|
PAPA UPOZORIO NA DIKTATURU RELATIVIZMA
|
Diktatura racionalizma i relativizma neprikladan je odgovor na čovjekovo pitanje kako održavati u punini vlastiti razum kao element koji je sastavni dio identiteta, rekao je Papa. |
| Vjerodostojnost svećenika ovisi o njihovoj svetosti, istaknuo je papa Benedikt XVI. u srijedu tijekom opće audijencije održane u Castel Gandolfu, a na kojoj je sudjelovalo više tisuća vjernika. |
Papa je, osvrćući se na lik i djelo sv. Ivana Vianneya, čiji se spomendan slavio 4. kolovoza, istaknuo kako diktatura relativizma uznemiruje i tišti razum. Govoreći o svetom arškom župniku, čija se 150. obljetnica smrti obilježava ove godine, Papa je podsjetio da se u postrevolucionarnoj Francuskoj nastojalo iz društva istrijebiti svećenstvo i Crkva. Sv. Ivan je noću prelazio na desetke kilometara da bi mogao sudjelovati na misama, a kao svećenik snažno je pastoralno djelovao nastojeći dokazati kako je ondašnji prevladavajući racionalizam u biti bio vrlo daleko od stvarnih čovjekovih potreba i stoga nije bilo moguće živjeti na njegovim temeljima.
Izazovi suvremenog društva su isto tako vrlo zahtjevni, ako ne i složeniji, primijetio je papa Ratzinger, i objasnio kako je u doba sv. Ivana vladala diktatura racionalizma, danas se u mnogim sredinama primjećuje neka vrsta diktature relativizma. Jedan i drugi odgovor je neprikladan na čovjekovo pitanje kako održavati u punini vlastiti razum kao element koji je sastavni dio identiteta i čime se on razlikuje od ostalih stvorenja.
Racionalizam je bio neprikladan jer nije vodio računa o ljudskim ograničenjima te je nastojao podići razum iznad svih stvari pretvarajući ga tako u neko božanstvo. Suvremeni relativizam se usuđuje tvrditi da ljudsko biće ne može sa sigurnošću ništa spoznati osim pozitivnih stvari na znanstvenom području, rekao je Papa i primijetio kako čovjek danas kao i onda traži potpune i zadovoljavajuće odgovore na temeljna pitanja.
Koncilski su oci željeli odgovoriti upravo na tu žeđ za istinom koja gori u srcu svakog čovjeka kada su izjavili da svećenici kao vjerski odgojitelji moraju stvarati istinsku kršćansku zajednicu koja će biti u stanju otvoriti svim ljudima put koji vodi Kristu te se majčinski skrbiti za njih, pokazujući taj put i pomažući onima koji ne vjeruju da pronađu put koji vodi Kristu i Crkvi, istaknuo je Benedikt XVI.
Po primjeru arškog župnika svećenik mora biti blizak s Kristom jer će jedino tako moći dotaknuti srca ljudi i otvoriti ih milosrdnoj Božjoj ljubavi, te u zajednicu donijeti duhovno oduševljenje i živost, istaknuo je Papa na kraju svoje kateheze srijedom. |
|
- 23:58 -
Komentari (2) -
Isprintaj -
#
srijeda, 05.08.2009.
JAVNA TAJNA
|
Kaleb ušutka narod oko Mojsija i progovori: "Krenimo ne oklijevajući i zauzmimo je, jer je možemo nadvladati!" Ali ljudi što su s njim išli odvratiše: "Ne možemo ići na onaj narod jer je jači od nas." (Br 13,29-30)
Za mnoge ljude, čak i za one koji nisu ljudi vjere, čujemo kako su bili nadahnuti prilikom stvaranja nekog svog djela. Čak je i poznati fizičar Ajnštajn jednom prilikom izjavio za većinu svojih otkrića da nisu plod racionalnog, nego 'iracionalnog'. Što će reći da nisu došla kao plod njegovih napora, nego su mu darovana, rekli bismo 'izvana'. Mi kršćani znamo, kao što čitamo u knjizi Postanka, kako nam je život UDAHNUT. Da je on dar Svevišnjeg. Na drugom pak mjestu, u Novom zavjetu, čujemo Gospodina Isusa kako za sebe kaže da je on taj Život, te da bez njega ne možemo ništa. Poslanice nam kažu kako trebamo postati Kristolici, biti suobličeni slici Kristovoj, kako bismo postali subaštinici njegovi.
