Nekad prije u našem društvu znalo se čuti ponešto o krađi firmi, industrijskoj špijunaži i sličnim ekonomskim malverzacijama preko kojih se dolazilo u posjed tuđe imovine. O tome su snimljeni i brojni filmovi. No, staje li ljudska gramzljivost i na čemu, a da ne postaje još gladnija što je više tuđeg popapala? U zadnje vrijeme sve glasnije i jasnije se govori o krađi država. Ide se za formiranjem novog svjetskog poretka, ali ako je ikako moguće bez 'vojničke čizme'. Kao što admiral Domazet kaže po srijedi je proizvodnja determiniranog kaosa, tako što se izazove sukob, dobro zaradi na prodaji oružja, a potom dođe kao mirotvorac koji potom uz pomoć domaćih izdajnika preuzme sve najdragocjenije resurse te zemlje, bez direktnog učešća. A potom se preko kukavičkih bankarskih jaja ugnjezde i isišu i ono malo što je ostalo u jastucima siromaha. Mediji su tu da probude pohlepu u čovjeku i natjeraju ga iznutra da posegne za nezarađenim i tako uđe u dug i ovisnost. Pohlepa za novcem, pohlepa za moću i kontrolom drugog su usko povezani. Skoro neodvojivi. Ova događanja oko burzi i sva priča o recesiji su samo blaga uvertira onomu što slijedi. Posrijedi je ispipavanje pulsa tržišta i ponašanje naroda. Jeste da je balon pohlepe do te mjere napuhan tako da doista ogroman broj ljudi živi u potrošačkoj iluziji, no ne krije li se iza brda nešto drugo? Po svemu sudeći ovi mali berzovni udari samo su uvertira za pad burzi općenito kada će biti ukinut gotovinski način plaćanja, a kartični ostati kao jedini. A sve s jednom zadnjom nakanom o kojoj sada ne bih. Reći ću samo kako mislim da je po srijedi zadovoljenje moći kroz kontrolu ljudi. Pohlepa je samo motor moći koji pogoni te kreatore novog poretka, a koju oni, budući je vrlo dobro poznaju i jer su joj se predali dušom, vrlo 'dobro' koriste kao polugu za ostvarenje stvarne potčinjenosti. I tu dolazimo do onog bitnog što razdvaja duhove u svijetu politike i ekonomije. Je li ekonomija upravljanje ograničenim resursima kako bi se zadovoljile osnovne potrebe pristojnog i dostojnog života ili je ona instrument preko kojeg zadovoljavamo svoje niske strasti. U konačnici sve se svede na duhovno i osobno. K čemu i komu smo priklonili svoje srce? Tko je moj Bog? Kome se klanjam? Zlatnom teletu, svome egu ili istinskom Bogu?
* * * * * * *
U komentarima na jednom blogu sam pročitao kako jedan bloger tvrdi da mi koji imamo blogove s vjerskom tematikom znamo pisati jako usko i ograničeno, kao da ne postoji još toliko tema, osim dvije tri kojima se mi bavimo. Istina je da je jedno od zastranjenja vjernika laika stvaranje razlike između intimističke i društveno življenje vjere, te odsustvo s područja ekonomije, politike, kulture i drugih sfera društvenog života, no jednako tako je istina da sve polazi od toga kojim duhom smo napojeni. Tako za posljedicu imamo situaciju u kojoj se vjernici doživljavaju kao neka sporedna sekta koja nema, niti bi trebala imati veze sa stvarnim problemima u društvu. Za to smo sigurno odgovorni u određenoj mjeri, no to nikako ne daje za pravo određenim ljudima da sami sebe proglašavaju 'smislovima' dok u isto vrijeme i rukama i nogama rade na 'dokazivanju' odsustva smisla od nastanka do opstanka.
