Marketing
Onaj koji Riječ sluša i razumije
Devedeset i druga je godina u tijeku od kada se Gospa ukazala u Fatimi. Silno mnoštvo bilo je nazočno čudesnoj igri sunca. K tomu i proročke poruke i upozorenja tad izrečena u mnogim svojim segmentima su se pokazale kao vjerodostojne. Crkva se o tom izjasnila. Posebno papa I. Pavao II.
Razmišljajući nad ovotjednim čitanjima nehotice su mi se misli vratile na ove događaje, te nisam mogao a da se ne zapitam: Treba li i ovom našem naraštaju novi znak? Zar svaka generacija treba znak kako bi uistinu povjerovala?
Znamo da je Isus činio brojna čudesa i očitovao svoje kraljevsko dostojanstvo nad prirodom, životinjskim i biljnim svijetom, te nad zlodusima i svim ljudskim slabostima i bolestima, no unatoč tomu nekim 'legalističko-racionalističkim srcima' nije ni to bilo dovoljno da iskra vjere upali svjetlo vjere. Nisu je imali jer su, kako kaže sam Gospodin, tražili slavu jedan od drugoga i jer su im djela bila zla. Uopće nisu tražili Božju, nego svoju slavu. Zapravo, Riječ Božja im je bila smetnja. Htjeli su je ugušiti po svaku cijenu.
U današnjim čitanjima vidimo Gospodina kako nam poručuje da su njegova braća i majka njegova svi oni koji slušaju Riječ Božju i vrše je.
Izraelskom narodu nakon izlaska iz zemlje ropstva i nakon vjerolomstva podno Sinaja ništa tako dobro nije došlo kao dugogodišnji hod kroz pustinju. Iako su vidjeli silna djela Božja nad faraonom i njegovom vojskom tek što su za kratko bili ostavljeni od Mojsija koji se uspeo na Sinaj, oni su svoja srca okrenuli k idolima i zažalili za egipatskim loncima. Nisu li i naša srca poput njihovih? Što još Gospodin treba da učini kako bismo povjerovali? Možda da nas dovede u situaciju kada popravnog više nema jer nam je dao znak, dokaz svoje opstojnosti?
Vrlo često zna se čuti primjedba sljedećeg sadržaja: "Ne vjerujem u Boga jer ga ne vidim! Ako već postoji, zašto mi se ne pokaže?" Onaj tko takvog sumnjičavog srca postavlja slična pitanja nije svjestan da je upravo to 'skrivanje' Božje izraz njegovog velikog milosrđa prema nama. Očitovanje njegove moći bi bilo jako pogubno za takvog čovjeka. Da bi se čovjek odlučio za metanoju potrebna je uvjerenost o ljubavi, a ne toliko o moći Božjoj. Uvjerenje da je došao ne da osudi, nego spasi. I zlodusi koji su prokazivali Isusa kao Sina Božjeg su priznavali njegovu vlast, no ne i da je Bog Ljubav.
Jedna mistična duša reče kako Bog svakog čovjeka dnevno najmanje jedanput pohodi na poseban način, no da mi često puta ne želimo čuti što nam poručuje. U školi ljubavi Božje najvažnije je prihvatiti svoje granice i vjerovati da postoji netko tko ih hoće i može maknuti. Štoviše, postoji netko tko je u svojoj svemogućoj providnosti pripravio dobra djela da u njima živimo. On je već prošao ispred nas. Mi smo njegovi sljedbenici koji ne čine ništa od sebe nego ono što čuju i vide da on čini. Nažalost, ogromna većina radi upravo suprotno, a kad upadnu u životne poteškoće i kad iscrpe sve druge mogućnosti znaju u nemalo slučajeva reći: 'Još mi je samo Bog ostao.' Taj slogan bi se trebao koristiti prije svega drugog, a ne na koncu kada iscrpimo sve svoje snage. No, to podrazumijeva vjeru, povjerenje i pouzdanje u Božju providnost, moć i milosrđe. Abrahamovu vjeru.
Koliko smo puta do sada na svetim misama izgovorili ove riječi: Ne gledaj naše grijehe, nego vjeru našu, vjeru svoje Crkve! No, jesmo li ih doista svjesni? Mene osobno ova molitva je nekad jako zbunjivala. Pitao sam samog sebe: Kako takvo nešto uopće mogu moliti? Odakle mi pravo od Boga tražiti da ne gleda moje grijehe kada znam da sam zaslužio kaznu ili prijekor? - pitao sam se. Međutim to pitanje je iz dana u dan sve više bljedilo što sam više uranjao u misterij otkupljenja. Budući se ne mogu opravdati svojim djelima, nego jedino vjerom u Krista Spasitelja, koji je uzeo sve moje grijehe, patnje, boli i bolesti, prihvativši prokletsvo moga križa na sebe, kako bih zadobio sav potrebni blagoslov, sve više sam uviđao važnost vjere kao jedinog puta spasenja i jedinog načina na koji možemo omiljeti Bogu. Tek kad sam vjerom bio kadar prihvatiti obećanja Božja tek tada sam i mogao srcem moliti ovaj misni zaziv. Od tog dana sudjelovanje u svetoj misi mi je postalo radost. Sve dotle ono je bilo mučna borba sa samim sobom i nerazlikovanje teoloških aksioma 'ex opere operatis – ex opere operantis', odnosno nužnost postojanja ravnoteže između naše pripremljenosti (kako bi se izbjegla preuzetnost) i prihvatanja Tijela i Krvi Kristove kao nezasluženog dara (koje nas oslobađa svakog oblika škrupuloznosti).
