mistagogy.blog.hr

nedjelja, 30.08.2009.

SVETI FRANJO


IDI I POPRAVI MOJU KUĆU
http://img504.imageshack.us/img504/5719/stfrancescoacopypw9.jpg


Na prvim stranicama životopisa koji je zapisao sveti Bonaventura čitamo i poziv na popravak crkve upućen Franji. Izgleda da je to Franju dosta zbunilo, jer nije ni sam znao kako se odazvati ovome pozivu. Najprije je to shvatio doslovno: popraviti crkvu, onu od kamena pa je tako i učinio. Krenuo je redom: Sv. Damjan, sv. Petar i sv. Marija Anđeoska. Uskoro će shvatiti da je taj poziv zapravo puno širi. Bog ga poziva da obnovi živu Crkvu.

Tvrdilo se u svoje vrijeme da postoji protivnost između Franje i Crkve. No, Franjo je bio u svakom pogledu vjeran sin Crkve. Sasvim je sigurno da ništa drugo nije ni htio biti. Moguće je, doduše, da se jednom nehotice izrazio o oholosti crkvenih dostojanstvenika i govorio o njihovu slabom primjeru i koliko je to sramota za cijelu Crkvu. Ne kritikom, već poniznošću i poštovanjem kanio je on obratiti crkvene dostojanstvenike. U načelu htio je »s duhovnim osobama biti u miru«. Opominjao je braću: »Pokrivajte njihove pogreške i nadoknadite njihove mnogostruke nedostatke.« Franjo je znao da je poslan klericima za pomoć tako da braća uskaču onamo gdje oni nedostaju. Smatrao se »pomoćnikom svećenika« i svjesno se odrekao svake polemike protiv predstavnika Crkve. To su osjećali i kardinali. Ma koliko su oni bili jednodušnog mišljenja »da nešto poput Franjina pothvata još nije nikad bilo u Crkvi«, nisu se ipak usudili posumnjati u njegova nastojanja, znajući dobro da bi se time odrekli Evanđelja.

Franjo je vrlo dobro vidio štete na srednjovjekovnoj Crkvi, vidio je nespojivost crkvenog sjaja s Kristovim siromašnim životom sigurno deset puta oštrije negoli ondašnji i sadašnji kritičari zajedno, ali o nekakvu protestiranju i demonstriranju nije htio znati. Takve jeftine geste ne koštaju puno i izviru najviše iz želje da se praviš važnim. Crkva se reformira samo ako se za nju trpi. Po Franji čovjek zna samo toliko koliko je nešto ostvario na djelu. On je za Crkvu s njenim izraslinama trpio, šutio i bolno patio; i zbog toga ne može ga kršćanstvo zaboraviti. Njegov lik pratit će ga kroz sve vjekove, jer mu je pomogao više nego što se može izraziti riječima. Svetac nije zauzeo nijednog protucrkvenog, beskorisnog stava, ali je tihom tajnom trpljenja nosio njene pogreške, a to jedino odgovara načinu života po Evanđelju.



FRANJO PROROK
http://wordincarnate.files.wordpress.com/2008/11/prophet.jpg

U svojoj knjizi Isus iz Nazareta, Papa Benedikt XVI govori nam zašto je Mojsije bio prorok. “Odlučujuće u Mojsijevu liku nisu sva ona čudesa koja se o njemu pripovijedaju niti sva djela i patnje na putu iz ‘kuće ropstva u Egiptu’ kroz pustinju do praga Obećane zemlje. Odlučujuće je da je s Bogom govorio kao prijatelj: samo su odatle mogla dolaziti njegova djela, samo je odatle mogao doći Zakon, koji je Izraelu trebao pokazivati put kroz povijest.” Ova definicija ne primjenjuje se samo na Mojsija nego i na sve istinske proroke izraelskog naroda. Zadnji prorok bio je onaj kojega je sâm Mojsije prorekao da će doći. Isus nije samo razgovarao s Bogom kao s “prijateljem” nego je bio njegov Sin u potpunom i doslovnom smislu riječi. Isus je u sebi imao božansku i ljudsku narav.

Nastavno na definiciju proroka pape Benedikta, sv. Franjo je po njoj zasigurno prorok. Franjo je bio toliko blizak Bogu da je Božji Sin odabrao podijeliti s Franjom svoje rane od naših grijeha. To nas dovodi do drugog uvida pape Benedikta XVI u Isusu iz Nazareta. “Prorok ne uspijeva: njegova poruka previše proturječi javnome mnijenju, uhodanim životnim navikama. Tek kada nastrada prorok, njegova riječ postaje djelotvorna. Ovo stradanje proroka ostaje visjeti nad cijelom Izraelovom poviješću kao mračno pitanje i na određen se način uvijek iznova ponavlja u povijesti čovječanstva. To je ponajprije uvijek iznova i sudbina Isusa Krista: on završava na križu. Ali upravo s Križa dolazi velika plodnost.”


POHVALE SVETOG FRANJE
http://www.philter48.com/images/worship.jpg

Ti si svet Gospodin, Bog jedini, koji čudesa stvaraš. Ti si jak, Ti si velik, Ti si svevišnji. Ti si svemogući kralj. Ti si, Oče Sveti, kralj neba i zemlje. Ti si trojstven i jedini Gospodin Bog nad bogovima. Ti si dobro, svako dobro, vrhovno dobro, Gospodin Bog živi i istiniti. Ti si ljubav, sveta ljubav. Ti si mudrost, Ti si poniznost, Ti si ufanje moje, Ti si ljepota, Ti si blagost, Ti si sigurnost, Ti si mi spokojstvo, Ti si radost, Ti si nada naša i veselje. Ti si pravednost, Ti si umjerenost, Ti si sve naše bogatstvo do zasićenosti. Ti si ljepota i blagost, Ti si moje utočište. Ti si mi čuvar i branitelj, Ti si zaklon moj. Ti si rashlada. Ti si naša nada, Ti si vjera naša. Ti si naša ljubav. Ti si sva naša naslada, Ti si naš vječni život: Veliki i divni Gospodine, svemogući Bože, milosrdni Spasitelju (PBL: 1 – 6).

Ovo su pohvale koje su uslijedile nakon važnog događaja u Franjinu životu na La Verni kad mu je Gospodin između ostalog udjelio i stigme.





800. OBLJETNICA FRANJEVAČKOG POKRETA U JAJCU 30.08.'09
 (clickni na vezani članak)
- 12:06 - Komentari (3) - Isprintaj - #

petak, 28.08.2009.

SV. AUGUSTIN (2) Kateheza Pape Benedikta XVI

Sveti Augustin živi po svojim djelima

Draga braćo i sestre, nastavljamo danas s govorom o izvanrednom liku svetog Augustina, velikog Kristova svjedoka, dragog mnogim mojih prethodnicima, a kojega sam i sam podosta proučavao i o njemu promišljao. To je crkveni otac koji je ostavio najveći broj djela o kojima želim danas ukratko progovoriti. Neki Augustinovi spisi od najvećeg su značaja i ne samo za povijest kršćanstva. Najjasniji primjer predstavljaju Ispovijesti (Confessiones), bez sumnje jedno od danas najčitanijih djela kršćanske starine, izuzmu li se biblijski tekstovi. Poput raznih crkvenih otaca prvih stoljeća, no u znatno većem omjeru, i ovaj hiponski biskup ostavio je široki i trajan utjecaj, kao što se vidi već i iz preobilnog poklada rukopisnih prijepisa njegovih djela, koji su doista brojni.

On sam popisao je svoja djela, koju godinu prije svoje smrti, i stavio pod naslov Retractationes, a ubrzo nakon njegove smrti pomno su zabilježena u popisu (Indiculus) što ga je njegov vjeran prijatelj Posidije dodao svome životopisu Vita Augustini. Popis Augustinovih djela sastavljen je s izričitom nakanom da im se sačuva spomen dok je vandalsko nadiranje uzelo maha po svoj rimskoj Africi. U njemu se nalazi tisuću i trideset spisa što ih je sam njihov autor numerirao, uz ostale "koji se ne mogu numerirati, jer ne nose nikakav broj." Posidije, biskup jednog obližnjega grada, diktirao je ove riječi upravo u Hiponu - gdje se sklonio i gdje je nazočio prijateljevoj smrti - i gotovo je sigurno da je slijedio katalog osobne Augustinove knjižnice. Do danas je dostupno preko tristo pisama hiponskoga biskupa i gotovo šesto homilija, no njih je izvorno bilo mnogo više, možda čak i između tri i četiri tisuće. Bio je to plod četrdesetogodišnjega propovijedanja nekadašnjega retora koji je odlučio slijediti Isusa. I posljednjih je godina nalazak više pisama i nekoliko homilija obogatio naše poznavanje ovog velikog crkvenog oca. "Mnoge knjige - piše Posidije - bile su sastavljene i objavljene, mnoge propovijedi držale su se u crkvi, prepisivane su i ispravljane, bilo poradi pobijanja raznih heretika, bilo poradi tumačenja Svetog pisma i izgradnje svetih sinova Crkve. Ova djela - naglašava Augustinov prijatelj - tolika su da ih teško jedan učenjak može pročitati i upoznati" (Vita Augustini, 18,9).

U ogromnom Augustinovu djelu - podijeljenom na filozofske, apologetske, doktrinalne, moralne, monaške, egzegetske i protuheretičke spise, uz pisma i homilije - ističu se neka izvanredna i izuzetno uspjela djela. Ponajprije valja spomenuti poznate Ispovijesti, napisane u trideset knjiga između 397. i 400. godine na hvalu Božju - to i znači izraz confessio, "priznanje" - i za koje je mnogo godina kasnije sam njihov autor naglasio učinkovitost u nutarnjem promišljanju pred Gospodinom i naklonost što je izazivaju već tada kod mnogih čitatelja: "One su na mene izvršile toliki utjecaj dok sam ih pisao, a utječu i kada ih ponovno čitam. Mnoga su braća kojima se ova djela sviđaju" (Retractationes, II, 6).

Zahvaljujući upravo Ispovijestima možemo ukorak slijediti nutarnji put ovog izvanrednog čovjeka i Božjeg zaljubljenika. Manje rašireno djelo, ali jednako tako originalno njegove su Retractationes, sastavljene u dvije knjige oko 427. godine, u kojima već ostarjeli sveti Augustin vrši svojevrsnu reviziju (retractatio) čitavog svog pisanog djela, ostavljajući tako jedinstveni i dragocjeni književni dokument, ali i pouku o intelektualnoj poniznosti.

De civitate Dei - veličanstveno i odlučujuće djelo za razvoj zapadne političke misli i za kršćansku teologiju povijesti - napisano je između 413. i 426. godine u dvadeset i dvije knjige koje su objavljivane jedna za drugom ne bi li se odgovorilo na optužbe pogana koji su okrivljavali kršćane za pad Rima za gotske navale i pljačke 410. godine. Ova velika knjiga predstavljanje je povijesti čovječanstva, vođena božanskom Providnošću, ali sada podijeljena dvjema ljubavima koje su međusobno suprotstavljene i koje daju začetak dvama gradovima: zemaljskom gradu, rođenom iz ljubavi prema sebi "sve do ravnodušnosti prema Bogu", i nebeskom gradu koji se rađa iz ljubavi prema Bogu "sve do ravnodušnosti prema sebi" (De civitate Dei, XIV, 28). Jednako je tako značajno djelo De Trinitate, sastavljeno od petnaest knjiga o glavnom središtu kršćanske vjere, napisano u dva navrata: između 399. i 412. godine napisano je prvih dvanaest knjiga koje su objavljene bez Augustinova znanja, te 420. godine kad je on pregledao i dovršio čitavo djelo. De doctrina Christiana pravi je kulturalni uvod u tumačenje Biblije, a u konačnici i u samo kršćanstvo, koje je imalo odlučnu ulogu u oblikovanju zapadne kulture.

Svjestan svoje intelektualne veličine i genijalnosti svojih djela, Augustin je znao koja je i važnost i potreba širenja kršćanske poruke, kao što se to vidi u jednom pismu napisano Evodiju, u kojem ga izvješćuje o svojoj odluci da na neko vrijeme prekine diktiranje knjiga De Trinitate, "jer su previše teške i mislim da ih malo njih može razumjeti; stoga su potrebniji tekstovi koji će, nadamo se, biti korisni mnogima" (Epistulae, 169, 1, 1). Oštroumno zapažena odgovornost prema širenju kršćanske poruke dovela je do spisa kao što je De catechizandis rudibus, posvećen problemima poučavanja mnogih nepismenih kršćana, ili Psalmus contra partem Donati, doktrinalnog sadržaja ali sastavljen na lako shvatljiv i pamtljiv način čak i za najneobrazovanije. Ovom brigom za širenje kršćanske poruke Augustin tumači nastanak i sastavljanje i ostalih svojih kraćih djela (usp. Retractiones, II, 29 i 39).