Doista, Bog nam je sve dao. Dao nam je svog Sina, pa kako onda da nam ne da i sve što je njegovo. Ono pak što se od nas očekuje jeste 'biti otvoren' i imati vjeru u obećanja Božja. Toliko je toga o čemu smo poučeni. Ne možemo reći da ne znamo što bi trebalo, međutim jako malo je ljudi koji 'hode u vjeri' i po njoj primaju ono što im ovo jamstvo garantira. Stoga nimalo ne čudi kada iz praktičnog života čujemo priče slične ovoj:
U kraju u kojem živim, nadomak našeg grada, postoji jedno selo u koje se tradicionalno hodočastilo uoči blagdana Svetog Ivana Krstitelja. Običaj bi bio na povratku svojim kućama svratiti na obližnje vrelo rječice koja protječe kroz taj kraj i ponijeti sa sobom vode s izvora. Vjerovalo se naime, po tradiciji, da ta voda u sebi sadrži ljekovitost. Seljaci bi njome 'škropili' svoja polja i kuće,vjerujući kako se time štite od moguće štete, kako za dom, tako i za svoju ljetinu. Tog običaja nisu se držali samo katolici, nego čak i neke muslimanske obitelji, koje ne bi išle na hodočašće, nego bi zamolile svoje susjede da i njima ponesu 'Ivanove vode'. Jedne godine, sve je trebalo da bude kao i prijašnjih. Većina mladih je otišla, ako ništa, a ono na sijelo ili dernek kako se kod nas kaže. Međutim, navečer, pri povratku kući, zaboravili su svratiti po vodu. Kako bi prikrili svoj propust odlučili su natočiti u posude 'običnu' vodu s česme nadomak njihovih kuća i odnijeti je sutradan svojim susjedima muslimanima. Sve bi prošlo uobičajeno da se te godine nije desilo nešto neobično. Kod sviju njih urod ljetine je bio katastrofalan, dok su kod njihovih susjeda muslimana vrtovi 'rodili' kao malo kad do tada.
Ove zgode se uvijek sjetim kada naiđem na evanđeoski ulomak kao što je to ovaj današnji koji govori o onoj ženi Kanaanki koja je imala bolesnu kći, a koju Isus nije htio izliječiti u prvi mah, nego tek kada je vidio kolika joj je vjera. „Ali ona priđe, pokloni mu se ničice i kaže: "Gospodine, pomozi mi!" On odgovori: "Ne priliči uzeti kruh djeci i baciti ga psićima." A ona će: "Da, Gospodine! Ali psići jedu od mrvica što padaju sa stola njihovih gospodara!" Tada joj Isus reče: "O ženo! Velika je vjera tvoja! Neka ti bude kako želiš." I ozdravi joj kći toga časa.“ (Mt 15,21-28)
Nadahnuće ove žene je proizlazilo iz njene vjere u mogućnost ozdravljenja.
Isto tako, dok promatramo tolike ljude koji još istinski nisu upoznali Isusa, ne možemo a da se ne iznenadimo nad njihovom kreativnošću i sklonošću k dobrom i lijepom. I nerijetko se postidimo pred njihovim entuzijazmom i voljom za stvaranjem. S druge strane, za mnoge kršćane se ni po čemu se ne može zaključiti da su to što ustima ispovijedaju da jesu. Žive kao oni koji su izgubili nadu, radost života, bez spremnosti na rizik, ispunjeni strahom, malodušjem i gubitkom volje htjeti nešto uraditi sa sobom, svojim životom, društvom i zajednicom u kojoj žive. Neka čudna letargija, bezvoljnost, nezainteresiranost, umor i dosada kada se počne govoriti o stvarima od zajedničkog interesa, o vrijednostima koje bi trebalo poštivati… koje bi trebalo živjeti. I nemalo puta naiđe se na žestok otpor i protivljenje. Umah postaneš disident koji nema dodira sa 'stvarnošću' i koji 'filozofira'. Izgleda da je sve što ne ide u prilog ostvarenju osobnog materijalnog interesa 'iracionalna priča'. Nisi zanimljiv jer tvoja priča zadire u onaj dio duše čija su vrata oni upravo zatvorili. Tko si ti da ulaziš u intimnu ložnicu njihove duše i pitaš tko je njen gost sada kada to više nije Isus krist? Kako se usuđuješ? O tome se ne govori!!!
