mistagogy.blog.hr

Još od prvih vremena Crkve da bi netko postao kršæaninom morao se je stupnjevito inicirati u otajstva vjere. Taj put ukljuèenja netko je prolazio brže, a netko sporije, ovisno o otvorenosti osobe ili pak u kojoj mjeri je Gospodin nekog želio pripremiti za neko svoje djelo služenja u Crkvi i svijetu.
Kad gledamo sv.Pavla koliko je godina proveo u samoæi, tišini i molitvi, prvo što nam dolazi na pamet jeste pitanje kako to da je on, koji je bio jedan od najboljih Gamalijelovih uèenika, morao tako dugo ponirati u otajstva vjere da bi tek potom izašao javno propovijedati i djelovati. S druge strane Marija Magdalena je odmah nakon svog obraæenja postala vatren svjedok milosrða božjeg, te je meðu rijetkima bila podno križa Gospodinova. Ova paradoksalna situacija nam govori kako ipak za nasljedovanje nije toliko bitno znanje koliko spremnost srca. Ono što se traži jeste nepodjeljeno i iscjeljeno srce. Nije isto dovesti u red svoje emocije kao i stanje svog duha. Iscjeljenja na podruèju duha su najzahtjevnija i najteža, a nadasve najdugotrajnija.
U èitanjima od ove nedjelje mogli smo vidjeti u dva navrata kako i oni najbolji (Jošua u prvom èitanju i Ivan apostol u evanðeoskom ulomku) nastupaju iskljuèivo prema onima koji, mogli bismo tako reæi, do odreðenih rezultata dolaze jednostavno i na prvi pogled kao na preèec. S jedne strane, rijeè je o onima koji su tik do Gospodina, a koje bi trebalo resiti milosrdno i široko srce poput njegovog, te s druge strane, onih koji usljed spoznaje darovane odzgor postaju izravni kanali protoka milosti Božje tako što se u povjerenju i pouzdanju otvaraju Gospodinu i slijede njegov glas. Ovi zadnji su oni koji prepoznaju glas Božji, te za hranu imaju volju Božju koju potom prosljeðuju onima koji su im stavljeni na životni put. Kod njih su konteplacija i akcija stoljeni u jedno. Oni ne oklijevaju nego jednostavno djeluju na temelju Rijeèi. Ne zanima ih monopol nad istinom koju bi potom iskoristili za neke svoje ciljeve, koliko vlast nad zlim duhovima i uspostava boljeg i pravednijeg okruženja u kom se nalaze. Njih ne zanimaju lobiranja, prestiž i 'politikantska produhovljenost', nego širenje Kraljevstva Božjeg na zemlji i evangelizacija. Oni jednostavno žele djelovati na temelju Rijeèi. Stoga u nerijetko sluèajeva bivaju neshvaæeni i omraženi od istih onih koji su takoðer krenuli za Kristom, ali koji se boje reskirati i koji ne prihvataju neke 'posebne' puteve, izvan veæ zacrtanih.
Nama vjernicima, jako èesto se zna dogoditi da kritiziramo one koji su pokrenuti Duhom, a koji se ne uklapaju u veæ zacrtane pastoralne sheme, bilo da smo mi ti koji planiraju, bilo da smo samo sljedbenici te uhodane prakse. No, kao što sama rijeè kaže, rijeè je o praksi, a ne o nepovrijedivoj istini. Praksa se mijenja, ovisno o okolnostima. Radi se o jednom te istom navještaju, samo na razlièit naèin. Duh Sveti je veæi od naših programa, a on svoje darove dijeli kako kome hoæe. Zar æemo biti zavidni što je on dobar?
Dobro bi bilo upitati se: U kojoj mjeri sam spreman priznati da Krista slijedim mehanièki, dok se pritom više oslanjam na svoje snage, a u kojoj mjeri doista hodim u vjeri? Živim li ja stvarno svoje svakodnevno predanje u volju Božju ili je moje kršæanstvo jedno u crkvi, drugo u društvu, a skroz neko treæe u mojoj obitelji?
Svi æemo se složiti kako se u volju Božju nemoguæe predati bez vjere. Nju je moguæe prigrliti s razumskom vjerom, no sprovoditi je u život je nemoguæe bez aktivne vjere koja izlazi tek iz obrezanog srca (vjerom oèišæeno, osloboðeno, iscjeljeno i okrijepljeno). S ovakvom vjerom, koja je dopustila 'maèu Duha' da prodre u najveæe dubine gdje se dotièu duh, psiha i tijelo, i tu donosi život, èovjeku je moguæe izvoditi i najveæa djela ljubavi. Biti vjerom obrezan znaèi imati osloboðen um i oèišæen razum, nemati ropski strah, nego duhovnu slobodu, tj. biti u dostupnu svjetlu. Kao takvi mi ne nastupamo pod plaštem i izlikom pravednosti i pravovjernosti, te ne osjeæamo potrebu sebi se i drugom dokazati i pokazati, nego samo još veæu želju sprijeèiti djelovanje zla u sebi i preko sebe, a potom i izvan nas samih.
Onaj tko je još uvijek dobrim dijelom zarobljen eonom ovog svijeta (i tko još nije prigrlio mentalitet evanðelja) æe usljed ljudskih obzira biti sputan za istinski navještaj. Tko još uvijek živi u svojoj prošlosti, zarobljen negativnim iskustvima nepraštanja, neprihvaæanja i nepodnošenja je poput onog radnika koji je krenuo orati njivu, ali se neprestano okreæe iza sebe vodeæi raèuna samo o tome kad æe veæ jednom završiti zapoèeto, umjesto da svoj pogled drži na cilju. Potrebno je svoju ljubav staviti u krepost umjesto u osjetnu ugodnost.
