|
Budući nema čovjeka koji bi se mogao usporediti s Kristom, ipak svi mi imamo udjela u njegovom svećeničkom, proročkom i kraljevskom dostojanstvu. Duh Božji koji je razliven u našim srcima nužno iziskuje suradnju među nama. Upućeni smo jedni na druge. Zato ne samo da isključivost ne dolikuje čovjeku koji je primio Duha Svetog, nego se nameće pitanje obaveze staranja i suradnje na ostvarenju tako potrebnog jedinstva. Isusova prispodoba o izgubljenoj ovci nas uči o Božjoj ljubavi koja nije isključiva. Otac nebeski ne želi da propadne niti jedan od njegovih malenih. Tako u KKC-u stoji kako : "Nema, nije bilo i neće biti nijednog čovjeka za kojega Krist nije trpio". Svi smo mu jednako vrijedni. Stoga kada govorimo o članovima Crkve nikad ne govorimo o većem ili manjem dostojanstvu, nego o različitim osposobljenostima za služenje. Isto tako jedan kršćanin ne može moliti 'Oče naš' ukoliko u toj molitvi nisu sadržani svi oni za koje je Otac nebeski žrtvovao svog Sina. Da bismo 'Oče naš' mogli izmoliti u duhu i istini potrebno je u svom s rcu nadvladati tu trajnu napast isključivosti u koju najčešće upadamo jer se ne znamo boriti protiv zla u drugom (a ni u sebi) nego mislimo ukoliko nadvladamo čovjeka da smo time riješili svoj problem. Samo Duh Sveti može učiniti "našima" iste osjećaje koji su bili u Kristu Isusu. Tada postaje moguce jedinstvo praštanja. Praštajući jedni drugima, nama osobno biva oprošteno. Postojanje duhovne sljepoće svoj uzrok najčešće ima u ovoj činjenici iako se osobi čini da čini sve moguće na ostvarenju volje Božje. U nekim slučajevima je moguće da osoba godinama , pa čak i desteljećima tapka u mjestu ne shvatajući da se razlog njenoj stagnaciji krije upravo u ovoj činjenici nepraštanja i isključivosti. "Nikomu nista ne dugujte, osim da jedni druge ljubite" – reći će sveti Pavao Rimljanima na tragu one iste isključivosti i uključivosti o kojoj Gospodin govori kad navodi prepoznatljivost onih koji su shvatili prednost milosrđa nad žrtvama i neprepoznatljivost onih koji su činili djela bez ljubavi ili pak propuste dobra: 'Ovo je trebalo činiti, a ono ne propustiti'.
Molitva i predanje bi trebalo biti stopljeno u jedno. Zato nema opravdanja onaj 'nemilosrdni i zli sluga' koji tuđi mali dug ljubavi želi pošto poto naplatiti a svoj veliki zanemaruje. "Zar i ti nisi trebao činiti tako?"- pita ga gospodar koji mu potom određuje dugogodišnje 'ispaštanje' do zadnje kune.
Ulazeći u zavist, isključivost i nepraštanje mi svoja srca zatvaramo za milosrđe Božje te tako ostajemo uskraćeni za neprocjenjiva duhovna bogatstva. Osoba koja u sebi njeguje nepraštanje je poput onog iz prispodobe o kamenitom tlu s kojeg ptice jako brzo odnesu posijano sjeme. To kamenito tlo jest njegovo srce koje je otvrdlo usljed nepraštanja, a ptice su one neprijateljske misli koje gaji u sebi dok ih odapinje prema svom bližnjem. Tvrdoća srca ga čini nepropusnim za milost, te tako ostaje ogoljen i bez života u svojoj tvrdoglavosti. Jedinu utjehu pronalazi u tome što svoju tvrdoću nastoji prikazati kao jakost u odnosu na 'slabe i popustljive'. Doista, ono što izlazi iz čovjeka onečišćuje ga, a ne ono što ulazi u njega. Može nam se nanijeti neka nepravda, no nije stvar u tome je li to ili nije nepravedno prema nama, nego na koji način mi reagiramo na nepravdu. To je račun za koji ćemo jednog dana odgovarati. Što je iz nas izašlo, a da se već nije zametnulo se u našim srcima!? Kakve to misli iz nas mogu izaći, a da ih već nismo formirali u sebi!?
Istina je da Bog govori u ljudskoj savjesti te da postoji i suprotni hrapavi glas koji nas nastoji odvratiti od dobra, no ono što se gleda jeste kojem glasu smo dali prednost i koju misao smo usvojili kao svoju, rekli DA, neka bude tako.
Blažena Djevica Marija je rekla svoj FIAT i ostala je vjerna do posljednjeg časa podno križa promatrajući svoga sina u smrtnoj muci. Uz to je sve nas koji smo razapeli njenog sina primila kao svoju djecu te postala i naša duhovna majka, NE ISKLJUČIVŠI nikog od nas. Možemo li zamisliti veličinu toga čina?
"Treba da Sin Čovječji mnogo pretrpi, da ga starješine, glavari svećenički i pismoznanci odbace, da bude ubijen i treći dan da uskrsne." - čujemo Isusa kako spremno, jasno, no ne i glasno ovu činjenicu govori svojim učenicima, savjetujući ih da o tome nikome ne govore. Ova njegova rečenica jasno govori o tome kako je on svo vrijeme bio u potpunosti svjestan da će biti izručen i isključen na nemilost njegovih progonitelja, dok su ti koji su snovali način tog isključenja samo tražili povod smaknuću. Njih nije zanimala istina, nego samo sredstvo očuvanja svoje uključivosti, ubrojivosti i pozicioniranosti. Jer da su htjeli istinu čuti prignuli bi svoje uho k njegovim riječima, a ne lažnim svjedocima u namještenom procesu. No, takva je kušnja trebala da bude kako bi se svatko očitovao. Blago onima koji u takve situacije ulaze svjesni da ponekad trebaju biti duše žrtve da bi svjetlo istine jače zasvjetlilo, kako u njima, tako i među onima koji je misle zamračiti. Prvi koji idu putem te isključivosti jesu oni koji prorokuju ono što bi drugi voljeli čuti, te ih tako drže dalje od istine. Međutim, što je to što ih može opravdati ako ne priznanje isključivosti i vjera u milosrđe Božje. No, prije toga 'motiku' treba vratiti. U protivnom se krivnja uvećava, a tvrdoća i nepropusnost za milost Božju još više rastu.
U čitanjima od iduće nedjelje vidjet ćemo kako ove pošasti nisu bili oslobođeni niti najbolji Isusovi učenici.
|
