mistagogy.blog.hr

petak, 31.07.2009.

BEZ ČASTI

"Ljudi" poznaju njegovu obitelj, "ljudi" - ti bezimeni "ljudi" - poznaju njega! Ta on je jedan od njih. Sada pak on govori posve drugačije nego oni i čini stvari koje su im čudne. Takav više ne pripada njima! Taj se izdvaja na način na koji se nitko od njih ne izdvaja! Neka ostane ono što su oni! Da sve bude kako je uvijek bilo. Ako to i nije najbolje, to im je najbliže!
- Kako se tu, gdje se zatvorenih očiju i ušiju živi iz dana u dan, može dogoditi čudo? Čudesa zahtijevaju izvjesnu dozu divljenja, upravo čuđenja, čežnje za drugačijim životom.
- Bit Isusovih čudesa je u tome da ljude izvede iz zatvora određenja i prisila u slobodu Božje djece, u slobodu od koje i sam živi. Svoje postojanje on u potpunosti razumije kao nešto što je od Boga izašlo i što k Bogu vodi. Stoga se sukobljava sa svima koji si ne mogu ili ne žele zamisliti da on zbog te prisne veze s Bogom može liječiti ljudsku patnju. Oni su si stvorili čvrstu sliku o Isusu i o njegovome Bogu. Međutim: "Ne čini sebi nikakve slike ni kipa, kaže Bog. To bi se smjelo i ovako shvatiti: Bog je ono životvorno u svakome čovjeku, ono što se ne smije dirati. To je grijeh koji činimo gotovo bez iznimke. - Osim ako ljubimo"
(Max Frisch).


Molitva


Bože stvaralačke punine, ti si svakome od nas dao jedinstveni dar koji nitko drugi nema. Nijedan čovjek nije kao drugi. Svatko treba na svoj način svojim životom svjedočiti raznolikost i bogatstvo tvoje ljubavi. Podari nam pozorni pogled kako bismo te mogli otkriti u očima drugih ljudi. To te molimo po Isusu Kristu, koji je opažao svakog čovjeka u njegovoj izvornoj ljepoti. Amen.

benedictus

- 20:00 - Komentari (2) - Isprintaj - #

ZAJEDNIČKO DONOŠENJE ODLUKE

'Izvlačenje' takoder može biti dobar nacin donošenja odluka u jednoj zajednici. Tako je bilo kod naknadnog izbora Matije u apostolski krug dvanaestorice. Kocka je odlucila izmedu njega i Josipa »Pravednika« (usp. .. 1,15 26).
Prazajednica poznaje i druge načine donošenja odluke. Najpoznatiji bi mogao biti apostolski koncil. U molitvi, u slobodnom govoru, u snažnim prepirkama, prije svega izmedu Pavla i Petra, u »lokalnim terminima« i kroz iskustvo Duha Svetoga pala je odluka da se poganima ne propiše »stranputica« zbog židovstva, ako se žele krstiti. »Duh Sveti i mi odlučili smo ...« (Dj 15,28), glasi kratka formula za ove značajne odluke mlade kršćanske zajednice.
U našem društvu koje je obilježeno kao komunikacijsko društvo i koje neprestano traži oblike zajedničkog djelovanja i odlučivanja, a i u Crkvi koja sebe nastoji vidjeti kao »communio«, kao bratsko sestrinsku crkvu sve je preče pitanje korisnih načina duhovnog donošenja odluka.
Ignacije i njegovi prvi drugovi tu mogu puno pomoći. Oni su njegovali jedan dobar dio duhovne kulture donošenja odluka o kojoj je 1983. g. 33. Generalna kongregacija Družbe Isusove rekla:
»Moramo iznova postupno usvojiti apostolsku metodiku (zajedničkog donošenja odluka, »deliberatio communitaria) sv. Ignacija.
Za jednu zajedničku duhovnu odluku postoji najprije nekoliko duhovnih preduvjeta: (objektivan, trezven, bez predrasuda)
Kao prvo potrebno je veliko poštovanje prema jednom takvom, često napornom dogadaju. Tek kad se procesi odlčivanja u jednoj kršćanskoj grupi smatraju »životnim izvorom« zajedničkog života u Duhu Svetom, postoji psihološko duhovni preduvjet da će se pr. odlučivanja smisleno provesti. Tek onda kada se jednu grupu više ne doživljava u prvom redu smetnjom na individualnom putu, nego živahnim kršćanskim prostorom za susrete, »narodom Božjim«, »tijelom Kristovim«, zajedničko odlucivanje može pored muke (napora) pričinjavati i duboku radost. Mora postojati osjećaj za višeslojnost razina zajedničkog procesa odlučivanja:
Postoji razina predmetnog raščišćavanja, razina informacija i kompetencije sudionika.
Postoje jako osobni aspekti poput posebne sklonosti, nesklonosti, bojazni, strahovanja i nada koje kod pojedinaca mogu biti jako razlicite.
Postoji proces grupe u kojem igraju ulogu pitanja povjerenja, moći, utjecaja, stranačja itd.
Postoje razine različitih metoda i struktura za donošenje odluka koje utječu na proces.
I konačno, postoji izričito duhovna razina na kojoj se provjerava dolaze li podstreci, snage i motivi kojima su izloženi pojedinac i grupa iz vjere, nade i ljubavi, i vode li većinu služenju i hvali Božjoj.
Svaki sudionik mora imati primjerenu sposobnost za rasuđivanje, artikulaciju, dogovor i konflikt, odnosno mora nastojati da ih što bolje razvije. U protivnom bi negativne emocije, fix ideje, tvrdokornost, agresivnost i letargija mogli enormno blokirati put grupe.
Za cjelovito i duhovno donošenje odluke važna je ujedno i otvorenost i pažljivost za vanjske dogadaje, za unutarnje pokrete i za Božju tajnovitost u svemu (usp. Kol 1,12 20).
Kod »postupnog« ponovnog otkrivanja ignacijanskog odlučivanja od pomoći je naviknuti se na pojedine elemente i slijediti ih kao egzaktan, razgranat sustav. Ovo s jedne strane, više odgovara situaciji učenja, a s druge strane nisu Ignacije i njegovi drugovi bili samo sistematičari, nego su koristili intuicijski i ciljano najrazličitije nacine za donošenje odluke: jednostavan razgovor, višednevno bavljenje zajedničkim pitanjima uz rad i večernjim razmjenjivanjem o tome, povlačenje u tišinu i osamu, brižno odvagivanje prednosti i nedostataka različitih alternativa.

Što to može pomoci kod pripreme, odnosno izvedbe zajednickog duhovnog donošenja odluke?

1. Njegovanje svakodnevne »molitve pažnje koja ljubi«,
kroz što ostaješ budan za ujedinjavanje vanjskih događanja, unutarnjih kretnji i tajne Božje.

2. Vježba vrednovanja na kraju susreta grupe.
Ona oštri osjećaj za ljudsko duhovne .... u jednoj zajednici. Često se sastoji od tri jednostavna pitanja:
Kako sam doživio temu, odnosno molbu?
Kako sam doživio zajednicu?
Kako sam doživio sebe?

3. Povremeno zajedničko vrednovanje uz pomoć voditelja grupe.
Ovo je prvotna forma pratilja procesa kod intenzivnog i važnog procesa odlučivanja.

4. Vježba kruga slušatelja koja je uvježbavanje u istinskom slušanju i koja manje govorljivim sudionicima razgovora stvara prostor za vrijedne doprinose.

5. Rastuće iskustvo u tome što znaci živjeti kao grupa vjernika i zajedno odlučivati.

6. Vježba, kako svjesno tražiti različite alternative kod povremenih zajedničkih odluka i kako brižno zajedno skupljati argumente pro i contra i različite mogucnosti izbora.
Pri tome je važno ne samo tražiti argumente za »vlastitu« poziciju, nego izreci stajališta za i protiv svih alternativa. To može pomoci kod smanjivanja vlastite pristranosti.

7. Kod predstojećih odluka stvoriti sebi izricito vrijeme molitve.
U njima je stvar u tome da .... duhovno ....., »rezultate« stavili u Božje ruke i iznutra se oslobodili od »neurednih sklonosti«, fix ideja i blokada osjecaja.

Model: »Slušati, razlikovati odgovoriti«:

Jedan jednostavan, a ipak zahtjevan model donošenja odluke može se sažeti u temeljne korake:

Kušati - razlikovati - odgovarati (usp. Model »slušati rasudivati djelovati«).

Kod koraka slušanja radi se o dobivanju što je više moguce točnije slike situacije odlučivanja u kojoj se nalaze pojedinac ili grupa. Ovdje se smije postaviti samo protupitanja u vezi s razumijevanjem, a ne smiju se davati prijedlozi rješenja.
Korak razlikovanja slijedi nakon primjerenog vremena tihe, osobne prerade onoga što se čulo.
On se priprema baš u vrijeme tihog razmišljanja i naknadnog ...(kušanja). Ovdje se radi o rašcišcavanju odlučujucih stajališta, procjena, tendencija, dinamike; i o tome da se osjeti u kolikoj su mjeri na djelu tendencije koje se suprotstavljaju Isusovom evandelju ili za koje se čini da su u skladu s njim.
Nakon što bi svi mogli dati svoj prilog (udio) u krugu slušatelja sve ovo bi se »obradivalo« jedno vrijeme u tišini i tražilo bi se elemente za odgovor. On bi se onda opet saopćio u krugu. Ovdje se prije svega radi o tome da se kaže koji se odgovor čini posebno važnim. U zaključnoj tišini se još jednom može pogledati i vrednovatI saopćenja. Da se pri tome ne radi o nekoj umjetnoj metodi, nego o jednostavnim temeljnim koracima ljudskog odlučivanja pokazuje nam pogled na dvije poznate biblijske odluke:

Samuel u snu triput čuje glas; onda mora naučiti razlikovati čiji glas čuje, glas velikog svecenika Elija ili Božji; i konacno daje svoj odgovor (usp. 1Sam 3,1 18).
Marija čuje andelov poziv; zatim pita razlikujući, kakva bi stvarna poruka mogla biti i konačno daje svoj odgovor, svoj da djelovanju Božje ljubavi u njoj (usp. Lk 1,26 38).
U tom se smislu »slušanje - razlikovanje - odgovaranje« temeljni koraci individualnog i zajedničkog traženja volje Božje.


