Pregled posta

Noćne vožnje su bile posebno uzbudljive, jer je i izazov bio veći. Mislim da smo tada tim nedužnim vozačima iza - sličili na sove, onako neprirodno buljavi, musavi od banana i razrogačeni u njihova duga svjetla. Pa bi se ko fol igrali skrivača, njihovi farovi su bili neprijatelji koji nas proganjaju (kao neke švabe na motociklu, a mi ko fol partizani), pa mi hop dole pod sic-pa hop gore izbeljit se vozaču, pa opet hop pod sic-pa opet hop gore uperit mu roge i tako.. unedogled.
Mislim da se već tada pokazala moja neobična sposobnost – sposobnost da autu vidim lice. Ne da vidim lice u autu (ej, nisam Clark Kent), nego autovo lice.
Što? Niste primijetili da auta imaju lica? Kako niste? Niste skužili da fićek ima simpatično zubato lice (osim ako nema registraciju, onda je bez-zuban, he!). Pa svi vam auti imaju lice! Gledajte, svjetla su oči, registracija zubi, a poneki imaju i nos (iako ne baš svi), to vam je onaj znak u sredini (zvijezda, trokut i slično). Ja vam sve to vidim, a što reći - imam moćnu sposobnost! Netko leti, netko sipa iz šupljeg u prazno, netko bljuje vatru, netko samo bljuje, a ja vidim automobilska lica. Doduše imam ja i drugih moći, ja vidim: u autima face, u ljudima beštije, u Saboru budale, ali ko smi sve reć. To je top secret. Eh da, i još vidim da Mjesec ima zatečen izraz (kao da kaže: Oh! Što je to?!).
No da se vratim na automobile, jer oni kao što imaju lica tako imaju i karaktere. I to nevjerojatno različite. Pa pogledajte ih samo. Ima tu i buljavaca i ćoravaca, i onih sa kosim očima i onih sa krivim, i onih tužnih i onih izazivajućih i onih šašavih, ali i onih praznog pogleda (to su vam ovi novi sa modrim farovima) koji su mi najmanje dragi. A tek osmijesi! Ovisi gdje su tablice, dole-gore, lijevo-desno ili baš u sredini, pa onda dobijemo lica i kisela i vesela i prepredena i lukava i zavodnička i iskrena i opaka i otvorena i zatvorena i budalasta i munjena, pa čak i krezuba.
Meni su osobno najdraža ona iskrena i munjena, a na vrhu simpatičnosti mi je onaj prvi Golf, ona stara kanta koju se još uvijek može naći po naši cestama a lice mu je kao malo blentavo, a tu je kao što rekoh i Fićo, pa slijedi Stojadin koji je ka malo kisel. Nekako su mi ovi novi automobili manje bliski, em što se u njih ne kužim, em što imam dojam da gube na onoj.. a kako drugačije reći – ljudskosti.
Osvrnite se malo i pogledajte ta lica, pa mi recite da nisu simpa. Ah da, pa vi možda uopće ne vidite ta lica? Možda sam ja samo malo onako.. ka skrenula? Hm moguće, ali..