Znamo reći kako nitko nije dostojan, te da dostojni postajemo po opravdanju koje prihvatamo vjerom, no jednako važna jeste mržnja na grijeh. Strah Božji jest početak mudrosti, no strah od ljudi je početak ludosti. Zato je odbacivanje želje za stjecanjem časti i pohvala jedan od prioritetnih zadataka ukoliko ne želimo ostati zarobljeni od eona ovog svijeta. Umjesto svog bližnjeg potrebno je za glavne neprijatelje proglasiti one svoje nutarnje. Nepovoljne okolnosti bi naprotiv trebalo prihvatiti kao šansu, ispit, provjeru ... Sv. Pavao u poslanici Galaćanima kaže sljedeće: " Neka svatko nosi teret bližnjega: tako ćete ispuniti zakon Kristov (Gal 6,2)". A papa Benedikt to definira kroz uvjete crkvenosti: prihvaćanje, podnošenje i nošenje.
Vara se onaj tko misli da ne treba više raditi na svojoj nesavršenosti nego je to činio do sada. Ustrajan rad na čistoći srca je to zahtjevniji što smo revniji. Sveti Franjo se bacao u trnje usljed spoznaje svoje grešnosti, te u kojoj mjeri ljubav nije ljubljena. On je ovu spoznaju pretočio u konkretan život do te mjere da ostajemo zaprepašteni pred njegovom strpljivošću koju je imao prema bratu čovjeku u potrebi.
"Ovo je moja zapovjed: da ljubite jedni druge kao što sam ja vas ljubio ... Vi ste moji prijatelji ako činite ono što vam zapovjedam." - prenosi nam ljubljeni Isusov učenik Ivan.
Mi pak smo vrlo popustljivi prema vlastitom egu i njegovim slabostima. Pronaći ćemo svaku vrst opravdanja i isprike navodeći sve moguće olakšavajuće razloge 'u svoju korist'. S druge strane dovoljno je da nas netko pogleda kako nama ne odgovara ili nam uputi neku nesmotrenu riječ pa da pronađeno cijeli jedan niz razloga zbog kojih bi se trebalo od takvog distancirati. Čak i uporaba klevete se koristi kao 'dozvoljeno sredstvo', a lobiranje i ogovaranje izgledaju kao spomen na lanjski snijeg. Očekujemo da nas drugi olako prihvate, a to isto nismo u stanju učiniti za drugog. Očekujemo od drugih besprijekornost, a proždiremo ih čim pokažu jedan znak slabosti. Često smo poput onih iz Ps10 koji čuče iza ograda i vrebaju siromaha kako bi ga zaskočili u njegovoj nespremnosti, a izbjegavamo spoznati svoju krhkost i slabosti. Ne samo da ne podnosimo slabosti drugih, nego iz njih nastojimo izvući korist za sebe.
Sve će proći. Na koncu ćemo svi odreda biti pitani: Jesi li ljubio? Gospodin nas je upozorio kako postajemo znak, opći sakramenat spasenja ovom svijetu, ukoliko ovi vide kako se ljubimo međusobno. A to nećemo djelatno biti ukoliko među nama budu ogovaranja i klevetanja. Valjalo bi pored prirodne težnje za simpatijom njegovati i empatiju, tj. drugog promatrati ne toliko u odnosu na sebe koliko u odnosu na Boga. Točnije i sebe i svog bližnjeg bi trebalo promatrati iz vječne ('ptičje:) perspektive ukoliko mislimo očuvati čisto srce i jezik koji će liječiti, a neće ranjavati; i koji će voditi računa o tome da ne sudi one koji su se primakli svjetlu te i ono malo prašine na već očišćenom prozoru vide kao problem koji treba riješiti, nego će se radije prisjetiti svojih pripravničkih dana i lutanja. Idealizam, odnosno perfekcionizam, naravno da nije poželjan, jer zamara i onog kome se čini usluga i onog koji ju pruža, ali i gubitak straha Božjeg, koji se očituje kroz neosjetljivost i neprepoznavanje svoga grijeha, nije baš tako zanemariva stvar. Što više, ne postoji opasnije stanje od tog.
Razlog je to valjda zašto preuzetnici puno lakše napadaju skrupulozne, no to ne znači da su samim tim veći 'pravednici'. Meni se čini upravo suprotno. Uostalom, plodovi govore sami za sebe.
Post je objavljen 22.07.2009. u 02:59 sati.