Ima dana kada ne mogu smislit samu sebe. Ima dana kad mi je mrska i svaka pomisao o ustajanju, hodanju, disanju, pisanju. Olovka u ruci tada je najogavniji i najteži zadatak. Nezamisliva zadaća, nemoguća fantazija, gotovo pa mučenje. Pitam se tko sam ja da pišem. Što to imam za reći. Imam li što reći? Sumnja. Slabost i nesigurnost, imena su tih dana. Zašto? Ne znam, ali tih dana ima.
Koji se potom zlokobno povezuju u lanac. Slijede jedan drugoga, kao crveni mravi, kao dani dosade, dani tupila, dani bezidejnosti. I još dani praznine i dani bauljanja. I - dani očaja.
Ali još nešto za njima uvijek slijedi. Jedan neobičan mrav? Ili onaj neobičan trenutak kada zasvrbe prsti? Svi znamo taj trenutak. Rađanje ideje, rođenje pomalo slično nagovještaju svitanja, maloj zraci svjetla koja kresne plamičkom negdje u dnu misli. Pa počne grickati kao mali miš. Uporno i dosadno, zarazno i obećavajuće. Sa dna potiljka krene ka površini, trijumfalno izvirući u kutu usana kao prepredeni smiješak – aha, sad te imam! I ne puštam te!
I ne puštamo je, nosimo ideju u kutu usana kao dio poljupca, kao nešto najslađe i najtajnije, nosimo je sa sobom u privatnoj tajanstvenosti dok je puštamo da raste. Tako naočigled svih, ta gledajte je, ona je osmijeh, nosim je u kutu usana, nosim je vidljivo i javno, a opet toliko slatko nevidljivo onima koji ne znaju gdje tražiti ili prepoznati. Potreba za pisanjem tada postane prevelika, preteška, toliko teška da je se moramo osloboditi, gotovo kao uteg na prsima kojeg treba otresti. Moramo govoriti, moramo je prenijeti, moramo podijeliti. Moramo pisati, pisati, pisati! Neka papir trpi taj teret, neka preuzme taj poljubac na sebe jer je potreba za riječju prevelika. Pisati gluposti. Pisati. Pisati i kad se pisati o ničemu nema. Pisati o ničemu samo da bi pisali o nečemu. Pisati sve o ništavilu i ništa o svemiru, jer pisanje je sve! Pisanje je sve!
Ovisnost, potreba, strast i ljubav, to je pisanje. Slatka ovisnost, neobjašnjiva potreba, tajna strast i vječna ljubav. Zašto pišem? Ne znam, ne znam, ali ima dana kad pisati moram da bi se disalo, ima dana kada pisati moram.
Gledajte me prijatelji, podgledajte u kut mojih usana, danas nosim osmijeh jer – nemam o čemu pisati stoga pišem o ničemu.