U tom djelu namijenjenom široj publici osobitu važnost dobivaju homilije, često izgovorene napamet, dok su ih zapisivači pribilježili dok je Augustin propovijedao i odmah proširili. Među njima, ističu se prelijepe Enarrationes in Psalmos, osobito čitane u srednjem vijeku. Upravo običaj objavljivanja tisuća Augustinovih propovijedi - često bez da ih je autor pregledao - objašnjava njihovu proširenost i kasnije gubljenje, ali i njihovu životnost. Doista, propovijedi hiponskoga biskupa odmah su postajale, zbog glasovitosti svoga autora, najtraženiji tekstovi koji su služili kao uzor koji se iznova prilagođavao novim okolnostima.

Ikonografska tradicija, već u jednoj lateranskoj fresci iz 6. stoljeća predstavlja svetog Augustina s knjigom u ruci, izričući tako bez sumnje važnost njegova književnog djela koje je u svakom smislu bilo izvanredno i koje je toliko utjecalo na mentalitet i misao kršćana. Uostalom, upravo su neke knjige označile njegov život, od Ciceronova Hortensiusa do knjige nad knjigama - Svetog pisma. Nakon smrti nije ništa ostavio za sobom, pripovijeda Posidije, ali je "uvijek preporučivao da se za buduće naraštaje sačuva crkvena knjižnica sa svim kodeksima", posebice s njegovim djelima. U njima, naglašava Posidije, Augustin je "uvijek živ" i pomaže onome koji čita njegove spise, premda - kaže - "vjerujem da su se više okoristili susretom s njime oni koji su ga mogli vidjeti i slušati dok je osobno govorio u crkvi, a osobito oni koji su doživjeli iskustvo njegova svakodnevnog života među ljudima" (Vita Augustini, 31). Da, i danas možemo ponoviti Posidijeve riječi: sveti Augustin živ je po svojim djelima!

NA OPĆOJ AUDIJENCIJI,
Srijeda, 20. veljače 2008.
- 00:49 - Komentari (6) - Isprintaj - #

SVETI AUGUSTIN (1)

Djela

Augustin je od svih crkvenih pisaca najplodniji i najsvestraniji. Po vlastitim riječima, do 427.g. napisao je 93 spisa u 232 knjige, ne uračunavajući propovijedi (pribrajaju se raspravama, a djelom egzegetskim radovima. Glavnu skupinu čine tzv. Sermones.) i pisma. Njegova se djela mogu podijeliti na: autobiografska, filozofska, apologetska, dogmatska, polemička protiv hereza, egzegetska, moralno asketska, pisma i govore. Razlikujemo djela prije obraćenja i djela koja su nastala poslije obraćenja.

1. Autobiografska djela

Retractationes (Preispitivanja), Confessiones (Ispovijesti)

2.Filozofska djela

Contra Academicos, De vita beata (O blaženom životu), De ordine (O redu), Solliloquia (Monolog), De immortalitate animae (O besmrtnosti duše), De musica (O glazbi), De quantitate animae (O veličini duše), De libero arbitrio (O slobodnoj volji), De magistro (Učitelj).

3. Apologetska djela

De vera religione (Prava religija), De utilitate credendi ( O korisnosti vjerovanja), De divinitate daemonum (O božanstvu demona), De civitate Dei ( O državi Božjoj).

4. Dogmatska djela

De fide et symbolo (O vjeri i simbolu), De diversis guaestionibus octoginta tribus (Knjiga posvećena izlaganju 83 pitanja), De diversis questionibus ad Simplicianum (O različitim pitanjima Simplicijanu), De Trinitate (O Trojstvu), De fide et operibus (O vjeri i djelima), Enchiridion ili De fide, spe et caritate (Priručnik, ili O vjeri, nadi i ljubavi).

5. Polemička djela

Protiv Manihejaca, Ad Orosium contra priscillianistas et origenistas liber (Orozju, knjiga protiv priscilijanista i origenista), Protiv donatizma, Protiv pelagijanizma, Protiv arijanizma.

6. Egzegetska djela

Egzegeze Starog zavjeta, Egzegeze Novog zavjeta.

Pisma i govori

Sačuvano nam je oko 200 Augustinovih pisama, napisanih između386.-425. Suvremena istraživanja došla su do 500. Augustinovih govora. Dijelimo ih na: Govori o pitanjima Svetog pisma Starog i Novog zavjeta, Govori prigodom različitih blagdana u crkvenoj godini, Govori za spomen svetaca, Govori u različitim prilikama, naročito o pitanjima moralne prirode.

U Govore se mogu ubrojiti i tzv. Tractatus (Rasprave).


Spoznaja

Sv. Augustin dokaze o spoznaji izvodi iz vlastite egzistencije. Smatra da je čovjek svjestan sebe, i da ima iskustvo vlastite egzistencije, te da i u sumnji sigurno zna bar da sumnja i da je sposoban spoznati istinu i to najprije onu da sam jest «ego sum». Tako put k temeljima sigurnosti vodi prema unutra. Augustinova klasična formula o tome glasi: «Ne idi van , okreni se u sebe samoga; u nutarnjem čovjeku stanuje istina( noli foras ire , in te ipsum redi; in interiore homine habitat veritas)». Čovjek što traži istinu nalazi se u pokretu koji uvijek vodi dalje prema unutra i ujedno predstavlja ljubavni uspon k Bogu. Od osjetnog izvanjskog svijeta (foris), k unutarnjem svijetu ljudskoga duha (intus) i odatle do najunutarnijeg srca (intimum cordis): do Boga temelja same istine.

Samog sebe spoznajem samo u svjetlu istine onoga po kojemu sam oduvijek već spoznat. U vjeri čovjek može razviti svoje spoznajne mogućnosti, kao što i obratno spoznavanje može potvrditi vjeru: «Vjeruj da bi spoznao; spoznaj, da bi vjerovao (crede ut intelligas; intellige ut credas).»



Antropologija

Augustinov moto glasi: Svijet je jedno veliko Ništa, čiji sjaj pomućuje svako dobro. «Neka sve bude bezvrijedno i ništavno, što nije Bog». Nasuprot Bogu, svijet je loš, on je «ne-biće». Čovjekov život jest Martryrium, bijeg k smrti, pakao života. Biti rođen znači započeti bijedu i ojađenost. Sadašnjost, prošlost i budućnost čovjeka-ta stanja vremenitosti-ugrožena su ljudskim nedostacima, duševnim i tjelesnim frustracijama. Vremenitost se pokazuje kao raspad, svijet je u biti agonija, izmjeničnost života i smrtnosti, zatočeništva veseljaka i rasplakanih. Svuda se širi smrtonosna bolest, kojoj se čovjek opire svakog trenutka trkom u smrt. Bezzavičajnost jest stalni pratilac na hodočasničkom putu u svijet «bačenog» viatora, putnika. Augustinovo određenje čovjeka moglo bi se izreći riječju-tražilac. Druga strana medalje u filozofiranju sv. Augustina o čovjeku je puna svijetla, nade i obećanja: sve ima svoj smisao, jer ga se ljudsko srce ne može odreći.

Istina

Istina je za Augustina vječna i postoji po sebi (per se). Te sigurne i nužne istine pronalazi čovjek u nutrini, te su one bezvremenske i nadindividualno valjane (npr. matematička načela i načelo proturječja). On zamišlja da svijet vanjskih predmeta spoznajemo putem duše. Prema tome duša proizvodi odgovarajuće opažaje. Tijelo ne može u duši prouzročiti spoznajnu sliku. Stoga postavlja pitanje kako možemo spoznati razumljivi svijet, tj. svijet ideja, koje postoje u Bogu? Odgovara da se spoznaja «vječnih istina» što je vrhunac umske spoznaje, događa božanskom iluminacijom (teorija prosvjetljenja) tj. prisutnošću svjetla, koje čovjeku daje vječni um. Vječne istine dane su nam zahvaljujući prosvjetljenju od Boga. To se može usporediti s djelovanjem Sunčeva svjetla. Očima odgovara snaga duha, osvijetljenim stvarima spoznajni predmeti, a Suncu snaga istine. Augustin se ovdje služi slikom iz tradicije neoplatonske metafizike svjetla. Od platonizma ostaje da je ideja prisutna u sebi i po sebi u umu, a ne preko osjetne slike. Tako se um sa svojom intuicijom vječnih ideja, kojom stvara mudrost, razlikuje od razuma, koji raspravlja diskurzivno o osjetilnim, materijalnim stvarima i tako stvara znanje.


Volja

Augustin je pitanje vjere, a time i spasa prenio na ljudsku volju, koja je prema njegovu mišljenju Božje djelo. On je prvi u povijesti koji je zastupao voluntarističko gledište: volja je bitna moć, suština je čovjeka i stoji iznad intelekta. Voljom se čovjek opredjeljuje u pitanjima vjere i prihvaća istinu objave. Prema Augustinu, sve što čovjek radi proizlazi iz njegove volje, koja je apsolutno slobodna-nezavisna od razuma svijesti.


Bog

Životnu potrebu za Bogom, tvorcem i izvorom našeg bivovanja Augustin je izrazio na početku «Ispovijesti» glasovitom izrekom: «Jer si nas stvorio za sebe, i nemirno je srce naše dok se ne smiri u tebi». Augustin prije svega nastoji uvjeriti čitatelja u istinitost Sv. Pisma koje potvrđuje Božju opstojnost, pa tek pošto je osigurao taj čin vjere, započinje s racionalnim dokazivanjem. Odnos teologije i filozofije označio je riječima: Intellige ut credas, crede ut intelligas[xviii], tako da gotovo ni jedan dio augustinovske filozofije, pa ni dokazi za Božju opstojnost, ne izmiču načelu «credo ut intelligam».

Dokazi za opstojnost Božju su više subjektivni: Bog je izvor sreće za čovjeka.

1. Put k Bogu ne smije se shvatiti u prostorno vremenskom smislu; to je nutarnji proces, (nutarnji psihološki dokaz) «via interior» koji čovjek treba proći polazeći od svjedočanstva svijeta i osjetila, da bi potom ušao u vlastitu dušu kako bi u njoj i iznad nje otkrio Boga. Čovjek je dakle polazna točka, put i putnik, viator, za uspinjanje k Bogu. Glavni Augustinov put dokazivanja Božje opstojnosti je upravo «via interior», nutarnje iskustvo istine, čovjek sam, koji zna da postoji kao duhovno-tjelesno stvorenje u svijetu, kao najuzvišeniji znak stvaralačke Božje nazočnosti.

2. Da bi došao do sigurnosti u Božje postojanje uz «nutarnji put» predlaže i metodu koja je više skolastička, princip uzročnosti: Bog jedini posjeduje puninu bitka, jer je nestvoren, odvijeka i nepromjenjiv, on je sam Bitak. Sve stvoreno jasno svjedoči da nije postojalo i da je od drugoga pozvano u postojanje. Budući da svijet nije postojao, nije mogao sam sebi dati egzistenciju, nego ju je dobio od nekoga koji to ima u sebi. A to može biti samo Bog.

O Božjim svojstvima (atributima) govori kao i drugi kršćanski filozofi. Inzistira na Božjoj premociji, tj. prethodnom poticaju[xxi], kojim Bog potiče volju da nešto počne htjeti i na Božjoj pomoći kojom pomaže volju da ustraje u svom htjenju i djelovanju.
- 00:30 - Komentari (0) - Isprintaj - #

četvrtak, 27.08.2009.

OPOMENA


*** Opomene korisne za duhovni život ***


Knjiga prva, Glava 16


O podnošenju tuđih pogrešaka

1. Čega čovjek nije u stanju popraviti bilo kod sebe bilo kod drugih, mora strpljivo .podnositi dok Bog ne odredi drukčije. Razmišljaj da je tako možda bolje za tvoju kušnju i strpljivost bez koje ne valja mnogo cijeniti svojih zasluga.
Moraš se ipak moliti kod takvih smetnja da ti se Bog udostoji doći u pomoć, i da ih možeš strpljivo podnositi.

