poljubac na sebe jer je potreba za riječju prevelika. Pisati gluposti. Pisati. Pisati i kad se pisati o ničemu nema. Pisati o ničemu samo da bi pisali o nečemu. Pisati sve o ništavilu i ništa o svemiru, jer pisanje je sve! Pisanje je sve!
Ovisnost, potreba, strast i ljubav, to je pisanje. Slatka ovisnost, neobjašnjiva potreba, tajna strast i vječna ljubav. Zašto pišem? Ne znam, ne znam, ali ima dana kad pisati moram da bi se disalo, ima dana kada pisati moram.

Nemaju svi video, alo! Alo HRT, jel´ima koga gore!? I tako iz dana u dan, odnosno iz noći u noć, tojest iz ponoći u prokletu ponoć!! Jutros čitam program i naravno, gdje bi me HRT iznevjerio! U uru iza ponoći ´Vjetar´, jedan od naj-filmova o jedrenju koji uopće postoje. Ona vrsta nadahnutog filma zbog kojeg se osjećaš nekako dobro. Da dobro! Moš mislit kako ću se osjećati dobro u uru iza ponoći! Ili u tri kada film završi. Jeben ti HRT da ti jeben!
Ej debili HRT-ovski, kuc-kuc ima li koga gore, ej pa – ljudi radeeeeee! Ljudi rade ljudi nebožji, što je vama!?! Kome vi te filmove u ponoć?! Alo?! Kome?! Šišmišima, lepuricama, Bandiću? Pa Oscari do šest ujutro je samo jednom godišnje, alo! A i to mi je postalo previše. Alo HRT, koji vam je ku…? Dajte filmove ranije! RA-NI-JE.
Komprende HRT? No komprende. Si, si, znam da vi no komprende. Komprendajte onda ovo – HRT fak of.

Eeeeee.. ali netko gorika u upravi sada trlja ruke, miriše lova, miriše lova. He-he, šuškaju novčanice. I neka šuškaju, imaju i pravo, neka nam blog i dalje dobro potkožen i servisiran živi, jakih temelja i još jačih servera (!), ništa ja nisam protiv toga.. pu-pu-pu na sile nečiste koje jesu (ko je reka da ja jesan!? laže skot lažeeee, dije on bija kad je narod gradija blog?!).
Ja sada samo očekujem kad će se nepozvani reklamni gost pojaviti i na svakom blogu pojedinačno. Tamo negdje uguran između loga i on/off komentara, ili umjesto naslova, ili kalendara, ili u boxevima ili.. ili.. ili umjesto slike. Pa da! Šta će nam slika? Bezveze, samo smeta, bolje namečit reklamu i brojit kune. A na kraju krajeva šta će nam i postovi? Stvarno šta će nam? Bolje namečit nešto korisnije i pametnije, nešto kao recimo, bože moj teško li mi se sjetit što ono, aha pa da – reklamu.
Hej! Pa to i nije tako loša ideja! Nije uprava luda. Zašto bi samo glavešine imale koristi, pa i mi mali dioničari imamo pravo na svoj dio zarade. Hej vi gorika, hoćemo i mi komad kolača! Šta ste mislili omastit brk bez nas, ha?! I mi smo stvarali ovo poduzeće! I mi radnici imamo pravo na svoj glas! Hoćemo dionice! Hoćemo lovušinu! Hoćemo komušinu! Inače, inače.. idemo u štrajk! Štrajk drugovi! En ti srca, hoću i ja biti kapitalista! Ma vidi molim te oni bi nas primištali u Kanfanar, malo morgen! Ustajmo blogerski drugovi! Borimo se za svoja prava! Budi se istok i zaapaaad, budi se sjever i juuuuuuug…!!! Doli izrabljivači! Doli! Doli monopolisti! Doli! Ček, ček, he-he.. malo san se zaletila, nije to ta tvornica.. ništa drugovi, razlaz-razlaz, štrajk drugi put. Bitno da su se njima zatresle gaće, a ovo neka shvate kao upozorenje. Sad razlaz, jesan rekla razlaz mamlazu jedan, RAZ-LAZ ma jel´čuješ ti!?