Da, o tome se ne govori, no svejedno, ta tajna i ako je tajna, jest 'javna tajna'. Svi znamo. I ja i ti. Svi mi znamo. Stvar je u tome da se ne želi o tome 'javno govoriti'. Možda i ne treba osobno i direktno javno, no svojim životom … treba, navještajem Krista raspetog i uskrslog … treba, pa i u intimnom razgovoru, kad za to dođe trenutak … ukoriti treba. Jer svaki trenutak je dragocjen. Svaki udisaj je vrijedan budući on simbolizira stvaranje i postojanje. Ono čega bi se trebali riješiti jeste strah pred životom i od života, strah od umiranja, od gubitka svog ponosa, ugleda i časti, od prezira i omalovažavanja, od pomanjkanja aplauza svijeta koji daje osjećaj vrijednosti samo onoliko koliko taj aplauz traje. Nakon njega ostaje praznina koju može ispuniti samo onaj koji ju je već jednom ispunio svojim dahom.
Da, dišemo. Još uvijek. No, do kada. Nije li poklonjeno vrijeme čin milosrđa Božjeg, koji ti daje još jednu šansu? Možda i dvi i tri… ili sto, ali hajde znadni nije li to posljednja? Zar ne bi puno ljepše bilo kada bi tvoj udisaj bio udisaj Duha Božjeg? Zar ne bi puno bolje bilo kada bi tvoj razum prije svega bio usredotočen na PRISUTNOST Božju? Nije li ti samovolja već toliko dosadila da neminovno moraš uvidjeti njenu uzaludnost koja se očituje u još većem pomanjkanju osjećaja za lijepo i dobro, u tvrdoći tvoga srca i neosjetljivosti za duhovno? Pa i onda kada si udovoljio svojim prohtjevima, nemaju li oni na koncu osjećaj gorčine i nezadovoljstva? Je li to sve od života što si htio? Ili ima nešto više?
Kada su neki novinari posjetili Gandhi-ja u zatvor upitali su ga: „Gospodine Gandhi, koja je vaša poruka? –na što im je on odgovorio: „Moj život je moja poruka!“
Kada su pak jednu časnu sestru upitali odakle joj toliki polet i gdje pronalazi snagu da uvijek iznova svaki dan živi s tolikom radošću, odgovorila je: „I često kad udišem činim to popratno izgovarajući u sebi da sve mogu u Isusu Kristu, u onome koji mi daje snagu. On je moja snaga, moja pjesma, moj život. On je razlog moje sreće, raspjevanosti, sigurnosti… Ali i onda kad sam tužna i kada plačem, kada ne razumijem život s Njegovim iznenađenjima, izričem s psalmistom: Da mi je i dolinom smrti proći, zla se ne bojim, jer Ti si sa mnom, Tvoj štap i palica Tvoja, utjeha su meni.“
Doista, život je dar. On nam je udahnut. Jednog dana ćemo izdahnuti i preći ćemo u bezvremenost kada više nećemo moći odgađati ono na što smo pozvani, iz jednostavnog razloga što u 'bezvremenosti' (namjerno ne kažem: vječnosti) neće više postojati mogućnost nove šanse. Ona postoji dok živimo u vremenu. Stoga je ovo vrijeme koje nam je darovano, vrijeme milosrđa. Bog nikog ne osuđuje, nego svakog od nas poziva, neumorno, iz dana u dan, iz sata u sat, iz časa u čas… On želi da budemo ispunjeni i preplavljeni njegovim Duhom. Želi naše spasenje, ali i našu spremnost na dioničarstvo u ekonomiji spasenja za sve ljude. Posebno one koje nam stavi na put po svojoj providnosti. Zato prva prepreka koju treba svladati jeste strah, strah od ljudi, strah od nepoznatog, strah od smrti, od umiranja, strah od križa nerazumijevanja, prezira i odbačenosti. Ne možemo biti istinski kreatori sustvaratelji ukoliko se bojimo života. Istinsku potvrdu vrijednosti nećemo dobiti od onih koji će reći kako izgledamo, nego od onog koji zna tko smo i koji nas prihvaća ovakve kakvi jesmo. Ali i poziva na više. Na bolje. Pa, ako hoćete, i na lakše, jer je rekao: „Jaram je moj sladak i breme moje lako!“
|
- 17:31 -
Komentari (0) -
Isprintaj -
#
utorak, 04.08.2009.