2. Ako se netko, jednom ili dvaput opomenut, ne smiri, nemoj se s njim prepirati; nego sve preporuči Bogu da se vrši njegova volja i njemu bude čast u svim slugama njegovim; jer Bog umije i zlo obratiti na dobro.
Nastoj biti strpljiv u podnošenju tuđih pogrešaka i svakojakih bijeda; jer i ti imaš mnogo toga što drugi moraju podnositi.
Ako ne možeš samoga sebe učiniti onakvim kakvim bi htio, kako ćeš moći drugoga udesiti prema svojoj volji?
Rado bismo htjeli da drugi budu savršeni, a svojih vlastitih pogrešaka ne ispravljamo.

3. Hoćemo da se drugi potpuno poprave, a sami se ne popravljamo.
Ne dopada nam se prevelika sloboda drugih, a sebi nećemo uskratiti što želimo.
Hoćemo da drugi budu vezani pravilima, a nikako ne dopuštamo da sami budemo išta ograničavani.
Tako dakle izlazi na javu, kako rijetko mislimo jednako na bližnjega, koliko na same sebe.
Kad bi svi bili savršeni, što bi onda imali trpjeti od drugih Boga radi?

4. A sada je Bog tako uredio da se učimo »nositi breme jedan drugoga« (Gal 6, 2), jer nitko nije bez pogreške, nitko bez bremena; nitko nije sam sebi dostatan, nitko sam sebi dosta mudar: nego moramo snositi jedan drugoga, jedan drugoga tješiti i isto tako pomagati, poučavati i opominjati.
Koliko je tko krepostan, to se vidi bolje u slučaju nevolje.
Jer prilike ne čine čovjeka slabim, nego pokazuju kakav je.

Toma Kempenac: "Nasljeduj Krista" (u prijevodu kardinala Alojzija Stepinca)
- 17:54 - Komentari (3) - Isprintaj - #

utorak, 25.08.2009.

Ps 139






7 Kamo da idem od duha tvojega
i kamo da od tvog lica pobjegnem?
8Ako se na nebo popnem, ondje si,
ako u Podzemlje legnem, i ondje si.


9 Uzmem li krila zorina
pa se naselim moru na kraj
10i ondje bi me ruka tvoja vodila,
desnica bi me tvoja držala.


11 Reknem li: "Nek' me barem tmine zakriju
i nek' me noć umjesto svjetla okruži!" -
12 ni tmina tebi neće biti tamna:
noć sjaji kao dan
i tama kao svjetlost.
- 23:58 - Komentari (11) - Isprintaj - #

Vjera bez milosrđa je mrtva

Da bih ušao u nečiju prisutnost potrebno je da mu u iskrenosti priđem onakav kakav jesam - čitam u današnjoj online meditaciji u vježbi 'Božja prisutnost'. Znajući da me Bog bezuvjetno voli mogu si priuštiti da budem iskren u onome što jesam – posvješćujem si nužnost iskrenog odnosa, otvorenost i molitvu srcem. Ne želim se zatvoriti u svoju pravednost i suditi. Iako sam proteklih dana iznova naišao na novi 'val' ljudske gluposti i bezobrazluka, nastojao sam se skoncentrirati na svoje slabosti i promatrati sebe u tim relacijama, nastojeći u prvi plan ne dopuštati misli o krivnji drugog. Tim više što sam za određene stvari molio od Gospodina. Znam da su ove neke određene situacije pripuštene kako bi se očitovala moja slabost i na površinu izbilo potisnuto od razuma i svijesti.
Na pamet mi dolazi misao kako bi bilo dobro neke stvari zapisivati da bi im potom mogao organiziranije pristupiti . Tako bih zasigurno manje ulazio u određena odgađanja. ...
Ipak, da! Mislim kako će mi bilješke, osvrti, komentari pomoći da ostanem budan , svjestan... Neće mi dozvoliti da nesvjesno stvorim iluziju 'uspješnosti', a što je najvažnije od njih očekujem pomoć kad je riječ o potrebi neprestanog zazivanja milosrđa Božjeg. Ničeg se ne bojim kao otvrdlog i neraskajanog srca, koje više ne osjeća potrebu za priznanjem svojih grijeha i slabosti, jer ih više jednostavno ne vidi i ne osjeća kao grijeh što je siguran znak da smo 'izašli iz Duha' i izgubili tako potreban strah Božji.
Milosrđu Božjem se moliti, te milosrdan biti, uzimam si za geslo dana i molim Gospodina da 'odem iz hrama opravdan'.
"Vjera bez milosrđa je mrtva.
Po milosrđu Bog nam je bliži nudeći nam uvijek novu priliku da živimo evanđelje ljubavi."
- 01:41 - Komentari (0) - Isprintaj - #

JAO VAMA

Ako kojim slučajem u konkordancu Katekizma KC ukucate riječ JAO sigurno vam neće biti ponuđen niti jedan 'jao' upućen ondašnjim pismoznancima, ne zato jer nešto s konkoradcom nije u redu, nego jednostavno što se od svih 'jao' (tri) jedan odnosi na one koji umiru u smrtnom grijehu, jedan na sve one po kojima dolaze sablazni, te onaj Izaijin "Jao meni, propadoh, jer sam covjek necistih usana" (Iz 6,5). Dakle, niti jedan izrečen na račun poznavaoca i naučitelja Zakona.
Koji je tomu razlog? Ne znam. Mogu samo nagađati. Možda se u KKC-u ne spominje iz prostog razloga jer bi to tražilo pojašnjenje i aktualizaciju Riječi? Jednostavno, zar ne!?
Uostalom, čemu se praviti 'toša'!?
Ah, ta čast ... !
- 01:38 - Komentari (0) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 24.08.2009.

KRISTALNI JASPIS

Bartol, Svetac Apostol

U listama svetih apostola spominje se i sv. Bartol. Spominje ga Matejevo, Markovo i Lukino evanđelje te Djela apostolska. Njegovo se ime izvodi od "Bar Talmaj", a što znači Talmajev sin (Ptolomejev) . Odatle njegovo latinizirano ime Bartholomaeus, naški Bartolomej ili pučki Bartol.
Tumači Svetog pisma nisu baš posve sigurni da li je taj Natanael istovjetan s Bartolomejom. Većina razloga govori u prilog istovjetnosti, tj. da je riječ o jednom čovjeku. Natanael bi bilo vlastito ime apostolovo, a Bartolomej ono što bi odgovaralo našem prezimenu. Iako u starini, pogotovo židovskoj, nije bilo prezimena u našem smislu, često su ipak za jednu osobu postojala dva imena. Prema tome, Natanael i Bartolomej mogu biti dva imena za jednu te istu osobu.

Bartolomej je bio rodom iz Kane Galilejske, gdje trajnu uspomenu na njega čuva ondje crkva posvećena njemu u čast. Nakon prvotnog oklijevanja Natanael postaje Isusov učenik i apostol.
Nakon silaska Duha Svetoga nad apostole i Bartol se dao na misionarenje. Kasnije mu predaja pripisuje veoma duga misijska putovanja, čak do Indije, što se ne može sa sigurnošću potvrditi. No iz predaje se dade izvesti prilično siguran zaključak da je Bartol bio veoma aktivan i dinamičan apostol, što je lako i razumljivo. Prožet snagom Duha odozgora, pošao je i on na naviještanje Radosne vijesti, posvetivši tome radu sav svoj život, koji je napokon zapečatio mučeničkom smrću.

Prema apokrifima Bartolomej je propovijedao Evanđelje najprije u Indiji, a onda u Armeniji, gdje je bio i mučen i to na najokrutniji način. Ogulili su mu kožu i onda mu odrubili glavu. To je strašno mučeništvo ovjekovječio u Sikstinskoj kapeli Michelangelo prikazavši na svojoj veličanstvenoj slici Posljednjega suda sv. Bartola kako oderan drži svoju kožu u ruci. Na toj je koži umjetnik načinio svoj portret.
Kršćanski su se vjernici utjecali u zagovor Bartolu u raznim bolestima, osobito kod grčeva raznih vrsta, kožnih i živčanih bolesti. Kao zaštitnika zazivaju ga zanatlije, koji se bave izradom predmeta od kože, kožari općenito, ali i seljaci te pastiri.



PAPA O SV. BARTOLOMEJU

Bog «iznenađuje naša očekivanja omogućujući nam pronaći ga upravo tamo gdje ga ne očekujemo», na to je podsjetio Benedikt XVI. tisuće hodočasnika, donoseći primjer apostola Bartolomeja, identificiran također i imenom Natanael, što znači «Bog je dao». Njemu apostol Filip priopćuje kako je našao «Isusa, sina Josipova iz Nazareta». Natanael odgovara s predrasudom: » Iz Izraela da može nešto dobro doći»? Filip će mu: »Dođi i vidi!» Dakle, rekao je Papa: «u našem odnosu s Isusom ne smijemo se zadovoljiti samo riječima», «naša spoznaja treba živo iskustvo»: «Svjedočanstvo drugih je uistinu važno, jer sav naš kršćanski život počinje navještajem koji dolazi do nas djelom jednog ili više svjedoka. Zatim mi sami trebamo osobno ući u intiman i dubok odnos s Isusom».
«Evo pravog Izraelca, u kojemu nema prijevare», uzviknuo je Isus susrećući Natanaela, koji odgovara: «Učitelju, ti si sin Božji, ti si Kralj izraelski». Riječ je, pojasnio je Sveti Otac, o čistoj ispovijedi vjere, koja osvjetljava dvostruki komplementarni vidik Isusova identiteta: «Mi nikada ne smijemo iz vidika izgubiti niti jednu niti drugu od te dvije sastavnice, jer ako naviještamo samo Isusovu nebesku dimenziju, riskiramo od njega učiniti eterično, iščezavajuće biće, i naprotiv, ako samo priznamo njegovo konkretno smještanje u povijesti, u opasnosti smo zanemariti božansku dimenziju koja ga uistinu označuje». Ne postoje mnogi podaci o Bartolomejevu životu, kazao je Papa, konstatirajući kako se «pristanak uz Isusa može živjeti i svjedočiti bez vršenja senzacionalnih djela».
- 08:13 - Komentari (2) - Isprintaj - #

nedjelja, 23.08.2009.

"Za slobodu nas Krist oslobodi" (Gal 5,1)


http://kandar4thegoodnews.files.wordpress.com/2008/03/passion_of_the_christ_veronica.jpg


IZ KATEKIZMA KC

SLOBODA VJERE

160 Da bi vjera bila ljudska, mora covjek Bogu odgovoriti dragovoljno; "stoga se nikoga ne smije siliti da prihvati vjeru protiv volje; cin je vjere po samoj svojoj naravi dragovoljan". "Bog doduse zoveljude da mu sluze u duhu i istini, i zato ih taj poziv veze u savjesti, ali ih ne sili (...) To se najvise pokazalo u Isusu Kristu". Krist je zaista pozivao na vjeru i obracenje, ali na to nije niposto silio. "Dao je svjedocanstvo za istinu, ali je nije htio silom nametnuti onima koji su se protivili. Kraljevstvo nje-govo (...) raste ljubavlju kojom Krist, na kriz podignut, ljude privlaci k sebi".

* * * * * * *


TESKA BORBA

407 Ucenje o istocnom grijehu, povezano s ucenjem o Kristovu Otkupljenju, pruza jasan razlikovni pogled na covjekovo stanje i djelovanje u svijetu. Praroditeljskim grijehom djavao je zadobio neku vlast nad covjekom, iako covjek ostaje slobodan. Istocni grijeh vuce za sobom "robovanje pod vlasti onoga koji je posjedovao carstvo smrti, to jest djavla". Ne znati da covjek ima ranjenu i zlu sklonu narav uzrokuje teske zablude na podrucju odgoja, politike, drustvenog djelovanja i morala.

408 Od posljedica istocnoga grijeha i sviju osobnih grijeha ljudi svijet u cjelini poprima neko gresno stanje koje se moze oznaciti izrazom svetog Ivana: "grijeh svijeta" (Iv 1,29). Tim se izrazom takodjer oznacuje negativan utjecaj koji na osobe vrse stanja zajednica i drustvene strukture koje su plod ljudskih grijeha.

409 To dramaticno stanje svijeta koji "lezi sav pod vlascu Zloga" (1 Iv 5,19) cini od ljudskog zivota borbu: Svu ljudsku povijest prozimlje teska borba protiv moci mraka. Ta je borba zapocela vec od pocetka svijeta, a trajat ce po rijeci Gospodnjoj sve do posljednjega dana. Ubacen u tu borbu, covjek se mora neprestano boriti da prione uz dobro. I jedino uz velike napore i pomoc Bozje milosti moze postici svoje unutarnje jedinstvo.