Willi Lambert, "IZ LJUBAVI PREMA STVARNOSTI"


- 10:53 - Komentari (0) - Isprintaj - #

KOMUNIKACIJA

Da su se biskupi i teolozi sastajali svake veceri u malim grupama
za vrijeme Drugog Vatikanskog koncila i da su razgovarali o nacinu medusobnog ophodenja onda bi to bili radili tocno onako što je Ignacije
Lojolski 1546. naložio svojoj subraci koji su sudjelovali na ... Koncilu! Ova cinjenica može štovateljima sveca postati gotovo objavom: Ignaciije nije samo poznati i priznati sastavljac knjižice duhovnih vježbi. On je ujedno i majstor komunikacije.
Zacijelo najupecatljiviji i najkompaktniji dokument za ovo Ignacijevo umijece danas bi se reklo za njegovu »komunikacijsku kompetenciju« su njegove »Upute (Naputci) za ponašanje«, tj. njegove upute za komunikaciju, koje je on dao patrima Lajnezu, Salmeronu i Joyu za Tridentski koncil.

Zbog svog velikog znacaja cijelo pismo treba biti citirano:

» + Ihs. Naputci za ponašanje

1. Puno se može postici s Božjom pomoci za spas njihovih duša i njihov duhovni napredak u razgovoru i ophodenju s mnogim ljudima; ali i obratno, puno toga se po nama može i pokvariti kod takvog razgovora ako nismo budni i ako smo bez potpore našeg Gospodina...

2. Zbog toga bih ja (na vašem mjestu) bio polagan, oprezan, pun ljubavi u govoru, posebno kad se radi o objašnjavanju stvari koje ce se obradivati (raspravljati) na Koncilu ili cijem raspravljanju se nadamo.

3. (Još jednom), bio bih polagan (spor) u govoru, pokušao bih kod slušanja uciti i pri tome bih ostao miran iznutra kako bih shvatio misli, osjecati i namjere govornika i kako bih poslije što bolje mogao odgovoriti, odnosno što bolje šutjeti.

4. Ako su zastupljena ista ili suprostavljena gledišta neka se (stalno) daju razlozi za i protiv kako se ne bi pokazali pristranima vlastitom mišljenju i neka se vodi briga da se nikoga ne razljuti.

5. Ne bih se pozivao nikada ni na koje (živuce) osobe, a najmanje na one visokog ranga, osim u stvarima koje su vec temeljito pretresene tako da se može govoriti kako svi hoce i ne zauzimati se strastveno ni za čiju partiju.

6. Ako je materijal koji stoji u govoru tako jasan da se ne može i ne smije šutjeti neka se ipak da svoje mišljenje sa što je više mogucim mirom i skromnošcu i neka se završi s jednom frazom da ce se drugi put podvrgnuti sudu bolje ...

7. Naposlijetku: da bi se u razgovoru pravilno obradila pitanja duhovnog života, asketike ili mistike, ako se o tome vec želi govoriti, vrlo je nužno ne paziti na soje vrijeme ili nedostatak vremena zbog drugih zanimacija, nego se prilagoditi potrebi i nacinu onoga s kim planiramo razgovarati i
onda cemo ostvariti njega utjecaj na vecu slavu Božju. ... Za vlastiti napredak....
Navecer uzmite vremena za zajednicko ocjenjivanje, da biste zajedno prešli ono što se dogodilo proteklog dana i što bi se trebalo postaviti za cilj sljedecega. Oko vec ucinjenog ili onoga što još treba uciniti složite se glasovanjem ili na drugi nacin.
Navecer, molio bih, neka svaki put jednoga bratski upozore na sve što su kod njega primjetili i kada se nekome nešto kaže ne smije se suprotstavljati, osim ako se od njega traži da pobliže objasni to zbog cega ga kore. Sljedece veceri neka i drugi napravi isto i tako dalje kako bi se svi
medusobno u bratskoj ljubavi i na dobrom glasu promicali kod subrace.
Ujutro ... i dvaput dnevno ... Ovaj red pocinje vrijediti u roku od prvih pet dana nakon dolaska u Trident....... Amen.«

(Citirano prema Ignatius von Loyola, Trost und Weisung. Geistliche Briefe. Itg. von Hugo Rahner, neu beart. von Paul Imhof, Zürich 1989, str. 89 91).

Ako se podsjetimo na to a kod Ignacija se to uvijek iznova mora ciniti da je za njega svaka rijec znacajna, onda je ovo pismo jedna kratka teorija, a ujedno i uputa za korištenje ignacijanske komunikacije. Ona kaže:
Nacin na koji se medusobno ophodimo je od velike važnosti za prenošenje vjere i za proces odlucivanja.
Budnost, brižnost, pažljivost i potpora Duha Svetoga cine temelj komunikacije.
Postoji nešto što je prije slušanja, tj. primanja: Tek onaj tko umije slušati, zna stvarno i govoriti i odgovarati u protivnomje obicni »zvucnik« ili puki eho koji se reflektira.
Kod razgovora se radi o tome da opazimo i razumijemo misli, tj. objektivni sadržaj, zatim emotivni svijet govornika i naposljetku njegovu stvarnu, cesto iza rijeci skrivenu, poruku. Ovo se može dogoditi samo ako uvijek iznova pazimo na nutarnju slobodu i mir inace drugoga percipiramo tako iskrivljeno kao što uzburkana voda iskrivljeno zrcali okoliš.
Ne radi se o afirmiranju vlastitog mišljenja ili nekog interesa jedne strane, nego o brižnoj zajednickoj potrazi za onim što ce se pokazati istinom i najboljim dobrom.
»Tipicno za Ignacija« je da on ne daje samo pravila na ruku nego odmah i upute za uvježbavanje: Svake veceri tri druga trebaju dati jedan drugome feed bach, tj. provjeru; svaki se vec ujutro treba prilagoditi za susrete toga dana i dvaput dnevno se svjesno pitati kako se osjeca kod razgovora, kod predavanja itd.
O ignacijanskoj umjetnosti komunikacije bi se moglo reci obilje toga: o njegovim uputama za sastavljanje pisama, koji su trebali služiti komunikaciji u Družbi Isusovoj koja je brzo rasla; o njegovim uputama o »bratskom prekoravanju« i njihovim najvažnijim uvjetima; o uvažavanju karaktera doticnoga partnera kod uvježbavanja; o njegovoj neobicnoj sposobnosti u ophodenju s ljudima.
Sve ove i mnoge druge upute pripadaju još uglavnom neuzdignutim blagima ignacijanske duhovnosti.
Pocetke ove umjetnosti susretanja Ignacije je sigurno naucio kroz svoje obrazovanje na dvoru. Ali još više je naucio kroz svoje iskustvo u duhovnim razgovorima u malim grupama i u pojedinacnom vodenju u
duhovnim vježbama.
Medu poznate napomene o komunikaciji spada i prethodna napomena u knjižici duhovnih vježbi:
»Da bi i onaj tko daje duhovne vježbe i onaj tko ih obavlja sebi medusobno više pomogli i koristili, moraju pretpostaviti da svaki dobar kršcanin mora biti više spreman na to da izjavu bližnjega smatra vjerodostojnom, nego da je osuduje« (EB 22).
Koji predznaci za jedan razgovor! Ne postoji jednostrana veza izmedu onoga kojisamo daje i onoga koji samo prima, nego obojica koriste jedno drugom u duhovnom susretu. Koliko li se samo ovdje prethodno povjeruje smatra temeljnom osnovom za svaki razgovor: Dok se, takoreci, ne dokažesuprotno, mora se drugoga uvijek razumjeti »u dobrom (pozitivnom) znacenje«!
Duhovne vježbe su mjesto na kojem postane jasno da se u ignacijanskoj umjetnosti komunikacije naposljetku vodi o tome da se dode do sve dubljeg medusobnog zajedništva i s onim koji je sam u svojoj božanskoj, trojedinoj ljubavi savršeno zajedništvo (communio).


Willi Lambert



- 10:36 - Komentari (0) - Isprintaj - #

četvrtak, 30.07.2009.

GEHENA U SVAKODNEVNICI

Razmišljajući ovih dana o Gospodinovom navještaju o koncu svijeta i konačnom razvrstavanju, prisjećam se ujedno i njegovog poziva da ne čupamo kukolj prije žetve, jer s njim možemo počupati i dobro žito. Kako se ne sjetiti tolikih velikana vjere, poput Pavla ili Augustina, koji bi bili počupani već u startu da se pitalo našu ljudsku 'pravednost'. Potrebno je stoga napraviti jasnu distinkciju između zla samog po sebi i osobe preko koje se u danom trenutku to zlo očitovalo.

Mi smo skloni poistovjetiti zlo i osobu jer nam je lakše boriti se protiv nečeg vidljivog i konkretnog a što ne zahtjeva vjeru. Što više, to zlo koje vidimo na drugom je u većini slučajeva projekcija naših osobnih grijeha. Činjenica je da nam na drugom smeta upravo ono s čime osobno imamo najviše problema. Mislimo svoj problem riješiti tako što ćemo 'savladati' osobu. O ovom bi se dalo na dugo i na široko govoriti, no u ovom trenutku želim samo reći kako u svima nama pored dobrog posijanog sjemena postoji i ono sjemenje koje je posijao neprijatelj Božji, te da nema opravdanja ni za koga koji podiže ruku s kamenom da osudi i presudi, osim ako mu to nije dano po službi. "Zli slugo, zar i ti nisi trebao činiti kao i ja prema tebi!"- jasna je opomena svima nama.