I u današnjem evanðeoskom ulomku Crkva pred nas stavlja jednog od divnijih primjera iz Starog Zavjeta. Rijeè je o Nehemiji, kraljevu peharniku (osobi od najvišeg povjerenja) koji je od svog kralja tražio dopuštenje da ode obnoviti svoj rodni grad koji je bio u ruševinama. Fascinira njegova èežnja i spremnost za obnovom bez obzira na žrtvu koju mora podnijeti kako bi se veæ razrušeno iznova podiglo i obnovilo. Kao dvorski uglednik mogao se oglušiti na glas savjesti i nastaviti lagodno živjeti, oprvadavajuæi se izgnanstvom u tuðu zemlju, no Nehemija je u svom srcu æutio žalost zbog ljubavi koju je osjeæao prema svom narodu. Poticaj za obnovom je dolazio iznutra, iz nutrine njegovog srca. On u svojim molitvama tužaljkama, koje je danonoæno izlijevao pred Gospodina, ne okrivljuje nikoga, nego samog sebe poistovjeæuje s cijelim narodom. I sebe smatra jednako odgovornim kao i ostale, tako da vrijeme ne troši na dokazivanje vlastite pravednosti, a tuðih propusta, nego slobodan od svih ljudskih lažnih kompromisa, predrasuda i ljudskih obzira èezne da uradi ono što smatra da je do njega. Na prvi pogled neshvatljivo. Èovjek se pita, ta odakle njemu poticaj kad je u to vrijeme živio u Babilonu, daleko od Jeruzalema. Nisu li više pozvani oni koji su u to vrijeme bili u Svetom gradu. E, baš æe on sada doæi i uèiniti sve novim!
S nevjerovatnom sliènošæu pomenuta èitanja se poklapaju s Eldadovim i Medadovim prorokovanjem te onim neznancem što je izgonio zloduhe u Isusovo ime, a koji nije bio u užem krugu izabranih. Svima njima zajednièko je to što im je bilo stalo do naroda Božjeg, a to je ona osnovna i najglavnija svrha svake katheze ili bilo kojeg drugog evangelizacijskog pothvata: Spasenje duša. I to je onaj cilj koji držimo pred oèima dok se hvatamo pluga. To je važno, a ne osobni interes koji izvlaèimo za sebe dok glumimo radnike na njivi Gospodnjoj.
Nehemijina žalost nije bila znak klonuæa duhom, nego ljubavna bol koja ga je nukala naprijed. Za ukljuèivanje u duhovnu obnovu nije dovoljna samo dobra volja, nego prije svega fasciniranost i oduševljenje za Gospodina, èežnja srca, vir desideriorum.
Eldad i Medad se takoðer nisu obazirali na mišljenje veæine, a posebno onih koji su prestali prorokovati, a koji bi najraðe da i njih dvojica prestanu, pa i po cijenu što æe veæina njiva ostati neobraðena. Iste misli su bili i oni tik uz Mojsija. No, znali su tražiti prva mjesta. To su znali! Ono jest istina da netko iz zadnje klupe puno jasnije vidi situaciju u cijeloj dvorani, nego netko tko sjedi naprijed ili kojim sluèajem obnaša odreðenu službu u zajednici, iz prostog razloga što nije optereæen svojim statusom i jer se ne nalazi u situaciji da može nešto drastièno pogriješiti. Uostalom, kao u svemu u životu, potrebno se s vremena na vrijeme malo odmaknuti od neèeg kako bismo to isto puno jasnije i èistije vidjeli. Tek tad iz te slobode mi možemo i ispravno djelovati. Sve dotle mi smo u grèu i pod pritiskom koji nas onesposobljuje za neposredan navještaj Rijeèi Božje. Ta zgrèenost nas drži pod tenzijom, osjetljivima na tuðe reakcije, mišljenja i sudove.
Kao što rekoh, Eldad i Medad se nisu obazirali na ostalu sedamdesetoricu koji su prestali prorokovati, nego su na pameti imali ispunjenje volje Božje. Nisu se bojali da æe ih se pogrešno shvatiti. Znali su da ako ih Gospodin šalje, da æe isto tako pronaæi sredstva da potvrdi njihovo prorokovanje, što se i dogodilo.
Prvo prošlonedjeljno èitanje ne spominje srdžbu Božju i kaznu koja je došla na Izraelce nakon što su meðusobno mrmljali i žalili za prošlim vremenima dok su bili u ropstvu. Obeæanoj zemlji i slobodi oni su suprotstavili propadljivo jelo, a na proroèku opomenu preko Eldada i Medada èak su se pobunili i oni 'najbolji' meðu njima (Aron i Jošua). No, Gospodin je udovoljio njihovim sebiènim zahtjevima iako su prije toga prezreli nebesku manu proglasivši je jednoliènom i dosadnom hranom. No, tko u tijelo sije od njega može žeti samo raspadljivost i propast. Uskoro je planula srdžba Božja, te dok im 'meso još bijaše meðu zubima - još ga nisu prožvakali – nasta strašan pomor. "Ono se mjesto prozva Kibrot Hataava, jer su ondje pokopali one koji se bijahu polakomili."
Dobili su ono što su tražili, no morali su platiti cijenu za pokazani prezir prema kruhu s neba i prema upozorenjima koje im je slao preko svojih glasnika.
Eldad i Medad nisu trebali dokazivati ispravnost svog prorokovanja. Gospodin je svoju rijeè osobno potvrdio ispunjenjem reèenog. Dogaðanja koja su potom uslijedila govorila su sama za sebe.
Dugogodišnji hod kroz pustinju je bio uvjetovan ovim izraelskim ponašanjem (nepovjerenje i nepouzdanje). Njihova zatvorenost za rijeè Božju i neposlušnost ih je držala u tom lutanju, a ne èinjenica da ih Gospodin nije želio uvesti u Obeæanu zemlju. Ne ponašamo li se i mi prema svojoj djeci tako? Neæemo ih uvesti u odreðena podruèja života (naravno, ona bitnija) ukoliko u njima ne vidimo spremnost da pažljivo slušaju davane upute. Jer u protivnom je to uzaludan trud. Ukoliko se pokaže da je to tako, onda ne preostaje ništa drugo nego strpljivo èekati da njihovo srce kaže: Da! Neka mi bude po rijeèi tvojoj!
Gospodin kao da želi reæi:'Dosta mi je da hoæete; sve ostalo ja èinim i znakovima potvrðujem!'