* * * * * * *


ISUS SLOBODNO PRIHVACA OTKUPITELJSKU LJUBAV OCEVU

609 Prihvacajuci svojim ljudskim srcem ljubav Ocevu za ljude, Isus ih je "do kraja ljubio" (Iv 13,1), jer "vece ljubavi nitko nema od ove: da tko zivot svoj polozi za svoje prijatelje" (Iv 15,13). Tako je, u patnji i smrti, njegovo covjestvo postalo slobodnim i savrsenim orudjem njegove bozanske ljubavi koja hoce spasenje ljudi.Zaista, on je slobodno prihvatio svoju muku i smrt iz ljubavi za svoga Oca i za ljude koje Otac hoce spasiti: "Nitko mi ne oduzima zivot, nego ja ga sam od sebe polazem" (Iv 10,18). Odatle vrhunska sloboda Sina Bozjega kad sam ide prema smrti.

* * * * * * *


I. Sloboda i odgovornost

1731 Sloboda je u razumu i volji ukorijenjena moc djelovati ili ne djelovati, ciniti ovo ili ono, i tako izvrsavati samostalno namjeravane cine. Po slobodnoj volji svatko raspolaze samim sobom. Sloboda je u covjeku moc rasta i sazrijevanja u istini i dobroti. Sloboda postize savrsenstvo kad je usmjerena prema Bogu, nasem blazenstvu.

1732 Dokle god se nije konacno utvrdila u svom posljednjem dobru, a to je Bog, sloboda ukljucuje mogucnost biranja izmedju dobra i zla, a to znaci napredovanja u savrsenosti ili malaksanja i grijesenja. Ona je glavna oznaka ljudskih cina u pravom smislu. Ona postaje vrelo pohvale ili ukora, zasluge ili krivnje.

1733 Sto covjek vise cini dobro, to je slobodniji. Prava je sloboda u sluzenju dobru i pravednosti. Izbor neposlusnosti i zla zloupotreba je slobode i vodi u ropstvo grijeha.

1734 Sloboda cini covjeka odgovornim za vlastite cine u mjeri u kojoj su voljni. Napredovanje u kreposti, poznavanje dobra i askeza povecavaju gospodstvo volje nad vlastitim cinima.

1735 Ubrojivost i odgovornost za neki cin mogu se umanjiti ili ponistiti neznanjem, nepaznjom, nasiljem, strahom, navikama, neumjerenim strastima i drugim psihickim ili drustvenim cimbenicima.

1736 Svaki izravno voljni cin ubraja se pocinitelju. Nakon grijeha u vrtu Gospodin pita Adama: "Sto si to ucinio?" (Post 3,13). Isto tako Kaina. I prorok Natan kralja Davida nakon preljuba sa zenom Urije i njegova ubojstva.

Pojedini cin moze biti neizravno voljan, kad je posljedica zanemarivanja onoga sto je trebalo znati ili ciniti, npr. prometna nesreca izazvana nepoznavanjem prometnih propisa.

1737 Neki se ucinci mogu podnositi, a da ih onaj koji ih je prouzrocio ne zeli; npr. iscrpljenost majke uz postelju bolesnog djeteta. Stetan ucinak nije ubrojiv ako nije zeljen ni kao svrha ni kao sredstvo cina, kao sto moze biti smrt podnesena pri pruzanju pomoci osobi u opasnosti. Da stetan ucinak bude ubrojiv, mora biti predvidljiv i da ga je onaj koji ga je uzrokovao mogao izbjeci, npr. u slucaju ubojstva sto ga prouzroci vozac u pijanom stanju. 1738 Sloboda se vjezba u medjuljudskim odnosima. Svaka ljudska osoba, stvorena na sliku Bozju, ima naravno pravo biti od drugih priznata slobodnim i odgovornim bicem. Svi duguju svakomu to postovanje. Pravo na slobodu djelovanja zahtjev je neodvojiv od dostojanstva ljudske osobe, narocito na podrucju morala i religije. To pravo mora biti gradjanski priznato i zasticeno u granicama opceg dobra i javnog reda.

1739 Sloboda i grijeh. Covjekova sloboda ogranicena je i pogresiva. Covjek je doista sagrijesio. Slobodno je sagrijesio. Odbacivsi naum Bozje ljubavi, prevario je sama sebe i postao rob grijeha. To prvo otudjenje rodilo je mnoga druga. Povijest covjecanstva od svojih pocetaka svjedoci o nesrecama i tlacenjima sto se radjaju iz ljudskog srca, tj. od zloupotrebe slobode.

1740 Prijetnje slobodi. Sluzenje slobodom ne ukljucuje pravo govoriti i ciniti sto mu drago. Krivo je umisljati da je "covjek, kao subjekt slobode, bice dostatno samom sebi i da mu je svrha zadovoljiti vlastiti interes u uzivanju zemaljskih dobara". Uostalom, uvjeti ekonomskog i socijalnog, politickog i kulturnog reda, koji se zahtijevaju za ispravno sluzenje slobodom, cesto se ne priznaju i krse. Ta stanja zaslijepljenosti i nepravde opterecuju moralni zivot te jake i slabe uvode u napast da grijese protiv ljubavi. Kad odbacuje moralni zakon, covjek se dize protiv vlastite slobode, postaje rob samoga sebe, kida bratstvo sa sebi slicnima i buni se protiv bozanske istine.

1741 Oslobodjenje i spasenje. Svojim slavnim Krizem Krist je postigao spasenje svih ljudi. Otkupio ih je od grijeha koji ih je drzao u ropstvu. "Za slobodu nas Krist oslobodi" (Gal 5,1). U njemu imamo zajednistvo s "istinom" koja nas je "oslobodila" (Iv 8,32). Dan nam je Duh Sveti te, kao sto uci Apostol, "gdje je Duh Gospodnji, ondje je sloboda" (2 Kor 3,17). Vec odsada se ponosimo "slobodom (...) djece Bozje" (Rim 8,21).

1742 Sloboda i milost. Kristova milost nije u suprotnosti s nasom slobodom, kad je ova u skladu s osjecajem za istinu i dobro sto ga je Bog stavio u ljudsko srce. Naprotiv, kako krscansko iskustvo to posvjedocuje napose u molitvi, sto smo poucljiviji poticajima milosti, to nam vise raste nutarnja sloboda i sigurnost u kusnjama kao i pred pritiscima i prinudama vanjskog svijeta. Djelovanjem milosti Duh Sveti nas odgaja za duhovnu slobodu da nas ucini slobodnim suradnicima svoga djela u Crkvi i u svijetu: Svemoguci milosrdni Boze, odagnaj od nas zapreke sto nam stoje na putu, da se smirene duse i tijela mozemo slobodno posvetiti tvojoj sluzbi.


* * * * * * *


Ukratko

1743 Bog je covjeka "prepustio slobodnoj volji njegovoj" (Sir 15,14), da bi mogao uz svoga Stvoritelja slobodno pristati i tako doci do blazene savrsenosti.

1744 Sloboda je moc da djelujemo ili ne djelujemo i tako sami od sebe vrsimo slobodne cine. Sloboda postize savrsenost svoga cina kad je usmjerena prema Bogu, vrhovnom Dobru.

1745 Sloboda je znacajka uistinu ljudskih cina. Sloboda cini covjeka odgovornim za cine koje dobrovoljno izvrsava. Covjeku je vlastito djelovati slobodno.

1746 Neznanje, nasilje, strah i drugi psihicki ili drustveni cimbenici mogu smanjiti ili ponistiti ubrojivost i odgovornost za neki cin.

1747 Pravo na slobodno djelovanje jest zahtjev neotudjiv od covjekova dostojanstva, napose na vjerskom i moralnom podrucju. No slobodno djelovanje ne ukljucuje pravo govoriti i ciniti sto mu drago.

1748 "Za slobodu nas Krist oslobodi" (Gal 5,1).

- 11:14 - Komentari (0) - Isprintaj - #

subota, 22.08.2009.

Zdravo Kraljice


Zdravo Kraljice, majko milosrđa, živote, slasti i ufanje naše, zdravo.

K tebi vapijemo prognani sinovi Evini.

K tebi uzdišemo tugujući i plačući u ovoj suznoj dolini.

Svrni, dakle, zagovornice naša, one svoje milostive oči na nas,

te nam poslije ovoga progona pokaži Isusa, blagoslovljeni plod utrobe svoje.

O blaga, o mila, o slatka Djevice Marijo.
- 17:35 - Komentari (0) - Isprintaj - #

servus servorum Dei

Rimski biskup i papa Grgur u svojim odnosima prema patrijarsima Antiohije, Aleksandrije i Carigrada uvijek je nastojao da prizna i poštuje njihova prava, "pazeći da njegovo miješanje ne bi ograničilo njihovu zakonitu autonomiju" – rekao je papa Benedikt na jednoj svojoj audijenciji u Lipnju ove godine o ovom velikom naučitelju.
Ovaj veliki papa bio je jako zabrinut za jedinstvo Crkve. Iako je nastojao biti osjetljiv za potrebe drugih, to ga pak nije smetalo kad bi trebalo ustati u obranu prava Rimske stolice, taj 'kamen' o kome ovisi jedinstvo.
Budući je znao kako se može vrlo lako krivo shvatiti, prisvojiti i zlorabiti termin časti, vlasti i prvenstva, te samo jednim krivim potezom navesti drugoga da posmnja u vjerodostojnost istinskog služenja, za naslov svoje službe uzeo je naziv: SLUGA SLUGU BOŽJIH.
On nije bio onaj koji se grčevito bori za svoja prava, a zanemaruje dužnosti, nego je uvijek išao za tim da prije svega nastupi kao milosrdni otac, nudeći ljubav i razumijevanje, a tek potom je, kad bi to prilike zahtjevale, znao snažno razgraničiti istinu od laži, licemjerje od ljubavi. Nije se kolebao kad je trebalo potvrditi neovisnost Crkve od građanskih vlasti u vjerskim pitanjima ili kad bi to situacija zahtjevala, pravo Petrovog nasljednika.
Bio je u isto vrijeme i istinoljubiv i gostoljubiv. Istinu nije razdvajao od ljubavi, a to znači da mu je na prvom mjestu bio Krist. Nije se povodio za mišljenjem svijeta, nego za Kristovim naukom i nije držao toliko do svoje časti, nego je u svakom trenutku bio spreman biti onaj koji se saginje i pere noge Kristovim učenicima.
Mnoge pape nakon njega su voljele nazivati se 'sluga slugu Božjih'.
- 16:31 - Komentari (0) - Isprintaj - #

petak, 21.08.2009.

ZA VJERU I DOM




Zagreb, 1925. g., br. 2., str. 27-28

VJEČNI RIM


A koliko ga valja ljubiti, Papu? "Ne riječima niti jezikom, već djelom i istinom", (I. Ivan 3, 18). Kada se ljubi jedna osoba, u svemu se nastoji prilagoditi njezinim mislima, izvršiti njezina htijenja, protumačiti njezine želje. I kako je naš Gospodin Isus Krist rekao o sebi: "Tko ljubi mene, riječ će moju držati (Ivan 14, 23.), isto tako, želimo li dokazati našu ljubav prema Papi, potrebno je slušati ga. - Pio X. 18. XI. 1912.

Katolička akcija hoće stvoriti kršćansku kulturu i to donoseći Krista u obitelj, školu i društvo; pomažući vjerski, karitativno i ekonomski seljaka i radnika; boreći se za pravedno zakonodavstvo i protiv nepravednoga; svagdje radeći za prava Boga i Crkve.

Sve obnoviti u Kristu (Papina je deviza) i to obnoviti ne samo ono što direktno spada na Crkvu radi njezinoga božanskog poslanstva, već također obnoviti kršćansku kulturu u cjelini i pojedinostima, iz kojih se ona sastoji.

I da se zaustavimo kod ovog zadnjeg dijela zaželjele obnove, vi vidite dobro, časna braćo, koju pomoć donose Crkvi ove izabrane čete katolika koji si postaviše zadaću ujediniti sve svoje žive sile s namjerom da se bore svim pravednim zakonitim sredstvima protiv nekršćanske civilizacije, koji nastoje svim sredstvima popraviti tako užasne nerede koji iz takve civilizacije proizlaze. Katolička akcija opet će postaviti Isusa Krista u obitelj, u školu, u društvo; uspostavit će načelo ljudskoga autoriteta kao zastupnika Božanskoga, od srca se zauzeti za interese naroda i to poglavito radničkog i seljačkog staleža i to ne samo postavljajući u sva srca vjersko načelo, ovo jedino vrelo utjehe u poteškoćama života, već također nastojeći osušiti njihove suze, ublažiti njihove muke, poboljšati njihovo ekonomsko stanje mudrim uredbama; trsiti se radi toga da se javni zakoni učine pravednima i da se poprave ili ukinu oni koji to nisu; braniti napokon i potpomagati zaista katoličkim duhom prava Božja u svim stvarima i isto tako sveta prava Crkve.