Kod navještaja, koji se sastoji od prokazivanja grijeha i pokazivanja milosrđa Božjeg, uvijek je potrebno razlučiti zlo od osobe po kojoj dolazi sablazan. Ne indentificirati je s njim, nego uvijek ostaviti otvorena vrata za ljubav Božju koja čeka najmanji čin žaljenja zbog počinjenog zla pa da pohiti u susret i zagrljaj izgubljenom. Zato je navještaj uvijek dvojak. S jedne strane, dok pokazuje Krista raspetog, pokazuje grijeh svijeta, a s druge, koliku je ljubav Bog imao prema nama žrtvujući svog Sina zbog našeg spasenja. Ukoliko se naglašava samo jedno uvijek se u opasnosti da ili veći naglasak stavimo na snagu zla te time drugog još više udaljimo i od sebe i od Boga ili da otvorimo vrata većoj preuzetnosti i grijesima protiv milosrđa Božjeg. Isto to važi i za razlučivanje vlastitih nagnuća, koja često puta ne vidimo u jasnom svjetlu jer smo donekle uvjetovani okolnostima.

Da bi se s obećanja Božjih stiglo do njihovih ispunjenja potrebno je vjerom se probiti i izbjeći sve zamke koje stoje na putu do istinskog svjedočanstva. A da bi to bilo moguće potrebno je savladati tri glavna neprijatelja. To su tijelo, svijet i đavo sa svojim slugama. Budući smo ovih dana kroz svakodnevna čitanja dosta slušali o djelovanju ovog zadnjeg, i samo ovo razmatranje usmjerio bih u istom pravcu, te poseban naglasak stavio na esenciju, tj. najveću moguću bol koju jedna osoba može doživjeti u 'geheni', a to je vječna odjeljenost od svog tvorca.

Crkva je kroz svu svoju povijest (Carigradska sinoda, Lateranski sabor, Lionski sabor, Firentinski sabor, Tridentski ... i dr.) govorila o postojanju vječnog pakla u koji duše umrle u teškom grijehu odlaze i trpe paklene muke u "vječnom ognju", od kojih je najgora i najteža ona koja se ogleda U ODJELJENOSTI od Boga. A tu vječnu, konačnu muku svima nama je dano iskusiti djelimično kroz 'prženje savjesti' i nemir koji nastaje u duši onda kada smo se postavili suprotno zakonima Božjim, tj. izašli iz dostupnog svjetla kroz neposluh i svjesno odbijanje ponuđene milosti.
Svi, manje-više, imamo iskustvo odbačenosti i nevoljenosti, bilo da smo se i sami postavljali kao oni koji si olako uzimaju za pravo da odbacuju ljude oko sebe, bilo da smo mi bili ti koji su na svojoj koži osjetili nečiju nemilosrdnost. I to je nešto čime najviše možemo nekoga kazniti . Ne postoji gori šamar od ignoracije, budući on osobu ponižava u njenom najdubljem temelju. U njenom bitku. Odijeliti se znači poslušati dijabolički glas koji u nama proizvodi osjećaj vlastite pravednosti s konačnom namjerom da u nama stvori prezir naspram drugog, te proizvede razdor, nejedinstvo.

Budući smo kršteni u istom Duhu stvaranje odjeljenosti je nešto što najdublje zadire i vrijeđa Duha Svetog. Istina, živimo u vremenu jako naglašenog individualizma i jako naglašenih osobnih prava, tako da govor o jedinstvu i duhovnosti zajedništva, na momente mi se čini tako, izgleda kao prazan i nebitan govor. Vrlo lako zaboravljamo da čak i svjesna, hotimična i slobodno izabrana apostazija još uvijek nije jamstvo da će netko završiti u paklu. Razlog je to zašto Isus insistira na strpljivosti i neosuđivanju, te poziva da konačni sud prepustimo njemu. Nitko od nas ne može imati tu sigurnost kao sam Gospodin, koji vidi sve razloge i motive. Mnogi ljudi na površini često izgledaju kao sinovi pakla samo zato što još uvijek nisu otkrili rijeku Života na kojoj bi ugasili svoju glad za prihvaćanjem (identitetom) i ljubavlju, a njihove reakcije često nisu ništa drugo nego obrambeni obrasci ponašanja.

U ovom virtualnom svijetu nerijetko ćemo susresti ljude koji su sablazan, ako to uopće možemo tako nazvati, u ovom civilizacijskom trenutku, kada čovječanstvo sve više naliči raspojasanoj Sodomi, međutim treba biti svjestan da i među nama vjernicima postoje tolike podjele i razilaženja da je suvislo boriti se protiv 'vanjskih' neprijatelja, a ustrajavati na podjelama tipa: 'Ja sam Pavlov, ja Apolonov', itd. Toliko je toga u nama, čime smo napojeni, a što u mnogim segmentima ne odgovara evanđeoskom duhu. U srcu se često ne nalazi isto što i na usnama.

Zato se pitam: 'Kako je moguće Boga slaviti, a u svom srcu još uvijek njegovati duh pobune, prezira i odjeljenosti? Kako stati pored svog brata ili sestre u hramu Božjem i podići ruke u znak slavljenja, a da ga dan prije toga nismo niti htjeli pozdraviti na ulici? Koga mi lažemo? Drugog ili sebe? Kako mislimo biti dionici kraljevstva Božjeg ako umjesto njega stvaramo 'gehenu' oko sebe? Mislimo li do Boga stići tako što ćemo zaobići drugog i negirati postojanje horizontale križa? Nisu li nemir i vrelina savjesti siguran znak da rješenja treba potražiti u sebi?'

- 23:23 - Komentari (0) - Isprintaj - #

POVUĆI SE ILI RAZGOVARATI?

Najuobičajenija forma povlačenja je ignoriranje (odluka na šutnju ili nereagiranje), ali pod povlačenjem se podrazumijeva svako neizražavanje osjećaja. Povlačenje uključuje izbjegavanje davanja potpore, nagrade ili pozitivne pažnje.

Svi smo u životu doživjeli najmanje jednu situaciju kada se neka osoba povukla i udaljila od nas bez ikakvog objašnjenja. U isto vrijeme većina nas prepoznaje potrebu skrivanja osjećaja i uglavnom ih radije skrivamo nego što ih izražavamo, pa smo vjerojatno i mi ponekad smatrali kako su naše reakcije nepotrebne ili besmislene, te smo se povukli bez ikakvog objašnjenja.

Svi smo do sada vidjeli obje strane dileme povlačenja, ali zbog čega ponavljamo takve obrasce ponašanja iako znamo da su neučinkoviti?

Emotivna bol je korijen naše tendencije da se povučemo, a povlačenje uzrokuje bol ljudima od kojih smo se povukli. Zbog toga bismo mogli reći kako je povlačenje disfunkcionalna navika koja kreira slom komunikacije i svakog razumijevanja.

Nitko ne zaslužuje biti objektom povlačenja. Ignoriranje pokazuje krajnji oblik nepoštovanja i grozna je stvar koju možete nekome napraviti.

Prva stvar koje biste se trebali sjetiti dogodi li se to vam je da niste vi krivi. Uhvaćeni ste u zamku nečijih tuđih loših obrazaca ponašanja. Ta osoba ne zna kako bi izrazila svoje osjećaje na zdrav način, možda zbog toga što je jednostavno zločesta, a možda samo zbog toga što kroz djetinjstvo ili poučena lošim iskustvima nije naučila izražavati osjećaje.

Druga korisna stvar koju morate znati je da ni osoba koja se povukla nije napravila to bez ikakve boli. Razlog svakog povlačenja je neka vrsta boli. Povlačenje se rijetko napravi zbog toga što je netko potpuno hladan, uglavnom se osobe povlače upravo onda kada im je stalo (ili im je bilo stalo), ali ne znaju na koji drugi način pokazati svoje negodovanje. To vam može biti korisno kako biste suosjećali s osobom koja vas je povrijedila ignorirajući vas. Povlačenje je samo jedna od ustaljenih negativnih navika po kojoj takve osobe reagiraju – braneći sebe i svoje osjećaje.

Ako se netko povukao od vas i ignorira vas neko vrijeme, nemojte inzistirati. Vi ne možete utjecati na nečije ponašanje ili bar ne dok vas ta osoba ignorira. Zbog toga joj dajte dovoljno vremena. To vrijeme iskoristite za razmišljanje o svojim navikama i obrascima ponašanja prema toj osobi.

Ali ako vi znate često biti ta osoba koja se povlači trebali biste razmisliti o svome ponašanju. Povlačenjem zbog boli uzrokujete samo još više boli. Naučite prekinuti taj lanac i razgovarati. Ako vam je teško u početnim fazama osjećaje sročite na papir, pošaljite mail ili poruku. Kasnije ćete već moći izgovarati ono napisano, sve dok ne dođete do razine da možete razgovarati konstruktivno o svojim osjećajima.

Prenešeno iz COVERMAGAZIN

- 23:17 - Komentari (0) - Isprintaj - #

utorak, 28.07.2009.

PAKAO POSTOJI



pakao

Nauk o paklu tako je zastrašujući da gotovo svaka krivovjerna sekta završi u odbacivanju postojanja vječnog pakla. Unitarijanci-univrezalisti, adventisti sedmog dana, Jehovini svjedoci, kristadelfijanci, kršćanski znanstvenici, religiozni znanstvenici, pripadnici New Age pokreta te Mormoni – svi su odbacili ili tako drastično izmijenili nauk o paklu da on više ne predstavlja ozbiljnu prijetnju. Posljednjih desetljeća ovo propadanje zahvatilo je glavnu struju evangelikalizma te veliki broj značajnih evangelikalaca zastupa shvaćanje da nema vječnog pakla – zli će naprosto biti uništeni.

No vječna je priroda pakla naglašena u Novom Zavjetu. Na primjer, u Mt 9,47-48 Isus nas upozorava, "Bolje ti je jednooku ući u kraljevstvo Božje, nego s oba oka biti bačen u pakao, gdje crv njihov ne gine niti se oganj gasi." A u Otk 14,11 čitamo: "Dim muke njihove suklja u vijeke vjekova. Ni danju ni noću nemaju počinka oni koji se klanjaju Zvijeri i kipu njezinu i tko god primi žig s imenom njezinim."

Pakao nije samo teoretska mogućnost. Isus nas upozorava da onamo odlaze stvarni ljudi. On kaže: "Uđite na uska vrata! Jer široka su vrata i prostran put koji vodi u propast i mnogo ih je koji njime idu. O kako su uska vrata i tijesan put koji vodi u Život i malo ih je koji ga nalaze!" (Mt 7,13-14).

