Još od prvih vremena Crkve da bi netko postao kršćaninom morao se je stupnjevito inicirati u otajstva vjere. Taj put uključenja netko je prolazio brže, a netko sporije, ovisno o otvorenosti osobe ili pak u kojoj mjeri je Gospodin nekog želio pripremiti za neko svoje djelo služenja u Crkvi i svijetu.
Kad gledamo sv.Pavla koliko je godina proveo u samoći, tišini i molitvi, prvo što nam dolazi na pamet jeste pitanje kako to da je on, koji je bio jedan od najboljih Gamalijelovih učenika, morao tako dugo ponirati u otajstva vjere da bi tek potom izašao javno propovijedati i djelovati. S druge strane Marija Magdalena je odmah nakon svog obraćenja postala vatren svjedok milosrđa božjeg, te je među rijetkima bila podno križa Gospodinova. Ova paradoksalna situacija nam govori kako ipak za nasljedovanje nije toliko bitno znanje koliko spremnost srca. Ono što se traži jeste nepodjeljeno i iscjeljeno srce. Nije isto dovesti u red svoje emocije kao i stanje svog duha. Iscjeljenja na području duha su najzahtjevnija i najteža, a nadasve najdugotrajnija.
U čitanjima od ove nedjelje mogli smo vidjeti u dva navrata kako i oni najbolji (Jošua u prvom čitanju i Ivan apostol u evanđeoskom ulomku) nastupaju isključivo prema onima koji, mogli bismo tako reći, do određenih rezultata dolaze jednostavno i na prvi pogled kao na prečec. S jedne strane, riječ je o onima koji su tik do Gospodina, a koje bi trebalo resiti milosrdno i široko srce poput njegovog, te s druge strane, onih koji usljed spoznaje darovane odzgor postaju izravni kanali protoka milosti Božje tako što se u povjerenju i pouzdanju otvaraju Gospodinu i slijede njegov glas. Ovi zadnji su oni koji prepoznaju glas Božji, te za hranu imaju volju Božju koju potom prosljeđuju onima koji su im stavljeni na životni put. Kod njih su konteplacija i akcija stoljeni u jedno. Oni ne oklijevaju nego jednostavno djeluju na temelju Riječi. Ne zanima ih monopol nad istinom koju bi potom iskoristili za neke svoje ciljeve, koliko vlast nad zlim duhovima i uspostava boljeg i pravednijeg okruženja u kom se nalaze. Njih ne zanimaju lobiranja, prestiž i 'politikantska produhovljenost', nego širenje Kraljevstva Božjeg na zemlji i evangelizacija. Oni jednostavno žele djelovati na temelju Riječi. Stoga u nerijetko slučajeva bivaju neshvaćeni i omraženi od istih onih koji su također krenuli za Kristom, ali koji se boje reskirati i koji ne prihvataju neke 'posebne' puteve, izvan već zacrtanih.
Nama vjernicima, jako često se zna dogoditi da kritiziramo one koji su pokrenuti Duhom, a koji se ne uklapaju u već zacrtane pastoralne sheme, bilo da smo mi ti koji planiraju, bilo da smo samo sljedbenici te uhodane prakse. No, kao što sama riječ kaže, riječ je o praksi, a ne o nepovrijedivoj istini. Praksa se mijenja, ovisno o okolnostima. Radi se o jednom te istom navještaju, samo na različit način. Duh Sveti je veći od naših programa, a on svoje darove dijeli kako kome hoće. Zar ćemo biti zavidni što je on dobar?
Dobro bi bilo upitati se: U kojoj mjeri sam spreman priznati da Krista slijedim mehanički, dok se pritom više oslanjam na svoje snage, a u kojoj mjeri doista hodim u vjeri? Živim li ja stvarno svoje svakodnevno predanje u volju Božju ili je moje kršćanstvo jedno u crkvi, drugo u društvu, a skroz neko treće u mojoj obitelji?