Do dobrih djela se dolazi tek preko preobraženog srca, a sama djela trebaju biti učinjena tako da ni lijevica ne zna što čini desnica. Treba doći do samozatajnosti kako bi ta djela bila učinjena doista s ispravnom nakanom za korist bližnjem i (ako smo vjernici) na veću slavu Božju. Naša djela bi trebala biti izraz sućuti i milosrđa prema potrebitom, a nikako čin samoreklame. Da bi to bilo moguće dobro bi bilo posvijestiti si da put kršćanina prije svega nije nadogradnja postojećeg, nego prije svega put 'pražnjenja' od grijeha i zla. Tek tada bivamo sposobni u preobražene mješine primiti novo vino. Drugim riječima, od slušatelja moramo postati vršitelji Riječi. Mogli bismo to interpretirati i onom Benediktovom slikom o čamcu i dva vesla na kojima piše 'ora et labora', moli i radi. Ako upotrebljavamo samo jedno veslo, nećemo daleko stići, nego ćemo se vrtiti u krugu. Sveti Pavao stoga veli kako svatko treba 'prorokovati' (uvoditi druge u otajstva vjere) primjereno vjeri koju ima u sebi. Drugim riječima, ne treba se obeshrabriti i skroz isključiti iz sredine u koju smo posijani, ali isto tako ne smije se zapustiti dimenzija hoda iznutra i rada na sebi i svojim slabostima. Nekako, i jedno i drugo bi trebalo ići paralelno, odnosno... koliko jake korijene imaš u zemlji, toliko se i protegni uvis. Ako se protegneš više nego što možeš nositi postoji opasnost pada, no ni od škrupulozne i intimističke vjere nema ništa ako ćemo od nje napraviti 'oazu' samo za sebe. I najčistija voda jednog dana postane ustajala bara ukoliko nije tekućica. Bog nas želi ispuniti darovima Duha Svetog, međutim ti darovi su uvijek za dobro zajednice. Pomoću njih bi trebali služiti u zajednici (bilo crkvenoj, bilo društvenoj) i pomagati onima koji 'ne vide, ne čuju, ne govore, ne hodaju' i dr.
Živimo u vremenu kada nakon II Vatikanskog Koncila dolazi do snažnijeg uključenja vjernika laika i u društveni i crkveni život. Razlog je to zašto dolazi i do obilatijih izljeva Duha i njegovih karizmi. Gospodin želi da se njima poslužimo kako bi liječili i oslobađali njegov narod, no pri tom bi trebalo jako paziti da to služenje bude zbog dobra drugih, a nikako zbog svog svog ugleda i časti kao nadomjestak za pomanjkanje osjećaja vlastite vrijednosti, jer kako će slijepac slijepca voditi. Ako ne znamo biti samozatajni radnici, onda je bolje povući se i ne lomiti napukle trske, te više raditi na sebi nego na drugom. Neka naša djela budu učinjena iz uvjerenja i iz ljubavi. A naše rane neka postanu proslavljene rane tako što ćemo znati umrijeti sebi i svojoj oholosti, svojim častima i priznanjima. Samo tako će one postati milosni kanali kroz koje će milost proticati i liječiti one rane od kojih smo i mi nekad bolovali.
Nema nikog tko bi bio pravedan. Svi sagriješismo. Dopustimo da nas Gospodin opravda. Tek tada ćemo moći biti svjedoci koji čine djela koja je i on činio. Njegovo milosrđe treba iskusiti na sebi kako bi znali biti ranjeni iscjeljitelji. A to milosrđe nećemo iskusiti ako se i dalje budemo parničili s ljudima od svijeta i ulazili u besplodna rječeborstva s njim. Svjedočanstvo vjere podrazumijeva hrabar i odvažan navještaj, ali ono nikada ne smije biti upravljeno za dokazivanje vlastite pravednosti. Toliko je gladnih i žednih (i u duhovnom i materijalnom smislu) oko nas da bi se vrijeme gubilo na dokazivanje umjesto na svjedočenje i pokazivaje milosrđa Božjeg. Zlo treba prokazati, no to ne smije biti izvan navještaja ljubavi Božje. Oni koji su u potrebi trebali bi nas dožvjeti kao one koji dobro čine iz ljubavi, a ne kako bi stekli određene poene. Zakon Kristov ne bi smio biti paravan iza kojeg se krijemo i čiju riječ koristimo kako bi svog bližnjeg osudili, a da prije toga naše srce nije obrezano tom Riječju.
Naša recesija treba ići za oslobađanjem od duhovnih natruha koje smo nagomilali svojom nepromišljenošću i stihijskim povođenjem za duhom ovog svijeta koji tako malo zajedničkog ima s duhom Evanđelja. Obnova svijeta polazi od pojedinca.
Kad je jednom prilikom neki novinar upitao Majku Terezu što ne valja s ovim svijetom i što bi trebalo učiniti da on postane bolji, ona mu je rekla: "Ne valjamo ja i ti. Počnimo od sebe!"
Kada ulazimo na blogove koji u svojim postovima protežiraju protubožje stavove i nemoral ne bi trebalo na njima ići za tim da im dokažemo da je njihov put pogrešan zbog odsustva smisla, nego da na nama vide da to što radimo ima smisla. A prije svega kako se ljubimo međusobno.
Tada ćemo znati djelovati i lokalno i globalno.