Zato je Katolička Crkva potpuno čvrsta u svom naučavanju stvarnosti pakla. Katekizam Katoličke Crkve navodi: "Crkva u svom naučavanju potvrđuje opstojnost pakla i njegovu vječnost. Duše onih koji umiru u smrtnom grijehu odmah nakon smrti silaze u pakao, gdje trpe paklene muke, "vječni oganj". Glavna se paklena muka sastoji u vječnom odjeljenju od Boga, u kojemu jedinome može čovjek naći život i sreću, za sto je stvoren i za čime teži." (KKC 1035).

U svojoj knjizi iz 1994, Prijeći prag nade, papa Ivan Pavao II piše da "prečesto propovjednici, katehisti, učitelji... više nemaju hrabrosti govoriti o opasnosti pakla" (str. 183).

Glede stvarnosti pakla, papa kaže, "Zapravo, drevni su sabori odbacili teoriju... prema kojoj bi svijet bio obnovljen nakon uništenja te bi svako stvorenje bilo spašeno; teoriju koja ukida pakao... Kristove riječi su nedvosmislene. U Matejevu Evanđelju on jasno govori o onima koji će otići u vječnu muku (usp. Mt 25,46). [Ali] tko će to biti? Crkva nikad nije ništa proglasila u vezi tog pitanja." (str. 185-6).

Tako je odlučeno o pitanju da će neki otići u pakao, ali o pitanju tko će točno otići u pakao nije odlučeno.

Rani Crkveni Oci također su bili potpuno čvrsti glede stvarnosti vječnog pakla, kao što pokazuju sljedeći navodi.

Ignacije Antiohijski

"Kvaritelji obitelji neće baštiniti Kraljevstva Božjega. A ako oni koji čine te stvari prema tijelu podnose smrt, koliko više ako čovjek zlim učenjem kvari vjeru Boga zbog koje je Krist bio razapet? Čovjek koji postane tako prljav past će u neugasivu vatru: a isto tako i svatko tko ga sluša" (Pismo Efežanima 16:1-2 [110. g. po Kristu])

Drugi Klement

"Ako činimo po Kristovoj volji, zadobit ćemo mir; ali ako ne, ako zanemarujemo njegove zapovjedi, ništa nas neće izbaviti od vječne kazne" (Drugi Klement 5:5 [150. g. po Kristu]).

"Ali kad vide kako su strašnim mukama u neugasivoj vatri kažnjeni oni koji su griješili i zanijekali Isusa svojim riječima ili djelima, pravednici, koji su činili dobro, i koji su podnijeli mučenja i mrzili udobnosti života, dat će slavu svom Bogu govoreći, "Još ima nade za onoga koji je služio Bogu svim svojim srcem"" (ibid., 17:7).

Justin Mučenik

"Nije više moguće onome tko čini zlo, pohlepnomu i podmuklomu, sakriti se od Boga, nego kreposnomu. Svaki će čovjek primiti vječnu kaznu ili nagradu koju njegova djela zaslužuju. Zaista, kad bi svi ljudi to prepoznali, nitko ne bi čak ni na kratko izabrao zlo, znajući da bi se izvrgnuo vječnoj kazni pakla. Naprotiv, sve bi poduzeo da se obuzda i ukrasi krepošću, kako bi zadobio dobre darove od Boga i izbjegao kaznu" (Prva obrana 12 [151. g. po Kristu]).

"Naučeni smo da na besmrtnost mogu ciljati samo oni koji su živjeli svete i kreposne živote, bliske Bogu. Vjerujemo da će oni koji žive izopačeno i ne kaju se biti kažnjeni u vječnoj vatri" (ibid., 21).

"[Isus] će sići s neba u slavi sa svojim anđelima, i uskrsnuti tijela svih ljudi koji su ikad živjeli. Tada će čestite zaogrnuti besmrtnošću; ali opake, obučene u vječnu osjetljivost, predat će vječnoj vatri, zajedno sa zlim demonima" (ibid., 52).

Polikarpovo mučeništvo

"Usredotočujući svoje misli na Kristovu milost, [mučenici] su prezreli muke ovoga svijeta i zadobili vječni život unutar jednog sata. Za njih, vatra njihovih okrutnih mučitelja bila je hladna. Pred očima su imali svoj bijeg od vječne i neugasive vatre" (Polikarpovo mučeništvo 2:3 [155. g. po Kristu]).

Matetes

"Kad spoznaš što je pravi život, onaj nebeski; kad prezreš prividnu smrt, koja je privremena; kad se budeš bojao stvarne smrti, koja je pripremljena onima koji će biti prokleti u vječnoj vatri, vatri koja će do kraja kazniti one koji su joj izručeni, tada ćeš osuditi prijevaru i zabludu svijeta" (Pismo Diogenetu 10:7 [160. g. po Kristu]).

Atenagora

"[M]i [kršćani] smo uvjereni da ćemo, kad napustimo ovaj sadašnji život, ući u drugi život, bolji od ovoga... Tada ćemo prebivati blizu Boga i s Bogom, nepromjenjivi i oslobođeni od trpljenja u duši... ili ako otpadnemo s ostatkom [čovječanstva], u gori život i u vatru; jer Bog nas nije stvorio kao ovce ili tegleće životinje, kao usputno djelo, da bismo nestali ili bili uništeni" (Obrana kršćana 31 [177. g. po Kristu]).

Teofil Antiohijski

"Posebnu pažnju posvetite proročkim pismima [Biblije] i ona će vas odvesti na jasniji put da izbjegnete vječnu kaznu i pribavite vječno dobro Boga... [Bog] će ispitati sve i pravedno presuditi, dajući svakom plaću prema zasluzi. Onima koji su tražili besmrtnost strpljivim vršenjem dobrih djela, dat će vječni život, sreću, mir, spokoj i sve što je dobro... Za nevjernike i omalovažavatelje i one koji se ne podvrgavaju istini nego pristaju na pokvarenost, koji si bili uključeni u preljube, blud, homoseksualnost, pohlepu i nezakonito idolopoklonstvo, bit će gnjev i ogorčenje, nevolje i boli; i na kraju, takvi ljudi će biti zadržani u vječnoj vatri" (Autoliku 1:14 [181. g. po Kristu]).

Irenej

"[Bog će] poslati duhovne sile zla i anđele koji su zgriješili i postali otpadnici i bezbožne, nepravedne, bezakonike i bogohulne među ljudima u vječnu vatru" (Protiv krivovjerja 1:10:1 [189. g. po Kristu]).

"Kazna se povećava za one koji ne vjeruju Riječi Božjoj i preziru njen dolazak... [O]na nije tek privremena, nego vječna. Kome god Gospodin kaže, "Odlazite od mene, prokleti, u oganj vječni", taj će biti zauvijek proklet" (ibid., 4:28:2).

Tertulijan

"Nakon što završi sadašnje doba, dosudit će onima koji ga štuju nagradu vječnog života, a bezbožnima jednako vječnu i beskrajnu vatru" (Obrana 18:3 [197. g. po Kristu]).

"Tada će cijeli ljudski rod biti obnovljen da primi pravednu plaću prema onome što je zaslužio u ovom periodu dobra i zla, i da mu od tada ovo bude plaćeno u neizmjernoj i beskrajnoj vječnosti. Tada više neće biti ni smrti ni ponovnog uskrsnuća, nego ćemo zauvijek biti isti kao sada, bez promjene. Štovatelji Boga će uvijek biti s Bogom, odjeveni u prikladnu supstancu vječnosti. Ali bezbožnici i oni koji se nisu potpuno okrenuli Bogu bit će kažnjeni u jednako beskrajnoj vatri i imat će iz same prirode ove vatre, koja je božanska, izvor nepokvarljivosti" (ibid., 44:12-13).

Hipolit

"Stojeći pred Kristovim sudom, svi oni, ljudi, anđeli i demoni, jednoglasno će povikati: "Pravedan je tvoj sud!" I pravednost tog uzvika bit će očita u naknadi danoj svakome. Onima koji su dobro činili bit će dana vječna sreća; dok će ljubiteljima zla biti dana vječna kazna. Neugasiva i beskrajna vatra čeka ove posljednje, i određeni vatreni crv koji ne umire i koji ne troši tijelo nego neprestano probija iz tijela s neprolaznom boli. Nikakav san neće im dati odmora; noć ih neće umiriti; smrt ih neće izbaviti od kazne; priziv prijatelja koji se zauzimaju neće im pomoći" (Protiv Grka 3 [212. g. po Kristu]).

Minucije Feliks

"Nije mi nepoznata činjenica da se mnogi, svjesni onoga što zaslužuju, prije nadaju nego li vjeruju da za njih ne postoji ništa nakon smrti. Radije bi bili uništeni nego oživljeni radi kazne... Niti ima mjere niti kraja tim mukama. Ta mudra vatra pali udove i ponovno ih uspostavlja, odnosi ih a ipak zadržava, baš kao što ognjene munje udaraju tijelo ali ga ne uništavaju" (Oktavije 34:12-5:3 [226. g. po Kristu]).

Ciprijan Kartaški

"Vječno goreća Gehena i kazna proždiranja živom vatrom uništavat će osuđene; neće biti nikakvog načina kojim bi oni na mukama mogli dobiti predah ili ih okončati. Duše zajedno s tijelima bit će očuvane za trpljenje u neograničenoj agoniji... Jad u kazni bit će tada bez ploda kajanja; plakanje će biti uzaludno a molitva bezuspješna. Prekasno će povjerovati u vječnu kaznu, oni koji nisu vjerovali u vječni život" (Demetrijanu 24 [252. g. po Kristu]).

"O, kakav će to biti dan, i kako veličanstven kada dođe, najdraža braćo! Kad Gospodin... baci u pakao zločince i osudi naše progonitelje na vječnu vatru i oganj koji kažnjava!" (Pisma 58:10 [253. g. po Kristu]).