Svi ćemo se složiti kako se u volju Božju nemoguće predati bez vjere. Nju je moguće prigrliti s razumskom vjerom, no sprovoditi je u život je nemoguće bez aktivne vjere koja izlazi tek iz obrezanog srca (vjerom očišćeno, oslobođeno, iscjeljeno i okrijepljeno). S ovakvom vjerom, koja je dopustila 'maču Duha' da prodre u najveće dubine gdje se dotiču duh, psiha i tijelo, i tu donosi život, čovjeku je moguće izvoditi i najveća djela ljubavi. Biti vjerom obrezan znači imati oslobođen um i očišćen razum, nemati ropski strah, nego duhovnu slobodu, tj. biti u dostupnu svjetlu. Kao takvi mi ne nastupamo pod plaštem i izlikom pravednosti i pravovjernosti, te ne osjećamo potrebu sebi se i drugom dokazati i pokazati, nego samo još veću želju spriječiti djelovanje zla u sebi i preko sebe, a potom i izvan nas samih.
Onaj tko je još uvijek dobrim dijelom zarobljen eonom ovog svijeta (i tko još nije prigrlio mentalitet evanđelja) će usljed ljudskih obzira biti sputan za istinski navještaj. Tko još uvijek živi u svojoj prošlosti, zarobljen negativnim iskustvima nepraštanja, neprihvaćanja i nepodnošenja je poput onog radnika koji je krenuo orati njivu, ali se neprestano okreće iza sebe vodeći računa samo o tome kad će već jednom završiti započeto, umjesto da svoj pogled drži na cilju. Potrebno je svoju ljubav staviti u krepost umjesto u osjetnu ugodnost.
I u današnjem evanđeoskom ulomku Crkva pred nas stavlja jednog od divnijih primjera iz Starog Zavjeta. Riječ je o Nehemiji, kraljevu peharniku (osobi od najvišeg povjerenja) koji je od svog kralja tražio dopuštenje da ode obnoviti svoj rodni grad koji je bio u ruševinama. Fascinira njegova čežnja i spremnost za obnovom bez obzira na žrtvu koju mora podnijeti kako bi se već razrušeno iznova podiglo i obnovilo. Kao dvorski uglednik mogao se oglušiti na glas savjesti i nastaviti lagodno živjeti, oprvadavajući se izgnanstvom u tuđu zemlju, no Nehemija je u svom srcu ćutio žalost zbog ljubavi koju je osjećao prema svom narodu. Poticaj za obnovom je dolazio iznutra, iz nutrine njegovog srca. On u svojim molitvama tužaljkama, koje je danonoćno izlijevao pred Gospodina, ne okrivljuje nikoga, nego samog sebe poistovjećuje s cijelim narodom. I sebe smatra jednako odgovornim kao i ostale, tako da vrijeme ne troši na dokazivanje vlastite pravednosti, a tuđih propusta, nego slobodan od svih ljudskih lažnih kompromisa, predrasuda i ljudskih obzira čezne da uradi ono što smatra da je do njega. Na prvi pogled neshvatljivo. Čovjek se pita, ta odakle njemu poticaj kad je u to vrijeme živio u Babilonu, daleko od Jeruzalema. Nisu li više pozvani oni koji su u to vrijeme bili u Svetom gradu. E, baš će on sada doći i učiniti sve novim!
S nevjerovatnom sličnošću pomenuta čitanja se poklapaju s Eldadovim i Medadovim prorokovanjem te onim neznancem što je izgonio zloduhe u Isusovo ime, a koji nije bio u užem krugu izabranih. Svima njima zajedničko je to što im je bilo stalo do naroda Božjeg, a to je ona osnovna i najglavnija svrha svake katheze ili bilo kojeg drugog evangelizacijskog pothvata: Spasenje duša. I to je onaj cilj koji držimo pred očima dok se hvatamo pluga. To je važno, a ne osobni interes koji izvlačimo za sebe dok glumimo radnike na njivi Gospodnjoj.