Jak 5
1De sada, bogataši, proplaèite i zakukajte zbog nevolja koje æe vas zadesiti! 2Bogatstvo vam istrunu, haljine vaše postadoše hrana moljcima, 3zlato vam i srebro zarða i rða æe njihova biti svjedoèanstvo protiv vas te æe kao vatra izjesti tijela vaša! Zgrnuste blago u posljednje dane! 4Evo: plaæa kosaca vaših njiva - koju im uskratiste - vièe i vapaji žetelaca dopriješe do ušiju Gospoda nad Vojskama. 5Raskošno ste na zemlji i razvratno živjeli, utoviste srca svoja za dan klanja! 6Osudiste i ubiste pravednika: on vam se ne suprotstavlja!

Buduæi nema èovjeka koji bi se mogao usporediti s Kristom, ipak svi mi imamo udjela u njegovom sveæenièkom, proroèkom i kraljevskom dostojanstvu. Duh Božji koji je razliven u našim srcima nužno iziskuje suradnju meðu nama. Upuæeni smo jedni na druge. Zato ne samo da iskljuèivost ne dolikuje èovjeku koji je primio Duha Svetog, nego se nameæe pitanje obaveze staranja i suradnje na ostvarenju tako potrebnog jedinstva. Isusova prispodoba o izgubljenoj ovci nas uèi o Božjoj ljubavi koja nije iskljuèiva. Otac nebeski ne želi da propadne niti jedan od njegovih malenih. Tako u KKC-u stoji kako : "Nema, nije bilo i neæe biti nijednog èovjeka za kojega Krist nije trpio". Svi smo mu jednako vrijedni. Stoga kada govorimo o èlanovima Crkve nikad ne govorimo o veæem ili manjem dostojanstvu, nego o razlièitim osposobljenostima za služenje. Isto tako jedan kršæanin ne može moliti 'Oèe naš' ukoliko u toj molitvi nisu sadržani svi oni za koje je Otac nebeski žrtvovao svog Sina. Da bismo 'Oèe naš' mogli izmoliti u duhu i istini potrebno je u svom s rcu nadvladati tu trajnu napast iskljuèivosti u koju najèešæe upadamo jer se ne znamo boriti protiv zla u drugom (a ni u sebi) nego mislimo ukoliko nadvladamo èovjeka da smo time riješili svoj problem. Samo Duh Sveti može uèiniti "našima" iste osjeæaje koji su bili u Kristu Isusu. Tada postaje moguce jedinstvo praštanja. Praštajuæi jedni drugima, nama osobno biva oprošteno. Postojanje duhovne sljepoæe svoj uzrok najèešæe ima u ovoj èinjenici iako se osobi èini da èini sve moguæe na ostvarenju volje Božje. U nekim sluèajevima je moguæe da osoba godinama , pa èak i desteljeæima tapka u mjestu ne shvatajuæi da se razlog njenoj stagnaciji krije upravo u ovoj èinjenici nepraštanja i iskljuèivosti. "Nikomu nista ne dugujte, osim da jedni druge ljubite" – reæi æe sveti Pavao Rimljanima na tragu one iste iskljuèivosti i ukljuèivosti o kojoj Gospodin govori kad navodi prepoznatljivost onih koji su shvatili prednost milosrða nad žrtvama i neprepoznatljivost onih koji su èinili djela bez ljubavi ili pak propuste dobra: 'Ovo je trebalo èiniti, a ono ne propustiti'.
Molitva i predanje bi trebalo biti stopljeno u jedno. Zato nema opravdanja onaj 'nemilosrdni i zli sluga' koji tuði mali dug ljubavi želi pošto poto naplatiti a svoj veliki zanemaruje. "Zar i ti nisi trebao èiniti tako?"- pita ga gospodar koji mu potom odreðuje dugogodišnje 'ispaštanje' do zadnje kune.
Ulazeæi u zavist, iskljuèivost i nepraštanje mi svoja srca zatvaramo za milosrðe Božje te tako ostajemo uskraæeni za neprocjenjiva duhovna bogatstva. Osoba koja u sebi njeguje nepraštanje je poput onog iz prispodobe o kamenitom tlu s kojeg ptice jako brzo odnesu posijano sjeme. To kamenito tlo jest njegovo srce koje je otvrdlo usljed nepraštanja, a ptice su one neprijateljske misli koje gaji u sebi dok ih odapinje prema svom bližnjem. Tvrdoæa srca ga èini nepropusnim za milost, te tako ostaje ogoljen i bez života u svojoj tvrdoglavosti. Jedinu utjehu pronalazi u tome što svoju tvrdoæu nastoji prikazati kao jakost u odnosu na 'slabe i popustljive'. Doista, ono što izlazi iz èovjeka oneèišæuje ga, a ne ono što ulazi u njega. Može nam se nanijeti neka nepravda, no nije stvar u tome je li to ili nije nepravedno prema nama, nego na koji naèin mi reagiramo na nepravdu. To je raèun za koji æemo jednog dana odgovarati. Što je iz nas izašlo, a da se veæ nije zametnulo se u našim srcima!? Kakve to misli iz nas mogu izaæi, a da ih veæ nismo formirali u sebi!?
Istina je da Bog govori u ljudskoj savjesti te da postoji i suprotni hrapavi glas koji nas nastoji odvratiti od dobra, no ono što se gleda jeste kojem glasu smo dali prednost i koju misao smo usvojili kao svoju, rekli DA, neka bude tako.
Blažena Djevica Marija je rekla svoj FIAT i ostala je vjerna do posljednjeg èasa podno križa promatrajuæi svoga sina u smrtnoj muci. Uz to je sve nas koji smo razapeli njenog sina primila kao svoju djecu te postala i naša duhovna majka, NE ISKLJUÈIVŠI nikog od nas. Možemo li zamisliti velièinu toga èina?
"Treba da Sin Èovjeèji mnogo pretrpi, da ga starješine, glavari sveæenièki i pismoznanci odbace, da bude ubijen i treæi dan da uskrsne." - èujemo Isusa kako spremno, jasno, no ne i glasno ovu èinjenicu govori svojim uèenicima, savjetujuæi ih da o tome nikome ne govore. Ova njegova reèenica jasno govori o tome kako je on svo vrijeme bio u potpunosti svjestan da æe biti izruèen i iskljuèen na nemilost njegovih progonitelja, dok su ti koji su snovali naèin tog iskljuèenja samo tražili povod smaknuæu. Njih nije zanimala istina, nego samo sredstvo oèuvanja svoje ukljuèivosti, ubrojivosti i pozicioniranosti. Jer da su htjeli istinu èuti prignuli bi svoje uho k njegovim rijeèima, a ne lažnim svjedocima u namještenom procesu. No, takva je kušnja trebala da bude kako bi se svatko oèitovao. Blago onima koji u takve situacije ulaze svjesni da ponekad trebaju biti duše žrtve da bi svjetlo istine jaèe zasvjetlilo, kako u njima, tako i meðu onima koji je misle zamraèiti. Prvi koji idu putem te iskljuèivosti jesu oni koji prorokuju ono što bi drugi voljeli èuti, te ih tako drže dalje od istine. Meðutim, što je to što ih može opravdati ako ne priznanje iskljuèivosti i vjera u milosrðe Božje. No, prije toga 'motiku' treba vratiti. U protivnom se krivnja uveæava, a tvrdoæa i nepropusnost za milost Božju još više rastu.
U èitanjima od iduæe nedjelje vidjet æemo kako ove pošasti nisu bili osloboðeni niti najbolji Isusovi uèenici.

"Dozna da je Isus za stolom u farizejevoj kuæi pa ponese alabastrenu posudicu pomasti i stade odostrag kod njegovih nogu. Sva zaplakana poèe mu suzama kvasiti noge: kosom ih glave svoje otirala, cjelivala i mazala pomašæu." (Lk 7,37-38)

Sveta Brigita Švedska imala je više ukazanja za svoga života. U jednome od tih ukazanja, Marija, Majka Božja, objavila je svetici pobožnost na èast 7 Njenih žalosti. Marija je mnogo trpjela za života na Zemlji i ova pobožnost je razmišljanje o njenim patnjama i suzama. Marija je obeæala milosti, onima koji æe moliti (svaki dan) i širiti ovu pobožnost.

To su:

1. Imat æe mir u obitelji.

2. Dobit æe prosvjetljenje o Božjim otajstvima.

3. Blažena Djevica Marija primit æe i uslišati sve njihove molitve, koje budu u skladu s Božjom Voljom i za spasenje njihove duše.

4. Vjeènu radost s Isusom i Marijom u slavi.


Blažena Djevica Marija tražila je svakodnevno obavljanje ove pobožnosti (koja je kratka), ali tko preskoèi jedan ili više dana, može to kasnije nadoknaditi.

Pobožnost se sastoji u tome da se svaki dan u tjednu proèita kratki uvodni tekst za pojedini dan i zatim se izmoli 7 Zdravo Marija (u èast 7 Marijinih žalosti). Možete zapoèeti od bilo kojeg dana, ne nužno od ponedjeljka. Pobožnost je odobrila Sveta kongregacija za širenje vjere i papa Klement XII., a nalazi se u knjižici "Objave" sv. Brigite.

Blažena Djevica Marija otkrila je sv. Brigiti: "Tražila sam širom planeta, da li tko žali Mene i meditira nad Mojim žalostima, ali sam našla jako rijetke. Moja kceri, premda sam zaboravljena od mnogih, barem Me ti nemoj zaboraviti, meditiraj nad mojim žalostima i širi ih gdje god možeš."

Dana 19. veljaèe 2001. imao sam prigodu održati predavanje na Islamskom Imam-Sadiq Sveuèilištu u Teheranu (Iran). Za njegov naslov odabrao sam temu "Poruke za svjetski dan mira" Svetog Oca za godinu 2001.: "Dijalog meðu kulturama za civilizaciju ljubavi i mira". "Dijalog kultura", bila je godišnja tema Ujedinjenih naroda. Prijedlog za tu temu potekao je upravo od Seveda Mohameda Khatamija, koji je u meðuvremenu ponovno izabran za predsjednika Islamske Republike Irana.