Laktancije

"Sveta nas pisma obavještavaju na koji će način opaki biti kažnjeni. Jer pošto su počinili grijehe u svojim tijelima, ponovno će biti obučeni u tijela da bi dali zadovoljštinu u svojim tijelima; ali to neće biti ono tijelo u koje je Bog obukao čovjeka, poput ovog našeg zemaljskog tijela, nego neuništivo, koje traje zauvijek, kako bi moglo podnijeti muku u vječnoj vatri, čija je priroda drukčija od ove naše vatre koju koristimo u neophodnim svrhama života i koja se gasi ako se ne održava odgovarajućim gorivom. Ali ta božanska vatra živi sama od sebe plamti bez ikakvog uzdržavanja... Ista ta božanska vatra, dakle, jednom te istom snagom i moći, će i paliti zle i održavati ih i koliko god uništi od njihovih tijela toliko će opet uspostaviti i opskrbljivat će sebe vječnim podržavanjem... Tako, bez ikakvog gubitka tijela, koje će vraćati svoju bit, ona će ih samo paliti i djelovati na njih osjećajem boli. Ali kad [Bog] bude sudio pravedne, i njih će također iskušati vatrom" (Božanska pravila 7:21 [307. g. po Kristu]).

Ćiril Jeruzalemski

"Tada ćemo uskrsnuti, svi sa svojim tijelima za vječnost, ali ne svi s istim tijelima: jer ako je čovjek pravedan, primit će nebesko tijelo, kako bi mogao dostojno razgovarati s anđelima; ali ako je čovjek grešan, primit će vječno tijelo prikladno da izdrži kazne za grijehe, da može vječno gorjeti u vatri i nikad ne izgorjeti. I Bog će pravedno dodijeliti tu sudbinu objema stranama, jer ništa ne činimo bez tijela. Hulimo ustima, a ustima i molimo. Tijelom činimo blud, a tijelom i održavamo čistoću. Rukom pljačkamo i rukom dijelimo milostinju; i sve ostalo na sličan način. Pošto nam je dakle tijelo bilo sluga u svemu, ono će s nama u budućnosti dijeliti i plodove prošlosti" (Katehetska predavanja 18:19 [350. g. po Kristu]).


Prenešeno s KNI

Preporučam ovu besplatnu e-knjigu, svjedočanstvo, kao prilog razmatranjima na ovu temu: GLORIA POLO: Svjedočanstvo,
te molitvu jednog našeg katoličkog svećenika iz SAD-a, koju on nudi kao predložak u duhovnoj borbi sa silama zla:


MOLITVA ZA DUHOVNU BORBU

Oče nebeski, ljubim Te, hvalim i slavim. Hvala Ti što si nam poslao svog Sina Isusa koji je pobijedio grijeh i smrt meni na spas. Hvala Ti što si nam poslao svoga Duha Svetoga koji mi daje snagu, čuva me i vodi prema punini života. Hvala Ti za Mariju, moju nebesku Majku, koja za mene posreduje s anđelima i svetima.

Gospodine Isuse Kriste, stavljam se u podnožje Tvoga Križa i molim Te da me prekriješ svojom predragocjenom krvlju, koja izvire iz Tvoga presvetog srca i iz Tvojih presvetih rana. Operi me, o moj Isuse, u živoj vodi koja teče iz Tvoga srca. Gospodine Isuse okruži me svojom svetom svjetlošću.

Oče naš koji si na nebesima, daj da vode ozdravljenja poteku u prošlost po majčinu i očevu rodu i očiste moje obiteljsko stablo od grijeha i od svakog utjecaja Zloga. Dolazim pred Tebe Oče, i molim Te da oprostiš meni, članovima moje obitelji, mojoj rodbini i precima, svakome od njih koji se predao Tebi protivnim moćima i koji nije častio Isusa Krista. U sveto ime Isusovo ja sada vraćam svako područje koje je sotona oduzeo i stavljam ga pod gospodstvo Isusa Krista.

O Oče, snagom Duha Svetoga pokaži mi svaku osobu kojoj moram oprostiti i svaki neispovjeđeni grijeh da se za njega pokajem i da ga ispovjedim. Pokaži mi sve što ti u mojem životu nije bilo drago, prigode koje su dale ili su mogle dati uporište Sotoni da vlada mojim životom. Hvala Ti, Oče, što mi ih pokazuješ. Hvala Ti na praštanju i ljubavi.

Gospodine Isuse, tvojim svetim imenom vezujem sve duhove u zraku, u vodi, na zemlji i pod zemljom. Vezujem u ime Isusovo svakoga izaslanika iz Sotonina glavnog stožera i zazivam predragocjenu krv Isusovu da dođe u zrak, u atmosferu, u vodu, na sve plodove koji nas okružuju, na zemlju i pod zemlju.

Oče nebeski, pošalji svojega Sina Isusa da dođe s Duhom Svetim, Svetom Djevicom Marijom, s anđelima i svima svetima, da me obrane od svakog zla i zapriječe zlim duhovima da mi se bilo kako osvećuju.

3x U sveto ime Oca Nebeskoga pečatim sebe, svoju obitelj, svoju rodbinu, ovo mjesto (sobu, kuću, crkvu, auto…itd.) svu svoju duhovnu, duševnu i tjelesnu djelatnost, napose sve izvore prihoda, predragocjenom krvlju Isusa Krista.

3x U sveto ime Isusovo pečatim sebe, svoju obitelj, svoju rodbinu, ovo mjesto (sobu, kuću, crkvu, auto…itd.) svu svoju duhovnu, duševnu i tjelesnu djelatnost, napose sve izvore prihoda, predragocjenom krvlju Isusa Krista.

3x U sveto ime Duha Svetoga pečatim sebe, svoju obitelj, svoju rodbinu, ovo mjesto (sobu, kuću, crkvu, auto…itd.) svu svoju duhovnu, duševnu i tjelesnu djelatnost, napose sve izvore prihoda, predragocjenom krvlju Isusa Krista.

3x U sveto ime Oca Nebeskoga kidam i rastjerujem sva prokletstva, čaranja, uroke, čine, zamke, prijevare, navezanosti, zapreke, skretanja, zlodušna djelovanja, bolesne i zle želje, nasljedne pečate znane i neznane, svaku poremećenost i bolest bilo kojeg uzroka, uključujući i moje pogreške i moje grijehe. U ime Oca Nebeskoga kidam prijenos bilo koje sotonske želje, djela ili ugovora, bilo kakvih duhovnih okova i vezanosti duše. U ime Oca Nebeskoga kidam i razvezujem svaku povezanost sa svim što se protivi imenu Isusa Krista, svime što istinski ne časti Isusa Krista i Blaženu Djevicu Mariju.

3x U sveto ime Isusovo kidam i rastjerujem sva prokletstva, čaranja, uroke, čine, zamke, prijevare, navezanosti, zapreke, skretanja, zlodušna djelovanja, bolesne i zle želje, nasljedne pečate znane i neznane, svaku poremećenost i bolest bilo kojeg uzroka, uključujući i moje pogreške i moje grijehe. U ime Isusovo kidam prijenos bilo koje sotonske želje, djela ili ugovora, bilo kakvih duhovnih okova i vezanosti duše. U ime Isusovo kidam i razvezujem svaku povezanost sa svim što se protivi imenu Isusa Krista, svime što istinski ne časti Isusa Krista i Blaženu Djevicu Mariju.

3x U sveto ime Duha Svetoga kidam i rastjerujem sva prokletstva, čaranja, uroke, čine, zamke, prijevare, navezanosti, zapreke, skretanja, zlodušna djelovanja, bolesne i zle želje, nasljedne pečate znane i neznane, svaku poremećenost i bolest bilo kojeg uzroka, uključujući i moje pogreške i moje grijehe. U ime Duha Svetoga kidam prijenos bilo koje sotonske želje, djela ili ugovora, bilo kakvih duhovnih okova i vezanosti duše. U ime Duha Svetoga kidam i razvezujem svaku povezanost sa svim što se protivi imenu Isusa Krista, svime što istinski ne časti Isusa Krista i Blaženu Djevicu Mariju.

3x U ime Isusovo zaklinjem te duše nečisti… i zapovijedam ti da odmah odeš Isusu, bez očitovanja i bez štete po mene ili bilo koga drugoga , tako da on može raspolagati s tobom po svojoj svetoj volji.

Oče nebeski, hvala Ti na Tvojoj ljubavi.

Duše Sveti, hvala Ti što mi daješ moć da napadam sotone i zle duhove.

Isuse, hvala Ti što me oslobađaš.

Marijo, hvala ti što se zauzimaš za mene s anđelima i svima svetima.

Gospodine Isuse , ispuni me: milosrđem, samilošću, vjerom, ljubaznošću, nadom, skromnošću, veseljem, uljudnošću, svjetlošću, ljubavlju, čednošću, strpljenjem, mirom, čistoćom, sigurnošću, radošću, spokojem, pouzdanjem, istinom, razumijevanjem i mudrošću.

Pomozi mi da hodam u tvom svjetlu, u Tvojoj istini, osvijetljen Duhom Svetim, tako da skupa sa svim vjernim mogu hvaliti, častiti i slaviti Oca našega u vremenu i vječnosti.

Gospodine Isuse, Ti si put, istina i život i došao si da imamo život i da ga imamo u izobilju. '' Zaista je Bog moj spasitelj, u njega se pouzdajem i više se ne bojim jer je Svevišnji moja snaga i moja pjesma, on je moj spas. ''

Amen. Aleluja. Amen.

Rev. Robert De Grandis, S. S. J.

( New Orleans, L. A. )

NAPOMENA: Pečaćenje sebe i svega svojega, zatim razvezivanjem i kidanjem Sotoninih pečata ponavlja se tri puta, to jest u ime Oca, u ime Sina i u ime Duha Svetoga, jer su okultne prakse i sotonski pečati tri puta postavljeni za huljenje Presvetog Trojstva.

- 12:10 - Komentari (0) - Isprintaj - #

pismo
Bog milosrdan i milostiv, spor na srdžbu, bogat ljubavlju i vjernošću... (Mt 13, 36-43)
Zašto ima toliko zla na svijetu?
Neki pitaju:"Da Bog postoji zar bi ga podnosio?"
Bog ne samo da podnosi, nego sprječava svoje, odviše gorljive službenike, da iskorijene zločeste pod izlikom da unište zlo.
Zlo treba pobijediti dobrotom i grješnike obratiti prije nego dođe sud nakon kojega više nema izbora.