Sve ove organizacije skupa, čiji su glavni nosioci i radnici katolički svjetovnjaci i čija djelatnost (conception) ovisi od posebnih potreba svakoga naroda i osobitih prilika svake zemlje, čini upravo ono što se obično označava posebnim i zasigurno vrlo otmjenim izrazom: Katolička akcija ili Akcija katolika. Ona je uvijek pritekla u pomoć Crkvi i Crkva ju je uvijek preradosno primila i blagoslovila premda se je u raznim razdobljima na više načina očitovala. - Pio X., enciklika Il fermo proposito od 11. VI. 1905. (B. Pr; II. p. 94.)

Svi ogranci Katoličke akcije moraju njegovati pobožnost

"Pobožnost je svemu korisna", kaže sveti Pavao, "jer posjeduje obećanje dobročinstava ovoga života kao i budućega: Pietas autem ad omnia utilis est, promissionem habens vitae, quae nunc est et futurae (I. Tim. IV. 8.) Isto tako i Katolička akcija, iako mijenja, kada je to zgodno, svoje vanjske oblike i sredstva svoje djelatnosti; ostaje uvijek ista u načelima koja njome ravnaju i u vrlo plemenitoj svrsi za kojom teži (Pio X. enciklika "Il fermo proposito" od 11. VI. 1905.; B. Pr., str. 95).

Apostoli Katoličke akcije moraju svojski težiti za svetošću


Prije svega moramo biti duboko osvjedočeni da je sredstvo nekorisno ako ne odgovara poslu koji želimo izvršiti. Katolička akcija (kako posve jasno proizlazi iz onoga što je malo prije rečeno) teži za tim da sve obnovi u Kristu i radi toga je ona apostolat na čast i slavu samoga Krista.

Da je dobro izvršimo, trebamo božansku milost. I apostol je ne dobiva ako nije sjedinjen s Kristom. Tek onda kada budemo izgradili Krista u sebi samima, moći ćemo ga lakše dati obiteljima i društvu. Svi koji su pozvani ravnati ili koji se posvećuju promicanju katoličkoga pokreta, moraju biti iskušani katolici, uvjereni o svojoj vjeri, temeljito poučeni u stvarima vjere, iskreno pokorni Crkvi i poglavito ovoj najvišoj Apostolskoj Stolici i namjesniku Isusa Krista na zemlji; moraju biti ljudi istinske pobožnosti, muževnih krjeposti i tako neporočnog života da uzmognu svima služiti kao djelotvoran uzor. (Pio X., enciklika "Il fermo proposito", od 11. VI. 1905.; B. Pr., str. 95.)

Apostoli Katoličke akcije moraju strpljivo podnositi klevete protivnika te nerazumijevanje sa strane dobrih ljudi i najbližih prijatelja

Ako duh nije tako uređen (Vidi stavak: Apostoli Katoličke akcije moraju težiti za svetošću) ne će biti samo teško druge na dobro bodriti, već skoro nemoguće djelovati u čistoj nakani, a manjkat će sile da se uzmognu podnijeti sve poteškoće koje iziskuje svaki apostolat: klevete protivnika, studen i slaba pripomoć samih dobrih ljudi, katkada i zavist prijatelja i suboraca, što se bez dvojbe sve može ispričati ako se uzme u obzir slabost ljudske naravi, ali koje su stvari od silne štete i uzrokom nesloga, sudara i unutarnjih svađa.

Jedino je strpljiva i stalna krjepost u dobru, a istodobno blaga i obzirna u stanju ukloniti ili umanjiti ove poteškoće tako da djelo, kojemu se posvećuju katoličke sile, ne bude kompromitirano. Volja je Božja, govorio je sveti Petar prvim kršćanima, da čineći dobro, začepite usta zlobnicima; sic et voluntas Dei, ut bene facientes obmuteseere faciatis imprudentium hominum ignorantiam (I. Petr. II, 15.) (Pio X., enciklika "Il fermo proposito", od 11. VI. 1905.; B. Pr. str. 95.).

http://www.ivanmerz.hr/hrvatski_katolicki_pokret/17/Pio_X-3.jpg

Sveti Pio X., papa


Zalagao se za obnovu Crkve i oživljavanje njezinih unutarnjih izvora. Dopustio svakodnevnu pričest, a našeg Marka Križevčanina proglasio je blaženim.
Sv. papa Pio X. potjecao je iz puka, što će se ponoviti i u liku Ivana XXIII. te Ivana Pavla I. i Ivana Pavla II. Tijekom dugog niza godina na papinskoj su se stolici redovito izmjenjivali svećenici iz visokih društvenih slojeva, aristokrati i plemići.

Giuseppe Melchiore Sarto rođen je 2. lipnja 1835. godine u mjestašcu pokraj Trevisa, u oblasti Veneto, kao drugo od desetero djece. Tadašnji mletački patrijarh, kardinal Jacopo Monico osigurao mu je mjesto u sjemeništu u Padovi. Tijekom školovanja umro mu je otac, a majka je brinula kako prehraniti brojnu obitelj. Neki su mladom sjemeništarcu savjetovali da napusti sjemenište i pomogne majci, ali ni on ni majka nisu prihvatili takve savjete.

Za svećenika je zaređen 1858. godine. Od tada će u pet navrata, od kojih je svaki trajao po 9 godina, proći službe kapelana, župnika, kanonika, biskupa te patrijarha Venecije, odakle je otišao u konklave u lipnju 1903. godine, nakon smrti pape Leona XXIII. Za papu je izabran 4. kolovoza iste godine. Dao se na organiziranje dobrog svećeničkog života i odredio da se sastavi Zbornik crkvenoga prava. Euharistija mu je bila na srcu pa je izdao odredbu o čestom pričešćivanju te o pričešćivanju djece. Zalagao se i za dobru katehizaciju pa je dao izraditi i katekizme.

U Rimu je 1909. godine utemeljio Papinski biblijski institut koji se bavio ozbiljnim proučavanjem Svetoga pisma te izobrazbom budućih profesora. Nije dijalogizirao sa svijetom, što mu neki prigovaraju, ali je sve sile usmjerio na obnovu Crkve iznutra i oživljavanje njezinih unutarnjih izvora. Poput sv. Franje Asiškoga, volio je životinje i podržavao društva za njihovu zaštitu. Zalagao se za zaštitu ljudskih prava, a bio je i zaštitnik esperantista.

Izbijanje Prvog svjetskog rata, bolest i napori iscrpili su ovog svetog papu koji je umro nakon 11 godina pontifikata u 80. godini života, 21. kolovoza 1914. godine. Blaženim je proglašen 1951. godine, a tri godine potom i svetim. Crkva mu je zahvalna što je otvorio Svetohranište za svagdanju pričest, a Hrvati su mu zahvalni što je blaženim proglasio Marka Križevčanina.



Pio X. ući će u povijest kao pastoralni papa, poznat po svojim katehetskim i liturgijskim nastojanjima, ali ujedno i po svojoj velikoj i problematičnoj borbi protiv tzv. modernizma (Dekret sv. Oficija "Lamentabili" i enciklika "Pascendi" god. 1907). Već na početku svojega pontifikata on je uznemiren političkim skretanjem što ga uzima "Azione popolare cattolica" u Italiji (motuproprij 18. XII. 1903.), a kasnije će osuditi pokret "Sillon" u Francuskoj koji je težio za tim da bude socijalno-politički pokret na širokoj idejnoj osnovi ("Notre charge apostolique", 25. VIII. 1910). U sporu oko sindikata u Njemačkoj on će dati smjernice za pastoralno rješenje.




Kad je buknuo I. svjetski rat sveti je Papa zapisao: "Tugujem za svim onima koji umiru na bojnim poljima. Tugujem za njihovim dušama i obiteljima. O, taj rat! Osjećam da će i mene dokrajčiti!" To se i dogodilo jer nije prošlo ni dva mjeseca otkako je započeo rat, a Pio X. je bio već u grobu. Prije toga je napisao: "O, moji siromašni sinovi! Rado bih prikazao svoj život kad bih mogao spriječiti bol tolikih!" Rat mu je, doista, slomio srce.
Papa Pio X. je umro shrvan naporima i bolešću, utučen zbog izbijanja rata, rano ujutro 21. kolovoza 1914., u 80. godini života te nakon 11 godina pontifikata. Deset godina kasnije pokrenut je postupak za njegovu beatifikaciju. Kad je sretno priveden kraju, mogao ga je papa Pio XII. 3. lipnja 1951. proglasiti blaženim, a već 29. ožujka 1954. svetim. Taj je sveti Papa upravio jednom svoj pogled prema raspelu te rekao: "Tu je moja politika." Tko razumije tu politiku, razumjet će i Pija X. Tko je ne razumije, neće ni njega razumjeti.

http://newsimg.bbc.co.uk/media/images/44240000/jpg/_44240106_coffin_ap.jpg
* * * * * * *

„Ako ne znaš tko si, doći će drugi pa će ti reći

da budeš ono što on bude htio!“ I. Petrićević

- 15:41 - Komentari (0) - Isprintaj - #

četvrtak, 20.08.2009.

sv. Bernardo iz Clairvauxa

Bogatstvo i vrijednost teologije sv. Bernarda

http://www.wga.hu/detail/c/cano/vision.jpg


Draga braćo i sestre,

Danas kalendar među svecima dana navodi svetoga Bernarda iz Clairvauxa, velikoga crkvenog naučitelja, koji je živio između XI. i XII. stoljeća (1091-1153). Njegov primjer i njegovo naučavanje pokazuju se više nego korisnima i u ovo naše doba. Povlačeći se iz svijeta nakon razdoblja snažne unutarnje muke, izabran je za opata cistercitskog samostana u mjestu Clairvaux u dobi od 25 godina, te je na tome mjestu ostao kroz 38 godina, sve do smrti. Posvećivanje šutnji i kontemplaciji nije ga spriječilo u obavljanju snažnoga apostolskoga djelovanja. Uzoran je bio također i po zauzetosti kojom se borio da bi ovladao svojim naglim temperamentom, kao i zbog poniznosti kojom je znao prepoznati vlastitu ograničenost i nedostatke.

Bogatstvo i vrijednost njegove teologije nisu toliko u tome da je krenuo novim putovima, već daleko više u tome da je vjerske istine uspio predložiti tako jasnim i tako prodornim stilom da je očaravao slušatelja i pripremio mu duh na sabranost i molitvu. U svakom se njegovom spisu zapaža jeka bogatoga unutarnjeg iskustva, što ga je uspijevao prenijeti drugima iznenađujućom sposobnošću uvjeravanja. Za njega je najveća snaga duhovnoga života ljubav. Bog, koji je Ljubav, čovjeka stvara zbog ljubavi i zbog ljubavi ga otkupljuje; spasenje svih ljudskih bića što su smrtno ranjena istočnim grijehom i pritisnuti osobnim grijesima u čvrstome je prianjanju uz božansku ljubav što nam je potpuno objavljenja u Kristu raspetom i uskrslom. Bog u svojoj ljubavi liječi našu volju i naš razum uzdižući ih na najviši stupanj jedinstva s Njime, to jest na svetost i na mistično jedinstvo. O tome, među ostalim, piše sveti Bernard u kratkome ali bremenitome djelu Liber de diligendo Deo. Osim toga, postoji i jedan drugi njegov spis na kojega bih htio upozoriti, De consideratione, upućen papi Eugenu III. U njemu je glavna tema važnost unutarnje sabranosti, koja je temeljni element svake pobožnosti. Potrebno se čuvati, zapaža svetac, opasnosti pretjerane aktivnosti, bez obzira na okolnosti i na službu koju se obnaša jer brojne zaokupljenosti često dovode do “tvrdoće srca”, “nisu ništa drugo do li patnja duha, gubitak razuma, rasipanje milosti” (II, 3). Opomena vrijedi za svaku vrstu zaokupljenosti, pa i ako se tiču upravljanja Crkvom. Riječ koju s tim u vezi Bernard upućuje papi - koji je ranije bio njegov učenik u Chiaravalle - provokativna je: “Evo - piše on - kamo te mogu odvesti te proklete zaokupljenosti, ako se i nastaviš gubiti u njima… ne ostavljajući ništa od sebe sebi samome” (isto tamo). Koliko je i nama koristan ovaj poziv na primat molitve i razmatranja! Neka nam u njegovoj konkretizaciji u našemu životu pomogne sv. Bernard koji je težnju redovnika k usamljenosti i miru samostana znao uskladiti s nužnošću važnih i složenih misija u službi Crkve.