1.Dijalog i univerzalnost religija

Upravo u Iranu postavlja se pitanje moguænosti autentiènog "dijaloga kultura" na osobito akutan naèin. Stoga sam i ja ovu problematiku zaoštreno formulirao i sebi dopuštam ovdje citirati samoga sebe:
"Dopustite mi da sasvim otvoreno poènem s najtežom toèkom", rekoh mojim slušateljima u Teheranu: "Naše obje religije, kršæanstvo i islam, shvaæaju same sebe univerzalnim i misionarskim religijama, nisu samo za jedan narod ijednu odreðenu zemlju, nego za sve ljude svih naroda. Od njihovih osnivaèa, toènije reèeno od Objave, koja im je povjerena, imaju nalog da svim ljudima donesu svjetlo te Božje Objave, kao poruku i put spasenja i života. Stoga su naše religije od prvog trenutka bile misionarske i takve su doista do danas ostale. Ta èinjenica neizostavno spada u identitet naše vjere. Zato je prema našoj vjeri Isus Krist nakon svojeg Uskrsnuæa odmrtvih dao svojim apostolima posljednji nalog za sva vremena do svojega ponovnog dolaska: "Dana mi je sva vlast na nebu i na zamlji! Poðite dakle i uèinite mojim uèenicima sve narode" (Mt 28, 18).
Poslušni ovome nalogu kršæani nastoje donijeti Evanðelje svim narodima. No i islam smatra sebe završnom, konaènom Božjom Objavom, koja je namijenjena svim ljudima i sve ljude treba uputiti prema istinskom i izvornom štovanju Boga. Je li jedno takvo polaganje prava na istinu uopæe spojivo s dijalogom? Zar ono nije što više uzrok mnogih sukoba, sve do vjerskih ratova? Stoga je danas na Zapadu široko prošireno stajalište
da "dijaloga kultura" može biti samo ako religije napuste svoje polaganje prava na istinu i odreknu se misionarenja."1 Je li, dakle, alternativa: rat izmeðu polaganja prava na istinu ili relativizam? Je li jedini izlaz iz prijeteæeg "clash of civilisations" ("sukoba civilizacija") napuštanje svakog oblika obvezujuæe istine? Da ima i drugi put te da put dijaloga ne znaèi i odricanje od istine - to je bila tema mojeg predavanja islamskim profesorima i studentima u Teheranu. O toj je temi i danas rijeè kada se govori o rimskoj deklaraciji "Dominus Jesus. O jedincatosti i spasenjskoj univerzalnosti Isusa Krista i Crkve" objavljenoj na blagdan Preobrazenja Gospodnjega, 6. kolovoza 2000. godine.2 Ova Izjava je izazvala intezivne rasprave i žestoke prijepore. Može se kritizirati stil i vrijeme objave ovog dokumenta. Srž je rasprave, dakako, èinjenica da autorizirano uèiteljstvo Katolièke crkve ovdje jasno tvrdi i priznaje jedincatost Isusa Krista i Crkve, te da pri tom neminovno proklamira sveopæe polaganje prava na istinu Isusa Krista i Crkve. Ne èudi da dokument poèinje s objema Isusovim sveopæim rijeèima poslanja:
"Poðite po svem svijetu, propovijedajte evanðelje svemu stvorenju. Tko uzvjeruje i pokrsti se, spasit æe se, a tko ne uzvjeruje, osudit æe se" (Mk 16, 15)
i
"Dana mi je sva vlast na nebu i na zemlji! Poðite dakle i uèinite mojim uèenicima sve narode..." (Mt 28, 18- 19).
"Sveopæe poslanje Crkve proizlazi iz zapovijedi Isusa Krista", tako zakljuèuje Dokument (Dl, 1). Sveopæi Isusov zahtjev, sveopæe poslanje Crkve - nije li time obeskrijepljen svaki dijalog religija? Ima li tu još neki drugi put osim puta misionarenja kojim se drugoga želi obratiti? Može li dijalog bit iskren, kada je takorekuæ istina od poèetka utvrðena, kad je unaprijed jasno tko posjeduje istinu, a tko
se treba promijeniti?

2.Pluralistièka teologija religije i depotenciranje Krista

U takozvanoj "pluralistièkoj teologiji religije", o kojoj se posljednjih godina mnogo raspravljalo, izrièito se zahtijeva da se kršæanstvo odrekne svojeg polaganja prava na apsolutnost i prizna jednakovrijednost drugih religija. Samo jednakovrijedni partneri mogu voditi stvaran dijalog. Nismo li mi danas u jednom novom
razdoblju povijesti èovjeèanstva, u kojoj stara polaganja prava na apsolutnost religija nemaju više mjesta? To ne može bit bez posljedica i za kršæanstvo. "Moramo li se kristološki razoružati, da bismo meðureligijski postali sposobni za dijalog?" pita se evangelièki teolog Reinhold Bernhardt dajuæi potvrdan odgovor na to pitanje. No, što to znaèi "kristološki se razoružati", "deapsolutizirati" Krista? Je li u našoj nadležnosti "depotencirati" Krista, uèiniti ga "upotrebljivim" za tobožnje zahtjeve meðureligijskog dijaloga?
Možemo li, smijemo li mi nama samima skrojiti "odgovarajuæeg Krista" koji se uklapa u naš koncept dijaloga? Nije li neèuvena drskost prema samom Isusu htjeti ga "depotencirati"? Ne odaje li to i sama brutalnost upotrebljenog jezika? Nije li prvi stav dijaloga, stav spremnosti za slušanje? Zar ne zahtijeva pravi dijalog da se drugoga ozbiljno uzme u njegovom samoshvaæanju, da ga se nastoji razumjeti, upustiti se barem dijelom s njim i onda kad se u pozornom razgovoru pokaže, da ne mogu prihvatiti njegovo stajalište?
Nije li poštovanje prema shvaæanju i uvjerenjima drugoga, i onda kad ih ne dijelim, bitan element kulture dijaloga? Ne ukljuèuje li takvo stajalište spremnost priznati drugome da on može biti uvjeren u istinitost svojih pogleda, dapaèe, da iz bilo kojih razloga može zastupati izvjesnost da pristaje uz jednu sveopæe važeæu, bezuvjetnu istinu?
Moj prvi i najteži prigovor protiv "razoružanja kristologije" koje zahtijeva "pluralistièka teologija religije", jest upravo taj što ona ne dopušta Isusu biti onaj za koga je on samog sebe držao, onaj za koga su ga držali i drže njegovi sljedbenici: "A vi, što vi kažete, tko sam ja?" - "Ti si Krist-Pomazanik, Sin Boga živoga" (Mt 16,15-16).
Tko se ozbiljno upušta u dijalog s Isusovom osobom, neæe moæi doli priznati da je Petar ovdje izrazio baš Isusovo shvaæanje samog sebe, jer Isus ga zbog te ispovijesti hvali i navodi izvor tog"identificiranja" svoje osobe: "Blago tebi, Šimune, sine Jonin, jer ti to ne objavi tijelo i krv, nego Otac moj, koji je na nebesima (Mt 16,17). Isus time potvrðuje da on samog sebe shvaæa kao Izraelova Mesiju, kao Sina Božjega, te on spoznaju svojega identiteta ne pripisuje snazi ljudske spoznaje ("tijelo i krv"), nego Objavi Božjoj, bez koje ne bi bilo
spoznatljivo tko je uistinu Isus.
Taj objavljeni uvid temelj je sveukupnoj kršæanskoj vjeri. "Na stijeni te vjere, ispovjeðene od svetog Petra, Krist je utemeljio svoju Crkvu" (KKC 424). Ne može se sumnjati da ova ispovijest nastupa zajedno s bezuvjetnim polaganjem prava na istinu, èije æemo domašaje još osvijetliti. Kad Petar priznaje Isusa za Mesiju Izrelova, Sina Boga Živoga, onda je jasno da to njegovo shvaæanje i njegovih (Petrovih - op. prev.) suuèenika ima znaèenje u odnosu na sve narode, na sve ljude, upravo iz perspektive židovskog shvaæanja
Mesije, kojim æemo se još pozabaviti.
Ovdje, pak, pridolazi sljedeæi važan element: Isusov odgovor na Petrovu ispovijest naglo otvara jedan široki, isto tako univerzalni obzor: "A ja tebi kažem: Ti si Petar-Stijena i na toj stijeni sagradit æu Crkvu svoju i vrata paklena neæe je nadvladati" (Mt 16,18). "Ekklesia", koju æe sam Krist sagraditi na toj stijeni i koja æe se
oduprijeti svim silama smrti, nije neka mala posebna skupina, nego nju je Bog od poèetka htio u sveopæoj perspektivi i usmjerio je svim narodima kao domovinu za sve ljude.

