Sveti Bernard iz Clairvauxa je napisao: „Ali to je jezgra svake spoznaje. Što je tako 'za sve korisno' kao spoznaja samog sebe, kao mirno promišljanje svih vidova naših djelatnosti? Spoznaja samog sebe unaprijed promatra i uređuje ono što kanimo činiti. To je zaista nužno, ako ne želimo da nešto što smo predvidjeli i zamislili zbog žurbe načini štetu. A to ti se, ako se sjećaš, zasigurno često događalo u raspravama, u važnim službenim poslovima i odlukama s teškim posljedicama. Poznavanje samog sebe ponajprije čisti izvor iz kojega sama izvire: duh. Potom svladava nagone, upravlja djelovanjem, popravlja pogrješke, životu daje plemenitost i red te konačno posreduje znanje o božanskim i ljudskim stvarima. Spoznaja sebe razmrsuje zamršeno, sjedinjuje razjedinjeno, sabire raspršeno, istražuje skriveno, pronalazi istinito, propituje vjerojatno i prozire izmišljeno i našminkano. Ona unaprijed uređuje što se treba dogoditi i razmišlja o tome što se dogodilo, tako da se u duhu ne može ugnijezditi ništa nevaljano ili što bi valjalo poboljšati. U sreći ona unaprijed osjeća nesreću, u nesreći kao da ne osjeća ništa. Tako ona u sebi nosi veliku srčanost i razumnost" (De consideratione 1, 5.7.).
Dobro je razgovarati sa sobom
Započeti razgovor sa samim sobom! I s ovim rubnim tjelesnim i duševnim realnostima koje su nam strane, o kojima imamo dojam da nam zapravo uopće pravo ne pripadaju i da su nam neprijateljske. Valja nam, tako savjetuje Bernhard iz Clairvauxa, stupiti u razgovor s protivnim glasovima u našoj nutrini. Tako nekako on pokušava dobro nagovoriti ogorčenu volju:
„Slobodno potpuno izrazi svoje negodovanje! Nisam ja onaj koji bih te mogao povrijediti. Tebi pripada tijelo, tebi pripada sve moje. Nemaš razloga za bojazan, nemaš razloga za strah. I nije čudo ako se volja još više suprotstavi tvojemu prijedlogu, prema onoj „Veliko ti znanje mozgom zavrnulo" (Dj 26, 24)". Neka čovjek to za neko vrijeme ravnodušno podnese i prečuje što se zbiva, dok se jednom tijekom toga razgovora ne pojavi zgodna prigoda da tiho šapnemo svojoj volji: 'Ja sam danas našao prekrasan vrt i ljupko mjesto. Bilo bi dobro da se tamo odmorimo. Jer i tebi škodi ležati na ovom bolesničkom krevetu, zadržavati se na ovom ležaju boli i teška srca žalostiti se u svojoj sobici'" (Ad clericos de conversione 12).
Što, dakle, valja činiti? Uočiti, dopustiti i urediti! - To je sigurno ono prvo s čime počinje povratak nama samima. Sve što nas progoni i čega se bojimo najprije valja jednom uzeti na znanje, takoreći registrirati; i to bez prebrzog procjenjivanja ili prosuđivanja. Zbilju ne ćemo prepravljati da bude onakva kakvu bismo željeli, nego je treba jednostavno uzeti onakvu kakva jest. Izlaganje onoga što se u vlastitoj nutrini odvija ne treba zapriječiti ili zaustavljati brzom kritikom. Kad težimo za redom, ne ćemo ga postići prije nego što bez predrasuda načinimo inventar o tome što sve valja urediti. Stvari, pa i stvari srca, smiju biti ono što jesu.
Drukčije rečeno: Moramo postići jedan simpatičan odnos prema sebi samima, kako bi se kod nas kratkoročno ili dugoročno nešto moglo promijeniti. Samo tako će se prostor naše nutrine u koji ulazimo moći polagano od ropotarnice preobraziti u sređenu gostinjsku sobu, u ugodan dom koji ćemo sve više voljeti.
To smo što jesmo: ni manje ni više
Što dakle spada na samospoznaju kojoj sabranost želi služiti? Dajmo još jednom riječ Bernardu iz Clairvauxa. On upozorava na dvostruko neznanje kojemu mogu podleći svi oni koji se odriču samospoznaje; na dvostruku opasnost: od oholosti koja nastaje iz precjenjivanja i od malodušnosti zbog podcjenjivanja samog sebe:
„Moramo se dakle jako čuvati ovoga neznanja zbog kojega možda o sebi mislimo kao o manjima nego što jesmo. Ali ne manje, nego čak i više moramo se paziti onoga neznanja zbog kojega si pripisujemo previše. To se zbiva kada pogrješno vjerujemo, da bilo koje dobro koje vidimo u sebi, dolazi od nas" (De diligendo Deo 4).
Ovi posljednji ne uspijevaju uvidjeti gdje su im prirodne granice. Oni precjenjuju kako svoju snagu, tako i dane im mogućnosti djelovanja, drže se talentiranijima i nadarenijima nego što u zbilji jesu. - Nerijetko takvo precjenjivanje vlastitih sila ide paralelno s egocentričnim stavom. Tko je sklon više htjeti nego što može, prije svega činiti se većim nego li što uistinu jest, taj lako sebe drži važnim, misli da mora posvuda biti u središtu, u krajnjem slučaju drži se nezamjenjivim.
Ali spoznaja mojih granica ne treba me voditi u neki defenzivni temeljni stav, nego me otvoriti za ono što me susreće; treba mi pomoći prihvatiti izazove dana. Tko tako počinje dan, nalik je, prema Grguru Velikom (oko 540. - 604. godine), prijemljivoj dolini koja se želi gostoljubivo napuniti nadolazećim danom i njegovom zbiljom, dok je ohol ili malodušan kao brijeg s kojeg otječe voda istine.
I malodušan treba po samospoznaji nadići svoje izobličeno viđenje sebe samoga. Kad god si uzme vremena za promišljanje o sebi i svojim iskustvima, ugledat će dobre strane svoga života i stečenih iskustava. Talenti koji su mu darovani postaju mu vidljivi. Nastojeći upoznati i podnositi samoga sebe, s vremenom će zadobiti hrabrost primijeniti talente. Sve više će također uočavati što je sve u njegovoj vlastitoj povijesti prekrivalo pogled na pozitivne stvari. Tako nasilan odgoj može ostaviti posljedice za čitav život. Također visoki ideali, perfekcionističke ideje mogu nas zapriječiti u uočavanju dobra, i ako ono nije savršeno. I ovdje vrijedi stara izrijeka: Bolje je često neprijatelj dobra.
p. Hans Schaller
Post je objavljen 20.08.2009. u 00:19 sati.