DUH SILE
|
“Uistinu, Bog nam nije dao DUH STRAHA,
već DUH SILE, LJUBAVI i SAMOKONTROLE.” (2. Timoteju 1:7)
U sljedećem retku vidimo svrhu primanja navedenih vrijednosti koja su naša baština u Kristu: “Prema tome, ne stidi se svjedočanstva za našeg Gospodina ni mene, njegovog sužnja! Naprotiv, dijeli sa mnom tegobe za Radosnu vijest, oslanjajući se na Božju silu ...” Iako Pavao primanje Duha sile, ljubavi i samokontrole stavlja u kontekst davanja svjedočanstva za Krista, sve navedeno primjenjivo je na bilo kojoj razini upotrebe u vjerskom životu. Grčka riječ dynamis koja je prevedena kao sila znači: sposobnost, sila, energija, čudesna sila, smisao, značenje, sredstvo. Stavimo li predznak ‘ne’ ispred svih navedenih vrijednosti, uvidjet ćemo što duh straha želi postići u ljudskom životu. Nesposobnost, slabost, nepokretljivost, besmisao, beznačajnost i nedjelotvornost jesu neprijateljski utjecaji i utvrde koje nas sprečavaju u primanju Duha sile i djelotvornom izvršenju Božje volje.
Duh sile koji primamo u Kristu ima svoje prepoznatljive značajke i neraskidivo je povezan s ovim duhovnim vrijednostima u Božjem kraljevstvu: osobnost, položaj i mogućnosti. Osobnost je prva točka sukoba s duhom straha u životu vjernika. Odgovor na pitanje: “Čije ime nosimo?” možemo vidjeti isključivo u ogledalu Božje riječi. Prorok Izaija kaže “da se zovemo njegovim imenom”. (43:7) Isusovo ime je najmoćnije i najsilnije ime duhovnog svijeta. Ono oprašta grijehe i čini nas novim ljudima u Kristu. Prema Ivanovim riječima “mi imamo život u njegovom imenu”. (20:31) U trenutku dobivanja ovog otkrivenja postaje nam jasno zašto duh straha ne želi da se poistovjetimo s Isusovim imenom.
Ono što vjerujemo u vezi svoje osobnosti određuje naše djelovanje i život općenito.
Isus je primjer koji trebamo nasljedovati. On je u svakom trenutku zemaljskog života bio svjestan svoje osobnosti i pripadnosti. Niti jedna postojeća okolnost nije ga mogla pokolebati u vjerskom djelovanju. Znao je čije ime nosi i djelovao je u skladu s tim. Božja milost omogućila nam je da postanemo dijelovi Kristovog tijela (Efežanima 5:30). Duh straha izazvat će našu vjeru i zato mu se moramo oduprijeti. Naša nova osobnost je u Isusovom imenu (Izaija 43:6,7). Duh sile koji smo primili čini nas jačima od duha straha u svakom području. Hodajmo vjerom u tom otkrivenju i sigurno ćemo nadvladati sve strahove.