3.Jedincatost Krista i Crkve

Zato je jedincatost Isusa Krista neodvojivo povezana s jedincatoscu njegove Crkve, što "Dominus Jesus" izrièito spominje i uèi (Dl 16-17). Kao stoje Krist kao Mesija i Sin Božji jedini posrednik izmeðu Boga i ljudi (usp. 1 Tim 2, 5), tako je i Crkva Isusa Krista jedna i jedinstvena u njezinoj ulozi posrednice spasenja, ona je, kako kaže Koncil "sveopæi sakrament spasenja" (LG 48, navedeno u KKC 776).
To je Isusov zahtjev, kako su ga shvatili njegovi uèenici i kako ga je on sam jasno posvjedoèio rijeèima i djelima. Nekoga bi se, pak, moglo držati ludim tko bi o sebi samome rekao: "Nebo æe i zemlja uminuti, ali rijeèi moje ne, neæe uminuti" (Mt 24,35), tim više ako u njemu vidi samo rabija iz Galileje. No, meðureligijski dijalog ne može zanemariti da to, uistinu univerzalno Isusovo "samoshvaæanje" u potpunosti dijele njegovi uèenici, kad, primjerice, Pavao opjevava Isusa kao Božjeg "ljubljenog Sina", koji je "slika Boga nevidljivoga", "Prvoroðenac svakog stvorenja", i kad to Pavao ustvrðuje u najveæoj moguæoj univerzalnosti: "Ta u njemu je sve stvoreno na nebesima i na zemlji, vidljivo i nevidljivo ... sve je po njemu i za njega stvoreno" (Kol 1, 13. 15-16).
Sve ovo se može smatrati šokantnim i drskim, ali se ne moželako zanijekati da odgovara Isusovu shvaæanju samog sebe. Stoga bi bilo krajnje bezobzirno i nedijaloški Isusov zahtijev "deapsolutizirati" i "depotencirati" samo da bi ga se uèinilo "sposobnim za dijalog". Ovdje nešto nije u redu sa shvaæanjem dijaloga ako se drugoj strani ne dopusti da iznese shvaæanje same sebe. Možda æe nam ovdje malko pomoæi pitanje jednog iranskog studenta nakon mojeg predavanja u Teheranu, a ono glasi: "Mogu li biti dvije apsolutne religije? Je li ih Bog htio ili ih je pak pripustio?" S ovim pitanjem dodirujemo samo središte naše aktualne teme. Je li to
pitanje naivnog fundamentalista koji još nije prošao kroz vatru prosvjetiteljstva? Ili je, pak, to pitanje na koje baš prosvjetiteljstvo, koje relativizira svako polaganje prava na istinu, još nije uspjelo dati
zadovoljavajuæi odgovor? Bilo kako bilo, pitanje je tu, ono iziskuje odgovor, ne samo zato što mi ga je postavio onaj student, nego zato što se ono postavlja svuda, gdje, primjerice, islam nastupa sa zahtjevom da on zastupa i širi konaènu i izvornu istinu o Bogu.
Koji sam odgovor mogao dati onom studentu u Teheranu? Zbog kratkoæe raspoloživog vremena odgovor nije mogao biti neki traktat o Božjem stvarateljskom i spasiteljskom naumu, niti pak skica neke "teologije religija" koja bi pokušala protumaèiti mnogolikost fenomena religija. Zato sam izabrao put svjedoèenja. Pokušao sam onom studentu i svim slušateljima jednostavno kazati zašto volimo Isusa, zašto je on za nas doista "Put i Istina i Život" (Iv 14,6), i zašto nas "ljubav Kristova obuzima" (2 Kor 5,14). Pokušao sam reæi
muslimanskim studentima zašto je Isus za nas doista Uèitelj i Gospodin, blago u njivi, dragocjenije što možemo pronaæi u našemu životu. To ne mogu najsnažnije svjedoèiti rijeèi nego ljudi koji doista sve ostaviše kako bi sasvim slijedili Uèitelja, legije ljudi svih uzrasta, svih socijalnih i kulturnih obilježja, "veliko mnoštvo iz svakoga naroda, i plemena, i puka i jezika" (Otk 7, 9), koji su Krista nasljedovali, vjerovali mu, ljubili ga, i u nj se posve pouzdavali. Za njih "jedincatost Isusa Krista" nije neko apstraktno pravilo, nego sadržaj i punina života, sigurnost vjere. Možemo navesti bezbrojne primjere, poèevši od prvih Isusovih svjedoka èije nam je svjedoèanstvo darovano u Novom Zavjetu, pa sve do svetaca naših dana: njihova je vjerodostojnost nužna za vjerodostojnost kršæanskog Creda.
Naravno, nije dostatno to pokazivanje na vjerodostojne svjedoke. I druge religije imaju svoje impresivne likove, poèevši od samih njihovih utemeljitelja. Studentima u Teheranu govorio sam o mnogostruko posvjedoèenoj velikoj i dubokoj ljubavi prema proroku Muhamedu u islamu, a kojoj je Annemarie Schimmel posvetila jednu lijepu monografiju.4 Jesam li time dao odgovor na studentovo pitanje: "Mogu li biti dvije apsolutne religije? Je li Bog to htio?" Ne potièe li moja argumentacija danas toliko proširenu atmosferu pripadanja nekoj religiji zbog toga "što mi se ona sviða"? Za tebe Isus Krist može biti apsolutni posrednik spasenja, za mene je Muhamed prorok , kao što je za nekog drugog Buda uèitelj prosvjetljenja. Tako svatko može smatrati svoj put apsolutno istinitim, ali samo za sebe. Mogu li postojati razlièite "apsolutnosti", upravo u tom smislu da važe za onoga koji se nalazi na njihovu podruèju valjanosti? Takvo motrište posvema odgovara današnjem osjeæaju života, koji, doduše, ne nijeèe valjanost uèenja i putova života, nego njihovu valjanost ogranièava na one koji ih drže za sebe prihvatljivima. Svatko ima svoju istinu, koja mu osobno "odgovara", i ništa više. Pravilo je: poštovati istinu drugoga kao njegovu. "Pluralistièka teologija religije" ovdje u potpunosti odgovara današnjem opæem osjeæaju, što zasigurno dijelom objašnjava i njezin uspjeh.
Zacijelo, nije sluèajno da taj "pluralistièki osjeæaj života" pokazuje jaku sliènost s antièkim poganstvom. U predkršæanskoj antici mnogi bogovi imaju svoju regionalnu valjanost, koja im omoguæava da i na drugim mjestima dobiju pravo gosta i budu uklopljeni u šaroliki panteon, primjerice, rimskoga carstva. Taj poganski religijski pluralizam sa svojom zaèuðujuæom tolerancijom èini se da - svjesno ili nesvjesno – kumuje "pluralistièkoj teologiji religije".
Današnja situacija ima još nešto zajednièkoga s onom antièkom: Ona odjednom vrlo netolerantno reagira protiv one religije koja se ne uklapa u panteon, nego meðu mnogim bogovima razlikuje jednog pravog Boga. Antika je to predbacivala najprije židovstvu, a zatim kršæanstvu. Židovi su se protivili da svojega Boga stave pokraj drugih bogova u panteon. On je Jedini, bogovi pogana su lažni. To se smatralo u najveæoj mjeri netolerantnim, a zatim i neprijateljskim prema državi. Pa ipak cijela židovska (a onda i kršæanska) povijest
bila je obilježena tim vrlo velikim izazovom: opredijeliti se protiv socijalnog pritiska i društvenog plauzibiliteta antièkog politeizma za jedinog Boga i njegove smjernice pa zato prihvatiti progone i izopæenjea. Poganska æe antika kršæanstvu predbacivati ono isto što i nama danas "javno mnijenje" predbacuje na razlièite naèine da je naše odbacivanje bogova i navještaj jednoga pravoga Boga "odium humani generis", mržnja prema ljudskom rodu. Zar se danas kršæanstvu ne predbacuje daje njegova pretenzija daje "jedina pravareligija" kriva za mnoge nepravde koje su se upravo iz te pretenzije dogodile drugim religijama i onima koji su drukèije mislili? Time smo opet dospjeli k poèetnoj toèki: èini se da ipak postoji samo onaj put kojim hodi "pluralistièka teologija religija", koja zastupa
napuštanje polaganja prava kršæanstva daje ono "prava religija" i želi Isusa uvrstiti u panteon velikih religijskih liènosti.
"Pluralistièka teologija religije" stavlja nas pred jasnu odluku i može biti važnim, možda prijeko potrebnim poticajem da promislimo što je kršæanska osobitost i poslanje.
"Pluralistièka teologija religije" polazi od pretpostavke da je polaganje prava na apsolutnost kršæanstva netolerantno i da ga sestoga treba odreæi. Naša dosadašnja kritika takvoga naèina gledanjaistaknula je prije svega da ona ne dopušta kršæanstvu a ponajprijesamome Isusu Kristu da doðe do rijeèi te da ne uzima ozbiljno njegov"zahtjev" daje Mesija, sin Boga živoga. Naglašavam da pravi dijalog najprije treba drugoga uzeti ozbiljno u njegovom shvaæanju samoga sebe.
Stoga moramo u jednom daljnjem produbljenju našeg traženja direktno zapitati je li sam Isus bionetolerantan, nije li narod èijim se mesijom on smatrao i koji je sebe držao od Boga izabranim narodom, kvasac netolerancije. Ili drugim rijeèima: Što, zapravo, znaèi Isusova pretenzija na istinu? Što znaèi jedincatost Izraela i Crkve (oboje su meðusobno neodvojivi)?

