Kaleb ušutka narod oko Mojsija i progovori: "Krenimo ne oklijevajući i zauzmimo je, jer je možemo nadvladati!" Ali ljudi što su s njim išli odvratiše: "Ne možemo ići na onaj narod jer je jači od nas." (Br 13,29-30)
Za mnoge ljude, čak i za one koji nisu ljudi vjere, čujemo kako su bili nadahnuti prilikom stvaranja nekog svog djela. Čak je i poznati fizičar Ajnštajn jednom prilikom izjavio za većinu svojih otkrića da nisu plod racionalnog, nego 'iracionalnog'. Što će reći da nisu došla kao plod njegovih napora, nego su mu darovana, rekli bismo 'izvana'. Mi kršćani znamo, kao što čitamo u knjizi Postanka, kako nam je život UDAHNUT. Da je on dar Svevišnjeg. Na drugom pak mjestu, u Novom zavjetu, čujemo Gospodina Isusa kako za sebe kaže da je on taj Život, te da bez njega ne možemo ništa. Poslanice nam kažu kako trebamo postati Kristolici, biti suobličeni slici Kristovoj, kako bismo postali subaštinici njegovi.
Doista, Bog nam je sve dao. Dao nam je svog Sina, pa kako onda da nam ne da i sve što je njegovo. Ono pak što se od nas očekuje jeste 'biti otvoren' i imati vjeru u obećanja Božja. Toliko je toga o čemu smo poučeni. Ne možemo reći da ne znamo što bi trebalo, međutim jako malo je ljudi koji 'hode u vjeri' i po njoj primaju ono što im ovo jamstvo garantira. Stoga nimalo ne čudi kada iz praktičnog života čujemo priče slične ovoj:
U kraju u kojem živim, nadomak našeg grada, postoji jedno selo u koje se tradicionalno hodočastilo uoči blagdana Svetog Ivana Krstitelja. Običaj bi bio na povratku svojim kućama svratiti na obližnje vrelo rječice koja protječe kroz taj kraj i ponijeti sa sobom vode s izvora. Vjerovalo se naime, po tradiciji, da ta voda u sebi sadrži ljekovitost. Seljaci bi njome 'škropili' svoja polja i kuće,vjerujući kako se time štite od moguće štete, kako za dom, tako i za svoju ljetinu. Tog običaja nisu se držali samo katolici, nego čak i neke muslimanske obitelji, koje ne bi išle na hodočašće, nego bi zamolile svoje susjede da i njima ponesu 'Ivanove vode'. Jedne godine, sve je trebalo da bude kao i prijašnjih. Većina mladih je otišla, ako ništa, a ono na sijelo ili dernek kako se kod nas kaže. Međutim, navečer, pri povratku kući, zaboravili su svratiti po vodu. Kako bi prikrili svoj propust odlučili su natočiti u posude 'običnu' vodu s česme nadomak njihovih kuća i odnijeti je sutradan svojim susjedima muslimanima. Sve bi prošlo uobičajeno da se te godine nije desilo nešto neobično. Kod sviju njih urod ljetine je bio katastrofalan, dok su kod njihovih susjeda muslimana vrtovi 'rodili' kao malo kad do tada.
Ove zgode se uvijek sjetim kada naiđem na evanđeoski ulomak kao što je to ovaj današnji koji govori o onoj ženi Kanaanki koja je imala bolesnu kći, a koju Isus nije htio izliječiti u prvi mah, nego tek kada je vidio kolika joj je vjera. „Ali ona priđe, pokloni mu se ničice i kaže: "Gospodine, pomozi mi!" On odgovori: "Ne priliči uzeti kruh djeci i baciti ga psićima." A ona će: "Da, Gospodine! Ali psići jedu od mrvica što padaju sa stola njihovih gospodara!" Tada joj Isus reče: "O ženo! Velika je vjera tvoja! Neka ti bude kako želiš." I ozdravi joj kći toga časa.“ (Mt 15,21-28)
Nadahnuće ove žene je proizlazilo iz njene vjere u mogućnost ozdravljenja.
Isto tako, dok promatramo tolike ljude koji još istinski nisu upoznali Isusa, ne možemo a da se ne iznenadimo nad njihovom kreativnošću i sklonošću k dobrom i lijepom. I nerijetko se postidimo pred njihovim entuzijazmom i voljom za stvaranjem. S druge strane, za mnoge kršćane se ni po čemu se ne može zaključiti da su to što ustima ispovijedaju da jesu. Žive kao oni koji su izgubili nadu, radost života, bez spremnosti na rizik, ispunjeni strahom, malodušjem i gubitkom volje htjeti nešto uraditi sa sobom, svojim životom, društvom i zajednicom u kojoj žive. Neka čudna letargija, bezvoljnost, nezainteresiranost, umor i dosada kada se počne govoriti o stvarima od zajedničkog interesa, o vrijednostima koje bi trebalo poštivati… koje bi trebalo živjeti. I nemalo puta naiđe se na žestok otpor i protivljenje. Umah postaneš disident koji nema dodira sa 'stvarnošću' i koji 'filozofira'. Izgleda da je sve što ne ide u prilog ostvarenju osobnog materijalnog interesa 'iracionalna priča'. Nisi zanimljiv jer tvoja priča zadire u onaj dio duše čija su vrata oni upravo zatvorili. Tko si ti da ulaziš u intimnu ložnicu njihove duše i pitaš tko je njen gost sada kada to više nije Isus krist? Kako se usuđuješ? O tome se ne govori!!!