Isuse, ti si nas nanovo rodio, u svojoj dobroti, kao sinove Kraljevstva.
Daj da imadnemo milosrđa i strpljivosti prema svojoj braći, kao što ti imaš prema nama.

Fra Blago Brkić



- 11:46 - Komentari (2) - Isprintaj - #

četvrtak, 23.07.2009.

ZAJEDNICA EMANUEL



brošura1


Zovem se Marija Magdalena. Imam 3 godine. Ovo piše moja mama.
Moj tata je poginuo u prometu. Ja sam toliko mala da to ne razumijem. Tatu sam jako voljela i toliko mi je nedostajao da sam stalno plakala. Mama je odvela mene, sestru i brata kod fra Nikole. On je molio nad nama i dao nam blagoslov. Nakon molitve ja sam bila bolje i nisam plakala i bila prestrašena, jer me čuvaju anđeli.
Opet sam počela stalno plakati jer sam bila bolesna. Mama me odvela kod doktora, izvadili su mi nalaze i imala sam povišen šećer u krvi. Išla sam u bolnicu. Tamo su mi radili testove na dijabetes - šećer. Moja mama se puno molila i stalno plakala. To jutro pošle smo u bolnicu da saznamo rezultate testova. Mama je uzela mene u naručje, pomolila se i uzela mobitel sa stola. Na mobitelu je bila poruka od fra Nikole „kako je?" Mama je napisala poruku da sam ja bolesna i da se moli za mene. Kad smo došle u bolnicu nalazi su bili dobri i ja nemam šećer. Mama je plakala i govorila: „Hvala Ti Isuse". Doktori su rekli da je to čudo Božje da sam ozdravila. Hvala Isusu i fra Nikoli, ja sam sada zdrava, više ne plačem. Idem sa mamom, sestrom i bratom na misu i svi se molimo za našeg tatu koji je u Kraljevstvu nebeskom s Isusom, a nas čuva jer je on naš anđeo čuvar.
Hvala Ti Isuse za sve što si učinio i činiš u našim životima. ALELUJA!

Marija Magdalena Šimić




brošura2


Zajednica Emanuel nastala je 21. kolovoza 2001. nakon nekoliko seminara duhovne obnove na području Hercegovine, koje su imali članovi zajednice Dobri Pastir i o. James Manjackal. Nekoliko se članova zajednice okupilo u želji da nakon ovih seminara duhovno raste, jer su smatrali kako se ne smije stati i ostati samo na tom prvom koraku. Željeli su produbiti svoje iskustvo Boga kroz molitvu, sakramente, Sveto Pismo i zajedničko druženje. Zajednica je rasla i duhovno i u ljubavi i želi to još više. Stalno su se priključivali novi članovi, te se osjetila potreba sa svima podijeliti ono što smo i sami doživjeli: susret sa živim Bogom. Počeli smo organizirati Seminare života u Duhu unutar zajednice i kroz taj stupnjeviti rast još smo više upoznali Boga, Božju snagu, Božju ljubav – ljubav koja liječi. Upoznali smo više Sveto Pismo, ušli dublje u spoznaju sakramenata, posebno svete Euharistije.

Znamo da ovdje ne smijemo stati. Želimo još više rasti. Poznato nam je kako je cijeli život od rođenja do smrti proces neprestanog obraćenja, znamo da još više trebamo rasti u ljubavi i radosti i zato želimo biti u Isusovoj školi, biti Njegovi učenici, ali i svjedoci Njegove prevelike ljubavi koju nam je iskazao predavši se za nas. Svjesni toga želimo mu uzvratiti svojom ljubavlju. U budućnosti imamo velike planove, karizmatske sastanke povezati s misnim slavljem i uz Božju pomoć nadamo se još većem rastu.

Svjesni smo i svoje snage i svojih slabosti. Snagu tražimo u Isusu Kristu, a za svoje slabosti molimo se da nas On sam usavrši i posveti i da se kroz naše ljudske slabosti očituje Njegova snaga i moć. Svjesni smo da bez Njega ne možemo učiniti ništa, stoga naše ime i govori sve: EMANUEL – BOG S NAMA. On je s nama i za nas i u Njemu možemo sve.

Emanuel je prije svega otajstvo utjelovljenja – Bog dolazi u susret svom narodu, u pomoć svojoj izgubljenoj djeci i da ih spasi postaje jedan od njih, Isus Krist, vječni Bog uzeo je naše ljudsko tijelo da nam bude blizu, da bude s nama, da uzme naše slabosti, bolesti, grijehe, da nas oslobodi.

Ono što smo iskusili na sebi ne želimo zadržati za sebe, želimo to dati i drugima da osjete Kristovu ljubav i nazočnost u svom životu i zato molimo stalno za Božji blagoslov i za trajni izljev Duha Svetoga da dođe i obnovi lice zemlje.

Članovi Zajednice su iz mnogih mjesta Hercegovine. Svima smo otvoreni i svi su dobrodošli. Za sve imamo otvoreno srce i na sve zazivamo Božji blagoslov.

Zajednica Emanuel

www.zajednica-emanuel.com


- 22:09 - Komentari (0) - Isprintaj - #

srijeda, 22.07.2009.

Onaj koji Riječ sluša i razumije

Devedeset i druga je godina u tijeku od kada se Gospa ukazala u Fatimi. Silno mnoštvo bilo je nazočno čudesnoj igri sunca. K tomu i proročke poruke i upozorenja tad izrečena u mnogim svojim segmentima su se pokazale kao vjerodostojne. Crkva se o tom izjasnila. Posebno papa I. Pavao II.
Razmišljajući nad ovotjednim čitanjima nehotice su mi se misli vratile na ove događaje, te nisam mogao a da se ne zapitam: Treba li i ovom našem naraštaju novi znak? Zar svaka generacija treba znak kako bi uistinu povjerovala?
Znamo da je Isus činio brojna čudesa i očitovao svoje kraljevsko dostojanstvo nad prirodom, životinjskim i biljnim svijetom, te nad zlodusima i svim ljudskim slabostima i bolestima, no unatoč tomu nekim 'legalističko-racionalističkim srcima' nije ni to bilo dovoljno da iskra vjere upali svjetlo vjere. Nisu je imali jer su, kako kaže sam Gospodin, tražili slavu jedan od drugoga i jer su im djela bila zla. Uopće nisu tražili Božju, nego svoju slavu. Zapravo, Riječ Božja im je bila smetnja. Htjeli su je ugušiti po svaku cijenu.

U današnjim čitanjima vidimo Gospodina kako nam poručuje da su njegova braća i majka njegova svi oni koji slušaju Riječ Božju i vrše je.

pismo
Uzaludno je moliti za milost ako ne želimo svoju volju podrediti volji Božjoj. Znak Jone podrazumijeva upravo ovu bezinteresnost i strpljivo čekanje kroz koje se očituje naša nakana i u kome otpada radoznalost i zadovoljenje ega 'na brzaka' kroz 'instant rješenja', kako se danas zna reći i kvalificirati tu vrst religioznosti kao 'instant religioznost' iz koje je isključeno razumijevanje, a osjećajnost gurnuta u prvi plan. Događaj susreta podrazumijeva nešto više nego što to kaže riječ: doživljaj, a iskustvo Boga nešto više i dublje nego samo osjetno iskustvo.

Izraelskom narodu nakon izlaska iz zemlje ropstva i nakon vjerolomstva podno Sinaja ništa tako dobro nije došlo kao dugogodišnji hod kroz pustinju. Iako su vidjeli silna djela Božja nad faraonom i njegovom vojskom tek što su za kratko bili ostavljeni od Mojsija koji se uspeo na Sinaj, oni su svoja srca okrenuli k idolima i zažalili za egipatskim loncima. Nisu li i naša srca poput njihovih? Što još Gospodin treba da učini kako bismo povjerovali? Možda da nas dovede u situaciju kada popravnog više nema jer nam je dao znak, dokaz svoje opstojnosti?
Vrlo često zna se čuti primjedba sljedećeg sadržaja: "Ne vjerujem u Boga jer ga ne vidim! Ako već postoji, zašto mi se ne pokaže?" Onaj tko takvog sumnjičavog srca postavlja slična pitanja nije svjestan da je upravo to 'skrivanje' Božje izraz njegovog velikog milosrđa prema nama. Očitovanje njegove moći bi bilo jako pogubno za takvog čovjeka. Da bi se čovjek odlučio za metanoju potrebna je uvjerenost o ljubavi, a ne toliko o moći Božjoj. Uvjerenje da je došao ne da osudi, nego spasi. I zlodusi koji su prokazivali Isusa kao Sina Božjeg su priznavali njegovu vlast, no ne i da je Bog Ljubav.

Jedna mistična duša reče kako Bog svakog čovjeka dnevno najmanje jedanput pohodi na poseban način, no da mi često puta ne želimo čuti što nam poručuje. U školi ljubavi Božje najvažnije je prihvatiti svoje granice i vjerovati da postoji netko tko ih hoće i može maknuti. Štoviše, postoji netko tko je u svojoj svemogućoj providnosti pripravio dobra djela da u njima živimo. On je već prošao ispred nas. Mi smo njegovi sljedbenici koji ne čine ništa od sebe nego ono što čuju i vide da on čini. Nažalost, ogromna većina radi upravo suprotno, a kad upadnu u životne poteškoće i kad iscrpe sve druge mogućnosti znaju u nemalo slučajeva reći: 'Još mi je samo Bog ostao.' Taj slogan bi se trebao koristiti prije svega drugog, a ne na koncu kada iscrpimo sve svoje snage. No, to podrazumijeva vjeru, povjerenje i pouzdanje u Božju providnost, moć i milosrđe. Abrahamovu vjeru.