4.Isusova pretenzija na istinu

Koje je vrste, dakle, "apsolutnost" naše vjere? Potražimo li odgovor na ovo pitanje u Bibliji, èesto æemo susresti jednu posebnost: Povijest Božjeg naroda, koja je velikim djelom sadržaj same Biblije, povijest je jednog izabranja. Ono je povezano s izdvajanjem, izlaskom, pozivom na razlièitost i posebnost. Taj poziv zahtijeva odvajanje, odreknuæe od dosada uobièajenog, od dosadašnje okoline. Ali, istovremeno, to je poziv da se "bude drugèijim", poziv na dokidanje granica, na otvorenost univerzalnosti. Ta prepoznatljiva, uzbudljiva posebnost naroda Božjeg, dolazi do izražaja u Abrahamovu pozivu kao u svom uzoru i praliku: "Jahve reèe Abramu: "Idi iz zemlje svoje, iz zavièaja i doma oèinskog, u krajeve koje æu ti pokazati. Velik æu narod od tebe uèiniti, blagoslovit æu te, ime æu ti uzvelièati, i sam æeš biti blagoslov. Blagoslivljat æu one koji te blagoslivljali budu, koji te budu kleli, njih æu proklinjati; sva plemena na zemlji tobom æe se blagoslivljati" (Post 12, 1-3).
Božja povijest s njegovim narodom poèinje trostrukim lomom: izlaskom iz dosadašnjeg zavièaja, iz plemena, iz doma oèinskoga. Neposredna posljedica toga jest biti stranac. Abraham postaje strancem u zemlji koju još ne poznaje i koja nije njegova. Abrahamovi potomci imaju sve do danas to iskustvo: Postaju strancima u svom vlastitom svijetu, moraju na sebe uzeti jaram "drugotnosti", napustiti "povjerljive bogove" svoje okoline, da bi pozdanjem i vjerom slijedili Božji poziv u neizvjesno i novo. Isto proživljava i zajednica koju Isus okuplja. Postati Isusovim uèenikom znaèi najprije "iziæi" iz uobièajenog, slijediti onoga koji o sebi samome reèe da "nema gdje bi glavu naslonio" (Lk 9,58). Isusov zov je ponajprije poziv na obraæenje:
"Ispunilo se vrijeme, približilo se kraljevstvo Božje! Obratite se i vjerujte evanðelju" (Mk 1,15). Tko slijedi ovaj poziv, neminovno postaje strancem u svojoj okolini, a buduæi da prisutnost stranog izaziva strah i agresiju, èesta je rekcija neprijateljstvo spram tih "drugaèijih".
U našim sekulariziranim zemljama sve se èešæe osjeæa ovaj neprijateljski odbojni stav. Èini se da mi kršæani u sekulariziranoj Europi danas proživljavamo slièno iskustvo kao židovski narod u dugim stoljeæima svoje dijaspore usred kršæanskog svijeta: Sve èešæe nas se doživljava kao strano tijelo, narušitelje mira u neopoganskom društvu, èija shvaæanja nismo spremni prihvatiti. Kao što je zapadno kršæanstvo èesto sve zlo projiciralo na malu židovsku manjinu usred tog samog kršæanstva, optužujuæi je za ta zla, tako danas doživljavamo kako sekularizirano društvo sve više demonizira kršæanstvo i prikazuje ga kao èovjeku neprijateljsko i na svako zlo spremnu instituciju. U današnjem javnom mnijenju postalo je uobièajenim okrivljavati kršæanstvo i posebice Katolièku crkva za gotovo sva zla èovjeèanstva (što zaèudo podsjeæa na mnoge pretjerane optužbe protiv Židova, koje nisu bile rijetke i u kršæanskim krugovima). Bog zove Abrahama i njegove potomke u tuðinu nasuprot njihovoj okolini. No, od ovih "tuðinaca" ne nastaje sekta. Oni su pozvani na izlazak, ali oni se ne zatvaraju u se. Oni to svoje "biti drukèiji", trebaju živjeti ne za sebe same nego, tako kaže Gospodin Abrahamu, trebaju "biti blagoslov", i to ne samo "regionalno" ogranièen, nego "sva plemena na zemlji tobom æe se blagoslivljati" (Post12,1-3).

5.Univerzalni projekt Biblije

Ovdje uoèavamo temeljni zakon Biblije: ona od poèetka ima univerzalnu perspektivu. U Božjem "projektu" rijeè je o "svim plemenima na zemlji". I zato Bog hodi konkretnim putovima, preko odreðenih ljudi s jednim odreðenim narodom. On se služi s partikularnim da bi postigao univerzalni cilj. "Biblija ne poèinje izabranjem Božjeg naroda, nego stvaranjem svijeta. Njezin prvi lik nije Abraham, nego 'adam, èovjek.... Biblija poèinje èovjeèanstvom... Sve što Biblija potom pripovijeda nije samo pothvat izmeðu Boga i njegova naroda, nego smjera na sve narode, na svijet, na svemir. Bogu u prvom redu nije stalo do Izraela, nego do
cijeloga svijeta."
Biblija poèinje univerzalno i završava univerzalno. "Njezina prva slika jest stvaranje svijeta iz kaosa. Njezina zadnja slika jest novi Božji svijet, njegovo novo stvorenje."6 No izmeðu ovih obaju"univerzalnosti" stoji konkretna povijest: Povijest izabranja Abrahama i njegova potomstva, sabiranje jednog naroda kao njegova naroda, po kojemu Bog, koji slobodno izabire, svim narodima pokazuje put i cilj. Izmeðu toga stoji universale concretum, Isus, Mesija Izraelov, sin Boga živoga, ne jedan osnivaè religije meðu mnogima, nego Sin kojeg "postavi 'Bog' baštinikom svega; On, koji je odsjaj Slave i otisak Biæa njegova te sve nosi snagom rijeèi svoje" (Heb 1,2-3).
U raspravi oko "Dominus Jesus" kritièarima sam èesto postavio pitanje: "Vjerujete li da je Izrael izabrani narod?" Malo njih se usuðuje reæi da ne vjeruje. No, što to drugo znaèi nego daje doista taj mali narod, neznatan izmeðu svjetskih sila, na jedinstven naèin Božji "instrument", zadužen da svijetu proglasi put i volju Božju? Ako je Isus iz Nazareta uistinu Mesija Izraelov, sin Božji, tada je uistinu
njegova osoba, njegovo biæe i djelovanje jedinstveno, neusporedivo, onda su njegova rijeè i njegov nauk nenadmašivo istiniti i važeæi za sve ljude. Onda Crkva, zajednica koju oko sebe sabire, uistinu ima opæe poslanje. Zato jedincatost Isusa i njegove Crkve o kojoj "Dominus Iesus" uèi da ih treba èvrsto vjerovati, nije drskost i oholost, nego ponizno priznanje onoga što èinjenièno jest i što nas stoga obvezuje da obznanimo svim narodima.