Nehemijina žalost nije bila znak klonuća duhom, nego ljubavna bol koja ga je nukala naprijed. Za uključivanje u duhovnu obnovu nije dovoljna samo dobra volja, nego prije svega fasciniranost i oduševljenje za Gospodina, čežnja srca, vir desideriorum.
Eldad i Medad se također nisu obazirali na mišljenje većine, a posebno onih koji su prestali prorokovati, a koji bi najrađe da i njih dvojica prestanu, pa i po cijenu što će većina njiva ostati neobrađena. Iste misli su bili i oni tik uz Mojsija. No, znali su tražiti prva mjesta. To su znali! Ono jest istina da netko iz zadnje klupe puno jasnije vidi situaciju u cijeloj dvorani, nego netko tko sjedi naprijed ili kojim slučajem obnaša određenu službu u zajednici, iz prostog razloga što nije opterećen svojim statusom i jer se ne nalazi u situaciji da može nešto drastično pogriješiti. Uostalom, kao u svemu u životu, potrebno se s vremena na vrijeme malo odmaknuti od nečeg kako bismo to isto puno jasnije i čistije vidjeli. Tek tad iz te slobode mi možemo i ispravno djelovati. Sve dotle mi smo u grču i pod pritiskom koji nas onesposobljuje za neposredan navještaj Riječi Božje. Ta zgrčenost nas drži pod tenzijom, osjetljivima na tuđe reakcije, mišljenja i sudove.
Kao što rekoh, Eldad i Medad se nisu obazirali na ostalu sedamdesetoricu koji su prestali prorokovati, nego su na pameti imali ispunjenje volje Božje. Nisu se bojali da će ih se pogrešno shvatiti. Znali su da ako ih Gospodin šalje, da će isto tako pronaći sredstva da potvrdi njihovo prorokovanje, što se i dogodilo.
Prvo prošlonedjeljno čitanje ne spominje srdžbu Božju i kaznu koja je došla na Izraelce nakon što su međusobno mrmljali i žalili za prošlim vremenima dok su bili u ropstvu. Obećanoj zemlji i slobodi oni su suprotstavili propadljivo jelo, a na proročku opomenu preko Eldada i Medada čak su se pobunili i oni 'najbolji' među njima (Aron i Jošua). No, Gospodin je udovoljio njihovim sebičnim zahtjevima iako su prije toga prezreli nebesku manu proglasivši je jednoličnom i dosadnom hranom. No, tko u tijelo sije od njega može žeti samo raspadljivost i propast. Uskoro je planula srdžba Božja, te dok im 'meso još bijaše među zubima - još ga nisu prožvakali – nasta strašan pomor. "Ono se mjesto prozva Kibrot Hataava, jer su ondje pokopali one koji se bijahu polakomili."
Dobili su ono što su tražili, no morali su platiti cijenu za pokazani prezir prema kruhu s neba i prema upozorenjima koje im je slao preko svojih glasnika.
Eldad i Medad nisu trebali dokazivati ispravnost svog prorokovanja. Gospodin je svoju riječ osobno potvrdio ispunjenjem rečenog. Događanja koja su potom uslijedila govorila su sama za sebe.
Dugogodišnji hod kroz pustinju je bio uvjetovan ovim izraelskim ponašanjem (nepovjerenje i nepouzdanje). Njihova zatvorenost za riječ Božju i neposlušnost ih je držala u tom lutanju, a ne činjenica da ih Gospodin nije želio uvesti u Obećanu zemlju. Ne ponašamo li se i mi prema svojoj djeci tako? Nećemo ih uvesti u određena područja života (naravno, ona bitnija) ukoliko u njima ne vidimo spremnost da pažljivo slušaju davane upute. Jer u protivnom je to uzaludan trud. Ukoliko se pokaže da je to tako, onda ne preostaje ništa drugo nego strpljivo čekati da njihovo srce kaže: Da! Neka mi bude po riječi tvojoj!
Gospodin kao da želi reći:'Dosta mi je da hoćete; sve ostalo ja činim i znakovima potvrđujem!'
Post je objavljen 30.09.2009. u 23:43 sati.