Koliko smo puta do sada na svetim misama izgovorili ove riječi: Ne gledaj naše grijehe, nego vjeru našu, vjeru svoje Crkve! No, jesmo li ih doista svjesni? Mene osobno ova molitva je nekad jako zbunjivala. Pitao sam samog sebe: Kako takvo nešto uopće mogu moliti? Odakle mi pravo od Boga tražiti da ne gleda moje grijehe kada znam da sam zaslužio kaznu ili prijekor? - pitao sam se. Međutim to pitanje je iz dana u dan sve više bljedilo što sam više uranjao u misterij otkupljenja. Budući se ne mogu opravdati svojim djelima, nego jedino vjerom u Krista Spasitelja, koji je uzeo sve moje grijehe, patnje, boli i bolesti, prihvativši prokletsvo moga križa na sebe, kako bih zadobio sav potrebni blagoslov, sve više sam uviđao važnost vjere kao jedinog puta spasenja i jedinog načina na koji možemo omiljeti Bogu. Tek kad sam vjerom bio kadar prihvatiti obećanja Božja tek tada sam i mogao srcem moliti ovaj misni zaziv. Od tog dana sudjelovanje u svetoj misi mi je postalo radost. Sve dotle ono je bilo mučna borba sa samim sobom i nerazlikovanje teoloških aksioma 'ex opere operatis – ex opere operantis', odnosno nužnost postojanja ravnoteže između naše pripremljenosti (kako bi se izbjegla preuzetnost) i prihvatanja Tijela i Krvi Kristove kao nezasluženog dara (koje nas oslobađa svakog oblika škrupuloznosti).

Znamo reći kako nitko nije dostojan, te da dostojni postajemo po opravdanju koje prihvatamo vjerom, no jednako važna jeste mržnja na grijeh. Strah Božji jest početak mudrosti, no strah od ljudi je početak ludosti. Zato je odbacivanje želje za stjecanjem časti i pohvala jedan od prioritetnih zadataka ukoliko ne želimo ostati zarobljeni od eona ovog svijeta. Umjesto svog bližnjeg potrebno je za glavne neprijatelje proglasiti one svoje nutarnje. Nepovoljne okolnosti bi naprotiv trebalo prihvatiti kao šansu, ispit, provjeru ... Sv. Pavao u poslanici Galaćanima kaže sljedeće: " Neka svatko nosi teret bližnjega: tako ćete ispuniti zakon Kristov (Gal 6,2)". A papa Benedikt to definira kroz uvjete crkvenosti: prihvaćanje, podnošenje i nošenje.

Vara se onaj tko misli da ne treba više raditi na svojoj nesavršenosti nego je to činio do sada. Ustrajan rad na čistoći srca je to zahtjevniji što smo revniji. Sveti Franjo se bacao u trnje usljed spoznaje svoje grešnosti, te u kojoj mjeri ljubav nije ljubljena. On je ovu spoznaju pretočio u konkretan život do te mjere da ostajemo zaprepašteni pred njegovom strpljivošću koju je imao prema bratu čovjeku u potrebi.
"Ovo je moja zapovjed: da ljubite jedni druge kao što sam ja vas ljubio ... Vi ste moji prijatelji ako činite ono što vam zapovjedam." - prenosi nam ljubljeni Isusov učenik Ivan.
Mi pak smo vrlo popustljivi prema vlastitom egu i njegovim slabostima. Pronaći ćemo svaku vrst opravdanja i isprike navodeći sve moguće olakšavajuće razloge 'u svoju korist'. S druge strane dovoljno je da nas netko pogleda kako nama ne odgovara ili nam uputi neku nesmotrenu riječ pa da pronađeno cijeli jedan niz razloga zbog kojih bi se trebalo od takvog distancirati. Čak i uporaba klevete se koristi kao 'dozvoljeno sredstvo', a lobiranje i ogovaranje izgledaju kao spomen na lanjski snijeg. Očekujemo da nas drugi olako prihvate, a to isto nismo u stanju učiniti za drugog. Očekujemo od drugih besprijekornost, a proždiremo ih čim pokažu jedan znak slabosti. Često smo poput onih iz Ps10 koji čuče iza ograda i vrebaju siromaha kako bi ga zaskočili u njegovoj nespremnosti, a izbjegavamo spoznati svoju krhkost i slabosti. Ne samo da ne podnosimo slabosti drugih, nego iz njih nastojimo izvući korist za sebe.

Sve će proći. Na koncu ćemo svi odreda biti pitani: Jesi li ljubio? Gospodin nas je upozorio kako postajemo znak, opći sakramenat spasenja ovom svijetu, ukoliko ovi vide kako se ljubimo međusobno. A to nećemo djelatno biti ukoliko među nama budu ogovaranja i klevetanja. Valjalo bi pored prirodne težnje za simpatijom njegovati i empatiju, tj. drugog promatrati ne toliko u odnosu na sebe koliko u odnosu na Boga. Točnije i sebe i svog bližnjeg bi trebalo promatrati iz vječne ('ptičje:) perspektive ukoliko mislimo očuvati čisto srce i jezik koji će liječiti, a neće ranjavati; i koji će voditi računa o tome da ne sudi one koji su se primakli svjetlu te i ono malo prašine na već očišćenom prozoru vide kao problem koji treba riješiti, nego će se radije prisjetiti svojih pripravničkih dana i lutanja. Idealizam, odnosno perfekcionizam, naravno da nije poželjan, jer zamara i onog kome se čini usluga i onog koji ju pruža, ali i gubitak straha Božjeg, koji se očituje kroz neosjetljivost i neprepoznavanje svoga grijeha, nije baš tako zanemariva stvar. Što više, ne postoji opasnije stanje od tog.
Razlog je to valjda zašto preuzetnici puno lakše napadaju skrupulozne, no to ne znači da su samim tim veći 'pravednici'. Meni se čini upravo suprotno. Uostalom, plodovi govore sami za sebe.
pismo
Jedino što bih 'prebacio' škrupuloznima jeste da prouče onu rečenicu iz prispodobe o sjemenu i sijaču u kojoj stoji kako je zasijan na dobru zemlju 'onaj koji RIJEČ SLUŠA I RAZUMIJE, te onda, dakako, i urod daje'. Malo više razuma nego sentiša i nema opasnosti kao što je ona: 'razumijevanje bez slušanja'. Neće onda biti niti potrebe za znakovima koji će potvrđivati vjerodostojnost. Bit će dovoljni Zakon i Proroci. Riječ Božja ima tu moć!


- 02:59 - Komentari (12) - Isprintaj - #

petak, 17.07.2009.

PS 116

KATEHEZA PAPE BENEDIKTA XVI.


Uložiti sav svoj život kao zahvalu Bogu



Kateheza br. 48 –


Uvodno čitanje: Psalam 116,10-19; Pjesma zahvalnica u hramu (I. večernja nedjelje III. tjedna) Ja vjerujem i kada kažem: / "Nesretan sam veoma." / U smetenosti svojoj rekoh: / "Svaki je čovjek lažac!" / Što da uzvratim Gospodinu / za sve što mi je učinio? / Uzet ću čašu spasenja / i zazvati ime Gospodnje. / Izvršit ću Gosopdinu zavjete svoje / pred svim pukom njegovim. / Dragocjena je u očima Gospodnjim / smrt pobožnika njegovih. / Gospodine, tvoj sam sluga, / tvoj sluga, sin službenice tvoje - / ti si razriješio okove moje. / Tebi ću prinijeti žrtve zahvalne, / zazvat ću ime Gospodnje. / Izvršit ću Gospodinu zavjete svoje / pred svim pukom njegovim, / u predvorjima Doma Gospodnjega, / posred tebe , Jeruzaleme!

1. Psalam 116 uz pomoć kojega smo sada molili bio je uvijek rabljen u kršćanskoj predaji, počevši od svetoga Pavla koji, navodeći njegov početak u grčkome prijevodu Septuaginte, ovako piše kršćanima u Korintu: "Budući da imamo isti duh vjere kao što je pisano: Uzvjerovah, zato besjedim, i mi vjerujemo pa zato i besjedimo" (2 Kor 4,13).

Apostol se osjeća duhovno združenim s Psalmistom u svome smirenome pouzdanju i iskrenome svjedočenju, bez obzira na ljudske patnje i slabosti. Pišući Rimljanima, Pavao će preuzeti r. 11 ovoga Psalma, te ocrtati suprotnost koja postoji između Boga vjernoga i nepostojanoga čovjeka: "Nego neka Bog bude istinit, a svaki čovjek lažac (Rim 3,4).

Kasnija predaja preoblikovat će ovu pjesan u proslavu mučeništva (usp. Origen, Esortazione al martirio, 18: Testi di Spiritualita, Milano 1985, str. 127-129), zbog spominjanja "dragocjene smrti pobožnika" (usp. Ps 116,15). Ili će od nje načiniti euharistijski tekst, obzirom na spominjanje "čaše spasenja" što je Psalmist podiže zazivajući ime Gospodnje (usp. r. 13). Ova je čaša u kršćanskoj predaji poistovjećena s "čašom blagoslovnom" (usp. 1 Kor 10,16), s "čašom novoga Saveza" (usp. 1 Kor 11,25; Lk 22,20): sve su to izričaji Novoga zavjeta koji upućuju upravo na euharistiju.

2. Psalam 116,10-19 u svom hebrejskom izvorniku predstavlja jedinstvenu kompoziciju sa svojim prvim dijelom (usp. rr. 1-9). Oba dijela predstavljaju jedinstvenu zahvalu upravljenu Gospodinu koji oslobađa od muke smrti.

Iz našega teksta izvire spomen na mučnu prošlost: molitelj je visoko držao luč vjere, čak i kad je s usana silazila gorčina očaja i nesreće (usp. Ps 116,10). Uokolo kao da se doista podizao ledeni zastor mržnje i prijevare, jer se bližnji pokazao lašcem i nevjernim (usp. r. 11). No, prošnja se sada preoblikuje u zahvalu, jer Gospodin je podigao svoga pobožnika iz tamnoga vira prijevare (usp. r. 12).

Molitelj odlučuje stoga prinijeti žrtvu zahvalnicu, pri kojoj će se piti iz obredne čaše, čaše svete lijevanice koja je znak hvale zbog oslobođenja (usp. r. 13). Stoga je liturgija povlašteno mjesto gdje se uzdiže hvala Bogu spasitelju.