6.Dijalog kao zajednièko traženje istine

Je li moguæ, dakle, autentièni, pravi dijalog s religijama i svjetonazorima? Uvjeren sam da barem zbog èetiri razloga izvjesnost o stvarnoj jedincatosti Isusa Krista i Crkve mora voditi ne nekom samo prividnom dijalogu nego dubokoj spremnosti na zajednièko traženje istine.


1.
Vjera u jednoga Boga, Oca, Stvoritelja neba i zemlje, znaèi takoðer izvjesnost daje èovjeèanstvo doista Jedrio, daje ono obitelj, i da nas povezuje zajednièko porijeklo i zajednièki cilj. Koncilska deklaracija Nostra aetate o odnosu Crkve prema nekršæanskim religijama polazi od te izvjesnosti kao temelja dijaloga meðu
religijama: "Svi su naime narodi jedna zajednica; imaju isti iskon, jer je Bog sav ljudski rod nastanio po svoj površini zemaljskoj; svima je posljednji cilj Bog, èija se providnost i svjedoèanstvo dobrote, a i naum spasenja protežu na sve, dok se ne sjedine izabrani u svetom gradu koji æe osvijetliti Božji sjaj, gdje æe narodi hoditi u njegovu svjetlu" (NA, 1).
Polazeæi od "religioznog osjeæaja" koji se nalazi u ljudima najrazlièitijih naroda i kultura, i od "velike zagonetke ljudskog postojanja" na koju religije pokušavaju dati odgovor, Koncil izjavljuje na èemu poèiva "dijalog religija" s gledišta katolièke vjere: "Katolièka crkva ne odbacuje ništa što u tim religijama ima istinita i sveta. S iskrenim poštovanjem promatra te naèine djelovanja i življenja, te zapovijedi i nauke koje, premda se u mnogome razlikuju od onoga što ona sama drži i nauèava, ipak nerijetko odražavaju zraku one istine što prosvjetljuje sve ljude. Ali ona bez prekida naviješta i dužna je naviještati Krista, "koji je put, istina i život" (Iv 14,6), u kome ljudi nalaze puninu religioznog života, u kome je Bog sve sa sobom pomirio" (NA, 2).

2.
Univerzalno poslanje Crkve, koje je ona primila od Krista, dragocjeno blago istine, koje joj je povjereno, ne smiju voditi umišljenosti i oholosti, nego, upravo suprotno, poniznosti i skromnosti: "To pak blago imamo u glinenim posudama da izvanredna ona snaga bude oèito Božja, a ne od nas" (2 Kor 4,7). Više nego jasno osjeæamo koliko je velik nerazmjer izmeðu velièine poslanja i slabosti poslanika. Više nego jasna je velika razlika koja èesto postoji izmeðu Uèitelja i njegovih uèenika. Stoga æe u "dijalogu religioznog iskustva" uvijek biti veliko obogaæenje susresti pravu religioznost u drugim religijama, prignuti se pred njom s poštovanjem i od nje ponizno uèiti za vlastiti put vjere. Osim toga "djelomièno je naše spoznanje ... sada gledamo kroza zrcalo, u zagonetki, a tada - licem u lice" (1 Kor 13, 9.12). Iz toga proizlazi da i povjerene nam istine spoznajemo tek "u zagonetki", drukèije reèeno: možemo ih shvatiti u vjeri, a ne u jasnom gledanju. To nas takoðer treba èiniti poniznima i u dijalogu spremnima slijediti svaku zraku istine, gdje god ona sja. Zato u "dijalogu religija" može doæi i do produbljenja spoznaje objavljene Istine koja nam je povjerena ako je tražimo u vjeri voðenoj ljubavlju.

3.
Pred Bogom smo odgovorni jedni za druge. Biblijska vjera u jednoga Boga Stvoritelja, u njegova Sina Isusa Krista, Otkupitelja svijeta, u Duha Svetoga, Životvorca, znaèi daje svim ljudima zajedno povjerena odgovornost i skrb za ovaj svijet i za ljudsku obitelj.
"Dijalog religija" znaèi takoðer tražiti putove za prihvaæanje te odgovornosti bez obzira na prepreke meðu religijama. U "dijalogu religija" može narasti svijest o tome da moramo preuzeti tu odgovornost, polazeæi od središta naše vjere koja zna da je Bog "tako ljubio svijet te je dao svoga Sina Jedinoroðenca (Iv 3, 16). Uzorno zalaganje Petrova nasljednika diljem svijeta za mir, pravdu, zaštitu ljudskih prava te trajni napor da se za to pridobiju svi ljudi dobre volje, proizlazi iz središta kršæanske vjere, koja zna i ispovijeda da Božja ljubav i Providnost ne iskuljuèuje nijednog èovjeka. To je istinsko "polaganje prava na apsolutnost" kršæanstva.

4.
Konaèno, kao zakljuèak naših promišljanja o "Dominus Jesus": Poruka biblijske Objave je dragocjeno blago nade. Naša vjera daje nam sigurnost da mi nismo upregnuti u kolo beskrajnih reinkarnacija, da nama ne vlada slijepa, samovoljna sudbina, nego da doista imamo razloge za nadu. Vjerujemo i ispovijedamo daje Isus iz Nazareta, Mesija Izraelov, sin Boga živoga - nada svijeta. Na blagdan Krista Kralja u jubilarnoj 2000. godini posvetio sam našu najnoviju crkvu usred novog dijela grada Beèa, u "Donaucitvu", baš ispred velikih tornjeva UNO-citya. Posveæena je "Kristu – Nadi svijeta". Da, on je naša nada, jer u njemu je Božje obeæanje postalo izvjesnim da æe, usprkos svim otporima, uspjeti njegov projekt dobrog stvorenja, novog stvorenja. Crkva koju ispovijedamo kao jednu, svetu, katolièku i apostolsku i u koju vjerujemo, nosi u sebi klicu i poèetak toga novog stvorenja. Stoga vjerujemo i ispovijedamo da je ona s Kristom i u Kristu jedincata i jedinstvena i onda kad je nagrðena pogreškama i nedostacima svojih èlanova. Ovu nadu ne možemo zadržati samo za sebe. Ona nas tjera na svjedoèenje, traži svoje tragove i znakove u drugim religijama, te stoga traži dijalog s njima, i ona je "uvijek spremna na odgovor svakomu koji od 'vas' zatraži obrazloženje nade koja je u 'vama'" (1 Petr 3,15).

Kardinal Christoph Schonborn, Beè (Wien)

S njemaèkog preveli: M. Trogrliæ - N. A. Anèiæ

36 "Naša sveta majka Crkva èvrsto drži i uèi da se Bog, poèelo i svrha svih stvari, može s prirodnim svjetlom ljudskog razuma sigurno spoznati iz stvorenih stvari".( I. Vatikanski sabor: DS., 3004; usp. 3026; II. VATIKANSKI SABOR, Dei Verbum, 6.) Bez te sposobnosti èovjek ne bi mogao prihvatiti Objavu Božju. Èovjek ima tu sposobnost jer je "na sliku Božju" stvoren. (Usp. Post 1,27. )

37 Pa ipak je èovjeku, u povijesnim okolnostima u kojima se nalazi, veoma teško upoznati Boga samim svjetlom svoga razuma.