Da, o tome se ne govori, no svejedno, ta tajna i ako je tajna, jest 'javna tajna'. Svi znamo. I ja i ti. Svi mi znamo. Stvar je u tome da se ne želi o tome 'javno govoriti'. Možda i ne treba osobno i direktno javno, no svojim životom … treba, navještajem Krista raspetog i uskrslog … treba, pa i u intimnom razgovoru, kad za to dođe trenutak … ukoriti treba. Jer svaki trenutak je dragocjen. Svaki udisaj je vrijedan budući on simbolizira stvaranje i postojanje. Ono čega bi se trebali riješiti jeste strah pred životom i od života, strah od umiranja, od gubitka svog ponosa, ugleda i časti, od prezira i omalovažavanja, od pomanjkanja aplauza svijeta koji daje osjećaj vrijednosti samo onoliko koliko taj aplauz traje. Nakon njega ostaje praznina koju može ispuniti samo onaj koji ju je već jednom ispunio svojim dahom.
Da, dišemo. Još uvijek. No, do kada. Nije li poklonjeno vrijeme čin milosrđa Božjeg, koji ti daje još jednu šansu? Možda i dvi i tri… ili sto, ali hajde znadni nije li to posljednja? Zar ne bi puno ljepše bilo kada bi tvoj udisaj bio udisaj Duha Božjeg? Zar ne bi puno bolje bilo kada bi tvoj razum prije svega bio usredotočen na PRISUTNOST Božju? Nije li ti samovolja već toliko dosadila da neminovno moraš uvidjeti njenu uzaludnost koja se očituje u još većem pomanjkanju osjećaja za lijepo i dobro, u tvrdoći tvoga srca i neosjetljivosti za duhovno? Pa i onda kada si udovoljio svojim prohtjevima, nemaju li oni na koncu osjećaj gorčine i nezadovoljstva? Je li to sve od života što si htio? Ili ima nešto više?
Kada su neki novinari posjetili Gandhi-ja u zatvor upitali su ga: „Gospodine Gandhi, koja je vaša poruka? –na što im je on odgovorio: „Moj život je moja poruka!“
Kada su pak jednu časnu sestru upitali odakle joj toliki polet i gdje pronalazi snagu da uvijek iznova svaki dan živi s tolikom radošću, odgovorila je: „I često kad udišem činim to popratno izgovarajući u sebi da sve mogu u Isusu Kristu, u onome koji mi daje snagu. On je moja snaga, moja pjesma, moj život. On je razlog moje sreće, raspjevanosti, sigurnosti… Ali i onda kad sam tužna i kada plačem, kada ne razumijem život s Njegovim iznenađenjima, izričem s psalmistom: Da mi je i dolinom smrti proći, zla se ne bojim, jer Ti si sa mnom, Tvoj štap i palica Tvoja, utjeha su meni.“
Doista, život je dar. On nam je udahnut. Jednog dana ćemo izdahnuti i preći ćemo u bezvremenost kada više nećemo moći odgađati ono na što smo pozvani, iz jednostavnog razloga što u 'bezvremenosti' (namjerno ne kažem: vječnosti) neće više postojati mogućnost nove šanse. Ona postoji dok živimo u vremenu. Stoga je ovo vrijeme koje nam je darovano, vrijeme milosrđa. Bog nikog ne osuđuje, nego svakog od nas poziva, neumorno, iz dana u dan, iz sata u sat, iz časa u čas… On želi da budemo ispunjeni i preplavljeni njegovim Duhom. Želi naše spasenje, ali i našu spremnost na dioničarstvo u ekonomiji spasenja za sve ljude. Posebno one koje nam stavi na put po svojoj providnosti. Zato prva prepreka koju treba svladati jeste strah, strah od ljudi, strah od nepoznatog, strah od smrti, od umiranja, strah od križa nerazumijevanja, prezira i odbačenosti. Ne možemo biti istinski kreatori sustvaratelji ukoliko se bojimo života. Istinsku potvrdu vrijednosti nećemo dobiti od onih koji će reći kako izgledamo, nego od onog koji zna tko smo i koji nas prihvaća ovakve kakvi jesmo. Ali i poziva na više. Na bolje. Pa, ako hoćete, i na lakše, jer je rekao: „Jaram je moj sladak i breme moje lako!“
Post je objavljen 05.08.2009. u 17:31 sati.