3. Doista, izravno se spominje, uz žrtveni obred, i zajednica "svega puka", pred kojim molitelj vrši zavjet i svjedoči svoju vjeru (usp. r. 14). Upravo će tom prigodom on javno izreći svoju zahvalu, znajući dobro da se i u smrtnoj pogibelji Gospodin s ljubavlju nadvija nad njega. Bog nije ravnodušan pred tragedijom svoga stvorenja, nego kida njegove okove (usp. r. 16).

Molitelj, spašen od smrti, osjeća se "slugom" Gospodnjim, "sinom službenice njegove" (usp. r. 16), što je lijep istočnjački izričaj koji označuje onoga koji je već rođen u gospodarevu domu. Psalmist ponizno i radosno priznaje svoju pripadnost domu Božjemu, obitelji stvorenja s njime sjedinjenih u ljubavi i vjernosti.

4. Psalam se, i dalje riječima molitelja, završava navodeći ponovno obred zahvale koji će se proslaviti u predvorjima hrama (usp. rr. 17-19). Njegova će se molitva smjestiti tako unutar zajednice. Njegovi osobni događaji ispripovijedani su kako bi svima bili poticajom na vjeru i na ljubav prema Gospodinu. U pozadini se tako nazire čitav narod Božji koji zahvaljuje Gospodinu života, koji ne napušta pravednika u tamnom području boli i smrti, nego ga vodi prema nadi i životu.

5. Zaključujemo naše promišljanje prepuštajući se riječima sv. Bazilija Velikoga koji, u Propovijedi na Psalam 116, ovako tumači pitanje i odgovor iz Psalma: "Što da uzvratim Gospodinu za sve što mi je učinio? Uzet ću čašu spasenja i zazvati ime Gospodnje. Psalmist je shvatio kako su brojni darovi primljeni od Boga: od ne-bića postao je bićem, oblikovan je od zemlje i obdaren razumom... naslutio je potom rasporedbu spasenja u korist ljudskog roda, priznajući da je Gospodin dao sebe sama za otkupninu umjesto nas sviju; a ostaje nesiguran, tražeći među svim stvarima što mu pripadaju, koji bi dar mogao pronaći a da bude dostojan Gospodina. Što da dakle uzvratim Gospodinu? Ne žrtve, ne paljenice... nego čitav svoj život. Stoga kaže: Podići ću čašu spasenja, nazivajući čašom trpljenje duhovne borbe, suprotstavljanje grijehu sve do smrti. To je ono što je, uostalom, naučavao naš Gospodin u Evanđelju: Oče, ako je moguće, neka me prođe ova čaša; i ponovno učenicima: možete li piti od čaše iz koje ću ja piti?, označujući na jasan način smrt koju je prihvatio za spasenje svijeta" (PG XXX, 109).




pogled


...

Skandaliziranim farizejima je odgovorio:

"Ne trebaju zdravi liječnika nego bolesni... Ta ne dođoh zvati pravednike nego grešnike" (Mt 9,12-13). Evanđelist Matej, uvijek pozoran prema vezi između Staroga i Novoga zavjeta, na tome mjestu u Isusova usta stavlja Hošeino proroštvo: "Hajdete i proučite što znači: Milosrđe mi je milo, a ne žrtva."

Ta je prorokova tvrdnja tako važna da je Gospodin ponovno navodi u jednome drugome kontekstu, s obzirom na poštivanje subote (usp. Mt, 12,1-8). I u tome slučaju On prihvaća odgovornost za tumačenje propisa, očitovavši se na taj način kao "Gospodin" samih pravnih institucija. Okrenut farizejima dodaje: "I kad biste razumjeli što ono znači: Milosrđe mi je milo, a ne žrtva, ne biste osudili one nekrive" (Mt 12,7).

Dakle, u tome Hošeinom proroštvu Isus, Riječ tijelom postala, da tako kažemo - "ponovno se našla"; učinio je to baš s cijelim svojim srcem i ostvario svojim ponašanjem, čak i uz cijenu da se sukobi s osjetljivošću vođa svoga naroda. Ta riječ Božja došla je do nas, po evanđeljima, kao jedan od sažetaka cijele kršćanske poruke: prava vjera sastoji se u ljubavi prema Bogu i prema bližnjemu. Evo što daje vrijednost bogoštovlju i obdržavanju propisa.

Obraćajući se sada Djevici Mariji, zamolimo po njezinu zagovoru da uvijek živimo u radosti kršćanskoga iskustva. Majka Milosrđa, Bogorodica, neka u nama pobudi osjećaje sinovske predanosti Bogu, koji je beskrajno milosrđe; neka nam pomogne da kao svoju prihvatimo molitvu što je izriče sveti Augustin u jednome poznatom odlomku svojih Ispovijesti:

"Gospodine, smiluj mi se! Jao meni! Evo, ja ne skrivam svojih rana: ti si liječnik, ja sam bolesnik; ti si milosrdan, ja sam bijedan... Sva je moja nada samo u velikom milosrđu tvome" (X, 28.39; 29.40)

- 14:14 - Komentari (1) - Isprintaj - #

srijeda, 15.07.2009.

GORE SRCA!













- 23:52 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Živo zakopanu djecu Isus spasio!



Isus i dijete



Jedan je musliman u Egiptu ubio svoju ženu zbog toga što je čitala Bibliju. Pokopao ju je sa njihovom tek rođenom bebom i osmogodišnjom kćerkom. Djevojčice su zakopane žive! Tada je prijavio policiji kako je ujak ubio djecu. 15 dana kasnije umro je jedan član te iste obitelji. Kada su ga išli pokopati, pronašli su dvije djevojčice u pijesku – ŽIVE! Čitava zemlja je izvan sebe zbog svega ovog. Čovjek koji je ubio svoju ženu i zakopao kćeri bit će pogubljen...

Stariju djevojčicu su upitali kako je uspjela preživjeti. Ona je odgovorila: „Svaki dan nam je dolazio muškarac u sjajnoj bijeloj odjeći. Imao je rane na rukama. Rane su krvarile. On nas je hranio. On je također probudio moju mamu kako bi mogla dojiti moju sestru.“

Intervju s njom prikazan je na egipatskoj nacionalnoj televiziji. Intervju je vodila muslimanka obavijena velom.

Ona je rekla na televiziji: „No nije mogao biti nitko drugi doli sam Isus, jer nitko drugi ne čini ovakve stvari!“ Muslimani vjeruju kako bi Isa (Isus) učinio ovako nešto. Ali rane znače da je on zaista bio razapet, a također je jasno i da je živ. Također je jasno da dijete nije moglo izmisliti priču poput ove i da nije bilo drugog načina da ova djeca prežive osim istinskog čuda... Pred muslimanskim vođama je teško vrijeme odluke kako da se postave prema svemu. A popularnost filma Pasija ne ide im na ruku!
Budući da je Egipat obrazovni i medijski centar Srednjeg Istoka, vijest će se ubrzo raširiti. Krist još uvijek okreće svijet naglavce!

(Prenešeno sa sajta FRAMA POSUŠJE click :)

- 01:44 - Komentari (1) - Isprintaj - #

nedjelja, 05.07.2009.

PROROK ILI NE ? PROCJENITE SAMI !




Video zapisi u vrlo dobroj kvaliteti o duhovnoj obnovi koja je održana od 30.11.2007. - 2.12.2007. godine u Freisingu u Njemačkoj. (Sadržaji se mogu slobodno koristiti, odnosno kopirati. Izvor: HKM Freising)


10 video zapisa s ukupno cca. 515 minuta (8,35 h)



DVD 1 - 1.dio - 65 min. (Download 219 MB)



DVD 1 - 2.dio - 59 min. (Download 201,5 MB)



-


DVD 2 - 1.dio - 45 min. (Download 152 MB)




DVD 2 - 2.dio - 48 min. (Download 158 MB)



DVD 2 - 3.dio - 45 min. (Download 149 MB)



-


DVD 3 - 1.dio - 67 min. (Download 242 MB)




DVD 3 - 2.dio - 51 min. (Download 172 MB)



-


DVD 4 - 1.dio - 41 min. (Download 138 MB)



DVD 4 - 2.dio - 60 min. (Download 200 MB)




DVD 4 - 3.dio - 34 min. (Download 119 MB)





- 13:41 - Komentari (6) - Isprintaj - #

subota, 04.07.2009.

UVJET PROFETIZMU

Stalna težnja za sigurnošću i uspjehom vrlo lako nas može udaljiti od Boga i ugušiti u nama otvorenost naspram brata do sebe. Pogotovo prema onima koji su osamljeni, prezreni i marginalizirani. Iako nam se čini da smo na rubu snaga, te usljed zaokupiranosti uspjehom, ipak nam se može potkrasti vjerodostojnost i načiniti od nas nedosljedne i neosjetljive borce. Pitanje je: za što se borimo? Kamo je usmjeren naš radikalizam?
Jedna od zapreka djelovanju Duha Svetog jeste strah od neuspjeha. Iako se silno trudimo postići uspjeh, on nam biva to dalji što se više trudimo. Oportunizam, potraga za sigurnošću, neodlučnost su pratilje toj i takvoj težnji. Ulijeva se 'novo vino', no ono curi kroz pukotine straha. Od preokupiranosti sobom ne vidimo očigledno. Unatoč zauzetosti i radinosti s obzora se gubi jasnoća ciljeva tako da se i oni koji su nam povjereni osjećaju prepušteni sami sebi. Ne čudi onda što kao rezultat napora znamo požeti obeshrabrenje, nezadovoljstvo, krive poteze.

MILOSRĐE
Možda bi neke stvari legle na svoje kad bi priči o Jakovu i Ezavu pretpostavili priču o Davidu i Šaulu!? No, to pretpostavlja pokajanje, povjerenje, znati reći oprosti i hvala, otvoren bratski odnos i spremnost na rizik, između ostalog! Barem što se tiče Šaula, jer Davidu je svejedno potucati se po gorjima sve do dana dok sam Gospodin ne kaže: Dosta!
Gospodinu su mili oni koji čine milosrđe, a ne žrtve ... ma kako 'kreposno' izgledali.

- 19:53 - Komentari (2) - Isprintaj - #
































































































































































































































































































































































































































































-