"Jer, premda je ljudski razum, po sebi, stvarno sposoban da dodje do istinite i do sigurne spoznaje, da postoji jedan, osobni Bog, koji svojom providnošæu uzdržava i upravlja svijetom, te da postoji prirodni zakon, što ga je Stvoritelj u naša srca usadio, ipak taj isti razum nailazi na mnoge poteškoæe da se uspješno i plodno služi ovom svojom prirodnom moæi. Jer istine, koje se tièu Boga i odnosa ljudi s Bogom, potpuno nadilaze red vidljivih stvari, i kad trebaju utjecati na ljudsko djelovanje i oblikovati život, traže od èovjeka žrtvu i odricanje. U nastojanju da dodje do tih istina ljudskom pak umu smetaju ne samo utjecaj osjetila i mašte, nego i neuredne težnje, koje su posljedica istoènoga grijeha. Zato se dogadja, da ljudi glede tih pitanja rado uvjeravaju sami sebe, da je neistinito ili barem dvojbeno ono, što oni neæe da bude istinito". ( PIO XII, Enciklika Humani generis: DS 3875. )

38 Zbog toga je potrebno da èovjek bude prosvijetljen Objavom Božjom ne samo u onome što nadilazi njegovo shvaæanje, nego i u "vjerskim i æudorednim istinama, koje ljudskom razumu nisu po sebi nedohvatne, da bi ih, u sadašnjem položaju ljudskog roda, svi mogli spoznati bez teškoæa, s èvrstom sigurnošæu i bez primjese ikakve zablude". (Isto, 3876; usp. I. vatikanski sabor: DS 3005; II. VATIKANSKI SABOR, Dei Verbum, 6; SV. TOMA AKVINSKI, Summa theologiae, I, 1, 1.)


Prilog: FIDES ET RATIO (download)

Nekad prije u našem društvu znalo se èuti ponešto o kraði firmi, industrijskoj špijunaži i sliènim ekonomskim malverzacijama preko kojih se dolazilo u posjed tuðe imovine. O tome su snimljeni i brojni filmovi. No, staje li ljudska gramzljivost i na èemu, a da ne postaje još gladnija što je više tuðeg popapala? U zadnje vrijeme sve glasnije i jasnije se govori o kraði država. Ide se za formiranjem novog svjetskog poretka, ali ako je ikako moguæe bez 'vojnièke èizme'. Kao što admiral Domazet kaže po srijedi je proizvodnja determiniranog kaosa, tako što se izazove sukob, dobro zaradi na prodaji oružja, a potom doðe kao mirotvorac koji potom uz pomoæ domaæih izdajnika preuzme sve najdragocjenije resurse te zemlje, bez direktnog uèešæa. A potom se preko kukavièkih bankarskih jaja ugnjezde i isišu i ono malo što je ostalo u jastucima siromaha. Mediji su tu da probude pohlepu u èovjeku i natjeraju ga iznutra da posegne za nezaraðenim i tako uðe u dug i ovisnost. Pohlepa za novcem, pohlepa za moæu i kontrolom drugog su usko povezani. Skoro neodvojivi. Ova dogaðanja oko burzi i sva prièa o recesiji su samo blaga uvertira onomu što slijedi. Posrijedi je ispipavanje pulsa tržišta i ponašanje naroda. Jeste da je balon pohlepe do te mjere napuhan tako da doista ogroman broj ljudi živi u potrošaèkoj iluziji, no ne krije li se iza brda nešto drugo? Po svemu sudeæi ovi mali berzovni udari samo su uvertira za pad burzi opæenito kada æe biti ukinut gotovinski naèin plaæanja, a kartièni ostati kao jedini. A sve s jednom zadnjom nakanom o kojoj sada ne bih. Reæi æu samo kako mislim da je po srijedi zadovoljenje moæi kroz kontrolu ljudi. Pohlepa je samo motor moæi koji pogoni te kreatore novog poretka, a koju oni, buduæi je vrlo dobro poznaju i jer su joj se predali dušom, vrlo 'dobro' koriste kao polugu za ostvarenje stvarne potèinjenosti. I tu dolazimo do onog bitnog što razdvaja duhove u svijetu politike i ekonomije. Je li ekonomija upravljanje ogranièenim resursima kako bi se zadovoljile osnovne potrebe pristojnog i dostojnog života ili je ona instrument preko kojeg zadovoljavamo svoje niske strasti. U konaènici sve se svede na duhovno i osobno. K èemu i komu smo priklonili svoje srce? Tko je moj Bog? Kome se klanjam? Zlatnom teletu, svome egu ili istinskom Bogu?

Kako raditi s mladima?

Umberto De Vanna, sveæenik salezijanac, svoje je iskustvo dugogodišnjeg rada s mladima u školi i omladinskim centrima prenio u svojim brojnim djelima od kojih je jedno i "Mladi u skupini", èiji podnaslov otkriva njezinu namjenu: Priruènik za animatore i sve one, koji kroz odreðene skupine žele voditi mlade. Ta je knjiga zapravo preraðeno izdanje knjige "Skupina okrenuta buduænosti" [...].

To nije priruènik koji svojim napucima nudi siguran uspjeh u radu s mladima, ali De Vanna iz svog iskustva nudi praktiène savjete koji æe svakako pripomoæi radu bilo kakve skupine mladih. Knjiga je napisana jednostavno, puna je praktiènih savjeta, raznih svjedoèenja mladih o odreðenim situacijama vezanim uz rad skupina, te svojim sadržajem može pratiti cjelokupni rad skupine. Na samom poèetku èitatelj je prije svega upoznat s poviješæu jedne skupine tako da ga iskustvo Novog naraštaja potakne na stvaranje svoje skupine. U tom pravcu priruènik definira skupinu, nudi moguænosti njezina osnivanja, njezine svrhe, njezine metode djelovanja i na kraju njezine snage pri ostvarivanju zadanih ciljeva. Svakoj skupini potreban je lider ili èak više lidera, koji æe biti pokretaèi skupine, pa je jedno poglavlje posveæeno natuknicama što svaki voða mora imati. Skupinu èine njezini sastanci i aktivnosti, koje svojim sadržajem moraju osmišljeno skupinu voditi u ostvarivanju njezina prvobitno postavljenog cilja, te ponuditi mladima da kroz svoj rad jaèaju zajedništvo i prijateljstvo, pa tako i vjeru. Bez obzira na vrstu skupine, tom rastu u vjeri uveliko æe pomoæi sveæenik svojom iskrenom suradnjom i razgovorima s mladima. "Život skupine mladih kljuè je za rješavanje bezbrojnih problema", piše na koricama knjige, pa možda naslov "Skupina okrenuta buduænosti" nije pretjeran ako ta knjiga pomogne rastu bilo koje skupine mladih.

Janja Košutiæ (GK 39/2000)

Sadržaj

• U skupini

Povijest jedne skupine

• Raða se tim "Novi naraštaj"


• Zajedno je bolje


• Nisi sam!


• Projekt skupine


• Skupina kao društveni laboratorij

Stvaramo skupinu

• Skupina


• Što je skupina?


• Voðenje skupine


• Svrha, sredstva, skupinske tehnike i metode


• Koju skupinu osnovati?


• Snage skupine

Lider

• Skupini je potreban lider


• Pazite na povratne informacije (feedback)!


• Liderstvo koje pripada svima

Sastanak

• Naši zajednièki sastanci


• Vrste sastanaka


• Razmještaj u skupini


• Kako organizirati i poboljšati program sastanka


• Pomagala korisna za okupljanje skupine

Aktivnosti

• Aktivna skupina

I na kraju nekoliko važnih stvari

• Izgraditi prijateljstvo


• Sveæenik u skupini


• Skupina, mala Crkva


• Kako bi vaša skupina opstala dulje vrijeme