Povjerimo tu želju zagovoru Majke Božje, koju je on od djetinjstva volio nježnom i sinovskom pobožnošću priskrbljujući si naslov “marijanskog naučitelja”. Zazovimo je da zadobije dar pravoga i trajnoga mira za cijeli svijet. Sveti Bernard u jednome svome glasovitom govoru Mariju uspoređuje sa zvijezdom koju gledaju mornari da ne izgube smjer: “U talasanju zbivanja ovoga svijeta, imaš dojam da ne hodaš toliko ovom zemljom već da se lelujaš među velikim valovima i olujama; ne okreći oči od sjaja te zvijezde ako ne želiš da te progutaju valovi… Gledaj zvijezdu, zazivaj Mariju… Slijedeći ju, ne ćeš pogriješiti put… Ako te ona štiti ne boj se, ako te ona vodi ne umaraš se, ako ti je ona milostiva dolaziš do cilja” (Hom. super Missus est, II, 17).
- 00:47 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Jutarnji 'joging'

Sveti Bernard iz Clairvauxa je napisao: „Ali to je jezgra svake spoznaje. Što je tako 'za sve korisno' kao spoznaja samog sebe, kao mirno promišljanje svih vidova naših djelatnosti? Spoznaja samog sebe unaprijed promatra i uređuje ono što kanimo činiti. To je zaista nužno, ako ne želimo da nešto što smo predvidjeli i zamislili zbog žurbe načini štetu. A to ti se, ako se sjećaš, zasigurno često događalo u raspravama, u važnim službenim poslovima i odlukama s teškim posljedicama. Poznavanje samog sebe ponajprije čisti izvor iz kojega sama izvire: duh. Potom svladava nagone, upravlja djelovanjem, popravlja pogrješke, životu daje plemenitost i red te konačno posreduje znanje o božanskim i ljudskim stvarima. Spoznaja sebe razmrsuje zamršeno, sjedinjuje razjedinjeno, sabire raspršeno, istražuje skriveno, pronalazi istinito, propituje vjerojatno i prozire izmišljeno i našminkano. Ona unaprijed uređuje što se treba dogoditi i razmišlja o tome što se dogodilo, tako da se u duhu ne može ugnijezditi ništa nevaljano ili što bi valjalo poboljšati. U sreći ona unaprijed osjeća nesreću, u nesreći kao da ne osjeća ništa. Tako ona u sebi nosi veliku srčanost i razumnost" (De consideratione 1, 5.7.).

Dobro je razgovarati sa sobom

Započeti razgovor sa samim sobom! I s ovim rubnim tjelesnim i duševnim realnostima koje su nam strane, o kojima imamo dojam da nam zapravo uopće pravo ne pripadaju i da su nam neprijateljske. Valja nam, tako savjetuje Bernhard iz Clairvauxa, stupiti u razgovor s protivnim glasovima u našoj nutrini. Tako nekako on pokušava dobro nagovoriti ogorčenu volju:

„Slobodno potpuno izrazi svoje negodovanje! Nisam ja onaj koji bih te mogao povrijediti. Tebi pripada tijelo, tebi pripada sve moje. Nemaš razloga za bojazan, nemaš razloga za strah. I nije čudo ako se volja još više suprotstavi tvojemu prijedlogu, prema onoj „Veliko ti znanje mozgom zavrnulo" (Dj 26, 24)". Neka čovjek to za neko vrijeme ravnodušno podnese i prečuje što se zbiva, dok se jednom tijekom toga razgovora ne pojavi zgodna prigoda da tiho šapnemo svojoj volji: 'Ja sam danas našao prekrasan vrt i ljupko mjesto. Bilo bi dobro da se tamo odmorimo. Jer i tebi škodi ležati na ovom bolesničkom krevetu, zadržavati se na ovom ležaju boli i teška srca žalostiti se u svojoj sobici'" (Ad clericos de conversione 12).

Što, dakle, valja činiti? Uočiti, dopustiti i urediti! - To je sigurno ono prvo s čime počinje povratak nama samima. Sve što nas progoni i čega se bojimo najprije valja jednom uzeti na znanje, takoreći registrirati; i to bez prebrzog procjenjivanja ili prosuđivanja. Zbilju ne ćemo prepravljati da bude onakva kakvu bismo željeli, nego je treba jednostavno uzeti onakvu kakva jest. Izlaganje onoga što se u vlastitoj nutrini odvija ne treba zapriječiti ili zaustavljati brzom kritikom. Kad težimo za redom, ne ćemo ga postići prije nego što bez predrasuda načinimo inventar o tome što sve valja urediti. Stvari, pa i stvari srca, smiju biti ono što jesu.

Drukčije rečeno: Moramo postići jedan simpatičan odnos prema sebi samima, kako bi se kod nas kratkoročno ili dugoročno nešto moglo promijeniti. Samo tako će se prostor naše nutrine u koji ulazimo moći polagano od ropotarnice preobraziti u sređenu gostinjsku sobu, u ugodan dom koji ćemo sve više voljeti.

To smo što jesmo: ni manje ni više

Što dakle spada na samospoznaju kojoj sabranost želi služiti? Dajmo još jednom riječ Bernardu iz Clairvauxa. On upozorava na dvostruko neznanje kojemu mogu podleći svi oni koji se odriču samospoznaje; na dvostruku opasnost: od oholosti koja nastaje iz precjenjivanja i od malodušnosti zbog podcjenjivanja samog sebe:

„Moramo se dakle jako čuvati ovoga neznanja zbog kojega možda o sebi mislimo kao o manjima nego što jesmo. Ali ne manje, nego čak i više moramo se paziti onoga neznanja zbog kojega si pripisujemo previše. To se zbiva kada pogrješno vjerujemo, da bilo koje dobro koje vidimo u sebi, dolazi od nas" (De diligendo Deo 4).

Ovi posljednji ne uspijevaju uvidjeti gdje su im prirodne granice. Oni precjenjuju kako svoju snagu, tako i dane im mogućnosti djelovanja, drže se talentiranijima i nadarenijima nego što u zbilji jesu. - Nerijetko takvo precjenjivanje vlastitih sila ide paralelno s egocentričnim stavom. Tko je sklon više htjeti nego što može, prije svega činiti se većim nego li što uistinu jest, taj lako sebe drži važnim, misli da mora posvuda biti u središtu, u krajnjem slučaju drži se nezamjenjivim.

Ali spoznaja mojih granica ne treba me voditi u neki defenzivni temeljni stav, nego me otvoriti za ono što me susreće; treba mi pomoći prihvatiti izazove dana. Tko tako počinje dan, nalik je, prema Grguru Velikom (oko 540. - 604. godine), prijemljivoj dolini koja se želi gostoljubivo napuniti nadolazećim danom i njegovom zbiljom, dok je ohol ili malodušan kao brijeg s kojeg otječe voda istine.

I malodušan treba po samospoznaji nadići svoje izobličeno viđenje sebe samoga. Kad god si uzme vremena za promišljanje o sebi i svojim iskustvima, ugledat će dobre strane svoga života i stečenih iskustava. Talenti koji su mu darovani postaju mu vidljivi. Nastojeći upoznati i podnositi samoga sebe, s vremenom će zadobiti hrabrost primijeniti talente. Sve više će također uočavati što je sve u njegovoj vlastitoj povijesti prekrivalo pogled na pozitivne stvari. Tako nasilan odgoj može ostaviti posljedice za čitav život. Također visoki ideali, perfekcionističke ideje mogu nas zapriječiti u uočavanju dobra, i ako ono nije savršeno. I ovdje vrijedi stara izrijeka: Bolje je često neprijatelj dobra.

p. Hans Schaller
- 00:19 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Sv. Bernard i sv. Malahija

http://www.paradoxplace.com/Insights/Cistercians/Cistercian_Images/SBernard_BR2.jpg

Sveti Malachy, čije je porodično ime bilo O'Morgair, rođen je 1094. godine. Nakon dugih studija postao je svećenikom 1119. godine. Kako bi se usavršio u svetoj liturgiji i teologiji otputovao je u Lismore i tamo proveo dvije godine. Za opata u Bangoru je postavljen 1123. godine, a biskupom u Connoru postaje 1132. godine. Za razliku od ostalih svetaca život svetog Malachya je dobro dokumentiran, jer je njegov suvremenik Bernard od Clairvauxa odigrao ulogu vrlo preciznog biografa. On svetog Malachya opisuje kao humanu i skromnu osobu koja je u potpunosti predana vjeri. Na više mjesta on ističe Malachyev dar za proricanje budućnosti, pa između ostalog ostaje zabilježen podatak kako je točno unaprijed odredio točan dan, pa čak i vrijeme svoje smrti.
- 00:01 - Komentari (0) - Isprintaj - #

srijeda, 19.08.2009.

Sveti Ivan Eudes, svećenik (1601-1680)


http://i43.tinypic.com/abgol.jpg


U velikom i plodonosnom strujanju potridentinske obnove, u kojem je došlo i do procvata svećeničkoga života i svećeničke duhovnosti, osobito u Francuskoj, izranja poput diva i sjajne zvijezde prvog reda i lik sv. Ivana Eudesa. Bio je to pravi sin Normandije, koji je rođen 14. studenoga 1601. u Riju, blizu Argentana, u biskupiji Sées. Ivan je baštinio ove osobine svoga rodnoga kraja: bio je snažne tjelesne građe, izdržljiv i uporan, razborit, obdaren darom i sposobnošću organizacije, sposoban da učini djela trajne vrijednosti. Nosio je i duhovne značajke svoga vremena u kojem je rastao, odgajao se i izgrađivao. Bio je suvremenik Richelieua i Corneillea, živio je u vremenu u kojem je čovjek jake volje bio u velikoj časti, a junačko srce nešto što se cijenilo i ljudima imponiralo.
Ivan je jedno vrijeme bio đak isusovačkoga kolegija u Caenu. Isusovci su od njega učinili odlična latinista koji se mogao lakše izražavati pišući latinske stihove nego francusku prozu. U kolegiju se veoma razvila i njegova duboka pobožnost prema Majci Božjoj. Cijeli je život i ponosan i zahvalan što je bio član Marijine kongregacije.
Veliki osnivač tzv. Francuske škole Pierre de Berulle primio je Ivana Eudesa g. 1623. u svoj oratorij. U školi tog odličnog učitelja duhovnoga života i svećeničke duhovnosti mladi Eudes uči teocentrizam i kristocentrizam, tj. da Bog i Krist moraju stajati u središtu kršćanskoga života. Izraz je toga duha gledanje Boga u svakoj stvari, štoviše, prije svake druge stvarnosti. Po primjeru Berullea i Ivan će revnovati oko odgoja i oblikovanja svetih svećenika.
Odgojen u Berulleovoj školi, koja je ponovno otkrila svu veličinu i uzvišenost svećeništva, Ivan je 20. prosinca 1625. zaređen za sveće-nika. Već dvije godine nakon ređenja Ivan dragovoljno polazi u Argentan, da ondje dvori okužene. Znamo da to nije bilo jednostavno dvorenje običnih bolesnika, već stalna opasnost od smrtonosne zaraze. Iz Argentana odlazi u Caen, gdje se priključio zajednici berulijanskog oratorija. Od g. 1632. pa sve do 1676. posvećuje se sav župnim pučkim misijama. U njima je poučavanje u katekizmu imalo isto ako ne i odličnije mjesto nego samo propovijedanje. Ivan je bio učitelj riječi koji je znao poučavati sve vrste ljudi. Govorio im je razumljivo, praktično, znao se svima prilagoditi, odgovoriti na njihove potrebe i probleme.
Radeći kao pučki misionar, susretao je svaki dan pastoralni kler, župnike i kapelane i njihove vjernike. U tim mu je susretima jedno postalo posve jasno: pučke misije imaju samo prolazan utjecaj. Trajan utjecaj na vjernike mora osigurati sam svećenik svojim životom, primjerom i radom. Ivan je vidio da svećenika ima dostatan broj, ali da ih nema isto tako dobro odgojenih i izgrađenih. Zato smatra da prema želji, preporukama i propisima Tridentskoga sabora valja osnivati sjemeništa za što solidniji odgoj klera. Bez toga ne može biti plodonosne pastve.
Kako Ivan nije bio samo čovjek pukih teorija već i akcije, on se, ohrabren od biskupa iz Bayeuxa, odlučuje g. 1642. da u Caenu, gradu sa sveučilištem, sagradi sjemenište. Zbog te je nakane došao u sukob s generalnim poglavarom Oratorija koji je smatrao da je takvo nešto preuranjeno. No, Ivan je bio uvjeren da je to volja Božja pa je napustio Oratorij kako bi ostvario taj program. On ga je ostvario, a već g. 1643. osnovao je i novu Družbu Isusa i Marije, koja će se posvetiti odgoju svećenika. Članove te Družbe mnogi francuski biskupi pozvaše da u njihovim biskupijama osnuju i vode sjemeništa.
Ivan je htio doskočiti još jednom zlu svoga vremena: palim djevojkama. Za njih je organizirao posebne kuće i osnovao jednu žensku družbu koja će se za njih brinuti i pomoći im da se opet vrate čestitu i poštenu životu.
Ivan nije dao samo život dvjema redovničkim zajednicama već se dao i na pisanje knjiga i knjižica. Napisao je prilično toga i za svećenike i za vjernike.
Pio X. proglasio je Ivana Eudesa blaženim, a Pio XI. Svete godine 1925. svetim.
Jedno je od životnih djela sv. Ivana Eudesa bilo uzdizanje biskupijskih svećenika. On je dobro znao da pobožnost kršćanskoga puka dobrim dijelom ovisi o pobožnosti njegovih duhovnih pastira.
- 22:27 - Komentari (0) - Isprintaj - #

nedjelja, 09.08.2009.