Položaj je druga točka sukoba. Niti u jednom ratu nije svejedno koji položaj vojnik zauzima. Tako ni u duhovnom ratu nije svejedno s kojeg položaja djelujemo i borimo se protiv neprijatelja. Duh sile koji primamo u Kristu može biti djelotvoran u nama i kroz nas isključivo primanjem pravilne spoznaje o našem duhovnom položaju. U kršćanskom životu sve počinje, nastavlja se i završava s Kristom. U kontekstu našeg duhovnog položaja to znači ovo: moramo u duhu vidjeti Kristov položaj, kako bi razumjeli svoj.
Pavao kaže u poslanici Efežanima “da je Bog postavio Krista sebi s desne strane na nebesima, iznad svakog poglavarstva, vlasti, sile, gospodstva i iznad svakog imena koje se naziva ne samo u ovome svijetu nego i u onome koji će doći. I sve mu je podložio pod noge”. (1:20-22) Da, Isus je Kralj kraljeva i Gospodar gospodara! On sjedi na prijestolju zajedno s Ocem i suvereno vlada. Otkrivenje ovog predmeta ide dalje od ovog stupnja spoznaje. U drugom poglavlju iste poslanice čitamo “da je Bog i nas uskrisio i postavio na nebesima u Kristu Isusu”. (6) Iako u tijelu živimo na zemlji, u duhovnom području mi smo na prijestolju s Kristom. On se ne boji demonskih sila i vlasti, zato što ih je pobijedio uskrsnućem. One su mu podložene pod noge. To vrijedi i za nas, zar ne? Mi smo postavljeni iznad duha straha. On to zna i zato pokušava stvoriti dojam da je stanje obrnuto. Nasjednemo li podvali, tada se on uzdiže iznad nas. Zato moramo čvrsto zauzeti svoj položaj u Kristu!
Mogućnosti su treća točka sukoba s duhom straha. On nas želi učiniti besplodnim i nedjelotvornim za Božje kraljevstvo. Nažalost, na mnogim mjestima uspio je u svojim naumima. Kad god ljudi kažu: “Crkva nam je slaba!”, to svjedoči tomu u prilog. Kako to postiže? Jednostavno, uvjeravanjem da ono što Božja riječ uči o djelovanju Duha sile nije primjenjivo u našem slučaju. Sve se uvijek svodi na to da netko drugi (a ne mi) može učiniti nešto u okviru Božje volje.
Sotonu ne brine previše općenito vjerovanje, ali zato postaje zabrinut kad učenje Božje riječi prisvojimo na osobnoj razini i kažemo: “I ja to mogu učiniti u Kristu!”
Učenje o djelovanju Duha sile potanko je razrađeno u poslanici Efežanima. U trećem poglavlju čitamo Pavlove riječi: “Bog može sa svojom silom koja djeluje u nama učiniti neograničeno više nego što mi možemo moliti ili misliti.” (20) Duh straha pokušava pretvoriti Božju mjeru - neograničeno više - u malo, nešto ili ništa. Uspije li nam spustiti vjeru ispod Božje razine, tada nas može uplašiti. Slikovito, vjerujemo li u devedeset pet posto istine Božje riječi, onda nam preostalih pet u koje ne vjerujemo postaje nevolja. Isus nas poziva na cjelovitu vjeru. Njegovo učenje o vjeri glasi: “Sve je moguće čovjeku koji vjeruje!” (Marko 9:23) Duh sile djeluje u području Božje volje koje nosi oznaku: neograničeno više i sve je moguće. Duh straha kaže: “Ovo sigurno nećeš moći učiniti!”, ali mi živimo vjerom u skladu s Pavlovim riječima: “Sve mogu u Kristu koji mi daje snagu!" (Filipljanima 4:13)
(nastavak ovog zanimljivog članka može se pročitati OVDJE)
|
- 23:56 -
Komentari (2) -
Isprintaj -
#
Opis bloga
Linkovi
ČITAJTE CIJELI NULTI BROJ BOOK-a
.... / KNI - TRAŽILICA/...
-
|