Pretty amazing grace

Čudesna milost je ono što si mi pokazao
Čudesna milost je ono što si ti
Bio sam prazan vrč
Ti si me napunio
I čudesnom milošću dostojanstvo si mi povratio.

Upravo je čudesna milost kako si me spasio
Njome moje srce ponovno osvojio
Ljubavlju usred kaosa
Spokojem usred ratnog vihora
Čudesnom milošću si pokazao zašto je stvorena ljubav Tvoja

Oprostio si mi moju bezosjećajnost
I pokušaj da te zavaram
Stajao si pored šake jade kao što sam ja
Tvoja čudesna milost je sve što sam trebao

Spotaknuo sam se na ulazu svetišta Tvoga
Skrušen u Bogu zbog svega što sam pronašao
Ljepota i ljubav što me okružila
Oslobodili su me svega što me plašilo
Molio sam za čudesnu milost i Ti se se pojavio

Nadišao si moj gubitak nade i vjere
Dao si mi istinu u koju mogu vjerovati
Poveo me na mjesto uzvišeno
Čudesnu milost mi pokazao
U trenutku kada sam trebao milost

U ogledalu vidim Tvoj odraz
Otvorim li knjigu, Ti živiš na svakoj stranici
Padnem li, tu si da me podigneš
Svaki korak moj sa mnom dijeliš
I čudesnom milošću duh mi krijepiš.

Došao sam Ti praznih džepova
A kao bogat čovjek vratio se
Nisam vjerovao da ljubav može utaižiti žednoga
Ali čudesnom milošću si mi pokazao da može

U Tvojoj čudesnoj milosti sam imao viziju
O čudesnom mjestu kamo sam krenuo
U noći sam lutao
Besciljno lutao
I pronašao Tvoju čudesnu milost kojom si me utješio

Zaista čudesno
Zaista čudesno
Zaista čudesno
Zaista čudesno
Zaista čudesno
Zaista čudesno
Zaista čudesno
Zaista čudesno
Zaista čudesno

Nadišao si moj gubitak nade i vjere
Dao mi istinu u koju mogu vjerovati
Poveo me na mjesto uzviešeno
Pokazao mi da su ljubv i istina i nada i milost sve što mi je potrebno.




Pretty amazing grace is what you showed me
Pretty amazing grace is who you are
I was an empty vessel
You filled me up inside
And with amazing grace
Restored my pride.

Pretty amazing grace is how you saved me
And with amazing grace, reclaimed my heart
Love in the midst of chaos
Calm in the heat of war
Showed with amazing grace
What love was for.

You forgave my insensitivity
And my attempt to then mislead you
You stood beside a wretch like me
And pretty amazing grace was all I needed.

Stumbled inside the doorway of your chapel
Humbled and awed by everything I found
Beauty and love surround me
Freed me from what I feared
Asked for amazing grace
And you appeared.

You overcame my loss of hope and faith
Gave me a truth I could believe in
You led me to a higher place
Showed your amazing grace
When grace was what I needed.

Look in a mirror I see your refection
Open a book you live on every page
I fall and you’re there to lift me
You share every road I climb
And with amazing grace
You ease my mind.

I came to you with empty pockets first
When I returned I was a rich man
Didn’t believe love could quench my thirst
But with amazing grace, you showed me that it can.

In your amazing grace I had a vision
From that amazing place, I came to be
Into the night I wandered, wandering aimlessly
Found your amazing grace to comfort me.

Pretty amazing
Pretty amazing
Pretty amazing
Pretty amazing
Pretty amazing
Pretty amazing
Pretty amazing
Pretty amazing

You overcame my loss of hope and faith
Gave me a truth I could believe in
You led me to that higher place
Showed me that love, and truth, and hope, and grace
Were all I needed.
- 15:31 - Komentari (2) - Isprintaj - #

petak, 07.08.2009.

Danas, dakle, spoznaj i zasadi u svoje srce: Jahve je Bog gore na nebu i ovdje na zemlji - drugoga nema.


PAPA UPOZORIO NA DIKTATURU RELATIVIZMA


Papa









Diktatura racionalizma i relativizma neprikladan je odgovor na čovjekovo pitanje kako održavati u punini vlastiti razum kao element koji je sastavni dio identiteta, rekao je Papa.




Vjerodostojnost svećenika ovisi o njihovoj svetosti, istaknuo je papa Benedikt XVI. u srijedu tijekom opće audijencije održane u Castel Gandolfu, a na kojoj je sudjelovalo više tisuća vjernika.





Papa je, osvrćući se na lik i djelo sv. Ivana Vianneya, čiji se spomendan slavio 4. kolovoza, istaknuo kako diktatura relativizma uznemiruje i tišti razum. Govoreći o svetom arškom župniku, čija se 150. obljetnica smrti obilježava ove godine, Papa je podsjetio da se u postrevolucionarnoj Francuskoj nastojalo iz društva istrijebiti svećenstvo i Crkva. Sv. Ivan je noću prelazio na desetke kilometara da bi mogao sudjelovati na misama, a kao svećenik snažno je pastoralno djelovao nastojeći dokazati kako je ondašnji prevladavajući racionalizam u biti bio vrlo daleko od stvarnih čovjekovih potreba i stoga nije bilo moguće živjeti na njegovim temeljima.



Izazovi suvremenog društva su isto tako vrlo zahtjevni, ako ne i složeniji, primijetio je papa Ratzinger, i objasnio kako je u doba sv. Ivana vladala diktatura racionalizma, danas se u mnogim sredinama primjećuje neka vrsta diktature relativizma. Jedan i drugi odgovor je neprikladan na čovjekovo pitanje kako održavati u punini vlastiti razum kao element koji je sastavni dio identiteta i čime se on razlikuje od ostalih stvorenja.



Racionalizam je bio neprikladan jer nije vodio računa o ljudskim ograničenjima te je nastojao podići razum iznad svih stvari pretvarajući ga tako u neko božanstvo. Suvremeni relativizam se usuđuje tvrditi da ljudsko biće ne može sa sigurnošću ništa spoznati osim pozitivnih stvari na znanstvenom području, rekao je Papa i primijetio kako čovjek danas kao i onda traži potpune i zadovoljavajuće odgovore na temeljna pitanja.



Koncilski su oci željeli odgovoriti upravo na tu žeđ za istinom koja gori u srcu svakog čovjeka kada su izjavili da svećenici kao vjerski odgojitelji moraju stvarati istinsku kršćansku zajednicu koja će biti u stanju otvoriti svim ljudima put koji vodi Kristu te se majčinski skrbiti za njih, pokazujući taj put i pomažući onima koji ne vjeruju da pronađu put koji vodi Kristu i Crkvi, istaknuo je Benedikt XVI.



Po primjeru arškog župnika svećenik mora biti blizak s Kristom jer će jedino tako moći dotaknuti srca ljudi i otvoriti ih milosrdnoj Božjoj ljubavi, te u zajednicu donijeti duhovno oduševljenje i živost, istaknuo je Papa na kraju svoje kateheze srijedom.

- 23:58 - Komentari (2) - Isprintaj - #

srijeda, 05.08.2009.

JAVNA TAJNA

Kaleb ušutka narod oko Mojsija i progovori: "Krenimo ne oklijevajući i zauzmimo je, jer je možemo nadvladati!" Ali ljudi što su s njim išli odvratiše: "Ne možemo ići na onaj narod jer je jači od nas." (Br 13,29-30)

Za mnoge ljude, čak i za one koji nisu ljudi vjere, čujemo kako su bili nadahnuti prilikom stvaranja nekog svog djela. Čak je i poznati fizičar Ajnštajn jednom prilikom izjavio za većinu svojih otkrića da nisu plod racionalnog, nego 'iracionalnog'. Što će reći da nisu došla kao plod njegovih napora, nego su mu darovana, rekli bismo 'izvana'. Mi kršćani znamo, kao što čitamo u knjizi Postanka, kako nam je život UDAHNUT. Da je on dar Svevišnjeg. Na drugom pak mjestu, u Novom zavjetu, čujemo Gospodina Isusa kako za sebe kaže da je on taj Život, te da bez njega ne možemo ništa. Poslanice nam kažu kako trebamo postati Kristolici, biti suobličeni slici Kristovoj, kako bismo postali subaštinici njegovi.
Doista, Bog nam je sve dao. Dao nam je svog Sina, pa kako onda da nam ne da i sve što je njegovo. Ono pak što se od nas očekuje jeste 'biti otvoren' i imati vjeru u obećanja Božja. Toliko je toga o čemu smo poučeni. Ne možemo reći da ne znamo što bi trebalo, međutim jako malo je ljudi koji 'hode u vjeri' i po njoj primaju ono što im ovo jamstvo garantira. Stoga nimalo ne čudi kada iz praktičnog života čujemo priče slične ovoj:
U kraju u kojem živim, nadomak našeg grada, postoji jedno selo u koje se tradicionalno hodočastilo uoči blagdana Svetog Ivana Krstitelja. Običaj bi bio na povratku svojim kućama svratiti na obližnje vrelo rječice koja protječe kroz taj kraj i ponijeti sa sobom vode s izvora. Vjerovalo se naime, po tradiciji, da ta voda u sebi sadrži ljekovitost. Seljaci bi njome 'škropili' svoja polja i kuće,vjerujući kako se time štite od moguće štete, kako za dom, tako i za svoju ljetinu. Tog običaja nisu se držali samo katolici, nego čak i neke muslimanske obitelji, koje ne bi išle na hodočašće, nego bi zamolile svoje susjede da i njima ponesu 'Ivanove vode'. Jedne godine, sve je trebalo da bude kao i prijašnjih. Većina mladih je otišla, ako ništa, a ono na sijelo ili dernek kako se kod nas kaže. Međutim, navečer, pri povratku kući, zaboravili su svratiti po vodu. Kako bi prikrili svoj propust odlučili su natočiti u posude 'običnu' vodu s česme nadomak njihovih kuća i odnijeti je sutradan svojim susjedima muslimanima. Sve bi prošlo uobičajeno da se te godine nije desilo nešto neobično. Kod sviju njih urod ljetine je bio katastrofalan, dok su kod njihovih susjeda muslimana vrtovi 'rodili' kao malo kad do tada.
Ove zgode se uvijek sjetim kada naiđem na evanđeoski ulomak kao što je to ovaj današnji koji govori o onoj ženi Kanaanki koja je imala bolesnu kći, a koju Isus nije htio izliječiti u prvi mah, nego tek kada je vidio kolika joj je vjera. „Ali ona priđe, pokloni mu se ničice i kaže: "Gospodine, pomozi mi!" On odgovori: "Ne priliči uzeti kruh djeci i baciti ga psićima." A ona će: "Da, Gospodine! Ali psići jedu od mrvica što padaju sa stola njihovih gospodara!" Tada joj Isus reče: "O ženo! Velika je vjera tvoja! Neka ti bude kako želiš." I ozdravi joj kći toga časa.“ (Mt 15,21-28)
Nadahnuće ove žene je proizlazilo iz njene vjere u mogućnost ozdravljenja.
Isto tako, dok promatramo tolike ljude koji još istinski nisu upoznali Isusa, ne možemo a da se ne iznenadimo nad njihovom kreativnošću i sklonošću k dobrom i lijepom. I nerijetko se postidimo pred njihovim entuzijazmom i voljom za stvaranjem. S druge strane, za mnoge kršćane se ni po čemu se ne može zaključiti da su to što ustima ispovijedaju da jesu. Žive kao oni koji su izgubili nadu, radost života, bez spremnosti na rizik, ispunjeni strahom, malodušjem i gubitkom volje htjeti nešto uraditi sa sobom, svojim životom, društvom i zajednicom u kojoj žive. Neka čudna letargija, bezvoljnost, nezainteresiranost, umor i dosada kada se počne govoriti o stvarima od zajedničkog interesa, o vrijednostima koje bi trebalo poštivati… koje bi trebalo živjeti. I nemalo puta naiđe se na žestok otpor i protivljenje. Umah postaneš disident koji nema dodira sa 'stvarnošću' i koji 'filozofira'. Izgleda da je sve što ne ide u prilog ostvarenju osobnog materijalnog interesa 'iracionalna priča'. Nisi zanimljiv jer tvoja priča zadire u onaj dio duše čija su vrata oni upravo zatvorili. Tko si ti da ulaziš u intimnu ložnicu njihove duše i pitaš tko je njen gost sada kada to više nije Isus krist? Kako se usuđuješ? O tome se ne govori!!!
Da, o tome se ne govori, no svejedno, ta tajna i ako je tajna, jest 'javna tajna'. Svi znamo. I ja i ti. Svi mi znamo. Stvar je u tome da se ne želi o tome 'javno govoriti'. Možda i ne treba osobno i direktno javno, no svojim životom … treba, navještajem Krista raspetog i uskrslog … treba, pa i u intimnom razgovoru, kad za to dođe trenutak … ukoriti treba. Jer svaki trenutak je dragocjen. Svaki udisaj je vrijedan budući on simbolizira stvaranje i postojanje. Ono čega bi se trebali riješiti jeste strah pred životom i od života, strah od umiranja, od gubitka svog ponosa, ugleda i časti, od prezira i omalovažavanja, od pomanjkanja aplauza svijeta koji daje osjećaj vrijednosti samo onoliko koliko taj aplauz traje. Nakon njega ostaje praznina koju može ispuniti samo onaj koji ju je već jednom ispunio svojim dahom.
Da, dišemo. Još uvijek. No, do kada. Nije li poklonjeno vrijeme čin milosrđa Božjeg, koji ti daje još jednu šansu? Možda i dvi i tri… ili sto, ali hajde znadni nije li to posljednja? Zar ne bi puno ljepše bilo kada bi tvoj udisaj bio udisaj Duha Božjeg? Zar ne bi puno bolje bilo kada bi tvoj razum prije svega bio usredotočen na PRISUTNOST Božju? Nije li ti samovolja već toliko dosadila da neminovno moraš uvidjeti njenu uzaludnost koja se očituje u još većem pomanjkanju osjećaja za lijepo i dobro, u tvrdoći tvoga srca i neosjetljivosti za duhovno? Pa i onda kada si udovoljio svojim prohtjevima, nemaju li oni na koncu osjećaj gorčine i nezadovoljstva? Je li to sve od života što si htio? Ili ima nešto više?
Kada su neki novinari posjetili Gandhi-ja u zatvor upitali su ga: „Gospodine Gandhi, koja je vaša poruka? –na što im je on odgovorio: „Moj život je moja poruka!“
Kada su pak jednu časnu sestru upitali odakle joj toliki polet i gdje pronalazi snagu da uvijek iznova svaki dan živi s tolikom radošću, odgovorila je: „I često kad udišem činim to popratno izgovarajući u sebi da sve mogu u Isusu Kristu, u onome koji mi daje snagu. On je moja snaga, moja pjesma, moj život. On je razlog moje sreće, raspjevanosti, sigurnosti… Ali i onda kad sam tužna i kada plačem, kada ne razumijem život s Njegovim iznenađenjima, izričem s psalmistom: Da mi je i dolinom smrti proći, zla se ne bojim, jer Ti si sa mnom, Tvoj štap i palica Tvoja, utjeha su meni.“
Doista, život je dar. On nam je udahnut. Jednog dana ćemo izdahnuti i preći ćemo u bezvremenost kada više nećemo moći odgađati ono na što smo pozvani, iz jednostavnog razloga što u 'bezvremenosti' (namjerno ne kažem: vječnosti) neće više postojati mogućnost nove šanse. Ona postoji dok živimo u vremenu. Stoga je ovo vrijeme koje nam je darovano, vrijeme milosrđa. Bog nikog ne osuđuje, nego svakog od nas poziva, neumorno, iz dana u dan, iz sata u sat, iz časa u čas… On želi da budemo ispunjeni i preplavljeni njegovim Duhom. Želi naše spasenje, ali i našu spremnost na dioničarstvo u ekonomiji spasenja za sve ljude. Posebno one koje nam stavi na put po svojoj providnosti. Zato prva prepreka koju treba svladati jeste strah, strah od ljudi, strah od nepoznatog, strah od smrti, od umiranja, strah od križa nerazumijevanja, prezira i odbačenosti. Ne možemo biti istinski kreatori sustvaratelji ukoliko se bojimo života. Istinsku potvrdu vrijednosti nećemo dobiti od onih koji će reći kako izgledamo, nego od onog koji zna tko smo i koji nas prihvaća ovakve kakvi jesmo. Ali i poziva na više. Na bolje. Pa, ako hoćete, i na lakše, jer je rekao: „Jaram je moj sladak i breme moje lako!“
- 17:31 - Komentari (0) - Isprintaj - #

utorak, 04.08.2009.

DUH SILE



“Uistinu, Bog nam nije dao DUH STRAHA,

već DUH SILE, LJUBAVI i SAMOKONTROLE.” (2. Timoteju 1:7)


U sljedećem retku vidimo svrhu primanja navedenih vrijednosti koja su naša baština u Kristu: “Prema tome, ne stidi se svjedočanstva za našeg Gospodina ni mene, njegovog sužnja! Naprotiv, dijeli sa mnom tegobe za Radosnu vijest, oslanjajući se na Božju silu ...” Iako Pavao primanje Duha sile, ljubavi i samokontrole stavlja u kontekst davanja svjedočanstva za Krista, sve navedeno primjenjivo je na bilo kojoj razini upotrebe u vjerskom životu. Grčka riječ dynamis koja je prevedena kao sila znači: sposobnost, sila, energija, čudesna sila, smisao, značenje, sredstvo. Stavimo li predznak ‘ne’ ispred svih navedenih vrijednosti, uvidjet ćemo što duh straha želi postići u ljudskom životu. Nesposobnost, slabost, nepokretljivost, besmisao, beznačajnost i nedjelotvornost jesu neprijateljski utjecaji i utvrde koje nas sprečavaju u primanju Duha sile i djelotvornom izvršenju Božje volje.

Duh sile koji primamo u Kristu ima svoje prepoznatljive značajke i neraskidivo je povezan s ovim duhovnim vrijednostima u Božjem kraljevstvu: osobnost, položaj i mogućnosti. Osobnost je prva točka sukoba s duhom straha u životu vjernika. Odgovor na pitanje: “Čije ime nosimo?” možemo vidjeti isključivo u ogledalu Božje riječi. Prorok Izaija kaže “da se zovemo njegovim imenom”. (43:7) Isusovo ime je najmoćnije i najsilnije ime duhovnog svijeta. Ono oprašta grijehe i čini nas novim ljudima u Kristu. Prema Ivanovim riječima “mi imamo život u njegovom imenu”. (20:31) U trenutku dobivanja ovog otkrivenja postaje nam jasno zašto duh straha ne želi da se poistovjetimo s Isusovim imenom.

Ono što vjerujemo u vezi svoje osobnosti određuje naše djelovanje i život općenito.

Isus je primjer koji trebamo nasljedovati. On je u svakom trenutku zemaljskog života bio svjestan svoje osobnosti i pripadnosti. Niti jedna postojeća okolnost nije ga mogla pokolebati u vjerskom djelovanju. Znao je čije ime nosi i djelovao je u skladu s tim. Božja milost omogućila nam je da postanemo dijelovi Kristovog tijela (Efežanima 5:30). Duh straha izazvat će našu vjeru i zato mu se moramo oduprijeti. Naša nova osobnost je u Isusovom imenu (Izaija 43:6,7). Duh sile koji smo primili čini nas jačima od duha straha u svakom području. Hodajmo vjerom u tom otkrivenju i sigurno ćemo nadvladati sve strahove.

Položaj je druga točka sukoba. Niti u jednom ratu nije svejedno koji položaj vojnik zauzima. Tako ni u duhovnom ratu nije svejedno s kojeg položaja djelujemo i borimo se protiv neprijatelja. Duh sile koji primamo u Kristu može biti djelotvoran u nama i kroz nas isključivo primanjem pravilne spoznaje o našem duhovnom položaju. U kršćanskom životu sve počinje, nastavlja se i završava s Kristom. U kontekstu našeg duhovnog položaja to znači ovo: moramo u duhu vidjeti Kristov položaj, kako bi razumjeli svoj.

Pavao kaže u poslanici Efežanima “da je Bog postavio Krista sebi s desne strane na nebesima, iznad svakog poglavarstva, vlasti, sile, gospodstva i iznad svakog imena koje se naziva ne samo u ovome svijetu nego i u onome koji će doći. I sve mu je podložio pod noge”. (1:20-22) Da, Isus je Kralj kraljeva i Gospodar gospodara! On sjedi na prijestolju zajedno s Ocem i suvereno vlada. Otkrivenje ovog predmeta ide dalje od ovog stupnja spoznaje. U drugom poglavlju iste poslanice čitamo “da je Bog i nas uskrisio i postavio na nebesima u Kristu Isusu”. (6) Iako u tijelu živimo na zemlji, u duhovnom području mi smo na prijestolju s Kristom. On se ne boji demonskih sila i vlasti, zato što ih je pobijedio uskrsnućem. One su mu podložene pod noge. To vrijedi i za nas, zar ne? Mi smo postavljeni iznad duha straha. On to zna i zato pokušava stvoriti dojam da je stanje obrnuto. Nasjednemo li podvali, tada se on uzdiže iznad nas. Zato moramo čvrsto zauzeti svoj položaj u Kristu!

Mogućnosti su treća točka sukoba s duhom straha. On nas želi učiniti besplodnim i nedjelotvornim za Božje kraljevstvo. Nažalost, na mnogim mjestima uspio je u svojim naumima. Kad god ljudi kažu: “Crkva nam je slaba!”, to svjedoči tomu u prilog. Kako to postiže? Jednostavno, uvjeravanjem da ono što Božja riječ uči o djelovanju Duha sile nije primjenjivo u našem slučaju. Sve se uvijek svodi na to da netko drugi (a ne mi) može učiniti nešto u okviru Božje volje.

Sotonu ne brine previše općenito vjerovanje, ali zato postaje zabrinut kad učenje Božje riječi prisvojimo na osobnoj razini i kažemo: “I ja to mogu učiniti u Kristu!”

Učenje o djelovanju Duha sile potanko je razrađeno u poslanici Efežanima. U trećem poglavlju čitamo Pavlove riječi: “Bog može sa svojom silom koja djeluje u nama učiniti neograničeno više nego što mi možemo moliti ili misliti.” (20) Duh straha pokušava pretvoriti Božju mjeru - neograničeno više - u malo, nešto ili ništa. Uspije li nam spustiti vjeru ispod Božje razine, tada nas može uplašiti. Slikovito, vjerujemo li u devedeset pet posto istine Božje riječi, onda nam preostalih pet u koje ne vjerujemo postaje nevolja. Isus nas poziva na cjelovitu vjeru. Njegovo učenje o vjeri glasi: “Sve je moguće čovjeku koji vjeruje!” (Marko 9:23) Duh sile djeluje u području Božje volje koje nosi oznaku: neograničeno više i sve je moguće. Duh straha kaže: “Ovo sigurno nećeš moći učiniti!”, ali mi živimo vjerom u skladu s Pavlovim riječima: “Sve mogu u Kristu koji mi daje snagu!" (Filipljanima 4:13)
(nastavak ovog zanimljivog članka može se pročitati OVDJE)
- 23:56 - Komentari (2) - Isprintaj - #
































































































































































































































































































































































































































































-